Objelodanimo konačno dostojanstveno i vizualno - strašan zločin 

Razmišljam ovih dana kako mi Hrvati stalno učimo, ali nikako ne naučimo ono važno za život crnonašeg naroda ili same sebe. Stalno plačemo jedni drugima na ramenima, teško nam je, govorimo ili ne govorimo o žrtvama kako možda ne bi uzrujali nekog, no ustvari vrlo malo po tome radimo. Tu i tamo iskopavamo žrtve, kao recimo Macelj, i zahvaljujući samo pojedinim udrugama i pojedincima zna se malo više o Bleiburgu, Križnim putevima, ali gdje su nam fizički dokazi ili dostojanstveno sjećanje na žrtve? Pišemo knjige o tim žrtvama Bleiburga i Križnih puteva na hrvatskom - opet sami sebi. Razmišljam ovih dana i o nama kao narodu, o tome kako smo mi, uz Poljake, najogovaranija nacija svijeta - nema gorih od nas - sve zahvaljujući istočnim susjedima, mučiteljima mog naroda, a mi gotovo šutimo! I samo dalje plačemo i teško nam je.

Gotovo milijun i pol Hrvata je nestalo!

A od suza nema koristi, to je Hrvatska trebala odavno shvatiti. Treba raditi. Treba raditi na svakom polju: od fizičkog rada za blagostanje naroda, do poštenih i zakonodavnih sudova, treba učiti djecu hrvatskoj povijesti i istini u školama, odgojiti i poslati u svijet marljive i svjesne, hrvatski odgojene diplomate, koji će glasno govoriti o onom što se Bleiburgdogađalo 1945. godine, nakon završetka 2. svjetskog rata, a o tome svijet zaista ne zna ili zna jako malo. Treba prevoditi i tiskati već napisane knjige na engleski, francuski, njemački - sve svjetske jezike (jer tko od svjetskih čelnika zna hrvatski???). Često razmišljam kako ne učimo od drugih, koji znaju točno što treba učiniti kako bi se shvatila i predstavila veličina zločina nad njihovim narodom.

Znate li što je Yad Vashem? To je Komemorativni centar za židovske žrtve 2. svjetskog rata, sve one pobijene po raznim koncentracijskim logorima, pogromima...... Tamo su, uz predmete iz koncentracijskih logora, slike mnogobrojnih ubijenih po logorima. Nisam bila u Izraelu, i kako mi se čini, ne vjerujem da ću i poći tamo, jer su godine života kratke, no pregledavala sam taj centar internetski. Osim toga, pozitivno znam da svaki državnik koji dolazi u Izrael, odlazi u Yad Vashem da se pokloni žrtvama Holocausta. Teško je gledati te slike, ustvari užasno je to vidjeti.

Mnogi od vas ne prate statistike, tako nisam ni ja znala da je 1931. godine bilo 5,217.847 katolika Hrvata (bez Istre), a godine 1948., popisano je samo 3,758.807, gotovo jedan milijun i pol manje (s Istrom)!!!! Gdje je nestalo hrvatsko pučanstvo? Jedan dio je uspio pobjeći pred sigurnom smrću, a ostali su mrtvi u rupama, jamama, rudnicima, na smeću, po bunarima..... Gotovo milijun i pol Hrvata je nestalo!

Treba staviti kartu stratišta pred svijet!

Isto tako ne znam da li znate što se događalo u Rusiji za vrijeme Staljina kad su dnevno hapsili i streljali ljude po naredbi NKVD-a, tj. njegovoj naredbi? Tada je obitelj morala uništiti slike uhapšenog, ili precrtati crnom bojom lice tog uhapšenoga, kako ne bi od tog čovjeka ostalo ništa, čak ni slika. Koliko znam, to se nije događalo u Jugoslaviji 1945. godine. Ljudi su pobijeni na najstravičnije načine, ali su slike ostale. Nagledala sam se takovih slika u Kanadi Bleiburgkod ljudi koji su se jedva spasili i nikad nisu prestali plakati za svojima, koje nikad nisu našli. Takovih slika ima prepuno po cijeloj Hrvatskoj i ne mislite li da je vrijeme da svijet vidi kakav je zločin počinjen nad Hrvatima, i ne samo nad Hrvatima, već i mnogim drugim manjinskim ne-srpskim nacionalnostima po Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji..... gdje god su uspjeli uhvatiti ili dotjerati žrtve....

Imamo razne potrebne muzeje po Hrvatskoj. Jeste li posjetili Muzej branitelja u Dubrovniku, gdje vidite mlada lica koji su svoje živote dali za domovinu u Domovinskom ratu? Ako uđete u taj muzej, nećete ga nikad više zaboraviti. Ili Spomen dom Ovčaru u Vukovaru? Kad se mučim u snovima, izlaze mi lica branitelja i medicinskog osoblja koji su tu potučeni. Svaka čast onima koji su osmislili Spomen dom Ovčaru, jer to mjesto je teško zaboraviti. Tamo je istina u očima pobijenih.

Nama hitno treba muzej imenom, ako mi dozvolite, npr. "Muzej Fenix Croaticae" ili "Muzej Hrvatske Golubice" - tako nekako - negdje u Zagrebu, jer u Zagreb dolaze delegacije stranih država i svatko bi od njih trebao biti poveden tamo gdje će biti slike oko 600.000, a možda i više, pobijenih na Križnim putevima 1945. do 1948. Tamo bi trebale biti slike 677 stravično pobijenih svećenika (300 za vrijeme rata, 377 nakon rata), velikog broja časnih sestara, fratara, isusovaca, laika - počevši sa slikom našeg kardinala Stepinca; 38 ubijenih novinara (pri kraju 2. svjetskog rata bilo ih je 352, a stotinu ih je uspjelo pobjeći preko granice), advokata, medicinskog osoblja, ranjenika, muškaraca, žena, djece, učenika odvedenih iz škola na stratišta, običnih ljudi..... Nema kraja užasu, a mi gotovo skrivamo te naše Stepinacžrtve. Treba objelodaniti lica, imena, sudbine, ali i krvnike, počevši s onim glavnim, Titom i komunističkom partijom - neka se zna tko je sve to naredio, izvršavao, uživao u krikovima silovanih, mučenih, ubijanih na najzvjerskiji način. Neka svijet zna da mi štujemo svoje i nećemo ih zaboraviti nikada. Treba staviti kartu stratišta pred svijet! Neka se vidi veličina zločina nad Hrvatima i ne-Srbima nakon završetka rata.

Sigurna sam da već sada postoji neko mjesto gdje se može početi s organiziranjem materijala. Ovo je hitno - nema čekanja, jer nam umiru obitelji onih koji imaju te slike i tko zna gdje će te slike završiti. Mislim da je krajnje vrijeme da Hrvatski Svjetski Kongres digne svoj glas i organizira rad po dijaspori, jer tu, gdje živim, kao i po gotovo svim zemljama svijeta, nalaze se ljudi koji su spašavali svoje živote pred pobješnjelim zločincima, koji nisu imali nikakve samilosti prema ikome, koji im se našao na putu. Svi ti ljudi su ostarjeli, odlaze nam, a njihova svjedočanstva i slike su nam više nego dragocjene. Slike pobijenih su za obitelji blago, koje će teško bilo kome dati, a mislim da bi za ovo trebali dati. Križni putevi Hrvata i svih manjinskih ne-Srba su stravični. Ne dajmo ih zaboravu: organizirajmo mjesto koje će dostojno predstaviti tragediju onih, koji su pali u ruke zločincima.

Objelodanimo konačno dostojanstveno i vizualno - strašan zločin - genocid - počinjen nad hrvatskim narodom nakon završetka 2. svjetskog rata, ne tijekom ratnih operacija.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada

Ned, 25-07-2021, 02:51:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.