Podzemne žile osvajačkoga Istoka

Uzaludno pokušavamo bolje razumjeti ljude koji misle da je pretjerana tvrdnja kako protivnici hrvatskih nacionalnih interesa, uzimaju sve više javnoga prostora, i u medijima i u institucijama koje mogu znatnije utjecati na smjer važnih društvenih procesa. Zadržat ćemo se na primjerima otvorenoga protivljenja primjerenoj skrbi o hrvatskom jezičnom standardu, od eksplicitnoga zagovaranja Novosadskoga dogovora o jeziku iz 1954. i novijih postavki iz Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017), do nedavno usvojene Deklaracije o granicama srpskoga jezika (2022). Netko će reći da su to samo, ne baš pametna, izazivanja poraženih, ali tako su često počinjale mnoge loše stvari.

Na pitanje Večernjakove novinarke što misli o inicijativi za zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika, čovjek, predstavljen kao pjesnik, romanopisac, esejist i kritičar, u lipnju je 2022, odgovorio: "Nad hrvatskim jezikom se trideset godina provodi nasilje ... Mi smo imali savršen Novosadski dogovor i ja pišem i danas po tom uzusu ili praksi. Nad hrvatskim se jezikom provodi nasilje i ova vrsta prijedloga (Zakon o hrvatskom jeziku, op.ib) je još samo jedno nasilje." (Večernji list, 26.6.2022).Taj je pjesnikov odgovor istaknut krupnim slovima uz njegovu fotografiju, preko cijele novinske stranice. Koji bi razlog mogao potaknuti takav postupak? Iz razgovora, koji je prezentiran na tri stranice, dalo bi se zaključiti da je upravo citirani pjesnikov stav, o navodnom aktualnom nasilju nad hrvatskim jezikom i Novosadski dogovor iz 1954. pravi poticaj za njegovu medijsku promociju. 'Nasilje' nad jezikom pripisuje hrvatskoj državi, a destrukciju hrvatskoga jezika upisuje u dobro jugoslavenskoj Hrvatskoj. Sve to nema nikakvoga dodira sa stvarnim stanjem oko nas. Ni jučer, ni danas.

Eho devedesetih

Davno je Deklaracija o nazivu i položaja hrvatskoga književnog jezika pokazala što je Hrvatima Novosadski dogovor. Početkom sedamdesetih prošloga stoljeća nikoga ni na što više nije obvezivao. Današnje aktualiziranje njegove važnosti spada u neku drugu kategoriju, povezanu s političkom propagandom. Hrvatski je jezik u samostalnoj hrvatskoj državi, ustavnom odredbom definiran kao službeni jezik (čl. 12). Svoj je stav prema toj činjenici, da samostalna hrvatska država, sama definira svoj jezik i upisuje ga među međunarodno verificirane jezike, uključujući i listu jezika EU-a, na koju je upisan pod rednim brojem 24, intervjuirani pjesnik na drugom mjestu još jasnije artikulirao i pokazao smjer svojih intencija.

Pjesnik i romanopisac: "Ružni eho naših devedesetih očit je i bolan do groteske. Mučno, očajno, beznadežno (kurziv ib), sve to zajedno. S druge strane, evo, i sasvim osobno ako hoćete - najtemeljniji, najozbiljniji esej o mome romanu napisala je slavistica Alla Tatarenko, profesorica i prevoditeljica ..."svojim djelom i upornošću, svojom ljubavlju ka našoj kulturi i književnosti, decenijama pravi veze između nas, Slavena s Juga i Slavena s Istoka ovoga kontinenta? A zašto ih pravi? Zato što zna koliko su nam jake te podzemne žile, koliko su prirodne i koliko smo povezani naročitom kulturnom bliskošću i pripadnošću." O tomu već dugo govore Vukovi i Vučići.

Izvire li iz današnje ustavne odredbe o jeziku kakva nasilnost prema hrvatskom ili kojem drugom jeziku? O kom 'nasilju' govori? Je li 'nasilje' sama ustavna verifikacija hrvatskoga jezika, u odnosu na pjesnikovu odanost teoriji i praksi u kojoj toga jezika nema? 'Novosadskim dogovorom' (1954) grupa lingvista i književnika (osamnaest sa srpske strane i sedam s hrvatske) htjela je učiniti zakonskom normom postavku da je 'narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca' jedan jezik. "Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim." Predlažu da "zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis." "Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika." Odmah se počelo s provedbom dogovorenoga. 'Dogovor' je pretvoren i u zakonodavnu regulativu. Nastupile su teške posljedice za hrvatski jezik.

Velikosrpstvo i unitaristički komunizam

Nakon petnaest godina (1967) Hrvati su odgovorili 'Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika'. Potpisalo ju je 18 znanstvenih i kulturnih ustanova. U tom odgovoru piše i ovo: "Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu." Naglašava se kako je 'Novosadski dogovor' doveo do toga da se "provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja."

U Deklaraciji piše da "ustavna odredba o 'srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku' svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate."

Točka 5. Novosadskoga dogovora: "Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi". Točka 7: "Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika."

Plodovi unitarističkoga komunizma

Kao što je Novosadski dogovor bio izrazom oživljenoga velikosrpstva, unitarističkoga komunizma i Rankovićeva terorističkoga udbaštva, tako je i hrvatska Deklaracija najavljivala otpor i nove zahtjeve za ravnopravnošću. Dvadesetak godina nakon usvajanja Deklaracije, u Memorandumu SANU (1986) piše da je "nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog)" znakom nacionalne neravnopravnosti. "Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima". U Ustavu pod vlašću komunista iz 1974. pisalo je: U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik - standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski (čl.138 Ustava).

Službena je jugoslavenska politika prepoznala hrvatsku Deklaraciju kao ključni akt kojim je prvi put nakon 1945. ozbiljno načet ne samo velikosrpski jezični monopolizam nego i državni te je stoga reagirala barbarski i brutalno na njegove tvorce i potpisnike. Vođa je hrvatskih jugounitarista Miloš Žanko čak predlagao da se slike autora Deklaracije izvjese na zagrebačkom Trgu Republike u velikom formatu te da narod u mimohodu po njima pljuje. (N. Bašić).

Nije, naravno, udar na hrvatski jezik počeo tek Novosadskim dogovorom. Loši odnosi Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj monarhiji još su koncem 18. stoljeća izazivali pozornost Beča. Sve više su se, na jugoistoku Monarhije, gubili konci povezivanja, a i u jeziku Hrvata i Srba nije postojalo priželjkivano 'jedinsto'. Tražeći izlaza iz novih situacija, u kojima je utjecaj Rusa na Srbe bio sve snažniji, bečka je politika imala ozbiljnoga udjela u destrukciji hrvatskoga jezika, pod patronatom J. Kopitara, a u izvedbi Vuka Karadžića. U Austro-Ugarskoj se htjelo prekinuti srpske kulturno-političke veze s Rusijom i pravoslavne Srbe vezati uz katoličke Hrvate. Govorni je jezik kod Hrvata stoljećima bio i književni jezik, a pravoslavno svećenstvo, kako bi onemogućilo "daljnje stapanje svojih vjernika s katolicima" pokušava Srbima nametnuti mrtvi sraoslavenski jezik iz ruskih crkvenih knjiga.

Zlatna formula ča-kaj-što

Velika je 'operacija' počela u Beču već sredinom 19. stoljeća. U tom je gradu pokrenut 'kružok' koji je tragao za jezikom ujedinjenja Južnih Slavena. Vuk se zauzimao za izbor štokavice kao jezika kojim će se jezično ujediniti Hrvati i Srbi: "Svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, samo su čakavci Hrvati." Umjesto približavanja, započinje provedba Vukova načela "Srbi svi i svuda". I Hrvati su za nj Srbi katoličke vjere. Odbacivši čakavicu i kajkavicu "iz javne i službene uporabe", smanjio je hrvatske preduvjete za vlastitu političku integraciju, favorizirajući politiku južnoslavenskoga „prisajedinjenja“ pod vodstvom Srbije.

Hrvati su pod utjecajem iliraca i vukovaca - Gaja, Daničića, Maretića i drugih - krenuli radikalno smjerom dezintegracije, napuštajući čakavicu i kajkavicu, što je ostavilo razdjelnice i rane na hrvatskome jezičnom i nacionalnom biću koje ni do dana današnjega nisu zacijelile. (D. Štambuk). Štambuk već godinama produbljuje misao o 'zlatnoj formuli hrvatskoga jezika: ča-kaj-što. Nakon više od 35 godina upornih nastojanja oko njezine afirmacije, Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture RH proglasilo je Zlatnu formulu (2019) kulturnim dobrom, te stavilo na Nacionalnu listu nematerijalne baštine.

Tim su se činom, kako je u potpori tom prijedlogu napisao akademik R. Katičić, "zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu." D. Štambuk je uporno tumačio svoju osnovnu postavku o hrvatskom jeziku: "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što sažima i predočava na jednostavan i razumljiv način poput oznaka (eng. brand) bit hrvatskoga jezika kao trojstvenoga ili tropletnoga jezika, sastavljenog od triju dionica (stilizacija ili idioma/ narječja) - čakavske, kajkavske i štokavske".

Novosadski 'kanon'

Intervjuirani pjesnik i današnji sljedbenik Novosadskoga dogovora o jeziku, nema nikakvih sklonosti prema takvu pristupu hrvatskom jeziku. On zagovara drukčiji modus, koji naziva kanonom: "Kada kažem kanon, mislim na kanon ovoga jezika koji se može različito zvati, ali koji jest stvorio jedan korpus koji se prožima. To su za mene pisci poput Krleže, Andrića, ali i Crnjanskog, Njegoša, Tina, Držića, Srečka Kosovela... Ja ih sve doživljavam kao svoje... Mene su formirali autori koje sam ranije nabrojio. ...Mene zanima izbačena, nepročitana i nedovoljno promišljena književnost istoga jezika i kulture. Hrvatska književnost i budući pisci i humanisti nevjerojatno gube zbog promijenjenoga kanona i kurikuluma. Tragično je da mladi ljudi u Hrvatskoj ne čitaju, recimo, Crnjanskoga." Komentar novinarke: "I to se ipak koristi u druge svrhe, i to prilično površno, prisjetimo li se prisvajanja Držića i ostalih autora u srpsku književnost." Te je riječi intervjuirani čovjek popratio govorom o 'ideologiji, politici, lažnoj ekvidistanci, ne spominjući ni jednom riječju uporna srpska otimanja hrvatske kulturne baštine (ne samo kulturne).

Pjesnik i romanopisac: "Ali s jedne strane imaš ideologiju koja ti kaže mi smo tisućljetni narod, a onda dođeš van i vidiš da o tebi ne zna nitko ništa." Kakva Vukovska učenost: ideologija je, a ne povijest 'kazala' da smo mi (Hrvati, iako pjesnik za sebe kaže da je 'čovjek miješanog podrijetla') tisućljetni narod. A kad 'dođeš van' i vidiš da o tebi nitko ne zna ništa, zaključiš da 'ideologija' laže: nema nas, ne postojimo jer ne znaju o tebi ništa. Hrvatima se, prema 'kanonu' samo čini da postoje. Pjesnik: "Ja sam čovjek ... takozvanog miješanog porijekla. Kompleksnog. Iz više nacija stvoren. Jugoslaviju sam doživljavao kao svoju zemlju i ta mi je podjela teško pala."

'Namjerenosti jednih na druge'

Novinarsko pitanje: Mislite li da ima šanse za novo zajedništvo među ovim narodima, barem u smislu da priznamo da dijelimo kulturu i jezik, pa da se možemo opet predstavljati kao velik jezik, kultura? Da bismo to ostvarili, ne moramo opet biti zajednička država. Odgovor pjesnika i romanopisca: "...A mi se evo vrtimo oko ovoga pitanja, prvo dugo vremena u tajnosti, a sad evo i javno, i dalje, iako je prošlo isto toliko godina kao između epohalnih promjena koje sam spomenuo. To je tema za razmišljanje, ovakva fiksiranost, zaustavljenost i nepromjenivost. S druge strane mislim da ispod buke i bijesa politike i posebno medija postoji i dalje posebna vrsta zajedništva na mnogo skrivenih razina. Ne retoričkog, deklarativnog zajedništva, nego istinskog, ona vrsta namjerenosti jednih na druge koja je očito neraskidiva, u dobru i lošem. I naravno, veze su najočitije kroz kulturne izbore naroda, kroz to što slušaju i gledaju, i, nešto manje, kroz to što čitaju. Uostalom, dokaz tome, da budem malo retoričan, jest i u samom vašem pitanju: prije samo desetak godina takvo bi pitanje u mediju, novinama ili portalu takvoga dometa bilo nemoguće." Sapienti sat. To je taj vukovski i garašaninovski duh: jedna kultura, jedan jezik, jedna granica, jedan 'troplemeni narod' i konačno mogućnost da se o tomu ponovno javno govori. Bilo je dosta vrtnje, kako čovjek kaže, oko svega toga, "dugo vremena u tajnosti, a sad evo i javno".

Pokušavamo razumjeti čovjeka koji za sebe kaže da je 'iz više nacija stvoren', ali ne znamo kako se to čovjek stvara iz 'više nacija'? Dosad smo znali za ovozemaljsko stvaranje čovjeka iz sjemena muškarca i žene, a sad je pred nama novi tip kreacije 'iz više nacija'. Znači ne stvaraju, stvoreni ljudi naciju, nego nacija stvara njih. Neka bude tako kad im se tako čini, ali zašto bi trebalo govoriti o 'nasilju', tamo gdje ga nema (ustavna definicija o hrvatskom jeziku kao akt 'nasilja' nad vukovskom ostavštinom) i 'nepostojanju'... ljudi koji svijet vide drukčije. Zašto ljudi s takvim samorazumijevanjem misle da bi Hrvatima danas, u slobodnoj demokratskoj državi, jezik i život uređivao duh i norma Novosadskoga dogovora iz 1954? Govorom pjesnika i romanopisca o tomu da 'ne postojimo' približavamo se odgovoru na pitanje o svrsi i smislu tih hrpa rečenica na tri velike stranice Večernjega lista, koje bi htjele prikriti osnovnu nakanu intervjua. Ipak smo saznali zašto se slavi Novosadski dogovor, što je uništavanje hrvatskoga jezika (od 1990. do 2022). doznali smo zašto bismo se, navodno, morali okrenuti Istoku. Opet neki Kopitar i ekipa smišljaju planove za europski jugoistok.

Protiv jezičnoga kaosa i nekulture. A zašto treba, konačno, usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku? Zbog toga jer treba urediti mnoga pitanja koja se tiču zaštite hrvatskoga standardnoga jezika. Ne će biti pomaka nabolje "sve dok, na temelju državne odluke, dogovorena načela ne postanu obvezna u cjelokupnoj javnoj i službenoj jezičnoj komunikaciji, odnosno dok se u škole, medije te javnu i službenu uporabu ne uvede jedan i jedinstven pravopis, (jedna) normativna gramatika i (jedan) normativni rječnik, i dok se u ukupnom javnom životu jeziku i njegovoj normi ne bude pridavala mnogo veća pozornost. Tako rade sve civilizirane zemlje, a kod nas, unatoč dobrim osnovama, sve je više na djelu jezični kaos i jezična nekultura. Uostalom, od prvih početaka do sredine XIX. st. pisani i književni jezik kod Hrvata (na pučkoj domaćoj jezičnoj osnovici) i Srba (do kasna, različiti oblici starocrkvenoslavenskoga i kombinacija s njim) išli su svaki svojim putem, posve usporedno. Hrvatski i srpski bliski su koliko jesu i različiti koliko već jesu, ni više ni manje. (A. Kovačec). To nema veze s politikantskim obmanama.

Za kraj ovoga teksta ostavili smo bilješku koja još bolje pokazuje smisao opiranja novom ustroju na europskom jugoistoku. Nacionalov novinar pita pjesnika i romanopisca iz ove 'priče' (Đorđa Matića) kako se Arsen Dedić našao u njegovoj knjizi, jer da i sam ističe kako je 90-ih 'ostao relativno neprimijećen. Zašto?' "O tome nadugačko i naširoko pišem u knjizi. Arsen je iznimna osoba, autor koji je utjecao na doslovno sve šansonijere, kao i na nekadašnji rock ‘n’ roll u njegovu najboljem razdoblju, skladatelj i pjesnik rafinirana izraza. Doda li se tomu i komplicirani identitet – što je takav mogao tražiti u onako grubim, neljudskim i sirovim vremenima? On je početkom devedesetih bio neka vrsta anakronizma za režim, sumnjiv identitetom. Srećom, nije se predavao pa je neke od svojih najsretnijih stvari napisao upravo u tom užasnom deceniju."

Hrvatska javnost nije opažala da bi 'identitet' Arsena Dedića po bilo čemu bio 'sumnjiv'. Pjesniku i romanopiscu bilo bi dovoljno reći da su Arsen Dedić i Gabi Novak dali svoj prinos prvoj izvedbi pjesme Moja domovina. Pjevali su s ostalim uglednim hrvatskim pjevačicama i pjevačima u onoj prvoj izvedbi koja je prvi put emitirana u Dnevniku HTV-a 15. rujna 1991. Bilo je to vrijeme okrutne agresije na Hrvatsku. Pjesma Moja domovina, svojim je domoljubnim zanosom poticala sve koji je ljube na odanost slobodi i svojoj zemlji. "Tu je moj dom, moje sunce, moje nebo." Tko pjeva tu pjesmu, u vremenu rata i patnje, tko staje na njezinu stranu, ne može u Hrvatskoj imati sumnjiv identitet. Naša domovina, naša zemlja hrvatska, prima sve koji je osjećaju svojom. Sumnjiv je identitet samo onih koji joj žele zlo, koji žele da bude ono što nije, ili da je uopće ne bude, koji je pokušavaju vratiti natrag u vrijeme neslobode.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.