Hrvatska država kao Tuđmanova najveća 'krivnja'

Uspostava, obrana i oslobođenje hrvatske države ključni su razlozi zbog kojih smo prošlih dana Bekavaci tjedana, uz primjereno i dostojno obilježavanje obljetnice Tuđmanova rođenja, slušali i gledali, u značajnijim i u beznačajnim medijima, toliko izravnih i prikrivenih kleveta i izljeva srdžbe. Teško je razumjeti za čim idu ljudi koji ni nakon trideset godina od međunarodnoga priznanja, ne prihvaćaju hrvatsku državu kao realnost koja zaslužuje poštovanje, bar zbog milijuna onih kojima je jedina voljena domovina i onih koji su joj, braneći je, život dali? Ne govorimo o kritičarima koji bi htjeli prosperitetniju Hrvatsku. To su htjeli i ljudi koji su časno nastupali s Tuđmanom i s njim ostvarili veliko djelo slobode. Oni drugi pokušavali su učiniti što više za sebe i svoje osobne interese. Njihov je moral određivao i njihove domete: nitko ne može dati ono što nema, a, vjerojatno, može uzeti za se, ako mu se dopusti, i ono što mu ne pripada. Ali nije to samo hrvatsko iskustvo, to je govor o čovjekovoj naravi. Nije lako razumjeti zašto pojedini kritičari pokušavaju uspostavu, obranu i oslobađanje države staviti na razinu sporednih i manje važnih činjenica. Prigovaraju čak i 'koncepciji' Tuđmanovih strateških uporišta.

Tuđman nije pomirivao ideologije

Tuđman je sa svojom strankom i velikom većinom hrvatskih državljana prvi put u modernoj povijesti ostvario hrvatsko pravo na slobodnu i samostalnu državu. Pretpostavljamo da su zbog toga (prava) i današnji pravaši, zapravo, tuđmanovci. Ostvario je ne samo ono što je bilo temeljnim ciljem učenja i djelovanja A. Starčevića i drugih 'pravaša', nego i tisućljetnih stremljenja prema slobodi naroda Hrvata. Tuđman je na vlast došao voljom naroda i s tim je narodom konačno postavio temelje nacionalnoj državi. A ne bi ih postavio bez ponovno uspostavljenoga velikoga zajedništva Hrvata koje su Drugi svjetski rat i komunistička vlast u znatnoj mjeri razjedinili i podijelili. S Tuđmanom su nastupali pobornici različitih političkih pogleda, potomci partizana, ustaša, domobrana i svih koji su u sebi osjetili zov slobode za sebe, za svoj narod i svoj dom, za svakoga čovjeka u Hrvatskoj. Neki to vide drukčije, opažaju čak Tuđman plakatTuđmanove krivnje u "koncepciji nacionalne pomirbe" koja je bila važan faktor pobjede. Sigurno je bilo i dosta onih koji su sve usmjeravali u suprotnom pravcu i razbuktavali hrvatske svađe i podjele. Ima ih i danas.

"Hrvatsku je državu stvorila volja hrvatskoga naroda za nacionalnom slobodom i državnošću, volja koja se manifestirala bezbroj puta kroz povijest, dakle volja čiji su instrumenti početkom 1990-ih bili hrvatski branitelji i Franjo Tuđman kao predsjednik države i kormilar našega nacionalnoga broda." (T. Jonjić). Toj tvrdnji treba prigovoriti. Prvi je dio rečenice nesporan, ali se spomenuta volja nije 'manifestirala bezbroj puta' onako kako se glasovanjem naroda manifestirala 1991., stvarnim izjašnjavanjem u demokratskoj proceduri, velike većine birača. To je bio prvi korak. Drugi korak je bilo ozbiljenje te volje i proklamacija o uspostavi hrvatske države. Treći korak je bio poziv na obranu napadnute države i volja da se za slobodu žrtvuje sve, uključujući vlastiti život. Takva se volja nikad 'kroz povijest' nije manifestirala do Tuđmanova pobjedničkoga vremena u kome je slobodna država postala stvarnost.

Nisu hrvatski branitelji bili instrumenti izvanjske volje za slobodom ("koja se manifestirala bezbroj puta"), nego je to bila njihova volja. Oni su birali kojim će putem u budućnost. Oni (narod) su izabrali i Tuđmana; nisu ga postavili ni Staljin, ni Mussolini, ni Hitler. Ta je volja imala sebe kao 'instrument' ostvarenja slobode, na prvoj, elementarnoj razini. Tuđmanov je poziv bio vrlo razgovijetan. 'Odlučimo sami o svojoj sudbini.' Hrvati su ga razumjeli. Zbog toga danas gledamo i slušamo kako bijes kritičara samo rasplamsava misao da onih nekoliko temeljnih riječi, koje je povijest priljubila uz Tuđmanovo ime, nikad i nitko ne će moći izbrisati: on je utemeljitelj moderne hrvatske države i ratni pobjednik. Tranzicija komunističkoga poretka u demokratsko, slobodno društvo, u ratnim je prilikama otvarala dodatna pitanja i prouzročila dosta dvojbenih odluka. Na njihovoj kritici neki su oporbeni političari gradili svoje karijere. Radikalnijima je ta kritika služila prikrivanju samoga smisla tranzicije, uzroka rata i konačnoga raspleta. Najglasniji su se popeli i vrlo visoko na političkoj ljestvici.

Ratno vrijeme i posttuđmanova država

Kad su došli na odgovorne položaje, nisu mijenjali to što je, prema njihovu mišljenju, Tuđman 'krivo' postavio? Zašto ti ljudi prosvijetljeni Lenjinovom, Staljinovom i Titovom mudrošću nisu za tolike godine ispravili 'Tuđmanove propuste' u Mesić Josipovićgospodarstvu, pravosuđu, školstvu, poljoprivredi? Tuđman je na čelu države, nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, proveo malo više od jedne godine; drugi izabrani predsjednik je na vlasti bio dva mandata, deset godina, treći, pet godina i peti već pola mandata, a kad to zbrojimo imamo skoro dvadeset godina prema Tuđmanove, maksimalno dvije godine, od vremena kad je hrvatska policija izašla na sve hrvatske granice. Četvrti je mandat pripao predsjednici koja je odobravala Tuđmanovo djelo, pa njezin mandat ne pripisujemo komunističkoj rekonkvisti. Nakon ratnih godina i završetka reintegracije, moglo se mijenjati sve što je loše postavljeno, više se znalo o samom procesu prijelaza iz totalitarnoga u demokratski poredak, postojala su iskustva drugih država, a dozrijevala su i hrvatska iskustva.

"Tuđman ima odgovornost kao predsjednik države, ali teško da je on sam osmislio koncept pretvorbe. Bila je tu hrpa socijalističkih privrednika koji su 90-ih promijenili dres i prešli na drugu stranu. Što se tiče pretvorbe, 23 godine su prošle od Tuđmanove smrti, zašto sustav nije napravio reviziju? Ne možemo to Tuđmanu nabijati na nos. Nakon njegove smrti uglavnom je HDZ bio na vlasti i osam godina SDP, ali nitko ništa nije promijenio, tako da je pretvorba očito mnogo slojevitija priča nego što to povremeno razni “analitičari” tvrde. Tuđmanu je to, realno govoreći, bila marginalna stvar." (D. Marijan).

Najava odricanja od Tuđmana

I slabije upućenima postaje razumljivo zašto je od samoga izlaska na političku scenu 1989. bio izložen, s jedne strane odobravanjima vlastitoga naroda, a s druge najgorim klevetama, lažima i krivotvorinama u nastojanju da se kompromitira i zaustavi. Klevetnička misija još nije završila. Jedan je profesor povijesti na zagrebačkom sveučilištu (T. Jakovina) već bio prorekao da će se Hrvati odreći Tuđmana i da će uklanjati njegove spomenike kao što su uklanjali, kako piše, spomenike 'prethodnih hrvatskih vladara'. Tuđman nije bio 'vladar' nego prvi hrvatski 'vođa' izabran voljom naroda na demokratskim izborima. Ljudi koje učeni čovjek spominje (Radić, Maček, Tito, Pavelić...), nisu bili hrvatski Tuđmanvladari. Piše da je predvidio da će baš hadezeovci uskoro 'zagovarati takav prekid s prošlošću'. Ako svoje želje proglašava predviđanjima, onda i to možemo razumjeti.

Žurni je odgovor, na ta 'mudra' predviđanja, došao iz njegova, a ne iz hadezeovskoga svijeta, od drugoga 'mislećega motritelja': "Tuđmanov spomenik ne bi se smjelo pošarati, već bi ga trebalo srušiti i uništiti, a činjenica da se u Zagrebu, osim njegova kipa, nalazi Trg Franje Tuđmana, vojno učilište Franjo Tuđman, a avionom se polijeće i slijeće u Zračnu luku Franjo Tuđman, začuđuje u najmanju ruku. Sve to posvećeno je ratnom zločincu i opstruktoru demokracije u glavnom gradu Hrvatske". (H. Alter, svibanj 2022). Na dan obilježavanja stote obljetnice Tuđmanova rođenja jedan portal u Zagrebu objavljuje i ovaj naslov: "Prije točno 100 godina rodio se Franjo Tuđman. Bilo bi bolje da nije ... Bez njega je Hrvatska mogla imati šansu". (Index, 14.5.2022). Fotografija uz taj tekst vrlo je slična onoj koju je toga dana objavio Jutarnji list.

Četrnaestoga svibnja, na dan Tuđmanova rođenja, na naslovnici su te dnevne novine najavile različite manifestacije obilježavanja. Na drugoj stranici je glavna fotografija (na četvrtini stranice) koja prikazuje bolesnoga, iscrpljenoga i vrlo neraspoloženoga Franju Tuđmana. Iz izraza njegova lica reklo bi se da razumije fotografovu namjeru. I nakon tolikih godina, od svih Tuđmanovih fotografija izabrali su baš onu koja prikazuje lice bolesnoga, umornoga i uznemirenoga čovjeka, koji je tako izgledao u kratkom razdoblju prije nego što je umro. To je bio njihov prilog obljetničarskoj atmosferi, koji se dao lako 'pročitati'.

Djela i krivnje

U tekstovima pojedinih hrvatskih povjesničara, koji drukčije ocjenjuju Tuđmanovo djelo, na početku tekstova često susrećemo dodatak osnovnoj (pozitivnoj) ocjeni - 'da, ali za Tuđmanom se vuku i loše politike (privatizacija, loša ekonomska politika ... )'. Po tomu 'da, ali' moglo bi se pomisliti da je početni stav pisaca tih dodataka kako na svijetu postoje i savršeni, bezgrješni ljudi. A znaju da takvih nema, takav čovjek ne postoji niti je ikad postojao, osim onoga koji je bio i pravi Bog i pravi Čovjek. Učimo da je važno razlikovati bitno od sporednoga. Tuđmanu nije trebala, niti Rattreba, aura bezgrješnosti, ali je njegovo glavno djelo stvorilo privid, da može i ono što ne može. A nije mogao promijeniti činjenicu da je postao predsjednikom u zemlji koja s njegovim izborom stupa u postkomunističko vrijeme i da će se suočiti s neiskušanom političkom stvarnošću, s transformacijom totalitarnoga u demokratski poredak. Nije mogao promijeniti memorandumsku stvarnost, koja ga je dočekala i otkloniti pretenzije da se zapadne srpske granice premjeste daleko na zapad, okupiraju BiH i veći dio Hrvatske.

Nije mogao promijeniti činjenicu da je Hrvatska napadnuta dok je bila i bez vojske i bez naoružanja, a da je protiv sebe imala i vojsku i oružje koje je u znatnoj mjeri i sama financirala. U takvim je okolnostima morao birati prioritete.

Obrana i oslobođenje bile su prve zadaće.

Povjesničari sve to, naravno, znaju. Možda je to 'da, ali' posljedicom stalnih pritisaka, ucjena i dominantnoga raspoloženja u medijskom prostoru, stvorenoga klevetničkom propagandom. Stvarala se atmosfera u kojoj je pozitivnu riječ o Tuđmanu trebalo razumjeti znakom neliberalnosti, nemodernosti, zatucanosti, proustaštva. (O tomu, u novim okolnostima, govori i velika potpora Ukrajini u borbi protiv agresora, uz parole: Slava Ukrajini). Hrvati u 'nejavnoj' sferi nisu o tomu morali misliti, oni se Tuđmana ne će odreći, neovisno što o njemu govore ljudi neskloni hrvatskoj državi. Lako je bilo prepoznati neispravljive Tuđmanove 'grijehe' i one koji su se mogli ispraviti. Hrvatsku su državu projugoslavenske sile uzimale njegovom najvećom 'krivnjom'. Ipak ostaje pitanje: zašto 'kritičari' uspoređuju uspostavu hrvatske države i cijeli proces tranzicije, uz dramatična ratna razaranja, ubijanja, progone stotina tisuća ljudi, s osnivanjem novih država, nakon sloma komunizma, u miru, bez oružane agresije i progona?

Klevetnička propaganda

Tuđmanova odlučnost da ne popusti ni projugoslavenskim pritiscima moćnih političara sa Zapada, aktivirala je snažnu klevetničku propagandu. Posljedice će se dugo osjećati. Ali odlučnost na putu opstanka ničim se nije mogla Sadkovich Tuđmanzamijeniti. U prikazu knjige Jamesa J. Sadkovicha Tuđman - prva politička biografija, novinar Ž. Ivković napisao je i ovo: "No dugogodišnjim proučavanjem građe otkrio je (Sadkovich, op.ib) da se taj zapadni konsenzus o Tuđmanu temeljio na glasinama i propagandi. Tražio je neposredni dokaz da je hrvatski vođa bio „zadrti nacionalist sav zaokupljen uklanjanjem svih Srba iz hrvatskih teritorija“, ali ga nije našao."... Tuđman je „bio sve samo ne autoritarni vladar“, piše Sadkovich i zaključuje: „Unatoč tomu, naša sadašnja predodžba o Franji Tuđmanu ostaje vrlo negativna.

Djela koja su branila njega, a opovrgavala njegove klevetnike ili nisu bila čitana u širem krugu čitateljstva, ili su bila ograničena na one koji znaju čitati hrvatski. Propaganda je oblikovala našu predodžbu o tome hrvatskom vođi, a njezina ideološka sklonost staroj, nesvrstanoj jugoslavenskoj državi navela je ljevicu na Zapadu na gotovo instinktivnu reakciju koja je Tuđmanu dala ulogu negativca.“

U Hrvatskoj je bilo isto. Propaganda je pokušavala destruirati povjerenje naroda u Franju Tuđmana. U vremenu u kom je Tuđman izlazio na političku scenu, a Hrvatska krenula demokratskim putem, većina novinara bila je povezana s tajnim komunističkim službama. Nakon toga su neko vrijeme prikrivali svoju pravu političku orijentaciju i prikazivali se prohrvatskim ljudima. Kad je počeo proces 'detuđmanizacije' većina se vratila na pozicije na kojima je i bila, prilagođavajući retoriku željama i zahtjevima moćnih sponzora. Tako je danas. U dijelu ovdašnjega medijskoga prostora nema ni traga lojalnosti ideji prosperitetne, slobodne hrvatske države. Ne govorimo o 'klanjanju' Tuđmanu nego o poštovanju demokratske države u kojoj žive. Formalno državno obilježavanje stote obljetnice rođenja Franje Tuđmana u javnom prostoru pokazivalo je očekivanu protokolarnu korektnost. Na drugoj strani, u dijelu medijskoga prostora, svjedočili smo upornom govoru mržnje i pokušaja ponižavanja prvoga hrvatskoga predsjednika.

Pluralizam i pomirba

Među klicateljima Tuđmanu ima i onih koji se orijentiraju samo prema vlastitom koristoljublju. U krugu kompetentnih povjesničara vrlo je malo osporavatelja Tuđmanova djela, ali njihova prisutnost u javnosti ne može se uspoređivati s onih nekoliko 'znanstvenika' koji potpuno odbacuju Tuđmanovu ostavštinu. Promovirani su u svakodnevne arbitre o svemu što se u Hrvatskoj i oko nje događa. Oštra kritika Tuđmanove politike dolazi i iz tzv. desne političke orijentacije. Neki među njima imaju velikih prigovora Tuđmanu, počevši od njegova partizanstva do izbora ljudi na Tuđman Gotovinavažne državne položaje u prvim danima uspostave države. Jedan učeni kritičar kaže: "Tuđmanova je krivica, naime, u njegovoj koncepciji nacionalne pomirbe koja se nije ograničavala na pomirbu ljudi nego je htjela pomirbu ideologija." Govor o koncepciji, dolazi nakon Tuđmanovih postignuća. Je li Tuđman uspio, je li ispunio obećanja koja je dao?

Njegova je 'koncepcija' dala ploda: stvorena je demokratska hrvatska država. Teško je razumjeti zašto su uzeli baš pomirbu primjerom navodne Tuđmanove krivnje, kad elementarne činjenice pokazuju da je pomirba bila prva pretpostavka uspješnoj obrani i oslobođenju zemlje. Nerazumljivo je zašto ta kritika poseže za nečim vrlo opovrgljivim.

Tuđman se s opravdanim razlogom zauzimao za pomirbu ljudi, ali se nije zauzimao za pomirbu 'ideologija'. Kakva pomirba ideologija!? Koje bi se ideologije oko Tuđmana u to doba mirile? Fašistička, nacional-socijalistička, komunistička, s jedne strane, a pluralno, demokratsko društvo s druge? To je loše zamišljena postavka. Svakome je bilo i jest razvidno da neke ljude u početku, Tuđman nije birao zbog njihove ideologije nego zbog njihovih kompetencija u pojedinim specifičnim znanjima i njihove upućenosti u tajne sustava koga je trebalo destruirati. Nakon izbora 1990. dočekala ga je posve 'ideologizirana' državna uprava koja mu se ponekad i osvećivala. Tuđman je izabran na čelo Socijalističke Republike Hrvatske koju je oblikovala komunistička vlast. Novi je Ustav usvojen u prosincu 1990., Josip Jović je na Plitvicama ubijen u ožujku 1991. To su vremenski okviri i okolnosti. Tuđman je i kroz pomirbu tražio izlaz iz ideologiziranoga društva. U hrvatskom pamćenju ostala je promjena vlasti 1945. i posljedice koje je diktirala komunistička ideologija. Tuđmanova vlast je bila na početku procesa napuštanja ideologija u korist pluralnoga, demokratskoga društva.

Jasenovački mit

Tuđman je više puta vrlo razgovijetno protumačio zašto je Titova bista ostala na Pantovčaku. Više je puta razgovijetno protumačio kako se suočavao s prigovorima, o pojavama u Hrvatskoj koje mogu biti vrlo štetne za međunarodno priznanje države. Zadržao je respekt prema nekim Titovim odlukama koje je razumio korisnim za Hrvatsku, a i neke prinose 'lijevoga' pokreta, držao je vrijednim, ali ne zbog 'ideologije' nego zbog nacionalnih interesa. U svojim se Jasenovactekstovima, još u beogradskom razdoblju, protivio srpskim podcjenjivačkim prikazima uloge hrvatskih partizana. Tuđman se od komunističke ideologije oprostio i zbog toga što je razumio njezino pogubno korištenje u protuhrvatske svrhe. Uspješno se opirao svakovrsnim dogmama. Iz Partije je isključen 1967.

Tuđman se među prvima, unutar komunističkoga sustava, suprotstavio 'jasenovačkom mitu' i preuveličavanjima broja ustaških žrtava u tom logoru. Već tada je na sebe navukao veliki animozitet vlasti. Iako se u ovom tekstu ne ćemo zadržavati na toj temi, ne možemo mimoići neka aktualna zbivanja koja dotiču spomenute Tuđmanove iskaze o jasenovačkim žrtvama. U izraelskom je Haaretzu nedavno objavljen prilog, u kom je prikazan pravi lik Gideona Greifa, važnoga srpskoga asistenta u svjetskoj promociji hrvatske jasenovačke 'krivnje'. Bilo je najavljeno da će taj čovjek dobiti Orden za zasluge SR Njemačke. Međutim od toga se odustalo kad se saznalo da Greif negira srpski genocid u Srebrenici. Nakon toga odustajanja, počelo se više govoriti o njegovim vezama sa Srbima.

Haaretz piše da je samo u 2019. Greif 'zapanjujuće umnožio procjenu žrtava u Jasenovcu deset puta', postavivši broj žrtava toga logora na najmanje 700.000 iako je spominjao i brojku od 'najmanje 800.000' (što je to 100.000 žrtava više ili manje, op.ib). "Iste godine imenovan je u zvanje redovnog profesora na Sveučilištu u Beogradu." Njegova je izložba o Jasenovcu u UN-u 2018. sada u potpunosti diskreditirana, piše Haaretz. Tvrdnju o deset puta uvećanom broju žrtava diskreditirala je moderna znanost, rekao je povjesničar Yad Vashema Rob Rozett, koji je dodao da se Greifova procjena temelji na napuhanim brojkama koje je proizvela komunistička jugoslavenska vlada nakon Drugoga svjetskog rata. U međuvremenu je izraelski dužnosnik osporio Greifovu tvrdnju da mu je Ministarstvo vanjskih poslova omogućilo sklapanje sporazuma o suradnji s Beogradom.

Versaileski 'oltar' i 'veliki patrijarh'

Nije cilj radikalne detuđmanizacije konstituiranje nove Hrvatske, kako pišu neki analitičari, nego je to potkopavanje njezinih temelja i reafirmacija iluzija o smislenosti žrtvovanja hrvatskoga prava na vlastitu državu na versailleski, ili Irinejneki sličan, 'oltar'. Tko će znati zašto je, recimo, Papa koji donosi konačni sud o proglašenju nekoga svetim, prije svoga odlučujućeg iskaza o blaženom A. Stepincu, pozvao u pomoć srpskoga 'velikoga patrijarha', kako je nazvao Irineja. Ipak je, iako odluka još nije donesena, Stepinac Hrvatima bio i ostao svet čovjek. On je prije Tuđmana tvrdio (1945.) da s ostalim katoličkim biskupima stoji uz svoj narod i da čuvaju njegove 'najdragocjenije vrjednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svim državljanima ove države, bez razlike na vjeru i narodnost."

To je kasnije bila i središnja misao Franje Tuđmana kad je vodio hrvatski patriotski pokret, a bit će i ubuduće oslonac misaone potrage za najboljim rješenjima na korist hrvatskim državljanima. Bez toga oslonca naš bi se narod opet mogao suočiti s teškim izazovima i sličnim stramputicama kakve smo već prošli. Vrijeme pokazuje da je sva njihova 'krivnja' u zavjetu da će živjeti slobodni na svome u slozi sa svima koji poštuju zajednički hrvatski dom. 'Veliki' bi patrijarsi htjeli da 'djedovska baština' i odlučnost da slobodni žive na svome tlu, ne znači to što Hrvatima znači.

Ponižavanje naroda Hrvata

Što bi se moglo zaključiti o znanju ili namjerama čovjeka koji bi napisao da Hrvati stalno glasaju za jednu stranku ili staju na stranu jedne stranke, kao što tvrdi T. Jakovina? Onda nabraja prvake stranaka: Radić, Maček, Pavelić, Tito, Tuđman. ... Valjda je svrha svih izbora dati povjerenje jednoj stranci ili 'vođi'. Radić, Maček i Tito nastupali su u složenim državama. O uspostavi tih država Hrvati se nikad nisu izjašnjavali na slobodnim izborima. Ni Pavelića ni Tita nisu izabrali na izborima, nego su na vlast došli voljom stranih sila (Osovine i Staljina). Samo je jednoga, od onih koje nabraja, izabrao narod na višestranačkim slobodnim izborima. To je Tuđman. Kako bi onda izabrani vođa dospio u Tuđmandruštvo koje mu je odredio povjesničar, slažući nekakvu konstrukciju u kojoj pokušava poniziti narod Hrvata. Narod nije izašao na izbore 1945. jer ih nije ni bilo. Staljin je već prije bio odlučio o vlasti u Jugoslaviji. Hrvati su u svojoj suverenoj državi davali vlast različitim strankama i koalicijama tako da tvrdnju o 'jednoj stranci' ne treba uzeti ni istinitom ni dostojnom ikakva akademskoga digniteta.

Nastavlja u istom stilu da su sve "to isti ljudi, iste ili vrlo slične elite koje njeguju isti odnos prema prošlosti". (!?). Uz Pavelića i Tita, spominje Tuđmana. Kad je već stavljen među taj dvojac, mora mu pripisati i prikladne odlike: "kažnjavanje slobodnog mišljenja i nezagovor meritokracije najgore je od onoga što je baština Tuđmanove vladavine. Tako je bilo u trenutku njegove smrti, tako je, samo još izraženije, i 20 godina nakon što ga nema." Povjesničaru se možda pričinja da Tuđman, zbog 'slobodnoga mišljenja' nije bio u Titovim tamnicama, pa 'otkriva' da je 'kažnjavanje slobodnoga mišljenja' postalo baštinom 'Tuđmanove vladavine'. (!?) Nije istinito to što tvrdi povjesničar, niti je istinita tvrdnja da nije podupirao kompetentne ljude na odgovornim mjestima. Tko će, opet, znati kako se manifestirao 'nezagovor meritokracije', kad je već u početku djelovanja hrvatske države Tuđman oko sebe okupio najviđenije ljude, s najvišim akademskim kompetencijama u mnogim sferama znanja? Istina je da u taj krug nije pozivao znalce poput citiranoga povjesničara. A Budimir Lončar je bio pozvan, ali im se nije htio pridružiti. Zbog sklonosti Titu, vjerojatno Lončarov biograf i meritokraciju drukčije definira (ne ćemo spominjati bravare, postolare, krojače i sl.).

Ivan Bekavac

Ned, 3-07-2022, 16:31:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.