Prikaz knjige 'Konsenzus bez pokrića'

U ovim su bilješkama samo osnovne informacije o knjizi napisanoj, kako iznosi njezin autor, za 'intelektualno znatiželjne ljude' različitih profila i uvjerenja. Njegovo je polazište da konsenzus  'u znanosti, politici i drugdje nije uvijek utemeljen na dobrim razlozima'. BekavacZbog toga pretresa argumente nametanih gledišta, osporava različite dogme i nudi neke do sada nedovoljno poznate povijesne činjenice i interpretacije drukčije od dosadašnjih.  Pred nama je važna knjiga: Neven Sesardić, 'Konsenzus bez pokrića', Školska knjiga, 2020.

Sesardićeva knjiga počinje pitanjem o tom je li uvijek cjelina veća od dijela, a onda se  nižu dvojbe  o iluzijama spoznaje i varkama konsenzusa; rasprava o slobodi govora i sumraku obrazovanja; imigracijama; mitu šezdesetosme; teroristima i njihovim pravima, a na kraju je rasprava pod naslovom: Od staljinizma do srpskoga nacionalizma. Središnji lik toga poglavlja je G. Petrović i časopis Praxis. U ovom ćemo se prikazu više zadržati nad tim dijelom knjige  i nad onim pod naslovom Sloboda govora i njezini neprijatelji, u kojem Sesardić, uz ostalo, piše o ostavštini dvaju totalitarizama.

Analize na koje su Hrvati dugo čekali

Čini nam se da, konačno, u ovoj Sesardićevoj knjizi, imamo tekstove na koje se u našoj zemlji dugo čekalo, a s pravom se mogu označiti prekretnicom u  'suočavanju Hrvata' s dijelom vlastite prošlosti. Spominjući svoje glavne intencije, autor piše da su  predmet  njegove knjige ponajprije 'sporovi o empirijskim pitanjima kojima je cilj ustanoviti istinu o svijetu'. Pozivat će se na 'opažanja, osobna svjedočenja, znanstvena istraživanja, statističke podatke, mjerenja, logiku zaključivanje po vjerojatnosti, teorijske argumente itd.' Misli da se u tom traganju ne treba oslanjati na 'osjećaje, moralna stajališta, političke poglede ili nagađanja o tome kakve bi implikacije moglo imati vjerovanje u bilo koju od alternativnih hipoteza', jer ništa od toga nije nimalo korisno za otkrivanje istine.

Sesardić  ne opisuje stvarnost, koja je bila bitno drukčijom nego što se prikazivala, nego pred čitatelja stavlja provjerljive argumente. Da bismo približili način njegova razmrsivanja  'kognitivnih ograničenosti i slijepih mrlja', spomenut ćemo kako prikazuje relacije dvaju totalitarizma neposredno prije Drugoga svjetskog rata. Piše da su se  mogli udružiti Zapad i komunizam protiv fašizma; Zapad i fašizam protiv komunizma i, treće, fašizam i komunizam protiv Zapada. Nije bila nužna prva mogućnost. Nakon sklapanja sporazuma Molotov-Ribbentrop, mogli su se i fašizam i komunizam okrenuti protiv Zapada. Što se tiče druge mogućnosti citira Churchillove riječi iz 1937: „Ne ću se praviti da bih, kad bih morao birati između komunizma i nacizma, odabrao komunizam.“ Na kraju je ušao u savez s komunistima. A što bi bilo da je Churchill (zajedno s ostalim saveznicima) izabrao fašizam?“ Kad bismo razmatrali taj scenarij, možda bi se promijenilo i 'dominantno gledanje na razliku između fašizma i komunizma' (str. 25).

Savez Zapada s komunizmom protiv Hitlera doveo je do  toga da se popustljivije gleda na Staljina koji je bio 'jedan od najvećih masovnih ubojica u povijesti'. Je li ta oznaka strašnoga ubojice dovela i do nedovoljne pozornost prema, primjerice, njemačkim ženama koje su na kraju rata silovali Staljinovi vojnici? Uz ubojstva i silovanja došli su i progoni i protjerivanja milijuna njemačkih civila s područja na kojima su stoljećima živjeli. Stotine tisuća Nijemaca, civila i ratnih zarobljenika protupravno je odvedeno na prisilni rad u SSSR. A mnoge zemlje središnje i istočne Europe živjele su pola stoljeća u komunističkom ropstvu (str. 28). Drugi svjetski rat nije bio trijumf dobra nad zlom, nego samo 'trijumf nad jednim od dvaju zala'. A komunizam se zbog spomenutoga savezništva širio na sve strane svijeta.

Konsenzus bez pokrića

Staljin i masovna ubojstva

Sesardić  upućuje na činjenice koje pokazuju da 'po mnogim svojim zlodjelima komunizam baš ne zaostaje za nacizmom'. Počinje citatom iz knjige T. Snydera: „U tridesetima je Sovjetski Savez bio  jedina država u Europi koja je provodila politiku masovnoga ubijanja. Prije Drugoga svjetskog rata, u prvih šest i pol godina nakon što je Hitler došao na vlast, nacistički režim je pobio više od oko deset tisuća ljudi. Staljinistički režim je pak već izgladnio milijune, a strijeljao znatno više od pola milijuna. Njemačka je politika masovnoga ubijanja počela konkurirati sovjetskoj između 1939. i 1941. nakon što je Staljin dopustio Hitleru da započne rat“ (str. 66).

Više od milijun sovjetskih građana robijalo je u Staljinovim koncentracijskim logorima i specijalnim naseljima. Kasne 1938. u  njemačkim je koncentracijskim logorima bilo oko dvadeset tisuća njemačkih građana. Sovjetski sustav koncentracijskih logora u to vrijeme bio je dvadeset pet puta veći od njemačkog, računajući i  razliku u veličini populacije. „Sovjetski je teror u tom trenutku bio ne samo daleko širih razmjera nego je bio i neusporedivo smrtonosniji.“ U nacističkoj je Njemačkoj 1937. i 1938. godine 267 ljudi osuđeno na smrt, a u SSSR-u, samo u okviru operacije protiv kulaka na smrt je osuđeno 378 326 ljudi. I ponovno, uzimajući u obzir razlike u brojnosti stanovništva, „vjerojatnost da će sovjetski građanin biti egzekutiran u akciji protiv kulaka bila je oko sedam stotina puta veća nego vjerojatnost da će njemački građanin biti osuđen na smrt zbog bilo kojega prijestupa u nacističkoj Njemačkoj.“

Vlast neograničena zakonima

Lenjin je već 1918. tumačio da revolucionarna diktatura proletarijata znači vlast koja je „osigurana i održavana prisilom proletarijat nad buržoazijom, vlast neograničena bilo kakvim zakonima.  Počeo je teror. Jedan od vodećih ljudi sovjetske tajne policije (Čeke) u njezinu je biltenu 1918. napisao: „Mi ne vodimo rat protiv pojedinačnih osoba. Mi istrebljujemo buržoaziju kao klasu. Tijekom istraga nemojte tražiti dokaze da je optuženi djelom ili riječju radio protiv sovjetske vlasti. Prva pitanja koja trebate postaviti jesu: kojoj klasi on pripada? Koje je njegovo podrijetlo? Koje je njegovo obrazovanje ili profesija? I upravo bi  ta pitanja trebala odrediti sudbinu optuženika. U tome leži značaj i bit Crvenoga Terora“ (str. 28).

Sesardić uspoređuje zlodjela nacističkoga terora, kad su ljudi bili izlagani represiji „isključivo zbog svojih karakteristika na koje uopće nisu mogli utjecati (npr. etničke pripadnosti), s krivnjom čovjeka koji je bio rođen u nejasno definiranoj obitelji 'kulaka', koji nije mogao promijeniti svoje podrijetlo kako  bi izbjegao etiketu neprijatelja, 'proganjanje i metak u glavu' (str. 69). Kad je neki čovjek prigovorio Lenjinu nešto u vezi s provedbom 'revolucionarne  pravde' i pitao zašto se uopće gnjave s Komesarijatom za pravdu: „Nazovimo ga pošteno komesarijatom za socijalno istrebljivanje i završimo s time“, Lenjin je odgovorio: „Dobro rečeno ... to je upravo ono što bi trebalo biti ... ali to ne možemo  reći.“

Čovjeka iznutra unakaziti

Učenici Staljinove tajne političke policije upravljali su i Titovim Golim otokom. O svojim je robijaškim iskustvima svjedočila i Novka Vuksanović, koja je prošla i Auschwitz i Goli otok: „Ali nigde, ni u jednom logoru nisu tako nastojali da čoveka ponize, da ga učine krpom, moralnom nakazom, da ga iznutra unište i unakaze. Bio si svuda podvrgnut fizičkom mučenju, torturi. Bio si izgladnjavan, ubijan, spaljivan, ali ako si to istrpeo ostajao si iznutra u sebi čist, svoj, neukaljan. Ostajao si sa svojim moralom, sa svojim duhom. A ovde na Golom otoku, upravo su to nastojali da ti poljuljaju, ponište i unakaze“ (str. 72). Citira i riječi A. Pala koji je robovao na Golom otoku: „Nije se radilo o tome da promijeniš svoj politički stav, nego da pogaziš svoje ljudsko  dostojanstvo i da postaneš njihov doušnik.“ Teror nad informbirovcima posljedicom je dugogodišnjega njegovanja kulta Josifa Visarionoviča, koga je nakon 1948. trebalo istjerati iz Titovih komunista. Tko su bili istjerivači?

Sesardić posebno naglašava da mu nije namjera dokazivati „da je jedan od dva totalitarizma bio manje loš od onoga drugoga ili čak da su bili jednako zli. Htio sam jedino sugerirati da nije dokazano, a i da je vrlo teško dokazati, da nacizam po svojoj monstruoznosti i zločinačkoj naravi toliko nadmašuje komunizam da bi to opravdavalo potpuno drukčiji tretman tih dvaju sustava u pogledu veličanja tih režima, slavljenja njihovih  vođa ili slobode javnog iznošenja njihovih simbola“ (str. 75). Nacizam je zlo, točka. Komunizam je također zlo, ali... Je li  istina da je komunizam bio manje zlo od nacizma. Je li to  istina? „Neću ovdje ponuditi odgovor na to  pitanje.“ Ipak, autor nudi moduse njegova pretresanja.

sesardic 2 ferata

Neven Sesardić, Foto: Ferata.hr

Veće ili manje zlo?

Koji je bio primarni cilj NDH, a koji partizanskoga pokreta? Odgovor na prvo pitanje: samostalna hrvatska država; odgovor na drugo pitanje: jugoslavenska komunistička država sovjetskoga tipa. Za ostvarenje oba cilja rabljene su 'dijelom' zločinačke metode. Zašto nacizam ili fašizam nisu ušli u opis primarnoga cilja NDH? „Zato što su ustaše samo stjecajem okolnosti došli na vlast uz pomoć nacističke Njemačke. Da su prilike bile drukčije oni bi vrlo vjerojatno rado prihvatili sličnu ponudu zapadnih saveznika... No svejedno, četverogodišnja povezanost s nacizmom i sve konzekvencije toga (rasni zakoni, masovna ubojstva, itd) svakako ulaze u sveukupno  vrlo negativnu bilancu ustaške države, ali ne pod rubrikom njezinog glavnog cilja nego načina na koji se taj cilj pokušao realizirati“ (str. 85).

Narodnooslobodilačka borba, kao što sam naziv kaže, označava borbu koja nastoji osloboditi narod dotične države, donijeti mu slobodu da sam odlučuje o vlastitoj sudbini i političkom sustavu u kojem želi živjeti. To, međutim, tvrdi Sesardić, ratom nije bilo ni ostvareno niti se namjeravalo ostvariti. Da im je oslobođenje zemlje bilo glavni cilj, jugoslavenski bi komunisti počeli organiziranu borbu protiv Njemačke u vrijeme kad je njihova vlastita zemlja bila napadnuta, a ne na dan njemačke invazije na neku drugu državu. Time su njihovi prioriteti iskazani na način koji nije mogao biti jasniji. Titovi su komunisti čekali na znak s istoka.

Tuđman i Tito

Svojstvo svakoga člana KPJ treba biti „bezgranična odanost Partiji Lenjina-Staljina“, pisao je neposredno pred rat Valter (kodno ime Josipa Broza u Kominterni). M. Đilas piše da nije KPJ sebe razumjela samo dijelom 'svjetskoga komunističkog pokreta' nego i 'neodvojivom od Sovjetskoga Saveza domovine socijalizma'. „Ta idolatrija Staljinove ličnosti, kao i manje-više svega u Sovjetskom Savezu, dobivala je iracionalne oblike i razmjere“. Sesardić pokazuje da su vođe partizanskoga pokreta bili, u biti, u službi jedne strane zemlje i to totalitarne države u rangu onih „najposlušnijih, najokorjelijih i najfanatičnijih boljševika koji su bili spremni izvršavati sva naređenja iz Moskve“ (str. 87). Pita se je li „ljudima tako slijepo odanim nekom stranom tiraninu moglo biti imalo stalo do neke prave demokracije i slobode vlastitoga naroda“.

Sesardić prigovara F. Tuđmanu zbog toga što je „i u svojim poznim godinama često imao nekritički pozitivan odnos prema hrvatskom komunizmu“, upisujući u zasluge Titu da je s „antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih demokratskih sila antifašističke koalicije...“ Tuđman nije u pravu, piše Sesardić: „Pobjednička antifašistička koalicija nije bila sastavljena samo od 'demokratskih sila' nego od dvaju tabora: demokratskog i totalitarnog. A Broz i komunisti su se ne samo i tijelom i dušom priklonili totalitarnom krilu te koalicije, nego su  čak pokazivali i veći  antagonizam prema demokratskim silama nego sam Staljin. Oni su i nakon sukoba s Informbiroom nastavili forsirati svoj naglavce postavljeni stav te su nazivali politički režim u SSSR-u demokratskim, a zapadne zemlje nedemokratskim“ (str. 90).

Komunisti su ubijali 'hladnim razumom'

„Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom.  Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali  da smetaju učvršćenju komunizma“ (V. Maček). Dominikanski svećenik Dominik Barač doktorirao je 1942. u Rimu na sveučilištu Angelicum s disertacijom o socijalnoj filozofiji boljševizma. Objavljen je i hrvatski prijevod njegove disertacije. Vratio  se u Hrvatsku, a partizani su ga uhitili odmah nakon ulaska u Dubrovnik u lipnju 1945. Prijeki vojni sud osudio ga je na smrt strijeljanjem jer je, kako piše u obrazloženju smrtne presude, u svojoj knjizi kritizirao Sovjetski Savez. Sesardić nabraja i druge slične primjere.

Međutim, nije odgovorio na pitanje je li u hrvatskoj povijesti komunizam ('u nekom smislu') bio manje zlo od vlasti ustaša, jer se tvrdilo da komunisti za razliku od ustaša 'nisu nikad masovno progonili, zlostavljali i ubijali ljude samo na osnovi nekih njihovih karakteristika na koje ti ljudi ni na koji način nisu mogli utjecati (npr. nacionalne pripadnosti)', nego je ponudio građu za mogući odgovor. Spomenuta tvrdnja je, kako u raščlanjivanju različitih elemenata kasnije pokazuje autor, njegovim riječima rečeno, 'dokazivo neistinita'.

Najveće etničko čišćenje u povijesti

Sesardić piše o tretmanu pripadnika njemačke manjine u Jugoslaviji pred kraj rata i neposredno nakon rata. Pred čitatelja iznosi uvide britanskoga povjesničara R. Evansa, eksperta za nacističko razdoblje i pitanja holokausta koji piše da je  u Europi sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća iz svojih domova protjerano između 12 i 14 milijuna Nijemaca, pri čemu je njih stotine tisuća izgubilo živote. Evans konstatira kako o tomu javnost još uvijek premalo zna, a to je zapravo bilo „najveće etničko čišćenje u povijesti“. Jugoslavenski su komunisti, piše Sesardić, pridonijeli tom zločinu. AVNOJ je koncem 1944. odlučio: „Danom stupanja na snagu ove Odluke, prelazi u državno vlasništvo ... sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda u Jugoslaviji ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije“ (str. 103).

Ta se odluka temelji na ideji 'kolektivne krivnje', tvrdi Sesardić. Ako ste bili Nijemac, vlasti nisu trebale dokazivati vašu krivnju, nego vi vlastitu nedužnost, što  je bilo u izravnoj suprotnosti s međunarodnim pravom a i odlukama iz Jajca da će se nacionalnim manjinama u Jugoslaviji osigurati sva nacionalna prava. Nakon odluke o oduzimanju imovine, sredinom 1945. komunisti donose odluku „da njemačku manjinu treba protjerati iz Jugoslavije“, jer predstavlja 'ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i međunarodnom miru općenito'.

Etničko čišćenje i Titov moralni status

Taj je projekt etničkoga čišćenja uključivao starce, žene i djecu. U koncentracijskim je logorima u Jugoslaviji bilo internirano oko 170 tisuća Nijemaca, od kojih oko 50 tisuća nije preživjelo. Prema službenim podatcima u spomenutim je logorima neposredno nakon rata bilo zatočeno 90 % preostalih Nijemaca u Jugoslaviji (str. 104). U  Sesardićevoj knjizi mnogi su zastrašujući primjeri masovnih zločina protiv humanosti, 'sustavnom diskriminacijom isključivo na temelju etničke pripadnosti'. Tako je Titova vlast izgubila 'pravo na poziciju moralne superiornosti' i nekakvo zgražanje nad sličnim odioznim postupcima svojih neprijatelja. Ratni pobjednici diktiraju kako će se interpretirati ratni događaji, ali ta 'očigledno pristrana i lažna slika' održava se i danas.

Je li 'narodnooslobodilačka borba' narodu donijela slobodu? Donijela je narodu slobodu od njemačkoga okupatora, ali je narod ostao pod totalitarnom/autoritarnom vlašću komunista još gotovo pola stoljeća. Osporavanje vlasti komunističke partije nazivano je kontrarevolucionarnim napadom na državno i društveno  uređenje što se kažnjavalo dugogodišnjim zatvorom, a u nekim godinama i smrtnom kaznom. Je li to bilo oslobođenje, pita Sesardić. (Pretpostavimo  da pacijent  zaražen malarijom dođe u bolnicu i tamo  ga izliječe, ali ga odmah namjerno  zaraze  tuberkulozom. Je li pacijent izliječen?) (str. 108). Smrt fašizmu, sloboda narodu. Prvi dio parole je je realiziran. Da bi narod živio u slobodi, trebalo je zaustaviti i drugi totalitarizam. Smrt fašizmu i smrt komunizmu, sloboda narodu!

Smrt fašizmu, sloboda nekima

Ostvario se i dio prve parole, iznosi Sesardić: Smrt fašizmu, sloboda nekima. Tito, 1945: „Ovdje je demokratija  narodnoga tipa, u kojoj slobodu imaju oni koji su se borili za slobodu.“ Ni pojedincima ni narodima sloboda nije svanula 1945. Sloboda je Hrvatima došla pola stoljeća kasnije. Tomu pridonosi činjenica da je vodstvo 'narodnoslobodilačke borbe' 1941. - 1945. bilo „sastavljeno isključivo od staljinista, koji su veličali sovjetski totalitarizam i prezirali zapadnu demokraciju i 'buržoaske slobode'“ (str. 109). Cilj svih članica Kominterne „je po definiciji bio uspostavljanje komunizma“ (str. 111).

Tom je cilju služio i filozofski časopis Praxis koji je 1964. počeo izlaziti u Zagrebu. Sesardić je o njemu vrlo dobro informiran  i iz inozemnih i iz domaćih izvora, a dijelom je i sam bio u neposrednoj blizini ljudi koji su ga uređivali, radeći na katedri za epistemologiju Odsjeka za filozofiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. (Kasnije je predavao filozofiju na sveučilištima u SAD-u, Japanu, Engleskoj i Hong Kongu).  Odlučio je, dakle,  iznijeti činjenice „koje redovito ostaju prešućene i koje bacaju drukčije svjetlo“ najprije na, Gaju Petrovića, „neosporno vodećeg predstavnika zagrebačke filozofije prakse“.

Pouzdan kadar

G. Petrović je prije odlaska na studij filozofije u Moskvu, najprije 1946. morao uvjeriti Partiju da je on 'pouzdan kadar' i 'da ga se isplati poslati na ideološko usavršavanje u SSSR'. I njegovo djelovanje na Sveučilištu, kasnije, kad je postao profesorom, u znatnoj je mjeri nosilo biljeg odanosti staljinskoj politici. Nakon 1948. 'na mjerodavnom je mjestu bilo ocijenjeno da se Petrović  opredijelio (za  Staljina) te je  dospio na popis  isključenih iz Partije' i bio  izbačen s fakulteta. Iako je već bila donesena odluka da ga se zatvori i uputi na Goli otok, spasio ga je dobar poznanik njegova brata – u to vrijeme vrlo moćni M. Đilas. Nakon što je otputovao u Beogradu i 'objasnio' svoj slučaj, povučena je odluka o isključenju.  Pred nama su i svjedočenja o tomu  kako formalna odreknuća od staljinske politike, nakon Rezolucije Informbiroa, ne dokazuju da je iz ljudi, mentalno zarobljenih načinom razmišljanja sovjetskoga marksizma, taj svijet ikad izašao.

Praksisovci nisu usvojili marksizam na temelju razmatranja prednosti i nedostataka različitih filozofskih pozicija, već su ga naprotiv svim srcem i nekritički prihvatili kao  skojevci, u zanosu i bez dublje informiranosti o alternativama, tvrdi Sesardić (str. 369). Nesporazume između praksisovaca i tadašnje komunističke vlasti  Sesardić je razumio samo kao 'svađu unutar obitelji'. Piše da razlike, zapravo, nisu ni postojale, ili su bile posve neznatne i  gotovo zanemarive. Praksisovci su žestoko negirali da su se ikad zalagali za višepartijski sustav. Pokušavali su se na različite načine dodvoriti Titu.  Praxis nije objavio ni jednoga slova protiv jednopartijske vlasti u Jugoslaviji. „Totalni nedostatak demokratske legitimacije“, za njih nikad nije bio prvi problem tadašnjeg jugoslavenskoga političkog sustava.

Zagrebački su se praksisovci zauzimali za produbljivanje veza s Frankfurtskom školom, „dok s druge strane frankfurtski teoretičari nisu bili zainteresirani za racionalan dijalog s filozofima prakse“ jer su ih uzimali kao neoriginalnu i neaktualnu pojavu (str. 381).  „Jedini je izuzetak Blochova vrlo  laskava ocjena filozofije prakse“, ali i tu treba voditi računa o tomu da je pohvale izgovorio pri primanju počasnoga doktorata  u Zagrebu, a za tu su ga čast predložili baš praksisovci. Nepobitno je da su ga praksisovci uzdizali i slavili, a on im se oduživao neodmjerenim uzvratnim pohvalama. S druge strane, dominiralo je uvjerenje da je Bloch potpuno na strani staljinizma. Na sveučilište u Leipzigu, Bloch je došao uz pomoć komunističkoga režima. Tvrdio je da je u SAD-u pod parolom slobode zapravo uveden fašizam.

Jugoslavenstvo i 'čovjek kao takav'

Uz prikrivanje staljinističkih korijena, praksisovci su pokušavali zatajiti da imaju i dva kriterija pri ocjenjivanju  hrvatskoga i srpskoga nacionalizma. Sesardiću se čini da bi nekoliko indikacija moglo pomoći pri boljem razumijevanju tih pitanja, a među njima je suđenje hrvatskim studentima nakon '71 i suđenje beogradskom filozofu M. Đuriću. Srpstvo se u Zagrebu, u onoj mjeri u kojoj je postojalo, nije izricalo, a kamoli proklamiralo „nego se redovito skrivalo iza internacionalističkih parola kojima je časopis sebe prezentirao u javnosti“ (str. 394).

Kad su nakon 1971. mnogi hrvatski intelektualci, među njima i filozofi i studenti filozofije, najprije uhićeni, a onda i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog 'delikta mišljenja', praksisovcima se nije činilo da to zaslužuje ikakav komentar. Nije im ništa značila ni činjenica da je u tim staljinističkim procesima osuđeno oko dvije tisuće ljudi. Oni su o tomu šutjeli. Objavljivali su prosvjede protiv suđenja za verbalni delikt u drugim sredinama, pa i „lamentacije o oduzimanju putovnica nekolicini beogradskih praksisovaca, ali o Hrvatskoj, tadašnjem epicentru montiranih sudskih procesa – ni retka“ (str. 395).

Nije lako racionalnim razlozima objasniti, piše Sesardić, zašto su praksisovci imali 'tako tvrd i duboko usađen negativan odnos prema Hrvatskom proljeću' i hrvatskim nacionalistima koji nisu bili sudski osuđeni zbog terorizma, oružane pobune ili pozivanja na nasilje, nego samo zbog svojih političkih uvjerenja objavljenih u tada legalnim publikacijama ili iskazanih na javnim skupovima. D. Grlić je, komentirajući sudske progone 'maspokovaca', iznio da svatko treba imati slobodu, ali samo pod uvjetom da ima „neke elementarne karakteristike čovjeka“, tvrdeći da nije teško razlikovati ljude od 'neljudi'.

Ušutkavanje Hrvata

V. Gotovac je 1987. preciznije opisao vezu vlasti i filozofa: „Praxis je prestao izlaziti kad je u Hrvatskoj učinjeno upravo ono što je u njemu zahtijevano: kad su ušutkani Hrvati. Praksisovci su obavili svoj posao i onda - otpušteni.“ O tom 'poslu' ponešto govore i riječi njihova glavnoga inozemnoga podupiratelja E. Blocha: „Hrvati koji žive u Saveznoj Republici Njemačkoj gotovo su svi fašisti. Jesu li pak Hrvati u Hrvatskoj također svi fašisti, to ja ne znam, ali mislim da nisu.“ Sesardić pita: „Kako netko tko nije sirovi, neinteligentni primitivac uopće može doći na pomisao da izrekne takvu stvar o nekom cijelom narodu? O bilo kojem narodu!“

Od koga je Bloch mogao dobiti informacije o Hrvatima kao fašistima? Evo njegova odgovora: „Ono što o jugoslavenskoj praksi znam, doznao sam iz časopisa Praxis i kroz kritičku prizmu od svojih tamošnjih prijatelja.“ U vrijeme suđenja hrvatskim kontrarevolucionarima Praxis je ipak  podupro stav „da nije potrebno sudski ni administrativno progoniti pojedince samo zato što su zastupali neprihvatljiva gledišta“, ali to se odnosilo na optužnicu protiv srpskoga filozofa M. Đurića, koji je osumnjičen za 'nacionalistički istup', ne na progonjene Hrvate.

Što je ostalo od Praxisa?

Na kraju se Sesardić pita što je ostalo od filozofskoga ugleda i nasljeđa praksisovske škole. Uvid u vrlo obuhvatne baze podataka (Web of  Science) pokazuje da u posljednjih 30 godina ni jedan inozemni autor nije citirao ni jednu knjigu ili akademski članak vodećih ljudi zagrebačkoga Praxisa. U Stanfordskoj enciklopediji filozofije, piše Sesardić, imena Petrovića i Kangrge uopće se ne spominje, iako se spominju imena dvadesetak hrvatskih filozofa. Nema ih ni u knjigama zaokupljenim  marksizmom i filozofijom prakse.

Zapravo, što je praksisovcima revolucija? G. Petrović je pisao da je to 'bit bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti. Promjena u 'svemiru', stvaranje drukčijeg modusa bivstvovanja' (!!!, op. ib). Nudili su 'jugoslavenski samoupravni socijalizam' kao 'najviši oblik bivstvovanja' i 'najautentičniji oblik slobode'. Navodno sve o tomu piše i u tekstovima 'mladoga Marxa'.

Sesardić zaključuje kako i nakon stotinu godina i svih onih uzastopnih pokušaja ostvarenja Marxova 'kraljevstva slobode', koji su sveukupno odnijeli desetke milijuna ljudskih života, još uvijek ima čak i mladih, obrazovanih ljudi koji vjeruju da je grupa preobraćenih jugoslavenskih staljinista i ne previše rafiniranih filozofa uspjela na tragu Hegela, Marxa i druga Tita konačno otkriti taj dugo traženi autentični put u svijetlu budućnost.

Ivan Bekavac

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 14-08-2022, 17:43:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.