Riječka „Nova teološka platforma“ 

Rijeka više nije crvena. Ona je postala teološko središte te se pozicionirala na teološkoj karti Europe. Između ostalog zahvaljujući riječkoj izdavačkoj kući Ex libris sa svojim urednikom Zoranom Grozdanovom. Među desecima do sada objavljenih knjiga teološke tematike navedenog izdavača pozornost privlače nedavno objavljene u nizu biblioteke Ars haeretica, koje promoviraju „Novu teološku platformu“ kakvu je zamislio spomenuti urednik.

Unutar ovog izdavačkog niza Zoran Grozdanov autor je knjige „Domovina slikana tamjanom“ podnaslovljena kao „Teologija nacionalnog identiteta“ (Ex libris, Rijeka, 2023.). Predmetni naslov je ovako predstavio Branko Sekulić sa Sveučilišta Ludwig-Maximilian u Münchenu: „Ova knjiga predstavlja ono najbliže čemu su postjugoslavenski prostori zasad uspjeli doći u razvoju konkretnog političko-teološkog diskursa usmjerenog ka dekonstrukciji (etno)nacionalističkog narativa koji se ugodno smjestio unutar vjerskih zajednica“.

Potpuno iščitavanje knjige i njezin prikaz zahtijevao bi značajniji prostor. Izvući ću tek jedan detalj. Na 93. stranici nalazi se da je nakon osvajanja Knina izbjeglo više stotina tisuća protjeranog srpskog naroda. Kako sam kao sudionik akcije Oluja neposredno svjedočio događajima, znam da nitko nije protjeran. Specijalna jedinica policije iz Rijeke kojoj sam pripadao čuvala je po selima oko Knina seljake koje je država popisivala. Ujedno onaj neodređeni pojam „više stotina tisuća protjeranog srpskog naroda“ nije točan jer je u vrijeme akcije Oluja s prostora takozvane Republike Srpske Krajine izbjeglo nešto više od sto tisuća ljudi, točnije oko 130.000 (vidi: Prof. Šterc: Tijekom Oluje Hrvatsku je organizirano napustilo 130.000 Srba, brojka od 300.000 srpska je propaganda ). Niti ta brojka nije mala, no kontekst kako se to dogodilo vrlo je pojednostavljen. Prenošenje neprovjerenih podataka iz srpske propagande umanjuje moguću vrijednost knjige.

Iste godine kao prethodna, u izdanju Routledgea izlazi knjiga „Balkan contextual theology“ koju je Grozdanov uredio zajedno sa Stipom Odakom. Prijevod knjige na hrvatski jezik kao „Balkanska kontekstualna teologija“ objavio je opet izdavač Ex libris. Dok se prethodno spomenuta knjiga bavi dekonstrukcijom nacionalnog, ova se uz to bavi pronalaženjem novog zajedničkog okvira.

Grozdanov je u srpskim Novostima istaknuo najbitnije o ovoj knjizi: „Fenomeni koji su svima bliski mogu postati most prema boljem razumijevanju teoloških principa. Primjerice, fenomen komšiluka u kontekstu Balkana ne označava samo "susjedstvo", ta riječ nosi i određenu moralnu dimenziju brige prema bližnjima. Komšija je netko tko je poslan nama i kome smo mi poslani, iako je možda stranac, a ne dio rodbine. Zar to ne stvara asocijaciju na priču o dobrom Samaritancu koji pokazuje brigu prema ranjeniku iako s njim nema rodbinskih veza?“. A zatim: „Prije svega, treba dekonstruirati čitav narativ koji je područje vjerničkoga i kršćanskoga smjestio u etničke i nacionalne kategorije. To je i ozbiljan teološki rad. A potom artikulirati teologiju koja se obraća i formira slobodnoga pojedinca koji u svojoj slobodi odabire vrednote, vjeru i pripadnost, a ne da je njima zarobljen.“

Vjerujem da će se nositelji riječke „Nove teološke platforme“ zaista potruditi ne bi li odvojili vjerničko i kršćansko od etničkog i nacionalnog, barem kod hrvatskih katolika. No Svetosavlje i autokefalna Srpska pravoslavna Crkva bit će im tvrđi orah.

U posljednjoj cjelini knjige koja je „posvećena specifičnim elementima balkanskih kultura kao što su palanka i komšiluk, inat i sevdalinka“ (nehotično zaboravivši javašluk) među autorima naići ćete i na Miljenka Jergovića. Iako je on za sebe opetovano tvrdio da je ateist, ovdje on kao religiozni autoritet piše o sevdalinki kao specifičnom religijskom izričaju.

Na naslovnici knjige je istaknuto „Neke je pojmove najbolje ostaviti neodređene, a Balkan je možda najbolji primjer takvih“. No Balkan je vrlo jasan zemljopisni pojam (o čemu je izvrstan rad napisala Mirela Slukan Altić, „Hrvatska kao zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Vol. 20 No. 2 (112), 2011.) koji je srpski zemljopisac Jovan Cvijić proširio do Soče. Ovo možemo protumačiti kao stanoviti srpski Drang nach West, iliti po novogovoru Region, koji je ovom knjigom sakraliziran u „komšiluku“.

Vrhunac ove „Nove teološke platforme“ je knjiga najvjernijeg čitatelja Glasa Koncila i internetskih portala biskupija, Borisa Dežulovića, „Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“ (Ex libris, Rijeka, 2019.). Za sebe ovdje kaže: „Nisam ateistički misionar i nemam ambiciju širiti svijetom nevjeru. Meni je stalo samo Hrvatima suziti vjeru“, što čini uz obilno korištenje vulgarizama, psovki i svakovrsnog bogohuljenja koje dobronamjerni kritičari njegovog djela smatraju stilskim konstrukcijama kojima se pojačava dojam izrečenog i napisanog. Dežulović je jedan od najžešćih kritičara hrvatskog društva. U mnogim njegovim reagiranjima pronalazim opravdanost kritike i smatram da hrvatsko društvo ima probleme koje treba rješavati. No kada bih se i s većinom njegovih stavova složio ostaje dio koji je temelj ideologije Borisa Dežulovića i riječkog teološkog kruga, a s kojime se ne mogu složiti. Ovo se očituje u njegovoj izjavi da ne poštuje niti priznaje hrvatsku državu. Osim stereotipa o Hrvatima ovdje se može naići i na ostale stereotipe balkanskog šovinizma kao onaj o Slovencima kojima Bog nije dao smisao za humor.

Iako u današnjem pluralističkom društvu svatko može pisati što hoće, uvrštavanje Dežulovićeve knjige u teološku literaturu je travestija, što je prvenstveno odgovornost urednika, a ne autora koji je vrlo svjestan da njegovo djelo nije teološka literatura. Kao autor misle i knjižničari gradske knjižnice u Rijeci, koji su knjigu svrstali pod klasifikacijsku oznaku 821.163.42-7 (Hrvatska književnost. Humor. Satire. Parodije).

Dok riječkom teološkom krugu smeta svaki oblik hrvatskog šovinizma, čime smatraju i npr. isticanje hrvatske zastave na vjerskim građevinama, ostali šovinizmi nisu im tako strašni.

U riječki teološki krug možemo ubrojiti i crkvenog povjesničara Marka Medveda koji je pun pohvala o Ex librisu kao interdisciplinarnom mjestu dijaloga i kritičkog promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Rijeke. Ujedno je kao koordinator sinteze povijesti Rijeke najavio da će se ova ostvariti s izdavačkom kućom Ex libris. Medved često istupa ili se njegove objave na društvenim mrežama prenose u javnim medijima (Za dom spremni, push backovi na izbjeglicama, serijal „Fiume crno-crveno Rijeka“, hrvatske zastave na crkvama). Isti je autor rada o riječkom i tršćansko-koparskom biskupu Antoniu Santinu u kojem polemizira s tvrdnjama slovenskih i hrvatskih povjesničara kako je ovaj aktivno radio na odnarođivanju i potalijančivanju Slovenaca i Hrvata. Ova opasna relativiziranja se šire, te se već prepisuju i na drugim mjestima. Medved zaboravlja nedavno preminulog povjesničara Antu Cukrova koji je osobno kao dijete iskusio sve draži Molata i Fraschette, dok ga nije spasio biskup Santini, koji je osigurao novac da se internirana muška djeca iz Dalmacije i tzv. Julijske krajine u Ilirskom kolegiju u Loretu preodgoje u „bambini italiani“ i postanu „figli della lupa“.

Nakon što je nedavno nekadašnji Muzejski trg nazvan po talijanskom šovinistu Ricardu Zanelli, koji je za života u Rijeci mrzio sve što je hrvatsko, javno sam istupio protiv ovog imenovanja zaradivši od svojih sugrađana titulu ekstremnog desničara. Nažalost nisam čuo da se netko iz riječkog teološkog kruga potužio na ovo imenovanje. Izgleda da ih ne smeta ni šovinizam biskupa Santina niti Zanelle.

Međutim ne samo da ih ne smeta. Nedavno je u Rijeci objavljena knjiga „D'Annunzijev potpis“, hvalospjev poznatom talijanskom ratnom huškaču i duhovnom ocu fašizma. Prezentacijom ove knjige u antikvarijatu Ex libris riječki teološki krug dotaknuo je svoje dno.

Željko Bistrović