Dok je hrvatski barjak lepršao zrakom nad Vodotornjem - Vukovar je živio i nadao se

Pred neko vrijeme bila sam u Vukovaru. Nezaboravni posjet, iako mi to nije prvi. Moj prvi posjet bio je dok je bila tzv. "mirna reintegracija", dok se bolnica zvala "Sv. Sava". Svaki posjet mi donese nešto novo - susret sa starim prijateljima, nove prijatelje, ali i novi osjećaj bola. Čovjek u svom životu dobije darove u raznim prilikama, ali vam se samo jednom u životu dogodi da dobijete dar, koji stvarno niste zaslužili, od osobe puno vrijednije od vas same i onda razmišljate o tom daru danima, noćima... Tako sam ove godina dobila poseban dar od posebne osobe: hrvatski stijeg, koji se vijorio nakon povratka Vukovaraca u Vukovar na vukovarskom Vodotornju. Pogledajte ga, ogroman je, ali potrgan negdje pri dnu! Potrgao ga je samo vjetar i ništa drugo. I kad govorim "ništa drugo", govorim o onom hrvatskom barjaku za koji su Vukovarci živote davali, penjući se u mrkloj noći, kako bi ujutro osvanuo na vrhu Vodotornja, koji je prkosno stajao pod tisućama granata i nisu ga mogli srušiti! Čak 642 direktna pogotka pala su na Vodotoranj, a on, naš junak, makar bio sav izbušen, i dalje je ponosno stajao! I barjak nad Vodotornjem, sav raskidan, znojan, krvav, razdrt....., ali bio je tamo, svi su ga vidjeli...... Vukovar..... razmišljam danas o Vukovaru i njegovim braniteljima onih dana. Branitelji Vukovara - tko su to bili? Zar samo oni s oružjem u ruci, ili i oni koji su se brinuli za starce, djecu, ranjenike, pekli kruh - ako je bilo brašna - zamatali rane ili grlili uplašene urlikom granata ili jesu li branitelji bile i kuće, i bunari, ali i Vodotoranj? Je li to bila i crkva Sv. Filipa i Jakova, bolnica, ranjeni Isus, Sv. Bono, ili glasovi s Hrvatskog Radija????? Jer grad se nije branio samo po ulicama, već i po skloništima, ali i po onim vukovarskim zgradama i znamenitostima, koje su označavali Grad i samo svojim postojanjem slali poruku života za vrijeme užasnih napadaja na Grad, ali i kasnije, tzv. "osloboditeljima" grada. Jer četnici nisu ubijali samo ljude, ubijali su Grad, ubijali su sve što je označavalo Vukovar, svaku kuću, škole, bolnicu, drveće, ptice - sve ono što se zvalo Vukovar. Probali su ubiti i Vodotoranj i hrvatski barjak, koji se je vijorio visoko u zraku, usprkos granatama, mitraljezima, puščanim metcima, no nisu mogli zaustaviti hrabre mlade ljude koji su se penjali po zidovima Vodotornja kako bi u mraku noći ili pod puščanom paljbom okupatora podigli hrvatski barjak, koji je grijao srca braniteljima i davao nadu civilima. Jer sve dok je hrvatski barjak lepršao zrakom nad Vodotornjem, makar poderan, makar krvav, makar propucan - Vukovar je živio i nadao se....

Vukovar Krcmar1 2 2

Na danas obnovljenom Vodotornju, ali i na Internetu, piše o onima, navodim napisane riječi: "koji su postavljali hrvatski stijeg na vrh Vodotornja, koji je bio glavna meta neprijatelja, iako nije imao nikakvu vojnu ulogu i važnost. Bio je simbol otpora i stradanja. Heroj vukovarskog Vodotornja svakako je Ivan (Marko) Ivanika, 23. godišnji mladić, rođen 1967., koji je svake večeri, uvijek iznova, u jeku opsade grada, uz žestoko granatiranje, skrivajući se od neprijateljskih snajpera, postavljao hrvatski stijeg visoko na Vodotoranj. Govorio je:"Il' će se viti, il' nas neće biti!" U jeku borbe, 5.studenog 1991., povodom jednog odlaska na Vodotoranj, ranjen je, odlazi u bolnicu, ali se odmah vraća na svoje mjesto na Vodotoranj. Poginuo je pred sam slom grada.

Vukovar Krcmar1 5

Ivan (Marko) Ivanika

Ivaniki se, rame uz rame, pridružio i hrvatski branitelj s Mitnice, Hrvoje Džalto, rođen 1948. Ivanika i Džalto nisu dopuštali da na vrhu Vodotornja nema hrvatskog barjaka. Čim bi jedan bio uništen, oni bi se opet penjali na vrh postaviti novi. Kretali bi oko 23 sata ili u ponoć. Smjenjivali bi se ili nastavljali zajedno, noću, prkoseći smrti, postavljati hrvatski barjak koji je prethodnog dana bio slomljen ili rastrgan granatama. Ni srušene stube, ni 50 metara visoki put u moguću smrt, nisu ih mogli zaustaviti da podizanjem hrvatskog barjaka daju Vukovarcima signal da grad nije pao, a što je neizmjerno podizalo moral u opkoljenom gradu. Dogodilo bi se i da zakasne, pa ih gore uhvati zora i potom kiša projektila koja bi im frcala oko glave dok bi ležali priljubljeni uz pola metra debeo betonski zid tornja znajući da im baš tu ne može biti ništa.

Vukovar Krcmar1 6

Hrvoje Džalto

"Neke su uspjele opstati gore nekoliko dana, neke bi odmah bile uništene, ali pucali bi na njih dokle god ih ne bi srušili. Najdraže nam je bilo kad četnici iz obližnjih Negoslavaca pucaju po Vodotornju dalekometnim oružjem. Sve što bi promašili odletjelo bi na njihovu stranu preko Dunava", govorili su. Ivanu i Džalti s vremenom je postao problem nabaviti zastave. Prikupljali smo ih kod suboraca, po kućama. Ponestalo im je barjaka u jednom trenutku, pa su prekrajali jugoslavenske. Okrenuli bi je naopačke i izrezali petokraku, tako da je ostala samo rupa. Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog 1991. Iako je Vukovar brojio sate prije predaje neprijatelju, on je postavio još jedan, posljednji barjak. Zarobljen je na sam dan pada Vukovara kod Vodotornja. Taj dan, 18. studenog 1991., oko 15 sati zamijenjena je onom jugoslavenskom. Tada je sve bilo gotovo".

Vukovar Krcmar1 3

Netko, čiju pjesmu sam dobila u ruke - a njegovo ime je za sada poznato samo Bogu i meni, ispričao nam je u svojim stihovima svoja razmišljanja o nezaboravnom, ponosnom hrvatskom barjaku na junaku - Vukovarskom vodotornju:

Vukovar Krcmar1 1 1

Barjak na vodotornju

Zastava se u ruci skupila
Ko djelić nepregledne tkanine i skrila se pod pazuhom Neuračunjljivog
Jer tu jedino sigurna od grča mržnje istoka na trenutak bješe
Da opet se razvije i mržnji poruku obznani, da njoj u nebeskoj sjeni što nadvila se nad nemoćne
Mjesta u Vukovaru nema,
I razdrta -
I raskidana -
I krvava -
I znojna -
I odsjaja znojnih ruku što nosila je jesu
na tornju kojem mržnja oduzeti život htjede u cilju mržnje prokletstva roda vlastitoga
da zatre si spomen na izrod svoj
Misleći da istom pobijedila ljubav je
Al ona ranjena -
Rastrgana -
U koncima sto od potke otrgnuti bjehu razornom mržnjom topovskih granata
I slomljena čineći se
Hrabrošću malenih
Vijorila se
U taktu ljubavi
Što prkosila jest mržnji
Kojoj izvor i uvir u prokletstvu jest
Koje sami sebi izriču u raspadnoj duši njihovoj koja to nikada biti neće
A Ona ZASTAVA, taj BARJAK sto mržnji prkosio jest i prkosit će vječno
i bdjeti će na Domu Hrvata....

Vukovar Krcmar1 4

A na spomen Ivanu Ivaniki i Hrvoju Džalti na vrhu Vodotornja danas su odmah uz barjak, u betonu izlivene stope dva para vojničkih čizama. Ivanovih i Hrvojevih. Zauvijek.

Valentina Krčmar,
Toronto, Kanada

 

 

 

 

Sub, 4-12-2021, 12:16:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.