Upitnost „teorije konsenzusa“ u traženju istine

Na pitanje koje je etičko stajalište važno za demokraciju, obično se daje odgovor da je to stajalište tolerancije. Na prvi pogled to baš nije tako jasno. Tolerancija se, naime, traži i za druge vrste političkih sustava, primjerice za aristokratski sustav. Dublji razlog tvrdnje da je tolerancija važna za demokraciju treba tražiti u apriornom prihvaćanju pluralizma kao temeljne ideologije demokracije. pregovoriOtvoreno demokratsko društvo živi od službene suglasnosti da u bitnim pitanjima života nema unaprijed određene suglasnosti, to će reći da se o svemu može raspravljati, razgovarati, da se sve može dovoditi u pitanje. Odatle slijedi da je dijalog temeljni pokretač društvenog života, da je dijalog bitna potreba i značajka demokratskog društva. Kod te nam se konstatacije nameću neka pitanja. Najprije pitamo koju svrhu ima dijalog. Što se želi njime postići? Pitamo dalje: tko vodi dijalog s kime, tko organizira dijalog, tko određuje teme dijaloga i pravila po kojima se dijalog mora odvijati? Žele li sudionici dijaloga otkriti „istinu“ o nečemu? Prihvaćaju li uopće uvjerenje da postoji „istina“, i to jedna univerzalna istina: istina bez interesa koja je jedino u stanju uspostaviti mir među ljudima? Doživljavamo da se baš ta tvrdnja da postoji jedna univerzalna istina, istina bez interesa, danas dovodi u pitanje ili ispravno rečeno: ona se jednostavno ne prihvaća za volju mogućnosti dijaloga. Spontana reakcija na to glasi: zašto onda voditi dijalog? Nije li dijalog u tom kontekstu promicatelj agnosticizma, a trebao bi biti znak i oblik svjedočanstva za istinu ili barem za dobru volju kako bi se spoznala istina? Kako zvuči u tom kontekstu izreka: Dijalog je novi moderni način evangelizacije? Nije li realnije ustvrditi da je dijalog pod tim uvjetima metoda ili zamka u svrhu dekristijanizacije društva i kulture? Ima li smisla voditi dijalog s namjernim isključenjem pitanja o istini života? Konkretno: o čemu da vodim razgovor s prijateljem muslimanom ili budistom ili darvinistom ili ateistom…? Odgovor mi se nameće sam po sebi: zaboravi za čas da si ti katolik, da je tvoj susjed musliman, budist, ateist..., i evo čistog terena za dijalog, za razgovor bez problema. Taj se čisti teren zove: mi smo svi samo (jadni) ljudi s gotovo istim potrebama i poteškoćama! A zašto se osjećamo jadnima, i zašto imamo poteškoće? Postaviti to pitanje nije baš preporučljivo jer će iz njega nužno proviriti nepoželjno pitanje o istini čovjeka, svijeta..., i naš miroljubivi prijateljski dijalog mogao bi eskalirati u ideološko-religijsku raspravu. Zaključak: dijalog da, ali s isključenjem pitanja o istini. Interes je takva stajališta očit i moralan: mir i sloga među ljudima. Svaki mora tako živjeti da ne bude povod za nemir i neslogu. Odatle općeniti imperativ političko-socijalne etike: nastupaj svuda u javnosti kao „čovjek“, a ne kao katolik, a ne kao musliman, a ne kao ateist... Kakve li slijepe ulice i dosade života!

U filozofskoj se misli dogodila, i još uvijek se događa, promjena paradigme kada je u pitanju „istina“. Došlo je do prijelaza od moderno-tradicionalnog pojma istine k postmodernom pojmu istine. Tradicionalna filozofska misao je razlikovala zahtjev za istinom i samu istinu. Razlikovala je osobu koja tvrdi da govori istinu i stvarnu istinu. Time je u dijalog bila uključena skepsa, opreznost i kritika naspram tvrdnje sudionika dijaloga da on poznaje istinu. Polazilo se, dakle, od uvjerenja da različite osobe ne tvrde uvijek isto o određenoj stvari nego često suprotno i da često ista osoba tvrdi različito o istoj stvari.covjek neodlucan Koja je tvrdnja onda istina? Za postmoderni koncept „istine“ vrijedi da nema više diferencije između zahtjeva istine i same istine, i to ne samo da nema, nego i ne smije biti. Istina shvaćena kao sveobuhvatni horizont nastojanja ljudi oko znanja i spoznaja više ne postoji. Istina kao objektivna stvarnost pred nama i izvan nas i kao zadaća da ju otkrijemo, također više ne postoji. Prihvaća se teza da svaki individuum ima svoju istinu te istine u jednini kao jedine istinite više nema. Stoga je svaka svađa oko istine bespredmetna. Demokracija daje svakoj istini pravo na opstanak pod jednim uvjetom: da se postojeći zakoni poštuju. Od građana se traži tolerantnost kao najveća krjepost demokracije. Time je stvorena dogma postmodernog vremena, koju mora prihvatiti pedagogija, teologija, politika i sve međunarodne institucije, prije svega religijske zajednice i Crkve. Svuda, gdje se odlučuje o smjeru i načinu života, i o tome što je moralno dobro, mora vladati spremnost na dijalog i odricanje svakog isticanja istinitosti vlastitog stajališta. Evangelizacija i misionarenje time su stavljeni pod pritisak zabrane, iako ne izravno juridičke zabrane. Od sudionika u dijalogu traži se otvorenost za prihvaćenje istine drugih. To konkretno znači da se traži skrivanje ili metodičko negiranje vlastite istine, vlastite vjere, vlastitog identiteta. Naravno, najlakše je to prihvatljivo onome koji je prihvatio dogmu postmoderne da svaka istina nastaje u određenom povijesnom času i da ima valjanost samo pod istim uvjetima pod kojima je nastala. Budući da se isti uvjeti povijesno gledajući ne ponavljaju, ovim je konceptom donesena presuda za svaku povijesnu istinu: ona je bila istina za ono vrijeme, ali ona nije istina za nas i za naše vrijeme. Lako je uvidjeti konkretne posljedice za dijalog između religija, ali isto tako za dijalog između teoretsko-političkih pitanja. Propagatori ovog koncepta međusobnih odnosa očekuju da će se na taj način osiguravati mir među ljudima i nacijama, i prije svega mir među religijama, koje se smatraju najopasnijim žarištima društvenih i međunarodnih sukoba. Sačuvati mir u svijetu najvažnija je stvar današnje civilizacije. Tko se može ili smije protiviti tom konceptu?

Ako prihvatimo taj novi koncept suživota, trebamo biti intelektualno pošteni i više ne upotrebljavati riječ „istina“ u dijalogu nego ju zamijeniti jednom drugom riječju, primjerice „uvjet“ dijaloga danas. Taj uvjet glasi: cilj dijaloga jest traženje konsenzusa o nekom aktualnom pitanju. Izmjenjuju se kod toga mišljenja, naslućivanja, osjećaji, nada, ali nikada istina o nečemu. Na izjavu „tvrdim da...“ ili „mislim da...“ ne odgovara se sa „to nije istina jer...“ nego novom tvrdnjom, novim mišljenjem, novom sumnjom. To je logično ako nema objektivne istine na kojoj se može jedna tvrdnja verificirati ili falsificirati. Svi su u pravu. Nitko ne mora korigirati svoje mišljenje. Odluka o tome što je potrebno ili korisno ovog povijesnog časa donosi se ionako konsenzusom odnosno većinom. U najgorem se slučaju poseže za uvijek učinkovitom metodom kod nepomirljivog neslaganja: za metodom mijenjanja dnevnog reda iz kojeg se izbrišu one točke o kojima nema suglasnosti. Obično se još kreira savjetodavna komisija ili povjerenstvo sa zadatkom da izradi rješenja s izgledom na konsenzus. Komesari su, dakle, oni supermudri ljudi koji dobro poznaju interese „zaraćenih“ strana i stoga traže takvo rješenje koje udovoljava interesima svih sudionika. Narod znade tu formulu i rezultat: vuk sit i koza cijela. I evo mira i bratskog poštivanja! Sve zahvaljujući dijalogu i toleranciji.

Ovo nije parodija ni karikatura određene teorije imenom „teorija konsenzusa“. Ta teorija stvarno postoji i ona se promiče kao zadnji krik dostignuća mudrosti u rješavanju problema današnje civilizacije. Ona je nužno stvorena onog časa kada čovjek više ne operira s pojmom „istina“ nego s konstrukcijom postojanja „istina“, dakle s najavljivanjem da nema objektivne istine nego samo istine u pluralu. Istina je ono što smo odlučili da je istina. Ili još jače: istina su „činjenice“ koje smo mi sami načinili. ruka prema suncuTog časa vrijedi: contra factum nullum argumentum. Agnosticizam će tom relativizmu još nadodati: ni jednu istinu od tih mnogih istina ne možemo spoznati. A čemu onda dijalog? Što nam preostaje? Jedino ovo: svi smo pozvani na sudjelovanje u neprekinutom dijalogu svakog sa svakim, sviju sa svima. A što je sa željenim rješenjem određenog pitanja, aktualnog bolnog problema? To ćemo vidjeti i doživjeti, glasi odgovor. U međuvremenu strpljivog podnašanja nepravdi, patnje, uništavanja, umiranja... tješe nas još teoremom: dok se vodi dijalog riječima, šuti oružje! Nažalost, kad smo već kod pitanja postoji li istina, moramo jasno i glasno izreći mučnu istinu: taj teorem nije istina nego laž! Svakidašnja društveno-politička scena i još više najnovija povijest govore jedinu istinu: dok svjetski velikani - manji ili veći - vode beskonačne dijaloge na različitim razinama, pa i na onoj najvišoj razini Vijeća sigurnosti, bezbrojni ljudi, obitelji trpe, pate i umiru. Dijalog nije više sredstvo stvaranja mira ni pravde jer se dijalog zloupotrebljava za postizavanje vlastitih interesa, a ne za iskreno i pošteno traženje istine u obliku pravde, slobode i mira. Dijalog koji nije vođen vjerom u Istinu i voljom za spoznajom Istine, unosi u društvo nesigurnost i mnoštvo prilika za najrazličitije konflikte. Današnja civilizacija oprostila se od intelektualno-duhovnog naprezanja na putu prema otkrivanju potpune Istine o čovjeku i svijetu. Zbog toga neminovno provocira opasnosti sukoba interesa svake vrste, u prvom redu interesa profita i ostvarivanja materijalističkog stila života. Dijalog nas ne će osloboditi od naših sukoba. To je pridržano Istini koja postoji i koju ljudi trebaju tražiti. Ta je istina objavljena u umiranju na križu Bogočovjeka Isusa Krista i u njegovu uskrsnuću od mrtvih. U njoj je utemeljena stvarnost za sva vremena: „Istina će vas osloboditi. Tko je od Istine, slušat će moj glas.“

dr. Josip Sabol

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.