Kristova Crkva nepromjenljiva prisutnost Boga među ljudima
Ovih dana nas uznemiruju - nas katolike u Hrvatskoj i po cijelom svijetu - vijesti u vezi sa stanjem u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj. Prema dokumentima „sinodalnog puta“ izgleda da su katolici u Njemačkoj 
zajedno s većinom svojih pastira biskupa konačno pronašli rješenje svoga problema u vezi s odnosom Crkve prema današnjem društvu i prema suvremenoj civilizaciji. Iz službenih izjava nekih biskupa i vodstva sinode dolazimo do zaključka: ovdje se ne stvara Crkva - zajednica vjernika - po Božjoj volji oblikovanoj kroz dvije tisuće godina nego se stvara udruženje po volji i planu mentaliteta današnjeg modernog čovjeka. Da podsjetimo: Martinu Lutheru - katoliku – nije se svidjela idejna, duhovna i pravna struktura Katoličke rimske crkve njegovog vremena i pokrenuo je mijenjanje nakon 1500 godina egzistiranja Crkve (Zapada). Današnjim katolicima u Njemačkoj se ne sviđa Crkva nakon dva tisućljeća njezine egzistencije te ju žele strukturirati po ideologijama današnjeg vremena: 21.stoljeća.
Što traže predstavnici katolika kao članovi Sinode? Odmah na početku su članovi sinode odlučili da se neće držati crkvenih pravila predviđenih za rad sinode nego da oni žele djelovanje sinode po vlastitim pravilima davši sinodi naziv: „sinoda sui generis“. Samo jedna grupa biskupa je postavila zahtjev da se sinoda ima držati crkvenih pravila. Zahtjev je bio odbijen s velikom većinom. Jedna grupa laika članova sinode traži: da se manje moli, a više radi i debatira. U takvom ozračju debatiraju članovi sinode na rukama već gotovih tekstova po uzoru svjetovnih udruga.
Radi se dakle o vrsti kluba za debatiranje bez uske povezanosti s biblijsko-apostolskom i crkveno-dogmatsko bazom, i još manje bez obzirnosti na osjećaj katolika u cijelom svijetu. Idejna struktura rasprava orijentira se na ono što se želi iz Crkve načiniti: crkvenu teologiju i praksu podići na visinu važećih mjerila sekularne i liberalne demokracije. Crkva se treba prilagoditi, uobličiti u svojim načelima i metodama liberalno-demokratskom kanonu 
vrednota sekularne države i demokratske volje većine civilnog društva. To je put koji mora voditi do promjene temeljnih struktura Crkve u smislu slobode i demokracije.
Članovi „sinodalnog puta“ su uvjereni da svojim projektom izvršavaju volju II. vatikanskog sabora. To je krivo. S područja nauka i morala traže članovi sinode uvođenje takvih sadržaja koji su očito heretični. Traži se primanje pričesti za rastavljane i ponovno u bračnim odnosima; traži se priznavanje života homoseksualnih osoba u braku i njihovo prisustvovanje u liturgiji s pričešću; traži se ređenje žena za svećenike i biskupe. (Neke već sanjaju o mogućnosti papise); traži se sloboda na području LGBT-grupa; traži se ukinuće moralnog nauka o objektivno zlom činu; traži se pravo na slobodni izbor pobačaj; traži se ukidanje celibata; traži se temeljna promjena seksualnog morala ukidanjem enciklike „Humanae vitae“… Jednom riječju: propagatori „Sinodalnog puta“ projiciraju stvaranje „nove crkve“ kakvu ju zamišljaju ateističke, modernističke snage prijašnjih vremena i danas: iz Crkve Kristove načiniti svjetovnu filantropijsku instituciju unutar UNO za stvaranje pravednosti, mira i ekološkog obnavljanja Planeta Majke Zemlja.
Katolički vjernik sa zgražanjem prepoznaje u ovom događanju ono stanje koje opisuje Katolički katekizam u tematici „Posljednja kušnja Crkve“. Tu čitamo: „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje po zemlji otkriti će „otajstvo bezakonja“ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana je obmana Antikristova, tj. obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC 675).
dr. Josip Sabol