Izborna borba za Zagreb

Čini mi se da se u posljednje vrijeme izbora stalno pitamo što se događa sa Zagrebom, borimo Krčmarse oko ljudi na položaju, oko onih koji nam kroje ili će krojiti pravdu. Posebno je velika borba za Zagreb. Velika većina nas ne može vjerovati da bi netko mogao u svoj program staviti vraćanje imena čovjeka najljepšem trgu u gradu Zagrebu, čovjeku, koji je bez ikakve grižnje savjesti pobio više od pola milijuna svog naroda.

No zašto čuđenje? Zar smo zaboravili 1945. godinu i užas tog doba?

Rođena sam 1943. godine, živjela sam sve do 1970. godine u Jugoslaviji i onda otišla za Kanadu sa svojom obitelji. Mi nismo bili političke izbjeglice, otišli smo jer smo mislili da će nam biti bolje. I nakon teškog rada bilo nam je i zaista nam je dobro, ali rad je uvijek dio našeg života. Ali i sjećanja su dio mojeg života, i željela bih danas podijeliti malo moja sjećanja sa svima vama, koji ste izgleda zaboravili ili se ne želite sjećati kako je bilo, a ovo danas - crveni Zagreb - rezultat je tog doba.

Kad je završio Drugi svjetski rat, moja obitelj - oboje komunisti - dobili su stan na Tuškancu. Mama je bila upraviteljica osnovne škole, a mi smo živjeli u toj zgradi sve do dana dok mama nije bila otpuštena i poslana na drugo mjesto, jer se zamjerila "drugaricama", čitaj stvarnim Srpkinjama, koje nisu željele raditi kako je škola zahtijevala. Mi rffsmo se morali odseliti iz te škole i napustiti Tuškanac. Moja je majka bila samo jedna od žrtava tog doba, no o tome nećemo sada. Sad ćemo malo o susjedima.

Tuškanac je bio cijeli crven tada, od početka do kraja, a nitko od njih, stanara nakon 1945. godine, nije bio vlasnik stana ili kuće prije 45. godine. Tamo je povremeno živio Tito, kad je dolazio u Zagreb, Titov brat je isto tako živio u jednoj kući, glavni krvnik Bleiburga gen. Kosta Nađ je živio tamo. Tamo je živio i Jakov Blažević, glavni Stepinčev sudac, Holjevac je bio nedaleko, Gržetić, poznat po Lepoglavi, je živio tamo, Vladimir Bakarić isto tako, zloglasna Anka Berus je živjela u prekrasnoj kući na uglu Jabukovca i Tuškanca, Joža Horvat je bio na Slavujevcu - to su moja dječja sjećanja.

Ja se ne sjećam puno tih dana, jer sam bila dijete, ali ipak se sjećam imena nekih ljudi o kojima se govorilo u mojoj kući, koji su nas i posjećivali. To su bili naši susjedi. Tada nisam znala tko su oni, što su radili, ali danas znam, i vjerujte mi, nije mi lako o tome misliti ni pisati.

Ovih sam dana razmišljala i razgovarala s nekima koji znaju više od mene i shvatila sam da je srce Zagreba bilo potučeno 1945. i ovo što imamo danas je rezultat tih dana. Tih dana svi oni, koji su smetali komunistima, svi su bili pobijeni na najstrašniji način, svi su oni bili dio Bleiburga ili Križnih puteva, ne samo oni, već i cijele njihove obitelji. Tuškanac je najbolji primjer događanja 1945., jer je gotovo cijelo stanovništvo tog dijela Zagreba pobijeno ili je uspjelo pobjeći, a u njihove kuće uselili su se oni, koji su imali prste u njihovim sudbinama, i danas vjerojatno tamo žive njihovi nasljednici.

Mi Hrvati smo miran, ali tvrdoglav narod. Mi stalno pokušavamo nekako napraviti mir sa svojim istočnim susjedima. Stalno pružamo ruku pomirnicu svima, jer to nam naša Vjera traži, ali djelomično smo u krivu. Jer, da je napravljeno ono što je bilo nužno - lustracija, micanje svega što je bilo komunističko one godine kad je Hrvatska osamostaljena - danas Zagreb ne bi bio crven. Djeca i unuci Anke Berus vjerojatno još i danas žive na mjestu gdje se ona nasilno uselila nakon što su pobijeni stanari; vjerojatno su većina stanara tih kuća potomci onih, koji su došli iz šume 45. i pobili vlasnike prekrasnih kuća Tuškanca.

Slabo vjerujem da su oni sretni s našom novom Hrvatskom, a posebno nisu sretni da je promijenjeno ime najljepšeg trga Zagreba i neće stati raditi na tome - danas imaju i svog kandidata. Tako, dragi moji prijatelji, ako ne naučimo povijest, jednog dana ona će se ponoviti. U Hrvatskoj se povijest stalno ponavlja. Lustracija nije bila učinjena, djeca i unuci komunista, mnogih od njih strašnih ubojica, i dalje caruju. Ja sam morala napustiti Hrvatsku da bi čula pravu istinu iz usta žrtava i osvijestila se o strašnoj sudbini mog naroda. Nije mi žao što živim u Kanadi. Znam punu istinu, ali me je često i strah budućnosti moje Hrvatske, jer ako se ovako nastavi, što će se događati s mojim hrvatskim narodom? Samo ne daj Bože da se ponovi Bleiburg, a mogao bi, ako ovako nastavimo.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada

 

Sub, 25-09-2021, 14:31:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.