Hrvati su se u Domovinskom ratu borili za najsvetija od svih ljudskih prava

U novu godinu 2022. ulazimo i s inicijativom za uspostavu Regionalne antifašističke platforme u Beogradu u koju su uključeni i učeni 'antifašisti' iz Hrvatske. Znajući da komunisti u našoj zemlji sami sebe nakon Bekavac1990. nazivaju 'antifašistima', a ne komunistima, bilo bi dobro pozornije promotriti zaključke mjerodavnih institucija EU, koje drže da je nedopustiva revitalizacija totalitarnih političkih ideja: komunističke, fašističke i nacional-socijalističke. Međutim, praksa pokazuje da je s motrišta ostataka komunističkoga jugoslavenstva dopustivo sve što bi, za početak, moglo bar promijeniti prevladavajući 'narativ' u narodu i prohrvatskim strukturama o postjugoslavenskoj i postkkomunističkoj stvarnosti u Hrvatskoj. O onoj prijašnjoj ionako se nema što reći jer se 'komunistička istina' poklapa s konačnim, nepromjenjivim znanjem. Tko bi se usudio reći da je u hrvatskom javnom prostoru vrlo nepoželjno spomenuti moguću 'detitoizaciju' (kao revalorizaciju komunističke ideologije i prakse) i trideset godina nakon sloma crvenoga totalitarizma. Zbog toga se u našoj zemlji nastavlja samo proces reinterpretacije novije hrvatske prošlosti, kao modificirane verzije primitivne 'detuđmanizacije'. A 'detuđmanizacija' je, u glavama njezinih kreatora i 'elita' pripremljenih za provedbu, bila i ostala samo neuspio pokušaj uklanjanja s povijesne scene ponajprije pobjedničkoga hrvatstva koje je uspostavilo svoju demokratsku državu.

Razbojništva i etničke pripadnosti

Intenziviraju se nastojanja koja bi kroz javne nastupe ljudi koje ne obvezuju nikakve moralne norme, mijenjala i neka elementarna znanja, utemeljena na provjerljivim činjenicama. Pozornost se usmjerava prema nedokazivim, paušalnim SDPprosudbama o onome što se, posebno od 1990., događalo u Hrvatskoj, a trebalo bi razarati 'mit' o pravednosti hrvatskoga otpora agresiji i protuhrvatskoj komunističkoj ostavštini. Ne odvija se to samo u dijelu medija koji imaju posebne kriterije u usmjeravanju hrvatske stvarnosti, nego i u pojedinim aktima javne vlasti, kao što su primjerice javna priznanja i odlikovanja. Uz to s najvišega vrha vlasti slušamo kako se ljudi, koji su im se nečim zamjerili, nazivaju 'običnim komunjarama'. Nerazumljivo je zbog čega takav rječnik koristi baš dojučerašnji vođa 'komunjara', kako se u narodu u pejorativnom značenju ponekad nazivaju komunisti. Govornik ne kaže je li i on komunjara ili je napustio to ideološko društvo; a ako ga je napustio, kad ga je i zašto napustio. Ime bilo koje stranke ne će biti nikakvo opravdanje za postupanja članova i njihovu stvarnu orijentaciju, pa ni dekoracija uredskih prostora i konferencijskih dvorana esdepeovih komunista slikama njihova jedinoga pravoga Vođe, ne mora biti jedini orijentir za razumijevanje njihove politike i ideologije. Mnogi nastupi esdepeovih izabranih zastupnika pokazivali su, blago govoreći, posebnu suzdržanost prema hrvatskoj državi. Ipak oni bi radije da ih se naziva samo 'antifašistima', a ne onako kako ponekoga od njih, sadašnjega ili bivšega, naziva njihov donedavni vođa. I sad, evo nekoliko borbenih učenih glava, koji nastupaju kao 'antifašisti', a ne kao komunisti i znanstvenici, opet kreću u nove regionalne, 'jugoslavenske' misije.

U tim je novijim turbulencijama među 'komunjarama' i 'antifašistima' (Pupovčeve orijentacije) iskrslo i pitanje u vezi s jednim okrutnim razbojstvom iz 1991. Nakon površnoga govora o tomu što je već u vezi s tim zlodjelom napravljeno, Aleksandra_Zecpostavljeno je i nerazumljivo pitanje: 'što još treba'? Što još treba? Treba s mjerodavnoga mjesta čuti razumljivo objašnjenje i odgovor na pitanje zašto ubojice nisu primjereno kažnjene. Treba odgovoriti na pitanje zašto se toliko godina iz govora o slučaju ubojstva obitelji Zec, upućena široj javnosti, ispuštala činjenica da to nije bilo ubojstvo zbog etničkih razloga, nego zbog koristoljublja različitih kriminalaca. A 'antifašisti' već desetljećima ustrajavaju na etničkim razlozima. Da su iznesene činjenice koje je policijska istraga odmah uvidjela, ne bi se godinama pronosila neistinita optužba da su usred Zagreba ljudi ubijani samo zbog svoje etničke pripadnosti. U studenom 2021., policijski inspektor koji je prvi istraživao ubojstva članova obitelji Zec, daje vrlo precizne odgovore o tom zlodjelu. Branko Lazarević, nekadašnji šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke: "Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku…'Ajmo uzet' pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.' I gotovo.' "

Tuđman i Račan

Otkriva da su banditi upali i u stan hrvatskom generalu Zvonimiru Červenku. "Radio sam taj očevid - i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je RačanHrvat, nije problem." (Tportal, 10.12.2021 ). Javno je ponovio: "Kao šef ekipe za očevid i kao Srbin, svima koji kažu da je to bio politički zločin u lice mogu reći da lažu i da je to bio zločin iz koristoljublja."

Svjedoci smo i drugim podvalama i neistinima, slična sadržaja, kojima nije svrha smirivanje poslijeratnih napetosti između Hrvata i Srba nego optuživanje Hrvata i hrvatske države. U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati jedan od modela tih manipulacija i zlonamjernih prikaza stvaranja hrvatske demokratske države. Potencijalni se 'svjedok povijesti', studentske, haaške i ljudskopravaške, visokim državnim odlikovanjem opet uvodi u prostor javne pozornosti. Nakon toga dio medija je preplavljen fotografijama i 'mudrim' uvidima odlikovanoga. Preko većega dijela stranice jednih dnevnih novina u Zagrebu, (Večernji list), nedavno je velikim slovima napisan citat iz njegova intervjua tim novinama: "I da je Račan ostao na vlasti, Hrvatska bi bila stvorena". Uz najavu na naslovnici novina i jednu stranicu za fotografiju intervjuiranoga čovjeka (I. Z. Čička) tom su prilogu dali četiri stranice novina. Sugovornik je najavljen kao studentski vođa iz 1971. Njegova tvrdnja da bi hrvatska država bila stvorena i da je Račan, vođa komunista i Sdp-a, ostao na vlasti, potpuno proturječi svim dostupnim činjenicama i znanjima; čini se primjerenijom kavanskom razgovoru neupućenih ili zlonamjernih, nego javnoj komunikaciji ljudi koji mogu argumentirati svoje stavove. Njezina je svrha vrlo prizemna i nedostojna ozbiljna razgovora, jer je hrvatska država stvorena pod Tuđmanovim vodstvom, pa nitko ne može znati što bi bilo da je Hrvate i ostale hrvatske državljane tada vodio netko drugi. Umjesto bilo kakvoga osporavanja te besmislene postavke, podsjetit ćemo čitatelja na zbivanja u Saboru RH u lipnju 1991. kad je pred zastupnicima bilo usvajanja Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.).

Udruživanje s drugim republikama

Nakon prigovora sdp-ovih zastupnika sadržaju Deklaracije govorio je i I. Račan, predsjednik te stranke koji je, uz ostalo, tražio da se u naslovu doda i mogućnost udruživanja u Savez suverenih jugoslavenskih republika. Predlagao je da se na kraju teksta Deklaracije, gdje se govori da njezinim usvajanjem Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika SFRJ, doda stavak o pokretanju postupka udruživanja u Savez suverenih republika. Račan: "Ja želim da kažem na kraju, dakle, mi podržavamo i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, ali nezadovoljni smo što sa time nije Ustavnom odlukom izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja sa drugim republikama koje, i ako, to žele. Zbog toga ćemo glasati protiv ove odluke. To sam htio da kažem". (Iz transkripta sa 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora Republike Hrvatske, održane 25.6.1991.) SaborNakon toga su zastupnici komunističke partije (SKH-SDP) napustili sabornicu prije odlučivanja o Deklaraciji. Ostao je samo jedan zastupnik s te liste, Marko Vlašić Čiče i pridružio se zastupnicima koji su dali glas za usvajanje Deklaracije. Komunisti su tražili novo udruživanje ,“konfederalni status Hrvatske" a ne jednostranu odluku o osamostaljenju. (Večernji list, 26.6.1991, str. 4). Kakvu bi hrvatsku državu (a ne Hrvatsku, kako kaže intervjuirani) Račan 'stvarao'?

IZČ u drugom dijelu razgovora za spomenute novine govori kako je "cijeli rat počeo /je/ uz jugoslavensku socijalističku ideju, koju su uz Miloševića, zagovarali i Blagoje Adžić i Veljko Kadijević i cijeli taj generalski korpus. Koji je poslije otvoreno stao na velikosrpske četničke pozicije." Kakvu su ideju u to vrijeme zastupali Račanovi komunisti (osim socijalističke, u jugoslavenskoj 'konfederaciji')? Deklaracija o neovisnosti usvojena je u lipnju, Vukovar je napadnut u kolovozu. Kad je nastupilo to 'poslije' u kome su agresori napustili 'jugoslavenske socijalističke ideje' i "otvoreno stali na velikosrpske četničke pozicije"? Nikad. Nije bilo nikakvoga 'poslije' jer su osvajači već bili na velikosrpskim četničkim pozicijama, samo su mahanjem zastavama 'jugoslavenske socijalističke ideje' pokušavali prikrivati pravo stanje stvari: realizaciju ideje o osvajanjima i 'proširenoj Srbiji'. Usput, nakon tri desetljeća od tada, u javnosti je opet, na početku ovoga teksta dva puta spomenuta 'regionalna' inicijativa, s o uspostavi 'antifašističke platforme' u Beogradu. Na usvajanju će biti i, kako je najavljeno, 'antifašisti' iz Hrvatske (H. Klasić i D. Markovina).

Tuđmanova opsjednutost

IZČ, ili 'bivši studentski vođa', kako ga u tekstu oslovljavaju: "Da je Račan ostao na vlasti ili netko drugi, hrvatska država bila bi realizirana." To je odgovor na 'uvriježeni stav da Hrvatske ne bi bilo bez Franje Tuđmana' koji je iznio novinar. Taj stav o odlučujućem utjecaju Franje Tuđmana na uspostavu demokratske hrvatske države, 'bivši studentski vođa' naziva 'bedastoćom'. Uostalom, zbog toga je i dobio toliki prostor u Večernjaku, kako bi nazvao bedastoćom stav o odlučujućem utjecaju prvoga hrvatskoga predsjednika u prijelomnom vremenu nakon sloma komunizma. Bijedno, narcisoidno osvetništvo upotrijebit će protiv Tuđmana sve što mu bude dostupno, jer je Tuđman postao važan Tuđmančovjek djela, a ne brbljanja, čovjek koji se nije 'proslavio' jednim štrajkom, ili Haagom, nego vodstvom svoga naroda u obrani i oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske. S jedne je strane studentski štrajk i Haag, a s druge vođenje Hrvatske u uspostavi demokratskoga društva, uspostavi međunarodno priznate države hrvatske, liderstvo u ratu i velikoj pobjedi. Ukratko, i ta tvrdnja pokazuje da su s jedne su strane nemoralni klevetnici, ma kako ih nazivali, a s druge Tuđman i hrvatsko oslobođenje.

Kao predsjednik HSS-a, govori IZČ, "počeo sam kritizirati Tuđmana jer je to bio posao nas u opoziciji. On to nije mogao zamisliti jer je bio opsjednut svojom misijom". Doista Tuđman je bio opsjednut svojom misijom. Trijumfalno je završio ono što je obećao i uzviknuo: Imamo svoju državu koja će biti onakva kakvom je sami želimo. Poručivao je da će hrvatsku državu uređivati i izgrađivati hrvatski ljudi, a ne strani gazde i zavojevači, izravno ili preko svojih potkupljenih sluga. Ipak se između hrvatske pobjede i drukčije budućnosti postavilo previše 'Juda i Judinih škuda'. 'Bivši studentski vođa' govori kako prije prvih demokratskih izbora Tuđman "u narodu nije imao takvo ime" kakvo je imao on, vođa 'slavnoga'' štrajka. Na pitanje novinara je li diplomirao, 'bivši studentski vođa' iznosi kako nije diplomirao jer je između ženidbe i diplome izabrao - ženidbu.

Politička kalkulacija: zadovoljiti Srbe

Tuđman se okrenuo budućnosti, a Vođa s 'imenom', prema haaškom tribunalu. Sažet ćemo prikaz jednoga drugoga novinara o tomu kako je IZČ gradio svoje veze s Haaškim sudom i kako je zamišljao rad 'za Hrvatsku', surađujući s Carlom del Ponte u optuživanju hrvatskih ratnih zapovjednika. Iako je Hrvatska prva tražila pokretanje suđenja protiv zlodjela osvajačke vojske u našoj zemlji, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu suočila se s vrlo teškim iskušenjima i nepravdama. Evo djelića svjedočenja važnoga aktera u tim događajima, bivšega veleposlanika haagSAD-a u Hrvatskoj Williama Montgomeryja: "Carla Del Ponte je, po vama, loše radila svoj posao? (pita novinar, op. a) Da... Bila je apsolutno odlučna da uhvati Mladića i Karadžića. Ali je mislila, ako novoj vlasti u Srbiji pokaže da je nepristrana, ako pokaže da ne ide samo na srpske nego na sve ratne zločince, da će joj to pomoći da uvjeri srpsku vladu da preda ovu dvojicu. Tako je počela podizati optužnice za operaciju Oluja. Dakle, bila je to čisto politička kalkulacija? Totalno politička. Sto posto politička." (W. Montgomery, Večernji 18.7.2021). U nastavku razgovora čitamo i ovo: "Ali onda je Carla Del Ponte došla s optužnicom protiv Gotovine i navodno je opet imala kalkulaciju da će Gotovina, kao bivši legionar, biti manje zaštićen, da će hrvatskoj Vladi biti lakše “progurati” tu optužnicu. ('Mislite li da su Gotovina i drugi trebali biti optuženi?') Apsolutno ne. Imajte na umu da je njezin cilj bio uvjeriti Srbe da isporuče Mladića i Karadžića. Ništa joj drugo nije bilo važno. Čitava optužnica te trojice za operaciju Oluja bila je totalno politička, napravljena s namjerom da zadovolji Srbe jer je hranila srpski narativ o tome kako je Oluja bila etničko čišćenje. Nisu trebali biti optuženi, kao što se pokazalo na suđenju, na kojemu su svi oslobođeni. Gledajte, i Hrvati, kao i mi, znaju kada su počeli ratni događaji: realnost je da su Hrvati bili prisilno etnički očišćeni, neki ubijeni, drugi protjerani. To je točka od koje smo i mi kretali u promatranju stvari, i zbog toga smo vam pomogli u operaciji Oluja, što nadam se dobro znate. Srbi ne. Oni datiraju događaje od prvog dana operacije Oluja. Kao da se sve prije toga nije dogodilo. Do današnjeg dana nisu priznali da se dogodilo sve što se dogodilo ranije." (W. Montgomery, Večernji list, 18.7. 2021).

Optužiti i SAD zbog potpore Hrvatskoj

Studentski se vođa često hvalio kako ima posebne veze u Haagu. U prosincu 2021. novinar Večernjega lista u 'životnom intervuju' s IZČ, ni jednom riječju ne spominje taj Haag.(!!!). O njegovim vezama imamo dosta javno objavljenih informacija, ali i o stavovima IZČ o svrsi Međunarodnoga suda u Haagu. "Negdje 1998. godine tadašnji američki ambasador Montgomery pozvao je Čička i Banca sa suprugama na večeru u svoju rezidenciju. Nakon čašice-dvije više, Čičak se počeo hvalisati i držati glavnu riječ. U jednom trenutku je, opisujući svoju djelatnost na william-montgomeryotkrivanju ratnih zločina nad Srbima u Oluji, rekao i Mongomeryju da bi i njegova zemlja, Sjedinjene američke države, trebale odgovarati pred Haagom zbog ratnog zločina jer su pomogle Hrvatskoj vojsci u akciji Oluja. (Nacional, 21.9.2004). Opisana je i veleposlanikova reakcija koja je pokazivala razinu njegove ogorčenosti izjavom IZČ.

Javno objavljena svjedočenja govore i o ulozi odlikovanoga 'bivšega studentskog vođe' u životu jednoga hrvatskoga generala: "Negdje 1997. ili 1998. godine Čičak, s kojim sam tada bio u dobrim odnosima, bio je predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora, pohvalio mi se jednog dana kako je 'sj**ao Ivana Čermaka'. Začuđeno sam ga pogledao i pitao: Kako? Kao prvo, strašno ponosan, rekao mi je da je preko HHO-a skupio sve dokaze protiv Čermaka i Markača i poslao ih u Haag i da će oni biti optuženi za ratni zločin. No, da unatoč tomu ne može mirno gledati da ratni zločinac ima ugovor o opskrbi nafte SFOR-a u BiH. Kako bi prekinuo taj Ugovor između NATO-a i Čermakova Croduxa, on je u središte NATO-a poslao protestno pismo, u kojem ih je upozorio da surađuju s ratnim zločincem. Sav ponosan tada je rekao kako je od svojih izvora čuo da će NATO raskinuti ugovor... No, ugovor je doista ubrzo bio raskinut, a Čermak je ostao bez posla. Nakon raskida ugovora, preko Čička je organiziran iskaz Čermaka pred haaškim istražiteljima. Prije Čermakova odlaska u Haag, Čičak je kao “oficir za vezu” haaškog tužiteljstva nagovarao generala da ode u Haag te ga uvjeravao kako mu jamči da će se brzo vratiti. To je Čičak govorio s pozicije bliskog prijatelja Florence Hartmann, čijim se prijateljstvom često hvali u svojim tekstovima. Čičkove garancije za brzi povratak, Čermak osjeća na svojoj koži." (Nacional 21.9.2004.). Haaški sud je pravomoćnom presudom oslobodio generala Čermaka. Država je poslala službeni zrakoplov da ga u Zagreb dovede iz tamnice u kojoj je proveo četiri godine i tri i pol godine u kućnom pritvoru. IZČ se služio 'legitimacijom' Helsinškoga odbora za zaštitu ljudskih prava koja je, s jedne strane, otvarala mnoga vrata i punila džepove glavnih aktivista, a s druge strane izlagala strašnim nepravdama ljude, poput progonjenih hrvatskih ratnih zapovjednika.

Zanos, zajedništvo i škola

"Događaji 91. godine zapravo su diskontinuitet onoga što se događalo 71. godine. Zašto? Te godine u Hrvatskoj je vladao jedan zanos, jedno veliko zajedništvo i koliko god smo mi bili heterogeni, različiti – trudili smo se da ne idemo hrvatska zastavajedni protiv drugih. Prva stvar koja se dogodila '91. bio je jedan makijavelistički pristup politici kod dijela osoba, stigmatiziranje političkih protivnika, u čemu sam i ja tada sudjelovao. Kad sam to uvidio, maknuo sam se iz politike." To su riječi IZČ izgovorene 2021. (Poslovni FM, 24.12.2021). Kao da taj čovjek uopće nema nadzora nad onim što javno govori. I vrlo neuku čovjeku je jasno da postoji 'diskontinuitet' između komunističkoga vremena (1971.) i pluralnoga društva koje se 1990., na prvim slobodnim izborima odlučilo za ne-komunističku varijantu budućnosti, ali ne diskontinuitet kakav opisuje IZČ. Odlučnost u obrani i zajedništvo su bitna obilježja Hrvatske 1991. Formirana je Vlada demokratskoga jedinstva koja je pozvala narod na obranu od agresije i omogućavala ustrojavanje Hrvatske vojske. Među Hrvatima nikad takva zanosa i zajedništva nije bilo. Hrvatski 'reformni' zanos 1971. završio je prepunim tamnicama i drugim progonima, a 1991. je završila međunarodnim priznanjem hrvatske države. Znači li nadstranačka Vlada demokratskoga jedinstva iz 1991. 'stigmatiziranje' političkih protivnika ili baš suprotno od toga, zajedništvo u obrani i oslobađanju zemlje?

Tvrdnja čovjeka koji već tjednima Hrvate 'poučava' o 'pravoj povijesti', a ne onoj 'drugoj', da je morao o demokraciji 'učiti od tih partijaca' pokazuje koje je škole on, zapravo, završio. U toj je školi, kako pokazuju njegove riječi i djela, bio uspješan. Od svojih se učitelja nije odmakao, a u ponečemu ih je i nadmašio. Iznosi da u njegovu učenju "literature o demokraciji nije bilo, a o ljudskim pravima da i ne govorimo". Bilo je te literature samo on nije za nju imao interesa.

Očigledno je kako nije uspio pročitati ni neka pravila koja su ga u njegovoj borbi 'za ljudska prava' morala obvezivati. Prvo načelo koje je zapisano u Helsinškom završnom aktu usvojenom na Konferenciji o europskoj sigurnosti i Čičaksuradnji u Helsinkiju, u kolovozu 1975. glasi: "Bez obzira na međusobne odnose, države sudionice suzdržat će se od svakog pojedinačnog ili kolektivnog, izravnog ili neizravnog miješanja u unutarnja ili vanjska pitanja koja su pod jurisdikcijom druge države sudionice."

Iz slabe upućenosti slijedi i ova njegova izjava: "Prema tome, kada danas netko govori kako su se u Domovinskom ratu borili za ljudska prava – to naprosto nije točno. Pojmovno gledano, tada termin o ljudskim pravima u političkoj komunikaciji nije bio u upotrebi". (Poslovni FM, 24.12.2021) Neka tvrdnja da nije točno kako su se Hrvati u Domovinskom ratu borili za ljudska prava, bude zadnji citat iz bogatog arsenala za 'prosvjećivanje' našega naroda, kome se Čičak posvetio nakon nedavnoga odlikovanja. Nije istinito to što tvrdi. Hrvati su se u Domovinskom ratu borili za najsvetija od svih ljudskih prava: pravo na ljudsko dostojanstvo i pravo na život. A i Povelja Europske unije o temeljnim ljudskim pravima, na svom popisu temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih prava, na prvo mjesto stavlja baš pravo na ljudsko dostojanstvo, a na drugo, pravo na život. Borba za ta dva temeljna prava u samoj je srži Domovinskoga rata. Suprotna tvrdnja IZČ samo pokazuje da on pripada nekoj drukčijoj stvarnosti, neovisno o tomu što smo vidjeli da mu je Predsjednik države dodijelio visoko odlikovanje.

Ivan Bekavac

Sub, 13-08-2022, 01:19:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.