Život i smrt

Nekada se 25. svibnja, točnije 25. maja slavio kao dan „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ (navodno je on tada rođen). Malo stariji znaju na koga se to odnosi. Mlađi jedva da znaju. To je bilo u doba „diktature proletarijata“. Čak su svi znali i priznavali da se radilo o diktaturi. Samo je za odabrane ta diktatura bila raj BrojkeProslava 25. maja u Kumrovcu održavala se uz prisutnost malog broja zalutalih i onih koji su izgubili svaku vezu sa stvarnošću. Ove godine se na proslavu 25. maja okupio najveći broj sudionika do sada, navodno oko 15000; tako kažu tzv. hrvatski režimski mediji. Onaj tko bi htio doznati pouzdaniji broj sudionika trebao bi znati samo tablicu množenja i dijeljenja, tj. policijski broj podijeliti s 3 ili 4, možda i 5 kao što bi u slučaju „Hoda za život“ morao policijski broj sudionika pomnožiti s istim tim brojevima.zemaljski. Proletarijat je u međuvremenu nestao i ugušio se u siromaštvu i bijedi: materijalnoj, financijskoj, ali i moralnoj. Oni „pametniji“ i pokvareniji iz te nomenklature diktature proletarijata na vrijeme su se prešaltali u sve druge strukture društva i zauzeli položaje pod bilo kojom mogućom zastavom i partijom. Zato je leglo udbaša postao HDZ, a kasnije su se infiltrirali u sve druge, pogotovo tzv. desne stranke (udbo-desnica) i u njima dalje djeluju planski ostvarujući davno zacrtane ciljeve: povratak starog „bratstva i jedinstva“ (neki umjesto d pišu b), Jugoslovije (pisano sa „o“) i komunističkog poretka i svega što je on sa sobom nosio. A nosio je zlo. Barem za ogromnu većinu hrvatskog naroda.

Proslava 25. maja u Kumrovcu održavala se uz prisutnost malog broja zalutalih i onih koji su izgubili svaku vezu sa stvarnošću. Ove godine se na proslavu 25. maja okupio najveći broj sudionika do sada, navodno oko 15000; tako kažu tzv. hrvatski režimski mediji. Onaj tko bi htio doznati pouzdaniji broj sudionika trebao bi znati samo tablicu množenja i dijeljenja, tj. policijski broj podijeliti s 3 ili 4, možda i 5 kao što bi u slučaju „Hoda za život“ morao policijski broj sudionika pomnožiti s istim tim brojevima.

Isti dan, 25. svibnja, u Zagrebu, Splitu, Zadru (a prije toga u Osijeku i Rijeci) u sklopu akcije „Hod za život“ hodalo je ulicama tih gradova mnoštvo svijeta upozoravajući hrvatsku i svjetsku javnost da se zalažu za život. Zamislite samo koja drskost od tih hodajućih „ustaša i fašista“ (kako ih je nazvala jedna od novih „zvijezda“ političkog života u Hrvatskoj Dalija Orešković, koja se naglo pojavila, a još naglije nestala s političke scene; osvojila je na EU izborima čak oko 2% glasova) da se u 21. stoljeću treba upozoravati da je život nešto što je vrijedno i da bez života nema ni naroda, ni države, ni gospodarstva, ni sustava obrazovanja ni ičega drugoga. Čak i one protivnice života i ljubiteljice smrti, koje su legle na ulicu da spriječe put „Hodu za život“, rođene su jer je netko bio za (njihov) život. Zašto svoje eksperimente o sprečavanju života ne naprave na sebi, a ne na drugima?

Slavljenje život i slavljenje smrti

Kolona od 15000-20000 ljudi „Hoda za život“ hodala je dostojanstveno bez ijednog incidenta, osim incidenta prouzrokovanog od tih protestantica smrti. Što one zapravo hoće? Da je netko kojim slučajem legao na put Pride koloni veliko je pitanje kako bi završio. Hrvatska policija „službeno“ je izvijestila o 5000 okupljenih na „Hodu za život“. Kasnije su se, po starom običaju, malo korigirali pa su naveli 7000 (možda su dvije tisuće ljudi, koji su čekali tramvaj, shvatili da tramvaja nema pa su se priključili koloni „Hoda za život“). Je li ih netko „prisilio“ ne zna se; svakako se zna da je bio lijep sunčan dan i dobra prilika za šetnju gradskim ulicama i trgovima.

Dok je „Hod za život“ hodao i slavio život na drugom mjestu su neki drugi slavili smrt. Nigdje drugdje nego na za to najprimjerenijem mjestu u državi, u Kumrovcu, mjestu navodnog rođenja jednog od najvećih krvoloka u čovječanstvu. Europski su mediji Je Be Tita u apsolutnom smislu svrstali među desetak najvećih zločinaca 20. stoljeća. Pripisuje mu se oko milijun i dvjesto tisuća pobijenih što ga u relativnom smislu, s obzirom na ukupni broj stanovništva, stavlja, uz Pol Pota, u sam vrh najvećih zločinaca čovječanstva. Dakle, mega zločinac. Upravo to njegovo zlodjelo slave njegovi istomišljenici i simpatizeri u Kumrovcu.

Jedan od sudionika toga „slavlja“, izvjesni Nadir Dedić, navodni antifašistički borac kaže: „Ja sam kao 13-godišnji partizan priključio se Ljevčanskom odredu…a Švabo jedan sa tregerama, gol gore bio, držao demižon vina, bez kape bio, i onda kao da bi se on predao. Ja sam ga ubio, da vam kažem otvoreno, ja sam ga ubio, tamo, odmah“. Na pitanje DnoPresumpcija krivnje komunističkog „pravnika“ srušila je sve temelje prava u civiliziranom svijetu. Pravnik bi morao znati da u pravu vrijedi presumpcija nevinosti (optuženik je nevin sve dok mu se krivnja ne dokaže), a ne presumpcija krivnje (kriv si i prije nego si optužen i suđen). To je doista dno dna u svakom smislu.novinarke: „Ako se htio predati, zašto ste ga ubili?“ bez imalo grižnje savjesti je rekao: „A nije se on htio predati, nego je on, kao, šta ja znam, držao demižon“. Eto, taj Dedić je doživio duboku starost, privilegiran i nagrađivan za smrt koju je sijao. I u Kumrovcu slavi ubijanje i smrt.

Taj „Švabo jedan“ bio je, naravno, „legitimni vojni cilj“ i meta partizanskih ubojica kao što su to bili i širokobriješki franjevci. Čovjek se preda (kao „Švabo“) ili je zarobljen (kao hercegovački franjevci) i onda, po partizansko-komunističkom običaju, nema suđenja nego drug Dedić i drug Josipović bez suda likvidiraju ili opravdaju likvidaciju ljudi o kojima se ne zna jesu li i što su skrivili. Čak i 80-godišnji bolesnik iz kreveta fra Marko Barbarić u Širokom Brijegu te zlokobne 1945 godine, i još nekoliko franjevaca u dubokoj starosti, bili su „legitimni vojni cilj“ pa su ih Josipovićevi „oslobodioci“ oslobodili od života. Za „vrhunskog“ komunističkog pravnika (sic!) i bivšeg predsjednika države opravdanje za likvidaciju bez suđenja je „činjenica“ da su oni bili „na krivoj strani“. Što to znači biti na pravoj ili krivoj strani? I tko to određuje koja je prava, a koja kriva strana? Očito samo siledžije koji nijedan drugi argument ne priznaju osim sile. Presumpcija krivnje komunističkog „pravnika“ srušila je sve temelje prava u civiliziranom svijetu. BorbaOvo su samo neki od znakova da se u Hrvatskoj, kao i u ostalome svijetu, vodi kozmička borba između dobra i zla, između „Hoda za život“ i „Hoda za pobačaj“ kako ističu protestanti protiv života. Oni to nazivaju i „Hodom za slobodu“. Slobodu čega? Ubijanja najslabijih, nemoćnih, nerođenih i onih koji su na „krivoj strani“ i to bez suda. To je najveća vrsta kukavičluka. Zalaganje za pravo na ubijanje onih „na krivoj strani“ je komunističko-sotonistički credo.Pravnik bi morao znati da u pravu vrijedi presumpcija nevinosti (optuženik je nevin sve dok mu se krivnja ne dokaže), a ne presumpcija krivnje (kriv si i prije nego si optužen i suđen). To je doista dno dna u svakom smislu.

Siledžijski „Josipovićev pravni poučak“

Bi li se taj siledžijski „Josipovićev pravni poučak“ smio primijeniti i na njega samoga? Bi li i on mogao biti „legitimni cilj“ onih koji smatraju da je on na krivoj strani? Josipoviću i njegovoj kumrovečkoj bratiji još i danas su „legitimni cilj“ oni koji na Bleiburgu komemoriraju smrt i stradanja stotina tisuća vojnika, i još više civila, samo zato što su bili „na krivoj strani“. One koji mole na Bleiburškom polju i apeliraju na oprost i slogu „Kumrovčani“ nazivaju „balom vampira“. Vampiri su oni koji sišu krv i slave smrt. Tko slavi smrt, oni na Bleiburgu ili oni u Kumrovcu? Tko su simpatizeri smrti, krvoloci i vampiri, Kumrovčani ili Bleiburžani? Iako se ne zna koliko ih je u Kumrovcu onakvih kao što je drug Nadir, sigurno se zna da su svi oni Nadirovi i Brozovi simpatizeri, a to znači pobornici ubijanja i smrti (ali ne svoje nego tuđe).

Slavlje su popratili komunističkom ikonografijom, zastavama, petokrakama, srpovima i čekićima, pjesmama i sl. Zar svi ti simboli nisu zabranjeni EU rezolucijama kao simboli totalitarnog komunističkog sustava? No ti se komunistički simboli javljaju i u kolijevci fašizma, u Austriji za vrijeme protesta protiv svete mise na Bleiburgu. Njihovoj policiji ne smetaju zastava i drugi simboli propale totalitarne države. Kao uostalom ni hrvatskoj vlasti. Tome se ne treba čuditi jer EU nisu simpatični ni poželjni oni koji se mole (osim ako klanjaju). Zato je u tzv. „demokratskoj“ Austriji i EU nepoželjan skup od dvadesetak tisuća vjernika katolika.

Ovo su samo neki od znakova da se u Hrvatskoj, kao i u ostalome svijetu, vodi kozmička borba između dobra i zla, između „Hoda za život“ i „Hoda za pobačaj“ kako ističu protestanti protiv života. Oni to nazivaju i „Hodom za slobodu“. Slobodu čega? Ubijanja najslabijih, nemoćnih, nerođenih i onih koji su na „krivoj strani“ i to bez suda. To je najveća vrsta kukavičluka. Zalaganje za pravo na ubijanje onih „na krivoj strani“ je komunističko-sotonistički credo.

 Stipe Kutleša