Ostavio je trag u beskraju, koji nikada neće izblijediti, čak ni nakon članka Večernjaka
Sretni smo kad imamo posebne ljude u našim životima. U našim privatnim, malim životima imamo prijatelje, koji nam se dokazuju na ovaj ili onaj način, a posebno shvatimo njihovu vrijednost ako stoje uz nas kad nam je najteže; zaista se tada osjećamo sretnima, posebnima. Pitanje se isto ponavlja kakvi smo mi prijatelji? 
Stojimo li mi uz one koji su nas zadužili na ovaj ili onaj način i kako dokazujemo prijateljstvo ili odanost takvim ljudima?
Jedan od ljudi, koji su nas Hrvate usrećili - ne samo u privatnom životu, već i u onom društvenom životu - svakako je Oliver Dragojević, naš galeb, koji je ostavio trag u beskraju naših duša, koji nikad neće izblijediti - bar ne u mojoj duši. Kad smo ga ispraćali u beskraj, u bebo, plakali smo svi, cijela Hrvatska, u svakoj zemlji svijeta gdje god Hrvati sada žive, a rasuti smo po cijelom svijetu! U mojoj kući je često rasprava o tome kako je to moguće da želim samo Oliverove pjesme na konačnom odlasku s ovoga svijetu. On me je ushićivao svojom pjesmom, tješio kad mi je srce bilo tužno, veselio kad smo plesali uz taktove njegih nezaboravnih pjesama - pravo je da me njegova pjesma odvede u beskraj.
Oliver nas je sve vječno zadužio ne samo svojom pjesmom, već i svojim životom i nemam riječi na Specijal "Večernjeg lista", u kojem su ga ocrnili. Tako sam se veselila tom Specijalu, jer sam mislila da ću tamo naći sve što želim znati o našem galebu, no našla sam, uz one prekrasne članke, i jedan sramotan. Specijal Večernjeg izdan je u srpnju prošle godine, mnogi su ga pročitali, i izgleda nitko nije reagirao na članak na 77. stranici "Dao je riječ samome sebi i nikada je nije pogazio", Branimira Bradarića. Nadnaslov članka je: "Iako je nastupao širom svijeta, poslije Domovinskog rata nije htio pjevati u Beogradu unatoč brojnim pozivima i bogatim ponudama". Izgleda pozitivan nadnaslov kad, usput, pročitate i naslov članka "Dao je riječ samome sebi i nikada je nije pogazio".
Nažalost, to nije tako. Pisac tog članka je vrlo bezobrazno ocrnio našeg Olivera tim člankom. Dao je riječ raznim nikogovićima ne naših života iz Hrvatske, već onima iz Srbije, koji su ocrnili svojim riječima i razmišljanjima Olivera. Stavio je riječi Olivera Mandića, koji je izjavio da je Oliver tzv. rekao "da bi, kad bi se vratio u Split poslije koncerta u Beogradu, morao da brine za živote svojih sinova". Zaista, Mandiću, on bi se Vama povjerio takvim riječima? Dao je mogućnost srpskom menadžeru kuće "Komuna" u Beogradu reći kako je "Oliver odustao zbog straha". Čak je dao priliku i jednom Radi Šerbedžiji, čovjeku koji je izogovarao Hrvatsku gdje god je mogao da izogovara i Olivera, rekavši kako mu je Oliver prišao nakon koncerta u Sarajevu i "imao je želju da baš meni objasni zašto ne želi prihvatiti poziv da održi koncert u Beogradu."
Zaista, Šerbedžija - baš Vama je želio objasniti to? Svašta si Vi umišljate!
Svašta je moguće izmisliti, napisati ili reći nakon smrti velikog čovjeka, kao što je bio Oliver, koji ih ne može demantirati, ili tužiti za uvredu časti. Jer Oliveru je njegova čast očito bila jako važna. Njegov cijeli život pokazuje da je bio poseban Čovjek, koji je držao do svoje riječi. Ili, bolje rečeno, do svog naroda i njegova bola. Živim u Kanadi i bila sam ushićena pred nekoliko godina kad sam čula kako Oliver dolazi k nama u Torontu u posjet i održat će koncert u Mississaugi. Tada sam razmišljala koliko mu je bilo stalo doći među nas, iseljenu Hrvatsku, iako nije volio putovati avionom, izbjegavao je sve vožnje avionom. Vjerojatno se je pomalo bojao baš kao što se i ja bojim avionske vožnje, ali nažalost, avion je sada nemoguće izbjeći. I Oliver je tada pobijedio svoj strah i došao je među nas i punih 80 minuta je pjevao naš Galeb svoje prekrasne pjesme. Ne mogu vam opisati oduševljenje publike u toj dvorani, koja se prolamala stalnim pljeskom i stalnim pjevanjem uz Olivera. Taj koncert je bio nezaboravan!
Razni pjevači su ipak odlučili poći u Beograd i tamo pjevati, iako su se kleli kako njihova noga nikad u Beograd. Najžalosniji je primjer Tereze Kesovije, koja je "sva sretna, dotrčala bosonoga među publiku u Beogradu i zapjevala onu našu dragu pjesmu "Prijatelji stari, gdje ste..." Prijatelji - nakon Vukovara, Škabrnje, Ćelija....?????? Ili naš poznati "Lado" je otišao plesati Beograđanima, koji su bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar? Ja nisam dobra, priznajem. Ne mogu zaboraviti ili oprostiti, a možda bi trebala, ali kako ja mogu oprostiti u ime onih kojih više nema? Tereza je pjevala "prijateljima", a nije ona jedina! Josipa Lisac je isto tako - a i drugi pjevači - pošla pjevati u Beograd, Nije ni čudo da je tako strašno otpjevala našu prelijepu himnu - sram je može biti! "Lado" im je isto tako plesao - kako su mogli?
Oliver je odlučio nakon Domovinskog rata više nikad ne pjevati u Srbiji, u Beogradu i održao je svoju riječ do odlaska u nebo. Nikada više nije pošao tamo, rekavši: "Da nastupim u Srbiji izdao bih svoje principe i stavove...." Jednom je rekao: "Nikad ne reci nikad, ali čini mi se da neke stvari koje sam zacrtao u životu nikad nisam iznevjerio."
Olivere, hvala Vam na svemu lijepom čime ste nas zadužili, na stavove koje nikada niste iznevjerili i znajte da ste dio gotovo svakog Hrvata, koji vjeruje u svoju riječ i voli svoju domovinu, ma gdje god mi živjeli. Dio ste našeg ponosa. Ja više nikad u Srbiju, baš kao ni vi. A "Večernji" i Branimira Bradarića neka bude sram. Izogovarali ste velikog čovjeka, našeg galeba. To niste smjeli učiniti.
Valentina Krčmar, Toronto