O strašnoj sudbini nerođenoga djeteta-čovjeka

Službeni pojam za tu tragiku glasi: abortus, pobačaj, prekid trudnoće, reproduktivno zdravlje. O čijem se interesu ovdje zapravo radi? Naravno: o interesu ljudskog bića koje treba doći na svijet rođenjem. Koje interese imaju oni koji se oko toga sudbinskog pitanja „svađaju“ i to jako žestoko? Koje interese imaju oni koji su protiv abortusa? Koje interese imaju oni koji su za abortus? Pogledajmo u kratkim crtama. Građani ujedinjeni u zajedništvu „Hod za život“ svojim hodanjem odlučno objavljuju svoj cilj i interes: Mi smo protiv abortusa jer je on ubojstvo nerođenog nevinog čovjeka. To je jasna poruka izražena snagom kršćanske katoličke vjere: abortus je ubojstvo jedne ljudske osobe.

Tobožnja većina sa svojim stajalištima poručuje: Mi smo za abortus jer imamo svoje razloge. Neću nabrajati mnoge „jer“ … - razloge - o kojima nas upoznaje struka, osim ova dva.

Prvi razlog: dobiti sada dijete nezgodno je jer smo uzeli kredit za auto pa…; i drugi poznatiji razlog: jer je pravo žene da do trećeg mjeseca izvrši abortus ako hoće; to je pravo na slobodan izbor prema zakonu. Možemo li si predočiti veću suprotnost između ova dva stajališta? Zar se uopće može doći do nekog razumnog smirenog razgovora? Ja ću svom su-diskutantu otvoreno reći svoje stajalište: to što činite je ubojstvo nevinog čovjeka. Njegov će odgovor vjerojatno glasiti: za mene nije ubojstvo, ja činim po svom izboru iz potrebe i to je po zakonu dopušteno. Vi ste zaostali itd. Odnos je prekinut. Razilaženje, iako bih ja htio iznijeti svoje argumente kao objašnjenje moga stajališta: to je ubojstvo.

Pokušat ću taj svoj odgovor u kratkim crtama učiniti ovdje za čitatelje cijenjenoga HKV-a. Netko misli da mi katolički vjernici ne smijemo iznositi u javnosti svoja stajališta jer je to misioniranje i nametanje religioznih pozicija u javni život u sekularnoj državi. Tko tako misli, ne misli demokratski. Razmišljati u ime prava na slobodu religije o životu općenito i o ljudskom životu posebice znači shvatiti da se ovdje radi o istini na kojoj je utemeljen naš zajednički život i naše pravno uređenje - pravna država - u cjelini. O tome može i treba razmišljati svaki ozbiljan čovjek, a ne samo vjernik katolik. Radi se o stvarnosti utjelovljenoj u pojmu „nedodirljivo dostojanstvo ljudske osobe“. Tu se radi o stvarima koje su egzistentne u svakom pravu i svakom državnom uređenju. Jednostavno rečeno: pravo mi ne daje država nego je izvor prava dostojanstvo moje osobe koje država mora štititi i poštivati. To može shvatiti svaki čovjek. Pojedine države tu su ideju stavile na prvu stranicu ustava. O njoj se ne diskutira. Nažalost, danas se diskutira. Razlog tome treba tražiti u slabljenju ili gubitku kršćanskog svjetonazora. A povijesna je činjenica da je baš kroz kršćansku objavu po Isusu Kristu moglo zasjati dostojanstvo čovjekove osobe u njegovoj radikalnosti i cjelini. Ako malo pažljivije prolistamo povijest duhovnog razvoja našeg zapadnog svijeta, doći ćemo do zaključka da je kroz kršćansku vjeru i misao došla na površinu vrjednota čovjeka pojedinca, individua sa svojom besmrtnom dušom koju mu Bog Stvoritelj stvara kod začeća. Time ulazi u svijest ljudi ideja dostojanstva svakog pojedinog čovjeka jer iza njegove egzistencije stoji Stvoritelj koji ga je pozvao u život svojom ljubavlju. Kroz kršćansku vjeru dobili smo uvjerenje da nitko od nas nije proizvod nekog „slučaja“ ili rezultat kombinacija raznih elemenata evolucije. Svaki od nas bez ikakvog preduvjeta - još u utrobi majke, rođen, zdrav, pametan, boležljiv - djelo je ljubavi Stvoritelja.

Svaki od nas ima baš svoje mjesto u općenitom planu spasenja svijeta i čovječanstva. U toj duhovnoj konstelaciji ima ideja prava čovjeka i dostojanstva osobe svakog pojedinca svoje utemeljenje, svoju težinu i valjanost. Ni od jednog drugog izvora - ni od volje države, ni od volje većine, ni od volje roditelja - nema sigurnosti za ostvarenje one istine koja glasi Božjom riječju: Čovjek je stvoren na sliku Boga, pozvan u život, održavan u egzistenciji na životnom putu, određen za susret sa Stvoriteljem u vječnosti. Tko od ljudi čini pojedinom čovjeku bilo kakvo zlo i u bilo kojoj fazi života, čini grijeh protiv Stvoritelja. Jedan od najtežih grijeha - zločina - protiv Boga Stvoritelja jest ubojstvo nevinog čovjeka, ubojstvo nevinog nerođenog čovjeka. To je teološka pozadina protivljenja katolika svakom pobačaju. Znanost potvrđuje da je biologijski identitet embrija jednak s potpuno razvijenim čovjekom. Ovo je jedan od bitnih dijelova katoličkog svjetonazora. U demokratsko-pluralnom društvu imaju katolici pravo po tome živjeti, to zastupati u javnosti i zahtijevati da zakonodavac vodi o tome računa. Ubojstvo nerođene osobe ne smije biti ponuđeno, niti dopušteno kao rješenje određenih svakidašnjih problema. U slučaju konflikta mora se imati za cilj spašavanje života djeteta i majke. To je cilj onih ljudi koji sudjeluju u „Hodu za život“: zaštititi ljudski život. Neprijatelji žena su oni koji im nude zao čin - abortus - ne poštujući savjest i svijest odgovornosti žene i njihovu patnju nakon toga čina.

"Čovjek je jedino stvorenje koje je Bog htio za sebe" (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 24). Od prvog trenutka začeća do posljednjeg daha, svako ljudsko biće prihvaćeno je Božjom voljom za spasenje. Stoga je svaki čin nepravde prema životu i integritetu drugog ljudskog bića, posebno ubijanje djeteta u maternici (ili čak u epruveti [in vitro] ili inkubatoru), "odvratan zločin" (Gaudium et spes, 51). Jer život je svet i zaštićen od samog Boga, kao što kaže Peta zapovijed Dekaloga: "Ne ubijaj" (Ponovljeni zakon 5,17).

Pravni poredak u svim društvima i državama ima za cilj ljudski suživot na temelju morala. Moral znači orijentaciju naših postupaka prema dobroti, čija je osnova priznavanje temeljnog dostojanstva i prava čovjeka svojstvenih njegovoj prirodi i zajamčenih od Boga. Kao ljudska bića i kršćani, uvjereni smo da stvarni (a ne samo apstraktno teoretizirani) fizički čovjek nikada ne postoji kao svrha i instrument za bilo što drugo ili za interese drugih. To je temelj naše slike čovjeka i kriterij svake etike.

Suprotno je, s druge strane, polazište svih zločina protiv čovječnosti i ciničan prijezir prema čovječanstvu, o čemu svjedoče zločinačke ideologije nacionalsocijalizma i komunizma. Danas ima naših suvremenika koji vjeruju da na našem planetu postoji prenapučenost koja troši resurse ili negativno utječe na klimu, i zbog toga propagiraju i time opravdavaju ubijanje života u maternici, a da se ne izlažu opasnosti da bude nazvani dijaboličnim mizantropima. Papa Franjo, na kojeg se pozivaju neki predstavnici "reproduktivnog zdravlja" (tj. pobačaja), kaže to na vrlo drastičan način.

Takva stajališta mogu zastupati samo oni koji odbacuju doktrinu stvaranja čovjeka na Božju sliku jer ne vjeruju u Boga kao našeg Stvoritelja i Sudca. Naprotiv, tvrde da zauzimaju Božje mjesto. I ponašaju se kao bogovi određujući prema svojim interesima tko smije živjeti, a tko mora umrijeti. Oni određuju koji je život vrijedan življenja, a koji život nije vrijedan življenja. Taj izbor ima za cilj stvoriti viši oblik čovječanstva koji jamči život samo zdravima, dok se moraju eliminirati koji se rode bolesni ili ljudi u starosti kako bi se izbjegla sadašnja i buduća patnja. U slučaju višestrukih trudnoća treba preživjeti samo dijete koje roditelji vole prema svojim potrebama i sklonostima. Tako postupaju političari bez vjere u Boga i danas (Kina). Tko god misli u skladu s temeljnim pravima upisanim u duhovnu i moralnu prirodu čovjeka, ili tko zaziva objavu u Božjoj riječi kao konačnom kriteriju za sliku čovjeka, taj nikada ne može pronaći pravedan razlog da ubije nevinog čovjeka. Nalazimo se u "ratu protiv svetaca" (Otk 13, 7) jer mnogi u zapadnom svijetu radikalno niječu svoje kršćanske korijene i odbacuju kulturu života po Božjim zapovijedima. Svatko tko danas javno sudjeluje u pokretu „Za život“ u Europi ili Americi biva progonjen, diskriminiran i marginaliziran. Sudcima Vrhovnog suda SAD-a koji se protive pravu na pobačaj prijeti se smrću, a ugrožena je i sigurnost njihovih obitelji. Rulja, koju potiču neomarksistički mediji, pali katoličke crkve u zemlji koja se ponosi slobodom vjeroispovijesti, izražavanja i savjesti. U Njemačkoj, kao i u cijeloj Europi, gdje je u tijeku kampanja uništenja života, braka i obitelji, vlada dopušta oglašavanje pobačaja i kažnjava one koji upozoravaju majke pred klinikama za pobačaje na najbarbarskiji zločin, odnosno ubijanje vlastitog djeteta u maternici.

Drugi vatikanski koncil obratio se nama vjernicima i svim ljudima, kao Magna Carta pro vita na temelju neotuđivih ljudskih prava: "Što je također suprotno samom životu, kao što su bilo kakva ubojstva, genocid, pobačaj, eutanazija i također dobrovoljno samoubojstvo; što god krši nepovredivost ljudske osobe, kao što su sakaćenje, fizičko ili mentalno mučenje i pokušaj prisilne psihološke prisile; što god napada ljudsko dostojanstvo, kao što su nehumani životni uvjeti, proizvoljno uhićenje, otmica, ropstvo, prostitucija, trgovanje djevojčicama i trgovanje mladima, a zatim i nedostojanstveni radni uvjeti u kojima se radnik tretira kao puko sredstvo plaćenog zaposlenja, a ne kao slobodna i odgovorna osoba: sva ta i druga slična djela sama su po sebi sramota; oni su raspadanje ljudske kulture, ponižavajući daleko više onih koji čine nepravdu od onih koji je pate. Istodobno, oni su u najvećoj mjeri kontradikcija časti Stvoritelja" (Gaudium et spes, 27). Dobro je shvatiti: nalazimo se u času borbe za život i protiv smrti nerođenih, za dostojanstvo teško bolesnih i depresivnih bez nade. Budimo spremni vršiti svoje vjerničko poslanje u današnjem času povijesti odgovarajući Božjem pozivu: „Otvorite usta u korist nijemog, za pravo svih slabih!" (Izreke 31,8).

dr. Josip Sabol