„Slavonija je Dan domovinske zahvalnosti proslavila radno, u bavarskim fabrikama“

Ian Jeffries, urednik knjige Problems of Economic and political Transformation in the Balkans, kreće od teze da su socijalističke sljednice na Balkanu, među koje spada i Hrvatska, po svojim obrisima kontinuiteta bliže sovjetsko-bjelorusko-ukrajinskom modelu od ostalih europskih socijalističkih sljednica. Knjiga je napisana otprilike u isto vrijeme kad je Hrvatska okrupnila svoj teritorij 1996. godine. Prezentira tekstove nekolicine autora i njihove osvrte na pojedine zemlje, između ostalih nalazi se i tekst Ive Bićanića o ekonomskim razlikama u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije.

Jedan od autora, Ander Aslund, nadovezujući se na spomenuti kontekst, fenomen vidi u neprevladanom „kvazimarksističkom“ pristupu ekonomiji i politici, budući da na Balkanu još nije napušten model mišljenja i političkog djelovanja svojstven tipično socijalističkom naslijeđu. Aslund ovime kao da ponavlja Tocquevilleovu tezu pri opisu francuske revolucionarne 1789. godine: „… bijahu srušili zgradu, no temelji su joj ostali nedirnuti u dušama njezinih rušitelja…“, iz drugog dijela knjige Stari režim i revolucija (L'Ancien Régime et la Revolution).

Četvrt stoljeća pune nacionalne samostalnosti i više je nego dovoljno za provjeru navedenog teorijskog koncepta i testa njegove realnosti, drugim riječima i narodski rečeno: Je l' to drži vodu?… Nažalost, drži...!

Na centralnoj proslavi Dana državnosti 5. kolovoza predsjednik hrvatske vlade i predsjednik vladajuće partije HDZ-a, Andrej Plenković, iznosi tvrdnju da su „Domovinski rat i pobjeda u Oluji temeljci suvremene hrvatske države“. Netočno.

Naravno da nitko nije nepogrešiv i da po zakonitosti broja izjava u javnom prostoru raste i vjerojatnost od pogreške, no izolirana tvrdnja da su branitelji temelj hrvatske nezavisnosti nema nikakvu, čak ni literarnu težinu, a u svjetlu posljednjih 25 godina može zvučati čak i ironično, tim više što ju plasira „prvi građanin republike“.

Gotovo preslikano komunističko mitologiziranje NOB-a i jednako tako mitski pijetet spram boračke populacije reflektira premijer Plenković u svojoj kninskoj retorici. Bitna je razlika u tome što su komunisti bili utoliko iskreniji i faktički korektniji jer su svoju borbenu partizanštinu, ako ništa drugo, onda barem propagandno oslikavali kao svojevrstan destilat, borbeno krilo svenarodnog otpora.

Zašto građanin Plenković nije u pravu? Nije u pravu činjenično, a kod činjenica nema rasprave, činjenice nemaju alternativu.

Dakle, za samostalnu Hrvatsku primarno je zaslužan narod, narod koji je na referendumu sada već davne 1991. deklarirao kolektivnu volju i želju za samostalnom i suverenom Hrvatskom. Iz te, ne samo volje i želje, nego i žudnje Hrvata, braniteljski korpus se rađa kao logičan, gotovo biološki čin opstanka. Stoga branitelji, (među koje i osobno spadam) u trenutku nacionalne ugroze čine dio hrvatskog bića koji doslovno postaje oružana avangarda. Naoružani derivat nacionalnog tijela. To je samo po sebi jasno i jasno je što proizlazi iz čega. Prvo je narod, a onda branitelji.

Hrvatski premijer to ne doživljava tako, on vidi branitelje, no ne vidi narod.

Plenković u namjeri, neznanju, sumnjam da je u propustu, branitelje doživljava i plasira kao svojevrsnu kastu koja po svojim obilježjima više sliči veteranima feudalnog Japana čija odanost se isključivo odnosi na poglavara klana kojem pripadaju.

Takav Plenkovićev pristup uistinu ni ne čudi jer se okružuje malom povlaštenom grupom za pritisak s kojom koegzistira, s dijelom braniteljske populacije koja se s njim identificira. On s njima ne, ali mu trebaju, trebaju mu kao legitimacija snage i moralne ispravnosti hrvatskog oružja, a on njima kao alimentator, hranitelj… Hranitelj i branitelji. Valja se ispraviti i u toj postavci, jer hranitelj nije Plenković nego opet narod, apstraktna masa poreznih obveznika, koja postaje bitna samo u izborno vrijeme.

Građanin Plenković u prvom je redu neobjektivan, što i nije neki propust kod političara budući da smo nekima od njih skloni upravo zbog njihove subjektivnosti, originalnosti, osebujnosti, ali onoga čije ministre ponekad postrojavaju glumice lakše je opisati kao originalnog u svojoj neoriginalnosti, nego što mu se može pripisati bilo kakva ekscentrična simpatija. Realitet pada u drugi plan.

Zvuči grubo, no krajiški su rebeli zbog objektivnih ili subjektivnih razloga zajedno s obiteljima otišli u egzodus u duhu ratnog „Olujnog“ vihora, no nezavisnu i suverenu Hrvatsku napustile su stotine tisuća Hrvata nevezano uz ratne oluje. U svjetlu te činjenice i izgubljenog „socijalnog kapitala“, proslava Oluje i svih nacionalnih spomendana ima operetni ton, gubi svoj smisao, prelazi u nešto drugo, ironiju… sarkazam.

Kninska opereta ponovila je davno viđeni scenarij, ali u nacionalnoj režiji. Socijalistički prozirni kult forme, beživotni anakroni fenomen, poput nekog Murtićeva partizanskog mozaika prepunog oštrih kutova. Kad bi se vratili u socijalistički narativ, naslov u Večernjem listu glasio bi:

„Slavonija je Dan domovinske zahvalnosti proslavila radno, u bavarskim fabrikama“

Per saldo, branili smo Hrvatsku da bi naše žene i djeca morali u Njemačku.

Za kraj, makar stilski nepravilno, nije na odmet repetirati Tocquevilleovu tezu: „… bijahu srušili zgradu, no temelji su joj ostali nedirnuti u dušama njezinih rušitelja…“

Robert-Teodor Šepak