U povodu 245. obljetnice smrti Ivana Lovrića (1756. - 1777.))
„O sramote! Odoše nam gosti trijezni!"
Dvije godine nakon Fortisova Puta po Dalmaciji, mladi Sinjanin Ivan Lovrić (1756.-1777.) tada student medicine u Padovi, objavio je 1776. u Veneciji knjigu podužeg naslova Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice. Na naslovnici je kao moto Senekina izreka: "Ne treba odmah vjerovati svemu što se pripovijeda; mnogi izmišljaju, da prevare, a mnogi, jer su prevareni". (His, quae narrata sunt non debemus cito credere; multi ementiuntur ut decipiant, multi quia decepti sunt.)
Bio je to odgovor na neka Fortisova zapažanja o našim ljudima i krajevima. Nažalost taj daroviti mladić umro je već iduće godine. Knjiga je pisana na talijanskom jeziku, jer je bila — kao i Fortisova — namijenjena istoj učenoj publici. U hrvatskom prijevodu (u izdanju JAZU) prvi ju je objavio Mihovil Kombol tek 1948. Podsjetit ću na neke zanimljivije odlomke koji se odnose na dalmatinske Zagorce, a citirane rečenice prenosim u doslovnom Kombolovom prijevodu.
U prošlim stoljećima, dalmatinske Zagorce prekomorski susjedi običavali su smatrati „barbarima i nerazumnim ljudima" . Međutim da bi se steklo pravilno mišljenje o jednom narodu, kaže Lovrić, „treba točno i u pojedinosti poznavati njihove običaje". To ga je i potaklo da detaljnim opisom ljudi i krajeva, slikajući objektivno mane i prednosti, pokuša razbiti te stoljetne predrasude. Evo nekoliko temeljnih Lovrićevih maksima o dalmatinskim Zagorcima:
„Prijateljstvo i gostoljubivost izdižu ih iznad drugih naroda."
„Neuredna rasipnost je pola njihove propasti."
„Neznanje i praznovjerje baština su ne malog broja njih temelj njihove nesreće."
„Ne čine drugima ono što se njima ne sviđa, a ako im tko učini kakovu nemilu stvar — vraćaju šilo za ognjilo."
„Nemaju vjere u Talijane i gledaju ih prezirnim okom iz onog istog razloga iz kojega se tako reći svi narodi uzajamno preziru. Zato daju izrazu lacmanska viro, tj. talijanska vjero, isto značenje, koje Talijan daje riječi Morlak. Talijane inače nazivaju lacmanima rastrižena prkna..."
Lovrić smatra da je pretjerana gostoljubivost Zagoraca uvjetovana time „što malo dolaze u dodir s drugim narodima".
Ironično primjećuje: „Još smo daleko od toga da se kod Zagoraca uvedu francuski običaji, pa zato oni od straha da gosti ne odu gladni prirede deset puta više nego što mogu pojesti i neprestano ih mole da jedu." Jednom prilikom kada nije mogao prihvatiti poziv prijatelja Zagorca da ostane na ručku, ovaj mu reče: „Čekaj barem, da ti dadem ispeći jagnje, da popijemo gutljaj vina." Pita se: ,,A što bi bilo kad bismo morali popiti više gutljaja?" Zamjera im što goste prisiljavaju da mnogo piju. Kaže da je zato i nastala uzrečica: „O sramote! Odoše nam gosti trijezni!" Ali koliko god su širokogrudni prema gostima, toliko su „nemili i škrti prema skitnicama". Zaključuje da je njihova gostoljubljivost vrijedna svakog poštovanja, ali da im je rasipnost pravi porok.
Prijateljstvo je kod Zagoraca na visokoj cijeni ,,u nesreći, umjesto da oslabi i prestane, postaje još čvršće". Opisuje obred pobratimstva i posestrimstva koji se nekoć vršio pred oltarom u crkvi. Sklopljene veze su toliko čvrste „da pobratimi smatraju čašću izgubiti život jedni za druge" i zaključuje: „Izgubiti život za prijatelja crta je one prirodne nježnosti koja nedostaje dobro odgojenim dušama i koju treba tražiti u sirovim grudima Zagoraca, koji vrlo dobro razumiju zakone nepokvarene prirode."
Dok se iz zahvalnosti rađa prijateljstvo, iz nezahvalnosti rađaju se neprijateljstva i mržnje. Tada smatraju da uvijek valja vraćati „milo za drago" i tako u ovim slučajevima postaju „gotovo neumoljivi za pomirbu". U neprijateljstvu prema ubojicama rukovode se izrekom: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti." Međutim u slučajevima krvne osvete ipak su manje neumoljivi od Crnogoraca i Albanaca. Lovrić posebno opisuje nekadašnji običaj koji se zvao platiti krvarinu. Do velikog broja svađa dolazi i zbog „blaščadi koja oštećuje tuđe dobro", a ovome pridonosi i korumpiranost administracije koja ih prisiljava da po nekoliko puta plate istu kaznu.
Zagorci ne kriju ljubavne osjećaje, izražavaju ih spontano bez ikakvih prenemaganja. „Nježnosti izražavaju samo očima ili još češće poljupcima... Ljubavnici se znadu i dohvatiti šakama, ne čineći dakako jedno drugome zla, ali je to ljubavna šala." Otmice djevojaka događaju se samo sporazumno. Oteta djevojka se ne vraća roditeljima, ako se slučajno vrati, izložena je preziru zlih jezika, koji kažu „Ako je krava otišla, morala je barem ostaviti tele."
Najvažniji događaj u životu Zagoraca svakako je vjenčanje. Svatovima i pirovanju posvetio je Lovrić punih dvadeset stranica, opisujući do u tančine čitav tok obreda. Navodi izvorne nazive sudionika svadbene povorke: svati, prvinci, barjaktar, stari svat, kum, diveri, jenđije, staćili, čauš, đuvegija ili mladoženja, bukljije, dolibaša, začionici, seksandžija...
Svadbe traju redovno „od nedjelje ili ponedjeljka do četvrtka", a hrane se pripremi toliko da bi se moglo najesti „šest puta veće društvo". Za vrijeme trajanja pirovanja održavaju se i razne igre, ali već u njegovo vrijeme „one najbizarnije i najsmješnije" bile su se zadržale samo u pojedinim selima.
Muškarci su vrlo ljubomorni, ali to vješto prikrivaju: ,,Kad opaze da su im žene nevjerne, onda je za takve žene najblaže sredstvo da ih nestane ispred očiju živih ljudi..."
U obitelji svi rade „za zajedničko dobro" i smatraju da je „nesloga uzrok propasti" i zato se članovi obitelji drže na okupu, pa ih bude trideset, četrdeset, pa i šezdeset osoba.
Glavni uzrok nesloge u obiteljima su žene, međutim „ako se tuže jedne na druge, često ih muževi namlate, pa tako one, znajući što slijedi iza jadikovanja, žive u najsavršenijem miru i ne tuže se tako lako..."
Odgoj zagorskih dječaka je vrlo strog: „Oni svoja prsa izlažu gola i prekomjernoj ljetnoj žezi i još nepodnošljivoj oštrini zime. Tako stječu ono dragocjeno zdravlje, onu krepčinu koja u kulturnim i lijepim gradovima uza sve najnježnije brige i uza sva moguća i proračunata nastojanja postaje vrlo poželjna, ali i rijetka."
Gotovo svi pjevaju junačke pjesme u desetercima. Sve pjesme počinju uzvikom „oj". Glavni su im instrumenti gusle: „Kad se nađe kakav odličan guslar, onda ga njegovi sunarodnjaci slušaju s najdubljom šutnjom i pažnjom." Drugi su im instrumenti tambura, diple, svirale i frule. „Kad putuju, jedu, rade ili se razgovaraju, uvijek ih čuješ i kako pjevaju."
Lovrić smatra da im glazba pomaže da zaborave tugu. Posjeduju poseban pjesnički dar, tako da „od dana do dana i od časa do časa, kako se dogodi kakav znamenit čin, stvaraju svoje pjesme s pravilnim mjerilom stiha, a da i ne znaju što je stih. Uviđavan bi povjesničar mogao iz njihovih pjesama sakupiti vrlo mnogo vijesti o narodnoj povijesti." To zapažanje najbolje potvrđuje i današnja bogata produkcija naših zagorskih stihotvoraca.
Lovrić usputno napominje: „Talijanska glazba im je u najvišem stepenu dosadna, upravo onako kako je zagorska glazba dosadna Talijanima."
Svoj ples nazivaju kolo, a često ga počinju stihom: „odi u kolo, dušo moja". „Kolo mijenja svaki čas oblik, pretvarajući se čas u oblik slova S, čas u ovo, čas u ono. Katkad se kolo razdijeli na parove, pa onda produže igru dvoje po dvoje, muškarci i žene, a cijeni se onaj tko je kadar izdržati vrlo duge skokove koji se zovu skoči gori. Lovrić smatra da zagorski plesovi koriste tijelu, jer "pospješuju probavu iza pretjerane prenatrpanosti želuca".
Njihove ostale igre čine ih „hitrima, spretnima i jakima". Trčanje, skakanje s jednog mjesta na drugo i bacanje kamena „koji se s mukom diže sa zemlje". U igre spadaju i „turniri s konjima, koji su u pradavno vrijeme bili u običaju kod Zagoraca, ali se više ne zna što su igre s loptom, kotačima i mnoge druge".
U ljetno doba najvažnija im je hrana mlijeko iz kojega vade maslo, a poslije ga zakisele octom. Kajmak, koji običavaju davati na poklon, „izvanredno je ukusan za svačije nepce, pa i za strano". Sir koji proizvode za kućnu upotrebu „sav je u komadićima koji se čuvaju u mješini". Najčešće jedu puru od prosa, „a ako ne pliva u maslu, ne ide im u slast". U posne dane dodaju joj drugi začin koji se sastoji „od meda ili rastučena luka pomiješana s vodom i štedljivo s uljem, jer ulje treba kupovati". Umjesto pravoga kruha jedu pogače „koje peku na ognjištu svaki dan, pa i svaki čas kad ih trebaju", ali od pšeničnog brašna samo u svečane dane.
Zimi je glavno povrće kiseli kupus „koji je Talijanima ogavan, kao što su pojedinim Zagorcima žabe". Zanimljivo je da je među Zagorcima postojala velika odvratnost prema žabama, Lovrić citira stihove: „Latini će izgubiti duše / Jiduć žabe i balave spuže", ali i proročanski napominje „Možda neće proći dugo vremena, pa će se sav narod otresti predrasude, radi kojih ih ne jede." Svjedoci smo da se Lovrićevo proročanstvo i obistinilo: žabe, puževi i raci danas su i u nas cijenjeni gurmanski specijalitet.
U posne dane jedu „luk, ljutiku, češnjak, crljenac i sve ono što posteći manje stoji, a ne prija onome tko ima boljih jela i finiji ukus". Od svatovskih jela spominje pržene piliće koji se ovako priređuju: „Pošto se napola iskuhaju u vreloj vodi, razrežu ih na komade i prže na maslu. Iza toga se začine rastučenim češnjakom i kiselim mlijekom, a ako nema mlijeka, onda octom." I zaključuje „Uh! odvratna li i ogavna jela za Francuza! Gdjekojem milordu svidjelo se ovo jelo neobično. Ja se sa svoje strane držim vrlo stare i sada zastarjele poslovice, da o ukusima ne valja raspravljati."
Frano Baras
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.