Tomislav Sabljak i njegova - kratka priča

Doživjeh i taj trenutak da je Tomislav Sabljak, Alfa i Omega Kratke priče Večernjeg lista, u Večernjakovu subotnjem Obzoru objavio svoju „kratku priču“ pod naslovom: KAKO KRATKO ISPRIČATI PRIČU. Zašto naglasih taj svoj doživljaj trenutka?

Prije nego što pokušam odgovoriti, treba reći da je gospodin Sabljak hrvatski književnik i prevoditelj, kako ga predstavlja Hrvatska enciklopedija. Ostalo se o ovoj osebujnoj osobnosti može proguglati, a što je glede ovog napisa meni važno, vezan je za dugogodišnji Večernjakov projekt, danas bi vjerojatno modernije bilo reći - platformu, koja, u vrijeme sadašnje, tjedno, kao natječaj, plasira jednu novu kratku priču.

O kratkoj priči općenito, a o Večernjakovoj posebno, autor je u članku koji sam pretenciozno, ali ne i neozbiljno malo „nategnuo“, pokušavajući biti duhovit, u Sabljakovu kratku priču, gotovo je sve rečeno u novinarskom članku.

Kako ispricati

Stoga ne bih eventualnim čitateljima dosađivao citatima, onima koje ne zanimaju, a oni koje kratka priča neka čitaju original Sabljakovu kratku priču. Mogu ju vidjeti na mojoj fotografiji, a i naći na Googleu. Ja to ne znam.

Sada ću pokušati odgovoriti na moje pitanje o „doživljaju trenutka“. No, ipak, prije toga, još jedno pitanje, kao uvod. Tko od nas, koji se bavimo pisanjem, nije razmišljao o iskušenju priključiti se plejadi talentiranih pisaca čije se kratke priče objavljuju u godišnjim natječajima? I to iskušenje pretvoriti u realnost. Napisati kratku priču i poslati ju na natječaj. Pisac ovih redaka jest. Prije tridesetak godina. U natječajnoj priči opisah svoju „hodnju“ od bolova, odluke o operaciji žući, dolaska u operacijsku dvoranu, itd. misleći da će dramatizacija s klimaksom skidanja do gola u operacijskoj dvorani s oko osam stolova i ostakljenim prozorima gdje grupno prolaze svi zainteresirani, te oblačenje bolničkog ruha pred svima, koji gledaju, izazvati nečiju znatiželju.

Iz Sabljakova članka saznah da godišnje pročita između 400 i 900 za natječaj poslanih priča. A mogućnost objavljivanja je oko 52, svaki tjedan uradak jedan. Moj uradak nije objavljen. Stjecajem okolnosti i mojoj upornosti dobih odgovor na moje pitanje – zašto? - od gospodina Sabljaka osobno, natipkano njegovom rukom, da, opisno, moja priča nije literarna, nego da je novinska reportaža... Klasična dvocijevka – iz jedne cijevi - nisi uspio, a iz druge kompliment da se radi o novinarskom uradku. A što drugo ponekad radi novinar, nego piše reportaže!? Onog puta bila je – uništa...

I još nešto: evo ipak jednog citata iz Sabljakove „kratke priče“. Sabljak kaže o nama „piscima u pokušaju“, ako sam dobro shvatio, da pišući ulažeš strašan napor da bi na kraju dobio katastrofalan produkt, a opet ne možeš čovjeku reći u lice kao što je to znao reći Branko Gavela svojim studentima: Imate li vi kakvu rezervnu profesiju?

Na svoju sreću falija san u pokušaju ulaska, da ulaska, upada u novu profesiju, a zadržao do mirovine staru uobičajenu novinarsku, obogativši ju i oplemenivši drugim vrstama profesionalnog novinarskog rada na portalima i Facebooku. Eh, da mi je onda na dohvatu ruke bila Sabljakova „Kako kratko ispričati priču“, iz subotnjeg Večernjaka, koju je plasirao i objavljena je kao kvalitetan novinarski uradak. Nije. Ali jedan plan za jednu priču se dunsta u pacu već oko pet godina. Morti nekaj bu, ak' se pac ne pokvari... Poštovanom gospodinu Sabljaku kojem ne treba od Gavele spominjana „rezervna profesija“ , kao i „Večernjakovoj kratkoj priči“, želim svako dobro.

Antun Drndelić

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.