Nepoznata epizoda iz života profesora Rudolfa Cesarca
Hrvatski matematičar Rudolf Cesarec rođen je u Zagrebu 2. ožujka 1889. U rodnom gradu se školovao, položio profesorski ispit i doktorirao matematiku. Godine 1935. postaje redovitim sveučilišnim profesorom. Znanstveni mu se rad kretao u području geometrije u kojoj se naročito posvetio neeuklidskoj geometriji. Preminuo je u Zagrebu 29. prosinca 1972. O pedesetoj obljetnici profesorove smrti opisat ćemo jednu nepoznatu epizodu iz njegova života.
Ratna jesen 1942. godine obilježena je savezničkim iskrcavanjem u francuskoj sjevernoj Africi, njemačko-talijanskom kampanjom u libijskoj pustinji te rasplamsavanjem bitke za Staljingrad. Na europskom kontinentu, još čvrsto pod kontrolom sila Osovine, našlo se intelektualne snage, materijalnih sredstava i političke volje za organiziranjem znanstvenih skupova i kulturnih događaja koji nisu bili samo dio neposrednih vojnih napora, iako su imali i neizbježan doticaj s političkim prestižom vladajućih sila. Tri su takva događaja povezana i s hrvatskom znanosti i kulturom.
U rujnu 1942. g. Zagreb je posjetio znameniti fizičar Max Planck. O tom je događaju pisao akademik Žarko Dadić, osporivši Krležine navode, kako je bila riječ o neplaniranom posjetu i namjernoj birokratskoj pogrješci.
Prema pisanju Hrvatskog naroda, Planck je u Zagreb stigao na poziv Sveučilišta i u utorak, 15. rujna u dvorani Tehničkog fakulteta održao predavanje Smisao i granice eksaktnih prirodnih znanosti. Članak o Plancku, objavljen u Hrvatskom narodu, u rubrici Kulturni pregled pod naslovom Dr. Max Planck – pokretač nove fizike, ilustriran njegovim portretom, lišen je bilo kakvih političkih konotacija, zacijelo zaslugom ravnatelja i glavnog urednika Danijela Uvanovića, školovanog i cijenjenog mladog matematičara i fizičara, koji je izglednu akademsku karijeru podredio novinarsko-političkom angažmanu. O ovakvom posjetu u ratno vrijeme nije moglo biti ni riječi bez pokroviteljstva tadašnjih njemačkih vlasti i vodstva Nezavisne Države Hrvatske. Bez obzira na svoj znanstveni karakter i značaj velikog učenjaka, predstavljala je dio tadašnje njemačke politike prema NDH i služila povećanju njemačkog utjecaja i političkog prestiža. Tim više valja cijeniti izostanak svega rečenoga u novinskom predstavljanju Planckove ličnosti.
Profesor Rudolf Cesarec, na fotografiji objavljenoj u Hrvatskoj enciklopediji iz 1942.
Pretpostaviti je da su tom predavanju nazočili svi hrvatski matematičari i fizičari, poglavito oni s Mudroslovnog i Tehničkog fakulteta, pa prema tomu i Rudolf Cesarec. Prigodu čuti Maxa Plancka uživo, jednostavno se ne propušta, pa makar iza toga stajale i nemile političke i vojne sile onoga doba.
U drugom događaju te 1942., profesor Cesarec nije tek puki slušač, već aktivni sudionik. Tu epizodu iz života Rudolfa Cesarca ne spominju njegovi nekadašnji studenti u svojim sjećanjima na svoga profesora. Možda im nije bila poznata ili im se činilo neprikladnim spominjati je u vremenu u kojem su pisali. Čak ni akademik Dadić u svom opsežnom djelu Egzaktne znanosti u Hrvatskoj u ozračju politike i ideologije, ne spominje događaj o kojemu će biti riječ. Naime, Cesarec je sudjelovao na matematičkoj konferenciji nazvanoj Convegno Matematico koja je organizirana u Rimu od 8. do 12. studenog 1942. Taj je matematički skup dobio svesrdnu potporu tadašnjih talijanskih vlasti koje su, radi promicanja prestiža svoga režima, konferenciji htjele dati šire međunarodno obilježje. Glavni organizator bio je Francesco Severi, osnivač i ravnatelj Reale Instituto Nazionale di Alta Matematica. O samom Severiju bit će riječi kasnije. Vjerojatno konferencija nije mogla biti održana u nesretnije vrijeme. U isto je vrijeme trajala angloamerička operacija Baklja (Operation Torch) – iskrcavanje u francuskoj Sjevernoj Africi te završna bitka kod El Alameina u kojoj su uz njemački Afrički korpus sudjelovale i velike talijanske oružane snage. Konferenciji je uz 121-oga talijanskog matematičara sudjelovalo i 17 stranaca (3 iz Njemačke, 2 iz Švicarske, 4 iz Rumunjske, 3 iz Bugarske te po jedan iz Švedske, Norveške, Mađarske, Hrvatske i Države Vatikanskoga Grada). Zbog prekida zračne komunikacije izostali su pozvani španjolski matematičari, tako da nije došao ni Severijev zamjenik Fantapié koji je tih dana boravio u Španjolskoj.
Svakako je nazočnost ovakvom skupu bila za Rudolfa Cesarca izazovan događaj. S jedne strane, u mladosti se nadao provesti neko vrijeme u Italiji i vjerojatno je želio susresti matematičare iz talijanske geometrijske škole koja mu je bila bliska. Isto tako, u ratno vrijeme, boravak u Rimu, na skupu koji će biti organiziran na najvišoj razini bio je izniman doživljaj. S druge strane, jasno je da se ne može bez valjanoga i vlastima prihvatljivoga razloga odbiti sudjelovanje na takvome skupu.
Kad je već riječ o razini organizacije, zacijelo se cijeli događaj dojmio svih sudionika pa sigurno i Rudolfa Cesarca. Službeno otvorenje je održano u rimskoj gradskoj vijećnici u Senatorskoj palači, na povijesnom Kapitolu (Campidogliu) u dvorani Julija Cezara, dakle u jedinstvenom ambijentu koji se pamti cijeloga života. Uz predstavnike najvažnijih i najuglednijih talijanskih institucija, skup su otvorili i pozdravili Francesco Severi i knez Gian Giacomo Borghese, guverner grada Rima, potomak slavne rimske plemićke obitelji, Cesarčev vršnjak i školovani inženjer, kojemu matematika nije bila strana disciplina. Talijanski dnevni listovi svakodnevno su izvješćivali o skupu.
Uvodno izlaganje, naslovljeno Matematika i matematičari današnjice, održao je Francesco Severi. Dao je pregled odnosa matematike s fizikom i drugim prirodnim znanostima, ekonomikom, društvenim znanostima i filozofijom, posebice tijekom 19. i 20. stoljeća.
U ime inozemnih sudionika skupu se obratio Helmut Hasse, vođa njemačke delegacije, kojemu se i inače poradi svoga položaja posvećivala posebna pozornost. On je naglasio kako je većina njemačkih matematičara angažirana na poslovima vezanim za rat, a neki su, kao i on sam, vojnici. Naime, Hasse je tijekom rata premješten iz Göttingena u Berlin gdje se bavio rješavanjem balističkih problema namijenjenih mornarici. Izrazio je i svoje uvjerenje kako će Italija zauzeti privilegiran položaj u budućoj Europi. Valja imati na umu da je on na skupu bio službeni predstavnik ministarstva propagande Reicha pa politički obojeni pozdravi i govori nisu u ovoj prigodi iznenađujući.
Skupu su nazočili predstavnici različitih fašističkih tijela i same stranke. Zanimljivo je, kako nije pozvan službeni predstavnik NSDAP-a za Italiju u Rimu.
Popis stranih sudionika matematičke konferencije u Rimu 1942.
Vrhunac cijeloga događaja zbio se u četvrtak 12. studenog kada je papa Pio XII. primio sudionike u privatnu audijenciju, u dvorani Konzistorija. U svečanom, brižno sročenom pozdravnom govoru, papa je rekao kako je matematika znanost o miru, a ne sukobu, nazvavši matematiku znanošću koja je izvor sve istine za ljudsku spoznaju. Papa je rekao da je matematika, prije nego li je stigla na obale Tibera, već imala snažne korijene u regiji koja je obuhvaćala Eufrat i Tigris i u zemlji okupanoj Nilom i postigla je, unatoč primitivnoj jednostavnosti metoda, iznenađujuće rezultate. Nazvao je to dragocjenim duhovnim nasljeđem koji zapadna kultura duguje Istoku, što ne umanjuje nedvojbene zasluge europskih mislilaca, koji su osigurali matematici tako visoko mjesto među svim znanostima.
Papa je podsjetio na prizor Rafaelova remek-djela, freske nazvane Atenska škola, gdje je usred predstavnika drugih disciplina, na počasnom mjestu prikazan Euklid, jedan od pionira matematike: nagnut prema zemlji, diviš mu se u činu crtanja nekih figura geometrijskim šestarom, dok ga četiri mlada, zadivljena učenika pozorno prate. Svoj je govor završio mišlju kako sveta znanost, koja je u službi vjere i spasenja, i profana znanost, koja se neumorno bori za širenje znanje o stvorenim stvarima, nisu neprijatelji, već sestre.
Nakon papine audijencije, sudionici konferencije posjetili su i Papinsku akademiju znanosti.
Samo dva tjedna nakon rimskoga skupa, Zagreb je posjetio Francesco Severi i u velikoj dvorani Glazbenog zavoda održao predavanje u prigodi 300. godišnjice G. Galileja.
Severijev dolazak u Zagreb najavljen je člankom u Hrvatskom narodu naslovljenim Talijanski matematičar Francesco Severi dolazi u Zagreb. U članku je, u kratkoj novinskoj formi, dan prikaz Severijevih matematičkih postignuća te kraći podatci iz njegova životopisa s popisom najvažnijih talijanskih i međunarodnih nagrada i priznanja. Severi je rođen 13. travnja 1879. u Arezzu, a doktorat iz matematike postigao je već 1900. u Torinu, gdje nastavlja akademsku karijeru da bi već 1904. postao profesorom sveučilišta u Parmi, a nakon godinu dana odlazi u Padovu. Godine 1922. dobiva katedru matematike u Rimu. Ovaj kratki pregled Severijeva profesorskog napredovanja, nepotpisani autor članka završava konstatacijom kako prof. Severi uživa ugled u velikom matematičkom znanstvenom svietu. Dalje se nabrajaju talijanske i inozemne nagrade i priznanja koja je dobio te akademije i društva diljem Italije i svijeta kojima je Severi članom. Dakle, ni jedne jedine riječi o trenutnom položaju Severija kao ravnatelja Kraljevskog nacionalnog instituta za višu matematiku, što ga je utemeljio uz svesrdnu pomoć fašističkih vlasti kojima je bio blizak. Ovako izvrsno obaviještenom autoru sve je to bilo dobro poznato i očito je taj, nematematički dio Severijeva životopisa, svjesno prešutio. Još je zanimljiviji dio članka u kojemu su nabrojeni usko specijalizirani geometrijski problemi kojima se Severi bavio. Primjerice, izrazi kao unutarnje jedinstvo između mišljenja algebarsko-geometrijskih značajnih za cremonsku matematičku školu, i transcendentnih načela, ili veza između nepravilnosti jedne algebarske površine i postojanja jednostavnih integrala ili postojanje baze za cjelinu krivulje jedne algebarske površine te teorija o jednakoj vriednosti sistema ili nizova jedne površine, niti jednom čitatelju Hrvatskoga naroda, osim nepotpisanome autoru, nisu bili dokraja jasni.
Posebno je uočljivo da se osim Severija, spominju imena još petero matematičara, dvojice u matematičkim pojmovima (Riemannov integral, Plückerovo načelo) te još Clebsch, Nöther i Levi-Civita. Dvoje posljednjih su židovskog podrijetla. Treba čestitati autoru na intelektualnom poštenju i građanskoj hrabrosti što ih je spomenuo, a i uredniku koji je to dopustio objaviti. U njihovim rodnim zemljama u to vrijeme to nije bilo moguće.
Ako se po kandžama poznaje lava, a ovakve geometrijske kandže je tada u Hrvatskoj imao samo predstojnik Geometrijskoga zavoda Mudroslovnog fakulteta profesor Rudolf Cesarec, zaključujemo da je baš on autor spomenutoga članka u Hrvatskom narodu. Članak nije potpisan, ali vrvi tolikim usko specijalističkim geometrijskim pojmovima da ga je u to vrijeme u Hrvatskoj mogao napisati jedino Rudolf Cesarec i nitko drugi. Nekadašnji Cesarčev slušač na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, danas profesor emeritus Vladimir Volenec, i sam nastavljač tradicije zagrebačke geometrijske škole, kojoj je Cesarec jedan od utemeljitelja, drži da je ovaj tekst sasvim sigurno napisao profesor Cesarec i da je to njegov stil i njegov predmet interesa u to doba.
Članak iz Hrvatskog naroda od 22. studenoga 1942.
Ovu tvrdnju potkrjepljuje i davno Cesarčevo pismo Vladimiru Varićaku pisano iz Koprivnice 1927. u kojemu iznosi svoje želje glede matematičara kod kojega bi se usavršavao u inozemstvu: ... najprivlačniji je svakako Levi Civita, zbog svoga zbilja stvaralačkog načina. Svjestan da je do njega teško doći, odlučio se za Berlin. Možda je ovo novinsko spominjanje jedna vrsta sentimentalnog pozdrava matematičaru koji je umro 1941., kojemu se divio i kod koga je želio učiti. Možda. No, zasigurno je znak čvrstog moralnog integriteta profesora Rudolfa Cesarca.
Nakon što je Severi održao predavanje o Galileu, u Hrvatskom narodu objavljena su dva članka, oba nepotpisana, jedan u rubrici Kulturni pregled, a drugi među vijestima iz Hrvatske. Iz prvoga članka razabire se sadržaj Severijava predavanja, a u drugom članku opisano je ozračje predavanja s popisom zvanica. Samo predavanje održano je dvorani Hrvatskog glasbenog zavoda s početkom u pol 7 sati. Predavanju su nazočili predstavnici hrvatske vlade, ministri dr. Mladen Lorković, dr. Mile Starčević, dr. Ante Nikšić, Josip Milković, dr. Andrija Artuković, državni tajnik general Vilko Begić. Predavanju su nazočili hrvatski metropolit i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac i mitropolit Hrvatske pravoslavne crkve Germogen. Vojne vlasti predstavljao je general Ivan Prpić. Među predstavnicima akademske zajednice bili su sveučilišni rektor prof. dr. Stjepan Ivšić, dekan Mudroslovnog fakulteta prof. dr. Stjepan Škreb te rektor EKVŠ prof. dr. Eugen Sladović. Domaćin svečanosti bio je talijanski poslanik Rafaello Casertano kojega su pratili službenici poslanstva, izaslanstva Fašističke stranke u Zagrebu, predstavnici talijanske vojske i Zavoda za talijansku kulturu te drugi članovi talijanske kolonije u Zagrebu. Najugledniji predstavnici diplomatskog zbora bili su mađarski, slovački i bugarski poslanici. Njemačkog poslanika zastupao je savjetnik poslanstva. Uz članak je priložena novinska fotografija gdje se u prvom redu uočava nadbiskup Stepinac u društvu papinskog legata Marconea. Sve ovo rječito govori kolika je društvena pa i politička važnost pridana ovom događaju.
Predavača je pozdravio profesor Škreb na hrvatskom i talijanskom jeziku. Prema ovom novinskom izvješću, po svršetku predavanja, Severi je nagrađen od uglednih slušača toplim i dugotrajnim pljeskom.
Samo nekoliko dana poslije Severija, Zagreb je, također u organizaciji Zavoda za talijansku kulturu, posjetio još jedan talijanski znanstvenik, statističar Conrado Gini, profesor i dekan fakulteta za brojidbu i demografske znanosti u Rimu. Održao je predavanje pod naslovom Kriza gradjanskog društva.
Kažimo nešto i o kasnijim sudbinama protagonista ove priče. Severi, onodobni vodeći talijanski matematičar, a prema nekima i onaj koji je prednjačio u pozivima za smjenom svojih židovskih kolega sa sveučilišta, bio je nakon pada fašizma kratko suspendiran sa svojih dužnosti, a onda i oslobođen svake odgovornosti. Počasti, talijanske, francuske i britanske nisu izostale ni na nakon Drugoga svjetskog rata.
Sudbina naših spomenutih zemljaka bila je drukčija. Matematičar, fizičar i publicist Danijel Uvanović, čovjek nesumnjivih sposobnosti i vrlo zanimljivoga životopisa, nakon što su ga britanske vlasti izručile Jugoslaviji, strijeljan je 1947. Supruga Zlata rođ. Ćubelić, pogubljena je 1945.
Osnivanje Prirodoslovno-matematičkog fakulteta 1946. g. bila je prigoda tadašnjoj vlasti da provede pravu čistku profesora matematike i fizike, o čemu dokumentirano piše akademik Dadić u svojoj već spomenutoj knjizi. Tako je profesor Rudolf Cesarec umirovljen u 57. godini života. Zalaganjem svojih nekadašnjih studenata, dok mu je to zdravlje dopuštalo, honorarno je predavao geometriju studentima matematike, koji su ga upamtili po izvrsnim predavanjima, ali i po crnom odijelu koje je uvijek nosio. Tragedija, od koje se nikada nije oporavio zatekla ga je još u svibnju 1945. Njegovu sinu Zdravku, studentu arhitekture, unovačenom istom 1945., koji nije sudjelovao ni u kakvim vojnim operacijama, gubi se svaki trag. Toga Zdravka, svoga nećaka, stric August, književnik i revolucionar bez vlastitoga potomstva, u brojim pismima starijem bratu Rudolfu, pozdravljao je s osobitom ljubavlju.
Profesor Rudolf Cesarec počiva na zagrebačkom Mirogoju, gdje su ga ispratili brojni prijatelji, suradnici i nekadašnji studenti 2. siječnja 1973.
Ova je crtica prigodni spomenak na važnog hrvatskog matematičara i među studentima omiljenog profesora Cesarca.
Ivica Vuković