Sve istine naše vjere vode k jednom cilju: k vječnom životu

Na pitanje, koja istina kršćanske vjere je najvažnija, može biti više odgovora. Osobno bih se odlučio za jednu istinu: za život nakon smrti. Vječni život možemo nazvati ciljem sveukupne stvarnosti, možemo u njemu vidjeti konačnu svrhu svake druge svrhe i svega, što je Bog učinio, svega što Crkva čini i svega što čini svaki čovjek na svom životnom putu. Sve istine naše vjere vode k jednom cilju: k vječnom životu. Kada recitiramo vjerovanje - credo - ispovijedamo tek na kraju: vjerujem u život vječni. Amen. Kao da time kažemo da su sve druge prethodne istine vjerovanja na neki način priprema za ostvarenje ove posljednje istine: istine vječnog života. Imamo osjećaj da je vječni život posljedica i plod svih drugih istina naše vjere. Naime: da Bog Svemogući Otac ne postoji, ne može biti niti govora o vječnom životu; da Bog nije Stvoritelj neba i zemlje, vječni život bi bio iluzija; da Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji, naš Gospodin, nije umro na križu i da nije uskrsnuo, vrata ulaska u vječni život se ne bi otvorila, niti bi On došao da sudi žive i mrtve na svršetku ovog svijeta; niti bi bilo Duha Svetoga, niti svete Crkve - to jest nas vjernika; niti bi bilo oproštenja grijeha i uskrsnuća mrtvih. Bez sve te stvarnosti, izrečene riječima i pojmovima našeg vjerovanja, ne bi bilo najvišeg i jedinog cilja za nas ljude: vječnoga života. To potvrđuje Božja riječ, koja nas opominje: Što ti vrijedi da zadobiješ sva blaga svijeta, ako kod toga i radi toga promašiš vječni život.

Pred našim duhovnim očima – naravno ukoliko smo katolički vjernici – razvijena je jedna snažna vizija svijeta, koja nam govori o tome da je stvaranje svijeta došlo iz vječne prošlosti; da se otkupljenje čovjeka i svijeta dogodilo unutar aktualne prošlosti u povijesti čovječanstva i da se apsolutna budućnost čovjeka, a to je vječni život, priprema u sadašnjosti našeg aktualnog životnog puta. Mi, vjernici, živimo sada, ali ne za današnji dan nego za našu budućnost: za vječni život. Ima li ozbiljnije stvari u našem kratkotrajnom životu nego je pitanje naše apsolutne budućnosti? Sudeći po tome kako ljudi provode svoj život; čime se sve bave; na što troše životne snage; kako se ponašaju, moramo sa žaljenjem reći da mnogima nije uopće jasno, o čemu se radi; nisu uopće svjesni kako se neozbiljno ponašaju prema sudbini svoga života.

Ima li ozbiljnije stvari na svijetu nego je činjenica da svaki od nas odlučuje ovdje na zemlji, za vrijeme tih 60 ili 80 godina, o svom vječnom životu? Tu se ne radi o igri poput neke lutrije nego o određenju, koje će s apsolutnom sigurnošću pogoditi svakog čovjeka. Nitko i ništa nam ne može tu priskočiti u pomoć: niti prijatelji, niti znanost, niti društvo, niti država. Sve ovisi o nama. Svaki za sebe osobno stvara svoju budućnost: radosnu i sretnu; užasnu i nesretnu. To je zaista bitna poruka kršćanske vjere, sadržane u rečenici: sjeti se čovječe da ćeš umrijeti i da ćeš kroz smrt ući u vječni život: život punine u radosti i sreći, ili u život praznine u nesreći i tami. To nas treba zanimati iznad svega. Futurologija - znanstvena ili laička - po svom je sadržaju sporedna stvar jer istina o vječnom životu ne može biti predmet njezinog istraživanja. Vječni život je stvar vjere, a ne znanstvene spekulacije.

Sadašnji život pod utjecajem vječnoga života

Da vječni život nije samo jedna ideja ili čak samo jedna riječ, vidimo po tome da ta ideja vrši jaki utjecaj na naš zemaljski život. Oblik i sadržaj toga utjecaja izražavamo riječima: nada i strah, utjeha i nemir. Najprije ističemo činjenicu da mi ne možemo doživjeti značenje vječnog života sada u našem životu. Mi doživljavamo naš život kao prolazni, konačni. Protiv starenja ne možemo ništa bitnog činiti. Produžiti si život pomoću medicine i drugih sredstava za neko vrijeme, za par godina, zaista nije od velikog značenja u svjetlu vječnosti. Slabljenje organizma, istrošenost organa koraca nemilosrdno naprijed i dovodi nas konačno u smrt. Ima mnogo istine u riječi: ljudski život je ovdje na zemlji neprestano umiranje. Ono započinje prvim rođendanom. Tako nešto sigurnog nego je naša smrt, nema ničega na svijetu. Isto možemo reći i za naš rad, naše djelovanje, naše planove: sve što poduzimamo, praćeno je sjenom prolaznosti. Iz te naše situacije rađa se u našoj duši tračak naslućivanja predstojeće vječnosti. No, mi nećemo to sebi priznati, mi jednostavno nećemo na to misliti. Zato i kažemo za nekoga: taj radi i ponaša se kao da će vječno živjeti. Mnogi se tješe nagradama za životno djelo. Mnogi se hoće ovjekovječiti zakladom, literarnim djelom, znanstvenim rezultatima ili nekim drugim izvanrednim uspjehom. Sve je uzalud. Zaustaviti prolaznost, spriječiti zaborav i nestanak iz mjesta i povijesti nije do danas nikome uspjelo.

Vidljivih tragova vječnosti nema u našem sadašnjem životu. Ipak nije sve tako crno i bezutješno. Ako se zadubimo u našu psihu, tu otkrivamo težnju, tu osjećamo neku silu koja nas tjera da prelazimo granice naše egzistencije, makar samo u mislima, u idejama. U času, kada doživljavamo sreću kao da čujemo neki tajnoviti glas, zapravo neki vapaj: kad bi ovo divno stanje sreće moglo zauvijek ostati! Tu, i toga časa oblikujemo u mislima i osjećajima mjerilo, koje nam omogućuje da razlikujemo prolazno od neprolaznog, nedovršeno od dovršenog, nesavršeno od savršenog, nepoželjno od poželjnog. Zašto nam je to moguće osjetiti i zašto se to u nama pojavljuje? Zato jer imamo u duhu predodžbu ili ideju o cjelovitosti, o savršenosti, o sreći, uspjehu. Te ideje - Platon je govorio o svijetu ideja, iz kojeg mi dolazimo - nas osposobljuju da znamo što je manjkavo, što je krivo, što je štetno, što je loše. Smrt doživljavamo idejno po mjerilu života. Jer znamo, što je život, zato nam je smrt nešto strašnog. Normalni čovjek si ne može željeti smrt. Jer znamo, što je pravednost u sebi, zato ne možemo podnašati nepravdu. Normalni čovjek ne može željeti nepravdu. Jer znamo, što je istina u sebi, zato se borimo protiv neistine. Bog je onaj, koji je u ljudsku narav usadio to mjerilo razlikovanja između savršenog i nesavršenog, lijepog i ružnog, pravednog i nepravednog. Bog je onaj, koji nam je usadio u narav neugasivu težnju za vječnošću. Tu je zadnji razlog zašto smo nezadovoljni s našom manjkavom egzistencijom; zašto smo nezadovoljni čak i onda, kada imamo dobar život. „Nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi, Bože“. Tom rečenicom je sv. Augustin rekao sve bitno o našem životu. On je vjerodostojni svjedok jer je sve to doživio. I upravo taj nemir u nama, to svakodnevno iskustvo, da nas ništa, ama baš ništa na ovom svijetu ne može potpuno zadovoljiti, svraća pažnju našeg srca i našeg razuma na našu budućnost imenom vječnost i vječni život. Ta budućnost vječnoga života nam daje snagu da možemo lakše podnositi našu svakidašnjicu. Od žive svijesti na nju dobiva smisao svaki korak našeg djelovanja. Sve je stavljeno u pravilan red, svaki korak ima svoje mjesto u našem cjelokupnom životu. Živjeti u svijesti na budući vječni život znači imati učinkovito mjerilo za istinsku i lažnu veličinu, za ono što je bitno i što je sporedno. Vjera u vječni život nas neprestano podsjeća na činjenicu da je naš ovozemaljski život Božji dar, kojega trebamo sa zahvalnošću čuvati i razvijati. U toj perspektivi ima vjera u vječni život veliko političko značenje. Društva, čija javna svijest je vođena idejom - vjerom - u vječni život, biti će posve drukčije oblikovana nego društva, kojima vlada činjenica smrti kao posljednja sila u životu. Društvo s vjerom u vječni život razvija se u svjetlu nade, društvo sa sviješću smrti kao posljednje riječi kreće se u tami nemira i nesigurnosti. Čovjek, jer mu je vječni život konačni cilj, dobiva odatle neusporedivo dostojanstvo. Stoga čovjek ne smije nikada biti degradiran na sredstvo u političke ili bilo koje druge svrhe. Čovjek mora biti cilj svih drugih sredstava i svih drugih nastojanja na svakom području života. Ovdje smijemo mirne duše ustvrditi da čovjek jest i da treba biti mjerilo svega, što se događa izvan njega. Ništa izvan čovjeka ne smije biti mjerilo, po kojem bi se čovjek trebao oblikovati i po kojem bi čovjek morao funkcionirati. Jedino mjerilo za čovjeka je Bog, njegov Stvoritelj i Spasitelj, njegov cilj i usrećitelj. To je utemeljeno u neizbrisivom pečatu u ljudskom biću, koji naviješta istinu da je čovjek slika Božja. Radi toga čovjek nije u neizvjesnosti u odnosu niti na njegovu prošlost niti na njegovu budućnost. On znade po Božjoj objavi, po vjeri, odakle dolazi, i on znade po nadi kamo ide. Stoga čovjek vjernik živi vječni život početno po vjeri, ufanju i ljubavi već sada, već ovdje na zemlji. Tko vjeruje u Krista, ima život vječni, kaže Ivan (Iv 5,24). Početno ima već sada, život vječni snagom nadanja. U punini će ga imati u vječnosti snagom doživljavanja.

dr. Josip Sabol