Društveno-kulturnom razvoju dati novo usmjerenje

Svaka religija zastupa svoju centralnu istinu u različitom obliku: obliku teologije, etike, svjetonazora… Za kršćanstvo vrijedi da je ono kao vjera neodvojivo povezana s osobom Isusa Krista. Kršćanski vjerovati znači prihvatiti sve Isusove tvrdnje i istine o njegovoj osobi. Prva i bitna istina glasi: Ja sam pravi Bog i pravi čovjek - tako definira koncil u Niceji 325. god. - Ja sam Istina (Iv 14,6). Tako se objavio Isus iz Nazareta ljudima s kojima je živio, tako se objavio pred Poncijem Pilatom na njegov izravni upit (Iv 18,17) i tako se objavio preko svojih učenika svijetu, čovječanstvu: Ja sam Istina. Za tu ispovijed k Istini stoji Isus sa svojim životom. To potvrđuje njegov odgovor na odlučujuće pitanje Velikog svećenika: Jesi li Ti Mesija, Sin Boga živoga? „Ja to jesam“, odgovara Isus. (Mk 14,62).

Isusova Istina svakoj će povijesnoj epohi dovesti u pitanje istine života ljudi pojedinaca, plemena, naroda, država i svake kulturne institucije. Učinkovitost Isusove Istine kroz povijest bit će zajamčena Isusovim učenicima i vjernicima sabranim u zajedništvo naroda Božjeg: Kristove Crkve. To je volja Gospodina: „Idite po svem svijetu… Naviještajte i svjedočite o svemu što ste vidjeli i čuli; što sam vas učio“ (usp. Iv 15,17). Odatle slijedi samo jedno: biti kršćanin znači svjedočiti o Istini i živjeti istinu. To je prilika da kršćani svojim naviještanjem Istine Kristove nenamjerno postanu tužitelji načina života i postupanja svojih suvremenika nevjernika ili izričitih neprijatelja Krista i Crkve.

Baš ta spomenuta zakonomjernost u odnosu kršćana i ostaloga svijeta ima dva elementa: najprije je sigurno da će kršćanski vjernici, ako žive po vjeri, biti automatski kontrast nasuprot životu drugih ljudi. Kršćani katolici razlikovat će se od drugih. Iz toga će nastati također automatski neka vrsta nesigurnosti vjernika prema društvu i drugima, osobito u onom slučaju kada su kršćani jedna manjina u društvu. Za vjernike postaje takva situacija prava napast: prilagoditi se načinu života kako ga provode oni drugi. Tim više ako su protivnici ljudi od vlasti koji time imaju moć određivati vjernicima uvjete njihova života. Prilagoditi se „duhu vremena“ postaje time pitanje preživljavanja, pitanje kvalitete života, primjerice jedne cijele obitelji. Vjernik stoji zaista u škripcu, na raskrižju izbora između svjedočenja za Istinu i žrtvovanja dobrih šansi za uspješnim životom.

Upotrebljavam paradigmu „duh vremena“ za ona ideološka, kulturološka usmjerenja, koja udaraju pečat društvenom životu našeg vremena. Na području filozofije to je relativizam: idejno svjetonazorsko usmjerenje da nema jedne istine, da nema objektivno vrijedećeg kriterija kod pitanja što je moralno-etičko dobro i ispravno, dakle da nema objektivnog moralnog reda ni naravnog prava koji vrijede za svakoga i za sva vremena. Ovo nisu samo teorijske debate na sveučilištima. Promišljanja po uputama njihovih struktura imaju duboke posljedice u oblikovanju života čovjeka i društva općenito, ali i kod traženja rješenja za pojedina pitanja na svim područjima života: ekonomije, politike, znanosti, obrazovanja, umjetnosti. Posebno mjesto zauzimaju pitanja za područje morala i etike, konkretno za promišljanje o braku, obitelji, o pravu na život. Poznato je da „duh vremena“ danas traži za ta pitanja takva rješenja koja su u suprotnosti kršćanskoj katoličkoj vjeri i nauku Crkve. Po sebi treba naglasiti da to nije ništa novo.

Naprotiv, za Crkvu i vjernike vrijedi ista sudbina koju je doživio Isus Krist: biti znak protivljenja od strane svijeta. Taj odnos „svijeta“ prema Isusu i prema Crkvi tako je naravan da je on dokaz pravovjerja i vjernosti Istini za vjernika. Negativno rečeno: kad se „svijet“ ne bi protivio Crkvi i vjernicima, bio bi povod za ispit savjesti jesmo li na putu Istine ili nismo.

Kada neprijatelji Crkve hvale Crkvu, onda nešto nije u redu. Isusova je riječ jasna: Mene su progonili – i vas će progoniti. Mene su mrzili – i vas će mrziti. Stoga je začuđujuće da razne grupacije u Crkvi, prije svega iz redova profesora teologije, neprestano traže da se Crkva prilagodi „svijetu“ i to tako da sebe preoblikuje u smislu moderne demokracije i da unese određene promjene u istinama vjere. Zbog kojeg razloga to činiti? Da se svidimo ljudima suvremenog društva? Da učinimo istine katoličke vjere prihvatljivijima današnjem mentalitetu? Da se ne osjećamo preziranima, omalovažavanima, diskriminiranim od pojedinih ateističkih i sekularističkih grupacija? Lako je odgovoriti na takvo stajalište. Tko ne drži do istine svoje vjere, taj će se lako prilagoditi. Danas vlada pravo na slobodu religije. Nitko nije prisiljavan da vjeruje na katolički način. Neka to prizna sebi i drugima i neka povuče konsekvencu za svoj život. Zar nije jedino ispravno da katolici i dalje vjerno zastupaju i žive po svojoj vjeri i da traže od drugih da mijenjaju svoj način života ako žele zadobiti ono najdragocjenije: vječno spasenje? Zar nije istina da katolička vjera i socijalni nauk Crkve zastupaju takva načela i takve principe pomoću kojih život može postati radosnijim, sigurnijim, zadovoljnijim, i to dokazano znanstvenim istraživanjima? Dokazano je da su katolički vjernici zdraviji, zadovoljniji svojim životom i da su odgovorniji za opće dobro nego što su to nevjernici, ateisti.

Odatle je zahtjev razuma da se katoličke vjernike i Katoličku Crkvu pomaže u njihovu djelovanju iz perspektive općeg dobra. Skupine sekularista i ateista koje imaju za cilj svog javnog djelovanja slabljenje i čak sprječavanje rada i djelovanja Crkve i vjernika, ne postupaju samo iracionalno, nego i nemoralno jer je to na štetu općeg dobra.

Katolički socijalni nauk sadrži pravo duhovno blago u oblikovanju društvenog života u cjelini i u pojedinim sektorima: u gospodarstvu, znanosti, kulturi, obrazovanju. Tu su sadržani principi, načela, vrjednote, odgovori na pitanje metoda, sredstava. Katolička kršćanska slika čovjeka jedinstvena je u povijesti čovječanstva. Upravo o slici čovjeka ovisi kakve i koje ciljeve trebaju slijediti djelovanja čovjeka i društva. Prema katoličkoj vjeri čovjek je stvoren na sliku Božju. Na toj je slici utemeljeno ljudsko dostojanstvo.

Kakav je i tko je kršćanski Bog, to nam je Bog sam objavio svojom objavom u Isusu Kristu. Kršćanstvo, kršćani, nisu sebi sami stvorili sliku svoga Boga, nego ju je Bog sam objavljivao kroz povijest po Mojsiju, po prorocima i konačno po Isusu iz Nazareta, koji je sam za sebe svjedočio da je Mesija, Sin Čovječji, da je Krist. Tko je Bog i kakav je Bog, kojega je Isus objavio, odgovorio je On sam na upit učenika: Tko vidi mene, vidi Oca. Evo, kako vi mene doživljavate, kaže Isus učenicima, takav je moj i vaš Otac nebeski.

Drugog Boga nema. Mi današnji možemo sve to najprije pročitati u Evanđelju. Trebamo samo jedno: činiti i ponašati se kako je on činio i kako se on ponašao u odnosu prema ljudima, prema svijetu, znakovima vremena. Možemo mirne duše reći: tako mi ne ćemo biti samo blijeda slika Isusa nego kao On, slični Njemu, njegovoj osobi. To je srž i bit kršćanske katoličke vjere. Isus Krist jedinstvena je osoba na svijetu i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Svaki čovjek, oduvijek pa i danas, slušajući svoju savjest ne će moći odoljeti izgovoriti riječi: Sretni smo mi ljudi da se takav čovjek rodio u određenom času povijesti. On nam ne pokazuje samo put kroz život - On jest taj put. On nas ne poučava samo o istini – On jest Istina. On nam ne ocrtava samo život dostojan čovjeka - On je taj život. Kakva duhovna sljepoća mora vladati kod onih ljudi koji Isusa uopće ne će upoznati. Još više, koji ga smatraju običnim čovjekom. Takvi ljudi, naši suvremenici, zbog toga nemaju nikakvu sposobnost da spoznaju jednu za čovječanstvo bitnu ustanovu: Katoličku Crkvu. Isus ju je ustanovio da nam omogući po njoj da ga slijedimo, da postajemo po njoj njegovi učenici. Njemu slični kroz sve poteškoće vremena i prostora.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

.