Velikosrpstvu je Hrvatska opsesivna tema njihove osvajačke politike

Osvajačko velikosrpstvo i komunistički totalitarizam već više od jednoga stoljeća na hrvatskom tlu i u egzistenciji Hrvata ostavljaju duboketragove i teško popravljive posljedice. U nastavku ovoga teksta više ćemo se zadržati na onoj prvoj sastavnici našega narodnoga iskustva. Ponovno polazimo od toga da su 1991. Hrvati na Hrvatska zastavasvim razinama iskazali svoju nepokolebljivu volju da ubuduće žive u svojoj samostalnoj, demokratskoj državi. Te su godine hrvatski državljani sami odlučivali o svojoj budućnosti, bez Antante, Hitlera, Musssolinija i Staljina. Osvajači s istoka su na odluku o ozbiljenju te volje odgovorili ratom. Dubrovnik je zasut granatama. Vukovar je razoren. Danas imperijalni glas ponovno optužuje. U njegovoj svijesti mora postojati razlog zbog koga će biti opravdano ponovno krenuti u osvajački pohod, bez obzira na dosadašnja iskustva. 'Izabrani narod', koji je imao drukčije aspiracije, nije bio spreman odreći se uvjerenja da je Hrvatska zauvijek njihov ratni plijen. Učinilo im se da bi i novi 'razlozi' hrvatske pokornosti morali biti u davnim ratnim godinama i politici ustaškoga režima. Ali kvinsliški su režimi u to doba postojali i u drugim europskim državama, pa nitko danas ne optužuje Norvežane da su kvislinzi, ili Talijane da su fašisti. Jer to i nisu. Ali Hrvati nisu pošteđeni kontinuiranoga optuživanja. Agresori žele prikriti svoja zlodjela i svoje ciljeve. To je, govor koji skriva istinu, to je govor agresora koji kamuflira i zamagljuje.

Početne stramputice

Nakon pobjede Antante u Prvom svjetskom ratu, Srbiji su na jugoistoku sva vrata bila otvorena, mogla je uzeti što je htjela. Hrvatski dijelovi poražene Austro-Ugarske monarhije postali su plijenom velikosrpske hegemonije. Tadašnji su hrvatski političari bili skloniji jugoslavenskoj opciji. Nije bilo suglasja oko uređenja nove države. S jedne je strane bila centralistička varijanta, a s druge federalizam koji su zastupali pravaši. Hrvatski su jugo-slaveni u svemu popuštali srpskoj kraljevini koja je razumjela da je hrvatska zemlja njezin plijen s kojim mogu činiti što ih je volja. Za moćne europske sile 'hrvatsko pitanje' zapravo nije ni postojalo. I danas, više od stotinu godina, nakon ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu i napada Austro-Ugarske na Srbiju, na međunarodnoj se sceni raspravlja o srpskim ratnim nagnućima.

Velikosrpstvu je Hrvatska opsesivna tema njihove osvajačke politike. Davno su zamislili od 'troplemenoga' naroda napraviti jedan, jugo-slavenski narod. Sad su ciljevi ponešto modificirani. Nakon rata, koji je završio 1918. i novih Franjo Ferdinandrazgraničenja na jugoistoku Europe, imali su potporu nekih velikih europskih država pa su Hrvati izgubili i ona prava koja su imali u okviru propale Monarhije. To 'jugoslaveniziranje' značilo je dugotrajno posrbljivanje. Hrvati su umjesto svoga jezika morali prihvatiti novi, dvoimeni jezik, koji je u početku, do 1928. bio 'čisti' srpski jezik. Srbi, na samim početcima Kraljevine SHS nisu uspjeli shvatiti, kako je zapisao jedan francuski diplomat, da u Kraljevini SHS nema izabranog naroda pozvanog vladati drugima.' (de Lens, otpravnik poslova u francuskom veleposlanstvu u Beogradu, navod preuzet od M. Kovača). Možda je u tomu nerazumijevanju važan razlog za propast obiju Jugoslavija. Iako ih današnji, navodno, 'zeleni' ne bi spominjali, ostao je hrvatski narod i hrvatska država.

I pri raspadanju i razaranju dijelova Titove države (Hrvatska, BiH, Kosovo), važna su središta politike, zbog nekih svojih zamišljanja i definiranja europskih interesa bila na srpskoj strani kao i 1918., ali nisu ni slutili s kolikom će odanošću hrvatski sinovi braniti svoju domovinu, Hrvati i Nehrvati. I pristup Hrvatske Europskoj Uniji bio je spor i izazovan. Pripreme su trajale od 2001. do 2013. Morala je ispuniti sve vrlo zahtjevne uvjete. Bilo je i neočekivanih zapleta. Veliki napredak u odnosima na relaciji Zagreb-Bruxelles predstavljao je početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji je potpisan 29. listopada 2001. Započeo je dugotrajni proces ratifikacije u parlamentima zemalja članica. Hrvatska je u lipnju 2004. napokon dobila i status kandidata za članstvo u EU-u. Započet je i takozvani screening, odnosno proces usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom. Pristupni ugovor s EU-om je potpisan i 1. srpnja 2013. Hrvatska je postala 28. članicom Europske unije.

Patrijarh je pisao

Izgleda da se kriteriji za pristup Europskoj uniji za Srbiju mijenjaju. Slovenski predsjednik Borut Pahor u svibnju 2021. u Beogradu govori da Europska unija mora pokazati "neke nove, svježe procese" strategije širenja bloka, ocijenivši da je "širenje EU-a na zapadni Balkan geopolitička hitnost" koju treba brže ostvarivati. "Bilo bi sjajno kad bi, više ili manje istodobno, u EU ušle sve zemlje Zapadnog Balkana", rekao je Pahor na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji poslije razgovora sa srbijanskim predsjednikom. A što je s ispunjavanjem uvjeta? I opet se treba prisjetiti nekih ne tako davnih zbivanja i europskih pogleda na vlastiti jugoistok.

Slovensko Delo u proljeće 2021. prikazuje kako je bivši predsjednik Slovenije (od 1992. do 2002.) Milan Kučan prije desetak godina, prema uputama aktualnoga predsjednika Pahora sastavio neformalni dokument o prilikama na Vukovar'zapadnom Balkanu' na nekoliko stranica, te ga predao tadašnjem predsjedniku Europskoga vijeća Hermanu Van Rompuyu. M. Kučan: "Dobio sam osjećaj da ga ta analiza na desetak stranica nije zanimala ili da ju nije niti pročitao. Kazao mi je - rečeno pojednostavljeno - da je pažnja Europske unije - sve dok nema rata - usmjerena na Srbiju, da Srbiju treba što prije osposobiti i primiti u EU, kako bi ona kao regionalna sila na Balkanu preuzela odgovornost za pacifikaciju Balkana".

Istovremeno, Srbi i dalje Hrvatsku kleveću i optužuju posebno za odlazak Srba iz Hrvatske u ratnom vremenu 1991. - 1995. S tim u vezi mnogi su važni odgovori već napisani u jednom pismu. Kad povezuju smanjivanje postotka Srba u hrvatskom pučanstvu s navodnim 'genocidom' i 'srbocidom', nehoteći, upućuju ne samo na posljedice nego i na uzroke koji su doveli do velikih nesreća i nesrpskim narodima i srpskom narodu. A oni bi ih po svaku cijenu, pa i laganjem, htjeli sakriti.

Patrijarh SPC pisao je u vrijeme razaranja Vukovara predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije lordu Carringtonu da "Srbi više ne mogu živjeti zajedno s Hrvatima" i da dijelovi Hrvatske "moraju biti pripojeni matici srpskoga naroda, Republici Srbiji." "Ti naši sunarodnjaci, iste vjere i krvi, suočeni su sa slijedećim kobnim izborom: ili će se s oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina." Patrijarh piše da Srbi ne mogu "ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama."

Zapovijed o odlasku

Tako je vidoviti Patrijarh već 1991. iznio ciljeve i razloge zbog kojih svoje ljude poziva u rat. U tomu su pismu naznačene i posljedice s kojima će se suočiti. Od 'zajedničkoga državnoga krova', kako naziva Veliku Srbiju, nije bilo ništa. NATO-ve rakete su poskidale i one crijepove koji su mogli još služiti. Ako Patrijarh kaže da 'trećega (rješenja) nema' kako bi Hrvati mogli zaustaviti kolone koje su 4. kolovoza 1995. krenule na put prema uputama svojih kninskih vođa. Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisao je predsjednik RSK Milan Martić 4. kolovoza 1995. god. u 16,45 sati. U 17,20 sati istog dana ovjerena je u vojnom zapovjedništvu. Zapovijed je pročitana i na radiju. Nije, Patrijarh Pavledakle, srpski narod bio "suočen s genocidom i izgonom s područja na kojima je stoljećima živio", kako je 1991. napisao Pavle, nego su srpski pobunjenici i njihovi patroni, s hrvatskih područja koja su okupirali, protjerali Hrvate i ostale Nesrbe. Nisu Hrvati protjerani zbog svoga građanskoga statusa, nisu ih pitali jesu li pripadnici LGBT zajednice, jesu li siromašni i bolesni, ni kojega su spola (....). Protjerani su zbog toga što nisu bili Srbi, a živjeli su na 'njihovoj' 'vjekovnoj' zemlji.

Srpska akademija znanosti i umjetnosti u pismu javnosti koje je 16. listopada 1991. objavila i Politika, iznosi tvrdnju koja isto stoji u relaciji sa zbivanjima 1995. i današnjim srpskim optužbama na račun RH. U tom se pismu iznosi da je "srpski narod (je) došao do čvrstog uvjerenja da njegov život u okviru Hrvatske nije moguć." To je bilo 1991., četiri godine prije Bljeska i Oluje, a dvije godine nakon pada komunizma. Onda je Patrijarh 1999. došao u Zagreb i posjetio predsjednika, srpskim jezikom govoreći, 'nove' NDH, odnosno suverene Republike Hrvatske. Srbima koji su i dalje živjeli u Hrvatskoj, nije više govorio da 'trećega puta' nema nego ili oružje u ruke ili put pod noge. Drukčije je govorio: "Časno ispunjavajte svoje građanske dužnosti i postupajte savjesno po državnim zakonima Republike Hrvatske." (Nije rekao nove Nezavisne Države Hrvatske, kako je prije nazivao RH). Možda bi povijest hrvatsko-srpskih odnosa krenula drugim putem da je te riječi izgovorio 1991.

Progon stotina tisuća Nehrvata i Hrvata s okupiranih područja, razaranja i ubojstva od 1990. do 1995. u njihovoj bi novoj mitologiji trebala nestati, kao da se ništa od toga nije dogodilo, a umjesto njih povijest bi 'trebala' pisati o četiri dana u kolovozu 1995. kad je Hrvatska vojska oslobodila veći dio svoje okupirane zemlje. Ne bi se, naravno, spominjalo oslobađanje nego 'protjerivanje'. Sam spomen oslobodilačke operacije nazvane Olujom među srpskim pristalicama osvajačke politike pobuđuje klevetničke napadaje i nastojanja da se hrvatska država diskreditira na platformi stalnih optuživanja svih Hrvata za veze ustaškoga režima s fašistima i nacional-socijalistima, kao da u Srbiji Nedićod 1941. do dolaska sovjetske vojske 1944. nije vladao pronacistički Nedićev režim. Ovo 'kao da' ne znači da njihova učinjena zla mogu izbrisati naša, nego da put prešućivanja vlastitih grijeha, a uvećanje tuđih, možda nije najbolji način skladna suživota u istini i miru. A znademo li, doista što se događalo na ruševinama prve Jugoslavije od njezina sloma 1941. do dolaska sovjetske armije 1944? Što kažu podatci o broju Hrvata nakon rata u odnosu na stanje prije rata, a što govore o broju Srba prije i nakon rata? Danas srpski prvaci govore kako se nikad više 'oluje' ne će ponoviti. Ne će se ponoviti ako opet ne pokušaju otimati hrvatsku zemlju i protjerivati njezin narod.

Godine 1990. su započeli, a 1995. izgubili rat. „Hrvatska je briljantnom pobjedom u zapadnoj Slavoniji učvrstila svoju međunarodnu poziciju i uništila velikosrpski mit o nepobjedivosti“. (Bonske novine General Anzeiger 5.5.1995.) Kad su se agresori morali suočiti s posljedicama, odlučili su nekoliko dana hrvatskih oslobodilačkih operacija proglasiti danima izgona Srba iz Hrvatske. Nije to bilo prvi put u povijesti.

Labrador i Opera

Da bi pojačali međunarodnu difamaciju Hrvatske, srpski su agresori nastojali na svoju stranu pridobiti i Židove. Kosovi i udbini agenti predobro su znali što bi pred svijetom moglo značiti rušenje židovskoga groblja i općine u procesu uspostave hrvatske demokratske države. U kolovozu 1991. postavili su u Zagrebu bombe ispred Židovske općine i na židovskom groblju (operacije Labrador i Opera). Htjeli su po svaku cijenu, za taj terorizam optužiti našu zemlju, kako bi pokušali povezati demokratsku Hrvatsku s NDH, jer su vrijeme ustaškoga režima od 1941. do 1945. obilježili zločini i progoni Židova. Ali protužidovstvo nije došlo u Hrvatsku s ustaškim režimom. Kraljevina Jugoslavija je 1940. žutetrakedonijela prve zakone o ograničavanju upisa Židova u srednje i visoke škole, te o ograničavanju njihova sudjelovanja u trgovini.

U njihovoj retorici punoj 'obmane', 'stida' i 'utjehe' nije bilo mjesta ispitivanju stvarnih povijesnih činjenica. Nisu ispitivali što je, recimo, pronacistički režim u Srbiji učinio Židovima, nego je sva pozornost usmjerena iskustvima koje je taj narod doživio u Hrvatskoj. Prikrivali su da je u Nedićevoj državi označavanje Židova žutom trakom ('Jevrejin – Jude') započelo 19. travnja 1941, mjesec dana prije nego u NDH, (gdje je to zlo počelo 21. svibnja). Nije se samo Stepinac među Hrvatima tomu protivio. Neka mjesta zločina protiv Židova u Hrvatskoj upotrebljavaju se i za prikrivanje istine o Srbiji u kojoj je pobijeno oko 94% predratne populacije Židova. Skrivaju se i zvjerstva koja su po Hrvatskoj činili četnici, jer žele prikazati da među Hrvatima nije bilo žrtava. Nastojali su i nastoje sakriti krvave križne puteve Hrvata koji su morali napustiti svoje domove, ne samo 1945. nego i 1991. Tko je smio govoriti o četničkim zločinima i partizanskim rovovima punim ljudskih kostiju pored Teznog, tko je smio govoriti o Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi, rudnicima i jamama po Sloveniji i Hrvatskoj punim ljudskih kostiju muškaraca, žena i djece?

U kolovozu 1942. Srbija je, prema nacističkim kriterijima, proglašena 'očišćenom' državom. Suvremena srpska politika govorom samo o stradanjima Židova i Srba u Hrvatskoj pokušava stavljati u stranu strahote srpskoga antisemitizma. Laž su opet razumjeli kao 'vid srpskoga patriotizma'. Na toj su obmani jačali svoje veze s moćnim židovskim lobijima po svijetu. Brzo je zaboravljena i Titova antisemitska politika. Ni nakon rata komunisti nisu u Zagrebu obnovili sinagogu. I opet su za sve krivi Hrvati.

Pošteđeni Izrailj

Do ratnih godina 1941. - 1945. i podčinjavanja ustaškoga režima nacistima, među Hrvatima antisemitizam nikad nije pustio korijene kao u nekim drugim sredinama. "U gotovo svakoj europskoj zemlji Židovi su izvrgnuti progonima, crni je duh još i danas vrlo moćan, svetkuje još i danas sad na ovom, sad na onom mjestu strašne i žalostne orgije, samo u jednu zemlju nije mogao ulaza naći, samo u jednoj zemlji pošteđen je Izrailj od svega zla, i ta je zemlja naša mila Hrvatska." (Zagrebački nadrabin Hosea Jacobi, 1893. - prema citatu povjesničara dr. sc. M. Artukovića).

Razmislimo o tome tko se protivi kanonizaciji blaženoga A. Stepinca i kakve veze SPC ima s tim.

Niti vide što je dobra Stepinac učinio i za Srbe i Židove u okrutnom vremenu, niti žele vidjeti da je najveće hvalospjeve Hitleru ispisivao srpski vladika Nikolaj Velimirović 'najveći Srbin poslije Sv. Save', koji je 24. svibnja 2003. proglašen Stepinacsvetim iako nije bio ni kanoniziran. Što je Zagreb na to rekao, je li tko pitao Katoličku crkvu o tomu, što su rekli kasniji članovi Porfirijeva zagrebačkoga kružoka? Što, dakle, ta 'elita' govori o Nikolaju Velimiroviću, koji je ispisivao teške riječi na račun Židova: “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju i štrajkove i socijalizam i ateizam i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola”. Stide li se danas što su šutjeli pri Velimirovićevoj beatifikaciji ili se drže uzusa da svaka crkva izabire svoje svece? I po tomu je, kako pišu dobri poznavatelji njegova opusa, 'do kraja života ostao Hitlerov istomišljenik bar kad su Jevreji bili u pitanju'.

I u srpskoj je javnosti bilo neslaganja oko kanoniziranja vladike Nikolaja Velimirovića, ali je ipak uvršten u red svetih. Ne pratimo što je sadašnji srpski patrijarh Porfirije pisao i govorio o Nikolaju, ali je njegov govor o 'problematičnosti' Stepinčevih pisama ostao posve neargumentiran. Porfirije: “Imam pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su duboko problematična“. Ali u riječima prijašnjega patrijarha Irineja da je Stepinac bio "ustaški vikar" ne vidi ništa problematično. Rekao je kako je Irinej samo izrazio nedoumice u vezi s kanonizacijom Stepinca. Samo nedoumice?

Kardinal Stepinac je osuđivao rasizam i svaku drugu neprihvatljivu politiku među narodima i pojedincima i prije rata.

"Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu." Poznata je njegova glasovita propovijed koncem 1938. Stepinčevim su zauzimanjem spašeni štićenici Židovskog umirovljeničkog doma koje je 8. prosinca 1943. sve dao preseliti na crkveno imanje u Brezovici. Tamo je još nadogradio jednu prostoriju i uzdržavao dom do kraja rata. Najviđeniji haesesovci koji su bili u izbjeglištvu, protivili su se progonima Srba i Židova, i okrivljavali ustaše za jačanje partizanskoga pokreta. Vođa SPC-a Nikolaj Velimirović zagovarao je drukčiji odnos prema ugroženima. Netko je htio da bude desetljećima poslije rata proglašen svetim. I to se dogodilo. Taj isti netko upleće se u kanonizaciju blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Je li možda filozofija vladike N. Velimirovića razlogom optuživanja blaženoga kardinala Stepinca? Možda će i Vladikine knjige doći u ruke Židovima.

'Konačno rješenje'

Zaboravljalo se sve što nije moglo pridonijeti glavnom cilju srpske osvajačke politike. Njihova je polazna propagandna postavka da su Srbi žrtve, a Hrvati genocidne ustaše, pa srpska država, kako bi ih kaznila, ima 'pravo' sebi 'prisajediniti' dio Hrvatske, bar do crte Karlobag, Karlovac, Virovitica. Politikom ili oružjem. U srpskim medijima i danas objavljuju kako su hrvatski ekstremisti prije Drugoga svjetskoga rata planirali 'konačno rješenje' za Srbe (Večernje novosti, 9.5.2021). (U to su vrijeme mogli, eventualno, planirati samo povratak u Hrvatsku). Prije Drugoga svjetskoga rata Srbi su živjeli s još nekoliko naroda u državi na čijem čelu su Karađorđevići, srpska dinastija. Vojska i policija bila su u njihovim rukama. Ovih dana obilježeno je ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu 1928. Narodi pod srpskom čizmom bili su vrlo nezadovoljni i tražili izlaz iz takva stanja, ali nisu hrvatski ekstremisti natjerali Jugoslaviju na pakt s Hitlerovom državom, Italijom i Japanom. I Staljin je 23. kolovoza 1939. s Hitlerom sklopio Pakt o nenapadanju i prijateljstvu. Znači li to da su do 22. lipnja 1941. i ovdašnji komunisti bili Hitlerovi Partizani Zagrebsaveznici i prijatelji? Ustaški vođa Pavelić je nakon uvođenja šestosiječanjske diktature otišao iz Jugoslavije, (najprije u Austriju, pa u Bugarsku, gdje je potpisao Sofijsku deklaraciju, a jugoslavenske vlasti su ga srpnju 1929. osudile na smrt. ) Od proljeća 1929. živio je u Italiji, gdje je djelovao do 1941. Od 1936. do 1939. bio je u internaciji.

Nisu, dakle, ustaše u ožujku 1941. ni potpisale ni razvrgnule jugoslavenske paktove i dovukli Hitlerovu vojsku u Beograd, nisu ustaše potpisale kapitulaciju prve Jugoslavije, niti su bombardirali Beograd, nije nakon raspada Kraljevine, Hitler ustašama ponudio vlast u NDH nego Mačeku koji tu ponudu nije prihvatio. Nisu ustaše postavili Nedića na mjesto predsjednika pronacističke Srpske vlade. Nisu u Zagreb 1945. prvi ušli hrvatski partizani, odnosno X. Zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz sjeverne Hrvatske, koji je čekao pred gradom, nego je prva ušla 45. Srpska divizija sa svojim brigadama, među kojima je bila i ona formirana tek u rujnu 1944., a dobar dio bio je sastavljen od amnestiranih četnika, nedićevaca i ljotićevaca, koje je Tito ‘pomilovao’ nakon što je sovjetska vojska 1944. ušla u Srbiju. U svojim je Sjećanjima general Ivan Šibl napisao da su izigrali X. korpus, da su se on i ostali borci toga dana pred Zagrebom “osjećali krajnje poniženo i postiđeno”. Srpske su brigade ušle u opustjeli grad i vrlo brzo preuzeli sve značajne ustanove. Započela su masovna uhićenja i likvidacije.

Danas protivnici hrvatske države sa sličnim aspiracijama i ideologijama 'osloboditelja', koji našu državu uporno nazivaju 'ustaškom', iako su joj na čelu u ovih trideset godina, nakon partizana Tuđmana, bili uglavnom ortodoksni komunisti. Nikoga komunističke vlasti nakon 1945. nisu tako brutalno progonile kao ustaše, i u zemlji i u izbjeglištvu. I pored toga se nekim ljudima čini da su optužbe za ustaštvo najbolji alat za demontažu hrvatske demokratske države. Ali Hrvati nikad nisu izabrali ustaše da im vode državu, a nisu ni komuniste. Tito je vlast prigrabio na krilima savezničke pobjede protiv nacista, a ne voljom naroda. I ustašama su vlast dali drugi, Hitler i Mussolini, koji su usmjeravali njihovu politiku, a krivnja za posljedice takve politike u osvajačkim se interpretacijama stavlja na dušu 'svih Hrvata', u svim vremenima, do kraja svijeta. Nasuprot svemu tomu, demokratska Republika Hrvatska plod je volje velike većine hrvatskih patriota i njihove žrtve u njezinoj obrani i oslobađanju.

Ivan Bekavac

*

 

Ned, 25-07-2021, 01:30:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.