Predstavljanje knjige "Mi Hrvati" u Imotskom
Nedavno je u sklopu tribina i inih kulturnih manifestacija, koje Gradska knjižnica i čitaonica „Don Mihovil Pavlinović“ u Imotskom održava na razini dostojnoj imenu svojega utemeljitelja po kojem je nazvana, kao i k tomu dostatnoj razini mnogih kulturnih/kultnih simbola Imotskoga (Hasanaginica, Tin, Dva jezera, spomenuv se samo nekih), predstavljena knjiga Mi Hrvati autora Matka Marušića. Može se kazati da je riječ o uspješnici za koju interes ne prestaje, sukladno našim prilikama kakve jesu, pa se njezino predstavljanje i komentiranje odvija neprekidno od 2018., kada je objavljena u izdanju „Medicinske naklade“. Piscu zasigurno nije baš zgodno pogoditi što je čitatelju milo; ali ni pronaći nije lako pravi razlog sloge između te dvojice. Svjedočimo i fenomenu poplave brojnih novih izdanja uslijed lakoće pisanja zbog novih tehnologija kao i lakoće čitanja. Primjerice, ne tako davno se nakon jedne od utakmica hrvatske reprezentacije više o Hrvatskoj pisalo nego u posljednje 3 godine. Stranica Mediatoolkit nakon pobjede naše reprezentacije u pola sata zabilježila je gotovo 300 000 objava u kojima se nešto reklo i o Hrvatskoj, dakle to i pročitalo. Dakle, puno se piše i čita.
Naravno da te vijesti nisu literatura; iako nije lako ponekad u tekstu odrediti granicu gdje počinje literatura i zašto ono prije granice nije bilo, a nakon granice je umjetničko djelo. Određuje li broj prodanih i pročitanih knjiga o njezinoj kakvoći; ili pak to određuju kritičari i koji? Nikada nisam susrela suvislu teoriju koja je bila sigurna u određivanju kriterija za uspjeh u tom golemom i složenom području ljudskoga duha. Televizijske kuće, pa i javne televizije, često kao argumente odabira svojih projekata koriste kriterij gledanosti pri tom ne selekcionirajući publiku i njezine motive kao i učinke od onoga što su vidjeli.
Omjer lakoće i težine, poznatog i nepoznatog uz umijeće pisanja, znanja o životu, te zrelost – neponovljivi Eliotov kriterij, zacijelo su preduvjeti za uspjeh nekoga djela. Iako uza sve navedeno, uspjeh uvijek može izostati.
Uspješnica Matka Marušića, vjerujem, osvaja dobrim omjerom lakoće i težine. Autoironijska nota, element smijeha koji život prati (poput Knjige smijeha i zaborava), dodaje temi žar i ozbiljnost, ono je tkanje koje stvara teksturu po kojoj se razlikuje i prepoznaje prava literatura od kiča koji je laž. (Psihološki problem literature koja se bavi našim društvenim prilikama, jednako onim u razdoblju totalitarističkog sustava kao i u razdoblju demokracije, u izvjesnoj je poziciji obrambenog stava ili zagovora koji je motiviran strahom da se ne dovede u pitanje poredak; danas – toliko iščekivana država i sloboda.)
Marušićeva knjiga uprizoruje jedan svijet realnosti kakav se inače odvijao, i odvija, u normalnu životu donoseći složenu sliku preddemokratskog razdoblja kao i vremena dramatičnog stvaranja države s bogatom galerijom likova koju prati niz prikladnih filozofskih i kulturoloških asocijacija. Pisana je u obliku autobiografskog narativa, međutim s autorovim uvodnim komentarom: „Netko može pomisliti da te pripovijesti nisu o svim Hrvatima, nego tek o autoru i njegovoj obitelji.“ Ali nije tako.
Dobro strukturirana , „stotinu i petnaest pripovijedaka o petnaest sastavnica naših svagdanjih života”, s ekspozicijom koja otvara i objašnjava osnovni književni motiv, donoseći svojevrsnu interpolaciju interpretacije Nazorove pjesme Zvonimirova lađa i tematski dobro ugođena, kao i na svaki način lijepo i umješno uređena knjiga pisana u postmodernističkoj maniri s pripovijedanjem koje prožima izvjesni skepticizam, relativizam te posebno shvaćanje paradoksa koje potječe iz dubokog životnog, umjetničkog i filozofskog iskustva, u jednu ruku mističnog, ova se proza može čitati kao zbirka pripovijedaka, eseja i feljtona o raznim fenomenima, ali i kao moderni roman.
Objavivši svoje opsežno književno djelo, tiskano na šestotinjak stranica, u biblioteci Knjigolijek ugledne izdavačke kuće stručnih medicinskih izdanja „Medicinske naklade“, može se zaključiti kako se poznati medicinski znanstvenik, ali i književnik, Matko Marušić, svjesno odlučuje za književnu marginu. Što vidim gotovo kao književni postupak s razlogom.
Iako je izgledalo da će nakon demokratskih izbora i uspostave samostalne države u Hrvatskoj nastupiti i svojevrsna nova književna „živost”, kako je sloboda bitan preduvjet razvoja društva, prije svega kulture i umjetnosti, kod nas se nije dogodila ona očekivana književna sloboda, širina, rast, višestrukost, mnogoglasje koju je nekoć definirao književnik Stanislav Šimić književnom atmosferom – potrebnom da se književnost razvija; bez koje nema književnoga života, dakle nastajanja, rasta i razvoja koje pretpostavlja argumentirano kritičko promišljanje, nasuprot zatvaranju u interesne krugove.
Po književnoj produkciji moglo bi se pomisliti kako naša preddemokratska književnost i nije toliko bila zainteresirana za društvenu realnost poput nekih velikih književnosti koje su opisivale ono što čovjeka ponajviše „žulja”, a to su stanja slobode i ljudskih prava, a suvremena književna produkcija je po mojemu mišljenju polarizirana, ili je zaokupljena komentarom mlade države ili je dogmatska, dakle boji se reći „bobu bob, popu pop“. Narav komunističkog ustroja mogli smo u jednu ruku pobliže shvatiti nekoć u komunizmu čitajući literaturu disidentskih pisaca velikih književnosti poput Milana Kundere, Bele Hamvasa, Solženjicina, Czesława Miłosza, Tatjane Goričeve, ili Josefa Škvoreckog, Havela ili Hrabala… A tako ga je dobro upoznao i takozvani slobodni demokratski svijet. Međutim, naše preddemokratsko stanje društva bilo je briljantno izraženo u maloj formi usmene književnosti – vicu. I ne bez razloga. (Dakako da nije točno da hrvatski humanisti nisu bili zainteresirani za pitanja istine u razdoblju komunizma. Mnogi su i glavom plaćali za izgovorenu riječ.)
Matko Marušić gradi svoje likove, karaktere i situacije upravo na tradiciji te europske antitotalitarne proze šireći osobnu poziciju prema univerzalnim temama, položaju pojedinca koji proistječe iz njegova odnosa prema sustavu, propitujući složene ljudske odnose, ne bježeći od groteske kojom opisuje realnost „naših svagdanjih života”. Ne bježeći od realnosti. Sloboda njegovih književnih postupaka može se usporediti s onom istinskom slobodom smijeha i smisla za detalj u Smojinu Malom mistu ili atmosferom jednog od najboljih hrvatskih filmova, Tko pjeva, zlo ne misli, međutim njegov smijeh se bavi temama koje su se u nedemokratskom sustavu odvijale među četiri zida. A ne na trgu poput Maloga mista. Onim temama koje je ipak tretirao vic. Ali, prozno djelo koje minuciozno razmatra život sam, nije bilo dobrodošlo. Knjiga Mi Hrvati književnika Matka Marušića donosi zasigurno novu, modernu percepciju našega mjesta pod suncem, naše povijesti i sadašnjosti, svakodnevice, nas samih, lišenu cenzure i autocenzure, optužbi i predrasuda, onu po mjeri čovjeka, književnu, onu koja shvaća čovjeka u situaciji koja jest, upravo koristeći se slobodom umjetničkog djela, ali i zrelošću kao sastavnicom slobode.
Pisac nas uvodi u djelo poglavljem znakovitog naslova Godine začađenog stakla nudeći opciju simbolike i stvarajući atmosferu lakoće pa i humornog pristupa zbilji. Pomrčina sunca rijedak je i upečatljiv događaj iz piščeva djetinjstva za koji su napravljene ozbiljne pripreme sa strogim pravilima, prema kojemu se treba odnositi ozbiljno u trenutku promatranja fenomena, u suprotnom promatranje može izazvati ozbiljne posljedice za vid promatrača. Međutim, nitko se gledajući pomrčinu ne odnosi po zakonu, i nitko nije oslijepio. Sve što jest, može biti tako i ne mora, ovisi o promatraču, upravo tako je točno.
Posljednja priča koja nosi naslov – Vidjeti a ne vidjeti, na neki način zatvara krug izvjesnog književnog komentara stvarnosti. U njoj bih izdvojila retoričko pitanje: „Ali, što je pravo bez ljubavi, što razum prema čežnji”, koje može izraziti poetičku vrijednost ove zrele proze.
Ostaje vidjeti zašto se onda odnos prema pitanjima slobode u našoj sredini možda nije dovoljno oduševljeno književno iživio, uz bilješku o slobodi nobelovca Heinricha Bölla da – „slobodu ne treba (dati), ona jest sloboda: može joj netko oduzeti slobodu da se prikazuje, ali dati joj slobodu, to nitko ne može; ni jedna država, ni jedan grad, ni jedno društvo”.
Marušićeva knjiga ulazi u taj slabo iskorišten prostor slobode te je zbog toga iznimno vrijedna, izdvaja se u suvremenoj hrvatskoj prozi te svakako zaslužuje pažnju kojom je popraćena.
Ljubica Benović
Društvo hrvatskih književnika