Konceptualno-doktrinarne osnove ratnog zločina počinjenog u RH, BiH i Kosovu
Sažetak
U članku se razmatra konceptualno-doktrinarna zasnovanost ratnog zločina počinjenog u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH, BiH i Kosovo. Pojašnjen je povijesni slijed od nastanka konceptualne zamisli 1982. godine, njene dogradnje 1989., geneza plana, priprema do provedbe plana koja je dovela do stravičnih ratnih zločina. Obrazložen je do sada javnosti nedovoljno jasno, točno i potpuno prezentirankonceptualni dokument koji je nedvosmisleno jasno promovirao eliminaciju „neprijatelja“ SFRJ i kasnijoj fazi SRJ koja je kulminirala u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH, BiH i Kosovo. U kratkim crtama je objašnjena konkretizacija konceptualne zamisli u organizacijsko-planskim pripremama, indoktrinacija sudionika i uloga SKJ u tom procesu, kao i dalji tijek tog procesa poslije ukidanja SKJ do realizacije u agresiji u kojoj, iako je bilo modifikacija u odnosu na početna organizacijsko-planska rješenja, nije bilo dovedeno u pitanje provedba konceptualne zamisli iz 1982. godine.
Ključne riječi: ratni zločin, konceptualno-doktrinarne osnove, plan za izvanredne prilike
Uvod
Problematika ratnog zločina je po pravilu povezana sa svakim ratom. U vojnoj povijesti gotovo da nije bilo rata u kome nisu počinjeni ratni zločini. Oni se događaju kako u međudržavnim ratovima, a tako i u građanskim. U međudržavnim ratovima, aktualnim i u onim vođenim u bližoj i daljoj vojnoj povijesti neporecivi su dokazi da su bili 
počinjeni strane zemalja agresora, a također i zemalja koje su se branile, ne ulazeću u raspravu o usporedbu njihovih razmjera.
Poznati su brojni neuspjeli pokušaji da se ostvari makar učinkovito sankcioniranje ratnog zločina kada je realnost međunarodnih odnosa pokazala da su besperspektivni pokušaji ukidanja međudržavnih ratova, kao i prevencije nastajanja građanskih, kao jedine opcije koja uzrokuje njihovo nastajanje. Pored toga, i samo definiranje rata je iznimno zahtjevno.[1] Tek svršetak I. svjetskog rata donijeće prve serioznije pokušaje zabrane rata. Pakt Društva naroda usvojen travnja 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji predstavlja prekretnicu kao pokušaj sprječavanja rata mirnim rješavanjem međunarodnih sporova. Međutim, iako je Pakt nastojao da isključi rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova, ipak ga nije apsolutno pravno zabranio. Rat je pod određenim uvjetima bio i pravno dopušten, čak i u slučaju napadačkog rata. I pored povijesno poznatih nedostataka, rad i djelovanje Društva naroda je jedna od značajnih etapa u pokušaju sprječavanja rata. Njime je postavljen temelj za stvaranje aktualne Organizacije ujedinjenih naroda.
Dalji korak u pokušaju da se unaprijedi sprječavanja rata bilo je donošenje Briand-Kellogg pakta[2] u Parizu 1928. 
kojim su se zemlje potpisnice odrekle rata kao sredstva rješavanja međunarodnih sukoba i obvezale da će sporna pitanja rješavati mirnim putem. Zabrana rata prema ovom dokumentu bila je potpuna. Međutim, izostalo je jamstvo za njegovo poštivanje, jer ni taj pakt nije uspostavio adekvatan sustav sigurnosti, snage koje će osigurati njegovu provedbu. Pored ostalog, na obvezu uzdržavanja od rata obvezane samo države potpisnice, dok je pribjegavanju ratu, pa i od strane članica Pakta u odnosu na druge države bilo dopušteno pod uvjetima koje je potpisivao Pakt Društva naroda. Kratka povijest težnji da se spriječi rat do svršetka II. svjetskog rata rezultirala je skromnim rezultatima.
Isključivanje prava na započinjanje rata bio je primarni uvjet da se Poveljom UN[3] konstituira novi međunarodni pravni poredak i da OUN može ostvariti svoju misiju „spašavanje budućih pokoljenja užasa rata, koji je dva puta u toku našeg života nanio čovječanstvu neopisive patnje“.[4] Stoljećima egzistirajući kao suvereno, pravo država na započinjanje rata konačno je napušteno usvajanjem ove Povelje. Ova zabrana se odnosi na sve zemlje, članice OUN, kao i na one koje to nisu.U poglavlju VII. Povelje – Akcije u slučaju ugrožavanja međunarodnog mira i sigurnosti te agresivnog djelovanja po prvi put je definirano učinkovito nametanje mira – prinuda. Time su ostvarene pravne pretpostavke, prvi put u povijesti, za stvaranje sustava za osiguranje mira sredstvima prinude.
Mogućnost implementacija odredbi Povelje o zabrani rata i osiguranju mira je bila povećana definiranjem agresije aktom UN 1974.[5] To je predstavljalo značajan napredak za utvrđivanje kriterija za objektivnu identifikaciju agresora. Prisjetimo se koliko je dug i iscrpljujući put bio od 1945. do 1974. u nastojanjima definiranja agresije. Specifični interesi tadašnjih supersila, VU i NATO, prije svega SAD i SSSR su uvjetovali da je taj proces trajao gotovo trideset godina.
Donošenje Rezolucije relativizira članak 39 Povelje UN, prema kome Vijeće sigurnosti, kao najvažnije tijelo UN za 
očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, ima ekskluzivno pravo ovlasti da u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuje da li je došlo do ugrožavanja, mira, njegovog narušavanja ili agresije. Njemu je ostavljeno da po svojim kriterijima prosuđuje kakav ima značaj sa stajališta mira konkretna situacija i da odlučuje o mjerama koje potrebno poduzeti. Osnovni problem je što stalne članice Vijeća (SAD, Velika Britanija, Rusija, Kina i Francuska) imaju pravo veta u donošenju odluka. Velike sile, stalne članice su sebi osigurale formalno odlučujuću ulogu utvrđivanjem procedure u odlučivanju kojom se osigurava da nijedna odluka koja ima politički značaj ne može biti donijeta bez njihove suglasnosti. Ogroman napredak bi predstavljalo ukidanje prava veta u Vijeću sigurnosti.
Koliko je dugotrajan i kompleksan proces dogradnje međunarodnog ratnog prava ukazuju i dopune Ženevske 
konvencije, donešene 1977.[6] Skoro tri desetljeća je trebalo da prođe da se dopune Konvencije od 1949. One su od osobitog značaja za reguliranje statusa civila, ratnih zarobljenika, ranjenika u ratnim sukobima. U ovom kratkom pregledu nabrojana su samo neka najznačajnija otvorena pitanja međunarodnog ratnog prva, bez njihove šire eksplikacije koja se odnose na problematiku sprječavanja rata. Iluzorna su očekivanja njihovog brzog rješavanja. Obzirom da rat nije moguće spriječiti, iznimno je značajno da slučaju njegovog izbijanja zaraćene strane poštuju i primjenjuju odredbe, pravila međunarodnog ratnog prava.[7] Praksa ratova u kojima dolazi do nepridržavanja ovih pravila donosi ogromne posljedice među kojima se izdvajaju ratni zločini koji su predmet ovog članka.
Ratni zločin predstavlja kršenje odredbi međunarodnog humanitarnog prava u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima. Ovaj pojam je moguće razmatrati u užem i širem smislu. Pojam ratnog zločina prema prof. dr. sc. Ivi Josipoviću „koristi se u širem smislu, ne samo kao kolokvijalni već i kao stručni termin koji obuhvaća različita kaznena djela povreda domaćeg i međunarodnog kaznenog prava povezana s vođenjem oružanog sukoba za koje su predviđene kaznene sankcije. Iznimno, genocid i zločin protiv čovječnosti (barem prema većinskom stanovištu) mogu biti počinjeni i izvan oružanog sukoba. ... U užem smislu, ratni zločin je kazneno djelo prema međunarodnom i unutarnjem pravu najvećeg broja država (pa i Republike Hrvatske) koje se sastoji u kršenju normi međunarodnog prava o načinu vođenja rata a koje je imalo određene teške posljedice.“[8]
Definiranje i mogućnosti procesuiranja ratnih zločina su se mijenjali tijekom povijesti. Razmjere ratnog zločina počinjenog u II. svjetskom ratu, prije svega, od strane njemačkih nacista, talijanskih fašista i japanskih militarista, kao i od strane ostalih zemalja Trojnog pakta i kvisliniških režima okupiranih zemalja[9] dovele su do potrebe diferenciranja počinjenih zločina na: ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid.
Zločin protiv čovječnosti kao kazneno djelo prvi put se pojavio na Nürnberškom procesu. „Zločini protiv čovječnosti jesu: ubojstva, istrebljenje, porobljavanje, deportiranj i ostala nečovečna dela izvršena protiv bilo koga civilnog stanovništva pre ili za vreme trajanja rata, ili proganjanja na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi.“[10] On je prvi put definiran Presudom i Poveljom Nürnberškog tribunala.[11] Dalja dogradnja ove definicije izvršena je u statutima Međunarodnog kaznenog suda za Jugoslaviju[12], Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu[13] i Međunarodnog kaznenog suda[14].
Pojam genocida definiran je u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN usvojila 9. prosinca 1948.[15] „Konvencija o genocidu je centralni i najvažniji pravni instrument prava o genocidu. Ova definicija preslikana je verbatim u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Član 4), Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (Član 2) i Međunarodnog krivičnog suda (Član 6).“[16] Dva ad hoc suda UN Međunarodni kazneni suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni kazneni sud za Ruandu su značajno proširila pravo genocida, za očekivati je i da će Međunarodni kazneni sud dati značajan doprinos daljoj dogradnji prava o genocidu. Ova Konvencija je preuzeta u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem njene ratifikacije od strane SFRJ.
Riječ genocid ušla je u svakodnevnu upotrebu. Pri tome se često koristi znatno ekstenzivnije nego što je to u međunarodnom pravu definirano. Njena učestalost uvelike proizlazi iz namjere izazivanja izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Ona postaje kategorija moralne, a ne pravne osude: nazvati neku radnju "genocidnom" znači izreći osobito snažnu moralnu osudu i gnušanje. Mnogi pretjeranu upotrebu pojma genocid smatraju problematičnom, budući da to može predstavljati banalizaciju i trivijalizaciju tog pojma.[17]
2. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ, engl. International Criminal Tribunal for the former 
Yugoslavia, ICTY), često nazivan i kao Haški tribunal je skraćeni naziv za Međunarodni kazneni sud za progon odgovornih za ozbiljne povrede humanitarnog prava na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. godine. Osnovan je Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN 25. Svibnja 1993.
„Prema Statutu, stvarna nadležnost MKSJ odnosi se na teška kršenja ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949. (čl.2.), kršenja zakona i običaja ratovanja (čl.3.), genocid (čl.4.) i zločine protiv čovječnosti (čl.5.). ... Teritorijalna nadležnost MKSJ odnosi se na područje bivše SFRJ, a vremensko razdoblje na koje se nadležnost proteže počinje od 1. siječnja 1991.g. Vremenska nadležnost Suda, za razliku od nadležnost MKSR, nije vremenski ograničena, što govori u prilog tezi kako su tvorci MKSJ očekivali nastavak i širenje sukoba. Takva se procjena (Kosovo, Makedonija) pokazala ispravnom. MKSJ je istodobno, nadležan s nacionalnim sudovima (paralelna nadležnost), ali ima prioritet pred njima, što znači da u svakom trenutku od njih može preuzeti vođenje postupka i da, ako je MKSJ započeo postupak, nacionalni sudovi to ne mogu učiniti.“[18]
2.1. Udruženi zločinački pothvat
Udruženi zločinački pothvat (engl. joint criminal enterprise, JCE) je legalna doktrina koju koristi Međunarodni ratni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije prilikom suđenja suđenja političkim i vojnim čelnicima za ratne zločine, uključujući i genocid, koji su bili počinjeni u sukobu na teritoriju bivše Jugoslavije između 1991. i 1999. godine.[19] „Udruženi zajednički pothvat (u daljem tekstu: UZP) je teorija odgovornosti koju su u najvećoj mjeri razradili tužitelji, branitelji i suci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: MKSJ). Premda UZP ima nekoliko modaliteta suština svih je da tužilaštvo dokazuje: da je grupa ljudi imala zajednički plan, namjeru ili cilj da počini zločin, da je optuženi na neki način učestvovao u tom planu i da je optuženi imao u namjeri ostvarenje tog zajedničkog cilja.“[20]
Uvođenje pojma „udruženog zločinačkog pothvata u rad MKSJ, kao što je poznato je izazvalo brojne kritike. „Uprkos brojnim primjedbama validnosti UZP modaliteta odgovornosti (kao što su da je „implicitna“ krivična odgovornost neprihvatljiva u savremenom krivičnom pravu i pravu ljudskih prava; da je teorija UZP-a selektivna; da je ideja prilično mutna i nejasna sa neograničenim mogućnostima za brojna tumačenja i zloupotrebe; da treća – „proširena“ forma UZP predstavlja osudu bez krivice; itd.), teško je ne primjetiti značajne doprinose njene primjene u procesuiranju ratnih zločina, kao u međunarodnim, tako i domaćim okvirima.“[21]
3. Konceptualno-doktrinarna polazišta srpsko-crnogorskog udruženog zločinačkog pothvata
U dokazivanju teze o udruženom zločinačkom pothvatu u agresiji na RH, BiH i Kosovo izostavlja se povijesna dimenzija idejne zamisli zločina uobličene još u periodu SFRJ na najvišoj, konceptualno-doktrinarnoj razini, njena geneza do provedbe. U argumentaciji zločina u srpsko-crnogorskim agresijama s pravom se inzistira na dokazivanju njegovih planiranih razmjera i beskrupuloznosti u provedbi. Međutim, bez sagledavanja spomenute povijesne dimenzije ovaj prikaz zločina nije potpun.
1982. Predsjedništvo SFRJ i Predjedništvo CK SKJ je donijelo „Smernice za sprečavanje nastajanja za eliminisanje vanrednih prilika“[22] (u daljem tekstu „Smjernice“), klasificirane kao akt državne tajne. Te „Smjernice“ sa „Smernicama za odbranu SFRJ od agresije“ iz iste godine, klasificirane kao akt službena tajna – interno, su predstavljale temeljne konceptualne dokumente bivše države. Nije uobičajeno pravljenje ovakve ogromne razlike u klasifikaciji tajnosti konceptualnih dokumenata.[23]Tadašnja vojna strategija „Strategija oružane borbe“ iz 1983. stupnjevana je kao vojna tajna – interno, a strategija obrane „Strategija ONO i DSZ“ iz 1987. kao službena tajna – interno. Takav pristup donošenja javnih i tajnih konceptualnih dokumenata nije uobičajen.Tek 1989. donošenjem novih Smjernica za eliminiranje vanrednih prilika[24] dolazi do odustajanja od takvog pristupa. Nove Smjernice nisu stupnjevane kao akt državne tajne. Ova specifičnost bivše SFRJ, egzistiranja javno proklamirane koncepcije obrane i konspirativne sadržane u „Smjernicama“ iz 1982. nije do sada identificirana, te zbog toga ni istraživana. Objektivna prosudba „koncepcije i doktrine ONO i DSZ“ bivše SFRJ nije moguća bez sagledavanja i spomenute povijesne specifičnosti.
Ove Smjernice javnosti su prvi put predstavljene u članku Oružane snage u izvanrednim prilikama [25] našeg eminentnog povjesničara Davora Marijana. Osnovni, polazni nedostatak ovog predstavljanja je što autor Smjernice nije prepoznao kao konceptualno-doktrinarni dokument i ako je potpuno ispravno definirao njihov sadržaj kao dokumenta kojim su „utvrđene mjere za sprječavanje nastajanje izvanrednih prilika, kao i mjere za njihovo eliminiranje te za postupanje za vrijeme izvanrednog stanja.“
Nedovoljno poznavanje koncepcije i doktrine i planiranja obrane bivše SFRJ autora ovog članka najizravnije se prepoznaje u konstataciji:“ Razradu Smjernica i ako se na njih izrejekom ne pozivaju, nedvojbeno su predstavljale 'Smernice o merama pripravnosti u slučaju neposredne ratne opasnosti i drugim vanrednim prilikama.'“. Ovakva tvrdnja je u potpunosti neutemeljena. Kritičko studiozno analiziranje konceptualno-doktrinarnih i normativnih dokumenta obrane SFRJ ukazuje da nije bilo ovakve, kao ni sličnih nedosljednosti.[26]
Donošenje Smjernica je samo dovelo do potrebe dopune Naredbe o mjerama pripravnosti u društveno-političkim zajednicama s dopunama i izmjenama (prečišćeni tekst) od 27. veljače 1980. sa manjim brojem mjera koje su se odnosile na izvanredne prilike. I sam Davor Marijan uočava da je Naredba iz 1980. „imala dosta sličnosti s smjernicama.“[27]Zbog nomotehničkih[28] razloga dopunjena Naredba je nazvana „Smjernice“.
Autor ne uočava da je razrada Smjernica izvršena Odlukom o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za izvanredne prilike (Savezno izvršno vijeće, 21. travnja 1983.) i ako u članku prezentira u kratkim crtama njen sadržaj.[29] Polazeći od stajališta da Smernice o mjerama pripravnosti predstavljaju razradu Smernica za sprečavanje nastajanja i za eliminisanje vanrednih prilika, Davor Marijan u članku čak i citira sve mjere iz I,II i III stupnja mjera pripravnosti navedene u njima. Neshvatljivo je da ne uočava da se u 1. mjeri I stupnja Plana pripravnost navodi jasno, precizno određenje „planova pripravnosti kao sastavnih dijelova plana obrane.“ Stajalište o značaju Smjernica o mjerama pripravnosti izražava i na 17. str. članka: “Navedene smjernice bile su obveze i zadaća odnosno temelj za opsežnu izradu planova za izvanredne prilike u civilnim strukturama.“
Mjere pripravnosti su se razrađivale u planovima odbrane.[30] U planove za izvanredne prilike su se samo ulagali izvodi plana mjera pripravnosti, dijela plana obrane koji su sadržavali mjere koje su se odnosile na izvanredne prilike.
U zaključnim razmatranjima I. dijela članka Davor Marijan konfuzno konstatira: „Planovi su izrađivani sukladno Zakonu o općenarodnoj obrani i Smjernicama Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ, Procjenom političko-sigurnosne situacije u SR Hrvatskoj, odnosno procjenom političko-sigurnosne situacije zajednice općina i općina, Odlukom Predsjedništva SRH i CK SKH i vlastitom političko-sigurnosnom procjenom.“ Citirani stav je konfuzan iz više razloga. Prvog, na temelju Zakona o općenarodnoj obrani nisu se mogli izrađivati planovi za izvanredne prilike, njime je bila samo određena obveza njihove izrade kao i planova obrane. Drugo, na temelju Smjernica, kao i Zakona nisu se mogli izrađivati ovi planovi nego na odredbama metodološkog uputstva, Odluke o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za vanredne prilike koja se ne spominje. Treće, točno je da su se ovi planovi izrađivali na temelju spomenutih procjena sigurnosno-političke situacije i Odluke Predsjedništva SRH i CK SKH ali je neprihvatljivo ih prezentirati u kontekstu sa Smjernicama i Zakonom koji, kao što je objašnjeno, nisu bili akti za neposrednu izradu ovih planova nego dokumenta konceptualno-doktrinarne razine.
I da u razmatranom članku nema obrazloženih pogreški[31], može se konstatirati da je pretenciozna namjera autora da u jednom članku prezentira dvije tako kompleksne i seriozne teme, uloguOS SFRJ (osnovne teme po naslovu) i institucija civilnih struktura u izvanrednim prilikama. Nedostaci članka nisu obrazlagani s ciljem diskreditacije, kao ni relativizacije njegovog značaja.[32] Jedna od njegovih najvećih vrijednosti je točno, korektno navođenje ne samo brojnih relevantnih dokumenata nego i rezimea njihovog sadržaja, što je imanentna značajka cjelokupnog opusa autora. Pored toga, neporeciv je doprinos autora u prikazu geneze definiranja pojma izvanrednih prilika u SFRJ. Time su znatno olakšana dalja istraživanja ove tematike.
No, i pored obrazloženih nedostataka on je poticajan za dalja potpunija istraživanja značaja Smjernica kao konceptualno-doktrinarnog dokumenta za izradu planova za izvanredne prilike. U tom smislu, u ovom članku se težišno razmatra operacionalizacija Smjernica u izradi planova za izvanredne prilike na razini općine, obzirom na njeno ustavno određenje u SFRJ kao „osnovne društveno-političke zajednice“ i sukladno tome pozicioniranjem kao iznimno važnog subjekta sustava obrane. Manifestacija tog značaja je bila najočitija u planiranju obrane na razini općine. Pored toga, obuhvat planiranja na republičkom i pokrajinskom nivou, kao i na razini mjesnih zajednica i organizacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica - tadašnjih temeljnih institucija sustava obrane prevazilazi okvire ovog članka.[33]
3.1. Uloga „Smjernica“ u konceptualno-doktrinarnom definiranju izvanrednih prilika
„Smjernicama“ je nalagano da sve institucije jugoslavenske države poduzmu odlučne mjere na sprječavanju nastajanja izvanrednih prilika, a u slučaju njihovog nastajanja poduzimanje odlučnih mjera za njihovo eliminiranje. Odlučnost je podrazumijevala „izolaciju“ osoba za koje se procijeni da mogle biti uključene u
subverzivne aktivnosti. Za ovu „izolaciju“ je precizirano da treba angažirati postrojbe oružanih snaga (JNA i TO), kao ni miliciju nego, posebne snage (neimenovane u „Smjernicama“). Njima su obvezani svi subjekti društva da izrade „planove za vanredne prilike.“ U završnim odredbama je obvezano Savezno izvršno vijeće da donese metodološko uputstvo za izradu planova za izvanredne prilike. 21. travnja 1983. godine Savezna vlada (SIV) je donijela „Odluku o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za vanredne prilike“ (narodna odbrana, službena tajna - strogo povjerljivo). Na pravo značenje „Smjernica“ i zbog čega su bile akt najviše tajnosti ukazuje ovo metodološko uputstvo, temeljni akt njihove operacionalizacije.
Donošenje novih Smjernica za eliminisanje vanrednih prilika[34] na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 19. srpnja 1989. nije dovelo do potrebe mijenjanja metodološkog naputka, Odluke o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za vanredne prilike iz 1983. Komparativna analiza novih i starih Smjernica iz 1982. upućuje na opravdanost izostavljanja pojma „sprečavanja“ u nazivu novih Smjernica. One se odnose na mjere eliminiranja izvanrednih prilika, što je jasno priznanje produbljivanja krize u SFRJ, neuspjeha učinka planiranih mjera na njenom sprječavanju predviđenih Smjernicama iz 1982. U novim Smjernicama preciziraju se uvjeti koji trebaju biti ispunjeni za donošenje odluke o postojanju izvanrednih prilika, proceduri djelovanju po njihovom proglašenju, prekid postojanja izvanrednih prilika.[35]
Obveza izrade ovih planova je bila regulirana Zakonom o općenarodnoj odbrani,[36]Ovu obvezu na temelju Zakona[37]imale su republike, pokrajine, općine, mjesne zajednice, radne organizacije i druge samoupravne organizacije i zajednice, društveno-političke i druge društvene organizacije, „društveno-političke zajednice“ od općine do federacije. Takvo sveobuhvatno planiranje proizilazilo je iz podruštvljenosti sustava ONO i DSZ, jedne od temeljnjih odrednica koncepcije i doktrine ONO i DSZ, koje se u planiranju provodilo obvezom svih subjekata sustava da izrađuju planove odbrane, planove razvoja općenarodne obrane[38] i planove za izvanredne prilike.
4. Sadržaj planova za izvanredne prilike
Saveznim zakonom o obrani je određen načelan sadržaj planova za izvanredne prilike, da se njima „utvrđuju zadaci, organizacija, snage, sredstva, te mere i postupci u slučaju ako bi oružanom ili drugom aktivnošću neprijatelja u miru neposredno bila ugrožena bezbednost zemlje ili njenih pojedinih delova i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje.“[39]
Okvirna struktura planova za izvanredne prilike je potpunije prezentirana u teorijskim razmatranjima ove problematike. „Svaki plan bi u osnovi trebao da sadrži: političko-bezbednosnu procenu za konkretnu organizaciju ili zajednicu sa zaključcima o načinu sprečavanju i eliminisanja vanrednih prilika; procenu ugroženosti od raznovrsnih aktivnosti neprijatelja i drugih opasnosti; konkretne zadatke svih subjekata na planu sprečavanju vanrednih prilika; zadatke snage, sredstva i postupke na planu eliminisanja vanrednih prilika. U izradi planova za vanredne prilike svaka organizacija i zajednica radi, odnosno može raditi, i druga dokumenta kojima konkretnije razrađuje svoje postupke za situacije u kojima se može naći.“[40]
Najkonkretniji sadržaj je reguliran metodološkim naputkom, „Odlukom o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za vanredne prilike,“ na temelju koga je plan za izvanredne prilike je trebao imati: političko-sigurnosnu procjenu,[41] plan za sprječavanje nastajanja izvanrednih prilika, plan za izvanredne prilike i dva priloga, situacioni dosje i izvod iz plana pripravnosti. Razina planiranja je određivala sadržaj planskih elemenata. Najveći stupanj konkretizacije je bio u planovima radnih organizacija i mjesnih zajednica, temeljnih institucija sustava ONO i DSZ. Najznačajniji su bili općinski planovi, ne samo zato što su predstavljale „osnovne društveno-političke zajednice“, nego i zbog toga je na toj razini planiranja bilo predviđeno ustrojavanje snaga za eliminiranje izvanrednih prilika. Zbog navedenog, kao i zbog opsega članka kratka prezentacija sadržaja ovih planova ograničava se na općinsku razinu, uz izostavljanje „plana za sprečavanje vanrednih prilika“ koji nije relevantan za predmetno razmatranje.
4.1. Političko-sigurnosna procjena
Svi dokumenti plana za izvanredne prilike izrađivali su na osnovu političko-sigurnosne procjene. Općinska procjena temeljila se na izvodu iz republičke političko-sigurne procjene i na procjeni stanja u kojoj bi se općina naći u slučaju izvanrednih prilika. Izvodi općinske procjene su dostavljani svim subjektima planiranja, mjesnim zajednicama, radnim i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama na nivou općine i predstavljali su polazišta za izradu njihovih vlastitih procjena. „Pri izradi planova za vanredne prilike poseban značaj i težinu ima političko-bezbednosna procena. Ona mora biti veoma kompleksna i objektivna, tako da predstavlja što realniju sliku faktičkog stanja i mogućih tokova u slučaju eskalacije aktivnosti i delovanja snaga neprijatelja.“[42]
U tim procjenama je zahtijevano, posebice na razini mjesne zajednice, radne organizacije imenovanje konkretnih osoba koje svojim djelovanjem „ugrožavaju“ poredak, primjerice „Jure Jurić ustašoidno djeluje“. U situacionom dosjeu je trebao biti „dokazni“ materijal takve ocjene u vidu službene zabilješke o toj kvalifikaciji, izvod zapisnika sjednice komiteta za ONO i DSZ, preslika novinskog članka i slično. Time je onemogućavana pojava da „ponekada se ova procena radi formalno i uopšteno što je čini neupotrebljivom.“[43] Ovaj dio naše bliske prošlosti je prilično nepoznat, nedovoljno istraživan. Između ostalog, upućuje na preispitivanje predodžbe da je identifikacija „unutrašnjeg neprijatelja“ bila u ekskluzivnoj domeni SDS (Službe državne sigurnosti) i Uprave sigurnosti SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu obranu).
4.2. Planovi za eliminiranje izvanrednih prilika
„Deo plana kojim se razrađuju mere i postupci za eliminisanje vanrednih prilika je najosetljiviji i mora se temeljito razraditi. Posebno treba planirati snage, sredstva i postupke. Pri tome, treba biti veoma elastičan, bez krutih šema i šablona koji bi sputavali brzo i energično reagovanje u skladu s situacijom.“[44]
Na nivou općinskih planova, u planovima za eliminiranje izvanrednih prilika, između ostalog, bile su određene snage, parapostrojbe za „izolaciju“ (termin iz „Smjernica“) identificiranih „neprijatelja“, objekti u kojima će biti smješteni i dr. Te parapostrojbe nisu imale poseban naziv, kao ni propisan ustroj, odore. Nositeljima izrade planova je ostavljena kreativnost određivanja te brojnosti, podobnosti pripadnika tih postrojbi. Jedini kriterij je bio osiguranje dovoljnog broja pouzdanih osoba za „izoliranje“ identificiranih „neprijateljskih elemenata“.
Time je operacionalizirana postavka „Smjernica“ da se za ovakve zadatke ne angažiraju regularne postrojbe. Ideja je bila da se postrojbe JNA i TO, kao i milicije ne kompromitiraju izvršavanjem ovakvih „izolacija“. Regularne postrojbe, kako je naglašavano, ne treba opterećivati ovakvim „sporednim“ zadacima, njihova uloga treba da daje dojam legitimnosti. Djelovanje ovih parapostrojbi postaje surova realnost u agresiji na RH i BiH, na Kosovu, osobito na okupiranim dijelovima RH i BiH. Uloga tih postrojbi je poznata. Međutim, nije uočeno, obrazloženo da su te snage osmišljene na konceptualnoj razini spomenutim „Smjernicama“ i kontinuitet organizacijsko-planskih priprema tih postrojbi još od 1983. godine.
4.3. Prilozi plana za izvanredne prilike
Kao što je spomenuto, osnovni prilozi plana izvanrednih prilika su situacioni dosje i izvod iz plana mjera pripravnosti. Osnovna namjena situacionog dosjea je argumentacija izrečenih stajališta u političko-sigurnosnoj procjeni. Najčešće su se ti dosjei, kao što je navedeno, sadržavali izvode zapisnika sjednica komiteta za ONO i DSZ, preslike novinskih članaka, izvješća i dopise službi SUP-a (Sekretarijata unutrašnjih poslova) i drugih institucija, službene zabilješke i slično. Ti dokumenti su bili važan pokazatelj stručnog i studioznog pristupa procjenjivanja i utemeljenosti političko-sigurnosne procjene.
Izvod iz plana mjera pripravnostisadrži razradu, konkretizaciju mjera iz plana mjera pripravnosti[45] – dijela plana obrane koje se odnose na izvanredne prilike. Mjere pripravnosti koje su se utvrđivale planovima od federacije do općine su bile identične i jedinstvene. Na taj način se osiguravalo jedinstveno sprovođenje mjera pripravnosti u zemlji. Zbog toga su općine od republika (pokrajina) dobijale plan pripravnosti u cjelini. U općinskom planu su se razrađivali zadaci koji su se izvršavali po mjerama pripravnosti, izvršiteljima i rokovima izvršenja planiranih zadataka.
Općinski plan usklađivao se s planovima subjekata općine. „Usaglašavanje elemenata opštinskog plana značajno je radi obezbeđenja jedinstvenog sprovođenja planiranih mera pripravnosti, u slučaju nastale situacije.“[46] Zbog toga su se planovi organizacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica, društveno-političkih i drugih društvenih organizacija izrađivali na osnovu izvoda općinskog plana koji je sadržavao mjere i zadatke, koji su se morali usuglašavati. Općinski organ uprave nadležan za poslove narodne obrane u suradnji sa drugim općinskim organima uprave, izrađivao je više vrsta izvoda za organizacije udruženog rada iz oblasti privrede i društvenih djelatnosti, mjesne zajednice, društveno-političke i druge društvene organizacije.
Plan se aktivirao po proglašenju neposredne ratne opasnosti ili izvanrednih prilika od strane predsjedništva SFRJ. Mjere pripravnosti trebale su se sprovoditi postupno, od nižeg ka višem stupnju ili ovisno od situacije, jednovremeno. „Mjere pripravnosti će se uvoditi postupno, u odgovarajućem intervalu, u zavisnosti od opšte vojno-političke i bezbednosne situacije, stanja u privrednim i društvenim delatnostima i stepena obaveštenosti o planovima i namerama agresora.“[47]
Postupno i diferencirano sprovođenje mjera pripravnosti osiguravalo se utvrđivanjem tri stupnja pripravnosti. „Svaki stepen pripravnosti traje određeni vremenski period, od čega zavisi broj, sadržaj i kvalitet mera koje se mogu planirati, kao i zadataka koji će se u toj situaciji sprovoditi.“[48]
4.4. Uloga SKJ i komiteta za ONO i DSZ u izradi planova za izvanredne prilike
Planiranje obrane u SFRJ bilo je uvjetovano i proizilazilo je ne samo iz koncepcijsko-doktrinarnih stavova[49] i institucionalnih osnova planiranja,[50]nego i iz ideološko-političkih osnova zasnovanih na marksističkoj teoriji, Programu i stavovima SKJ. Razvoj i izgradnja planiranja obrane na stavovima SKJ ima svoj kontinuitet[51] od donošenja, na X. kongresu „Rezolucije o zadacima Saveza komunista Jugoslavije u opštenarodnoj odbrani, bezbednosti i društvenoj samozaštiti“,[52] čime je inicirano odlučnije angažiranje članova SKJ u planiranju obrane. „Rezolucija o zadacima Saveza komunista Jugoslavije u razvoju i jačanju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite“ [53] X. kongresa predstavljala je dalji značajan doprinos razvoju ideoško-političkih stavova o planiranju obrane.
XII. kongres SKJ je dalje razrađivao stavove Saveza komunista o planiranju obrane. „Rezolucijom o zadacima Saveza komunista Jugoslavije u razvoju i jačanju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite“[54] XII. kongresa utvrđeno je da će težište angažiranja SKJ biti usmjereno na daljem podruštvljavanju obrane, kao i na pripremama svih institucija za funkcioniranje u svim uvjetima vanjskog i unutrašnjeg ugrožavanja. Naglašena je posebice, opasnost djelovanja unutrašnjeg neprijatelja usmjeren na slabljenje SFRJ, njene političke, ekonomske, socijalne i druge stabilnosti.
Rezolucija XII. kongresa je potakla donošenje „Smernica sprečavanje nastajanja i za eliminisanje vanrednih prilika“. Polazeći od tada već afirmiranog stajališta da se procesi podruštvljavanja obrane u znatnoj mjeri realiziraju kroz proces planiranja obrane, inzistira se da su razradi planskih rješenja angažiraju u većoj mjeri radni ljudi i građani i na taj ostvari njihova odgovornost za organiziranje i planiranje odbrane. Odlučno je zahtijevano na pripremanju svih subjekata političkog i društveno-ekonomskog sustava za funkcioniranje u svim uvjetima vanjskog i unutrašnjeg ugrožavanja. Posebice je naglašavano unutrašnje ugrožavanje koje može dovesti do ugrožavanja suvereniteta i integriteta SFRJ, do stanja koje još nije decidno nazvano kao „izvanredne prilike“ ali je dat jasan poticaj da se ovo pitanje definira na konceptualnoj i zakonodavnoj razini. Pri tome je potencirana uloga SKJ.
Na XIII. Kongresu je konstatirano da su, u periodu između dva kongresa, u izgradnji sustava ONO i DSZ postignuti značajni rezultati, bez obzira na otežane društveno-političke, ekonomske, socijalne i druge nepovoljne razvojne uvjete, odnosne uvjete društvene i ekonomske krize. Ocijenjeno je da je u tom periodu narasla obrambena odgovornost jugoslavenskog društva. Naglašeno je da su postignuti rezultati u planiranju obrane doprinijeli ukupnim rezultatima obrambenog organiziranja. Posebno je istaknuto, da je poslije 1982. godine donesen veliki broj doktrinarnih dokumenata, što je znatno doprinijelo razvoju obrane. Među tim doktrinarnim dokumentima za afirmaciju ulogu SKJ najvažnije je bilo donošenje novog saveznog Zakona o općenarodnoj obrani[55] 1982. kojim su zakonski potvrđeni komiteti za ONO i DSZ, „operativno-političkih tijela SKJ“ kao institucije sustava ONO i DSZ, čime je potvrđena i afirmirana najviša razina u povijesti SFRJ uloge SKJ kao vodeće ideološko-političke institucije obrambenog sustava.„U Jugoslaviji je početkom osamdesetih godina funkcioniralo oko 45000 komiteta za ONO i DSZ u koje je imenovano oko 400000 „društveno-političkih“ radnika.“[56]
Pored toga u novi savezni zakon prvi puta je uveden pojam „vanredne prilike“. „Pod vanrednim prilikama, prema ovom Zakonu, podrazumeva se oružana ili druga aktivnost kojoj je neposredno ugrožena nezavisnost zemlje, njen suverenitet i teritorijalna celokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje.“[57] Prethodni Zakon o narodnoj odbrani[58] uređivao je razmatrao: mirnodopsko stanje, ratno stanje, slučaj neposredne ratne opasnosti i slučaj ugroženosti mira i sigurnosti u svijetu.Uvođenjem ovog pojma je operacionalizirano stajalište XII. kongresa SKJ o značaju razmatranja djelovanja snaga unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja u miru, a čije bi razmjere i načini manifestacije bili takvi da se njima ugrožava nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet SFRJ.
Sukladno navedenoj definiciji izvanrednih prilika, Zakonom su se konzistentno uređivala sva bitna pitanja koja su se odnosila na takve prilike i prava i obveze institucija obrambenog sustava u svezi s tim. Posebno su bila uređena pitanja utvrđivanja postojanja izvanrednih prilika, uvođenje vanrednog stanja, obveze izrade planova za izvanredne prilike, poduzimanje mjera pripravnosti, uporaba odgovarajućih snaga i slično.
Najvažniju ulogu u identifikaciji „neprijatelja“ imali su komiteti za ONO i DSZ, operativno-politička tijela SKJ. Ti komiteti su bili formirani na nivou svih institucija sustava ONO i DSZ, od radne organizacije, mjesne zajednice do republike[59]. Postojale su „ideje i predlozi sa dubljom analizom koje ukazuju na potrebu ustanovljenja komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu i na nivou federacije.“[60] Saveznim, republičkim i pokrajinskim zakonima o obrani imali su široke ovlasti, na nivou općina, pokrajina i republika imali su čak i ovlasti preuzimanja uloge sudbene i izvršne vlasti u okolnostima koje onemogućavaju njihovo funkcioniranje.
Kao operativno-politička tijela SKJ, između ostalog, mogli su imenovati „neprijateljske elemente“ poretka. To imenovanje nije se završavalo uvijek samo na političkim ocjenama i konstatacijama. Javnost nije bila upoznata s obrazloženim slijedom, uočeni „neprijatelj“ su razmatrani i u sigurnosno-političkim procjenama planova za izvanredne prilike i po pravilu završavali na popisu osoba u Planu za eliminiranje izvanrednih prilika koje treba „izolirati“.[61] Ovaj konspirativni dio nije razmatran u prikazima uloge SKJ, on je doista brižno skrivan. Nije dovoljno razobličena ta uloga SKJ u represivnom sustavu SFRJ osamdesetih godina prošlog stoljeća. Time se, između ostalog, otvara pitanje održivosti prikaza samoupravnog socijalizma, kao modela socijalizma u kome nije bilo represije ideološko-političkog karaktera kao u tadašnjim istočnoeuropskim socijalističkim zemljama, kao i potrebe potpunijeg i objektivnijeg istraživanja i sagledavanja uloge SKJ u tom periodu. Stvoren je stereotip o isključivom vezivanju negativne uloge SKJ samo za poraće, prve godine stvaranja SFRJ.
5. Organizacijsko-planska dogradnja i prilagodba planova do njihove realizacije
Podruštvljenost, temeljna odrednica sustava ONO i DSZ, nije se manifestirala samo kroz masovnost, brojnost građana sa ratnim rasporedom u JNA, TO (manevarskoj i prostornoj komponenti), civilnoj zaštiti, po osnovi radne obveze, obrazloženoj širini planiranja, nego i u stupnju indoktrinacije, razvijenosti uvjerenja, svijesti o presudnojvažnosti angažmana svakog građanina u obrani. Može se reći da je podruštvljavanje predstavljalo model militarizacije, znatno rafiniraniji, manje prepoznatljiv u odnosu na povijesno poznate. Ta indoktrinacija ojačana srpsko-crnogorskim šovinizmom, reafirmacijom ideje o stvaranju Velike Srbije početkom osamdesetih godina, snažnim poticanjem te ideje od strane Srpske pravoslavne crkve, Memorandumom Srpske akademije nauka, antibirokratskom revolucijom 1988., eskalirala je do neslućenih razmjera. Kulminirala je u vrijeme početnih uspjeha u agresiji na RH i BiH, kako je naglašavano, stvaranjem još dvije srpske države tzv. RSK i RS koje će se u bliskoj budućnosti sa postojeće dvije, Srbijom i Crnom Gorom.
Bez razumijevanja te dimenzije nije moguće razumjeti entuzijazam izražen u izradi planova za izvanredne prilike, u identifikaciji „neprijatelja“, u djelovanju parapostrojbi u agresiji na RH i kasnije na okupiranom teritoriju tzv. RSK, kao i agresiji na BiH i u djelovanju na Kosovu. Sudionici tih aktivnosti, pripadnici parapostrojbi koji su izvršili stravične zločine bili su doista istinski uvjereni da čine „časno patriotsko“ djelo za „otadžbinu“. Pored toga, povijesni kontekst se ne može u potpunosti predočiti bez razumijevanja karaktera antibirokratske revolucije Slobodana Miloševića, „balkanskog krvnika“. Njenu bit najpotpunije izražavaju riječi Branislava Crnčevića, poznatog srpskog poete i protagoniste te „revolucije“: „Dobar Srbin, to je kategorija koja danas razmišlja ovako: treba činiti nešto što je korisno za srpstvo kao celinu, a ne nešto što bi u svakom trenutku bilo pravedno. (Brana Crnčević, 1991.).“[62]
Uvođenjem višestranačja, dolazi do ukidanja SKJ. Prijašnju ulogu SKJ u identifikaciji „neprijatelja“ na okupiranom teritoriju RH, tzv. RSK preuzimaju lokalna vodstva Srpske demokraktske stranke, Srpske radikalne stranke, lokalni zapovjednici, suradnja s vojnim i policijskim strukturama se podrazumijevala.
Ukidanjem samoupravnog socijalizma dolazi i do transformacije sustava ONO i DSZ i ukidanja izrade ovih planova u svim republikama bivše SFRJ, osim u Srbiji. Dolazi i u Srbiji do formalnog ukidanja ovih planova, ali oni se i dalje izrađuju u tajnosti. Oni su reducirani na općinski nivo, sadržajno također na minimum (spiskove parapostrojbi, popis potrebnih sredstava i sl.).[63]
Krajem 1990. godine, u uvjetno nazvanoj konspirativnoj fazi uspostavlja se ustroj („organizacijsko-formacijska“ struktura po srpskoj terminologiji) tih parapostrojbi, zapovjedna struktura. Na općinskom nivou predviđeno je formiranje parapostrojbe ranga satnije[64]. Mobilizaciju, uporabu tih postrojbi naređuje časnik zapovjedništva brigade u zoni odgovornosti te brigade, koja je i zona njene popune.[65]
Kriteriji izbora pripadnika ostali su isti: podobnost, spremnost za bespogovorno izvršavanje zapovjedi. Namjena se ne mijenja, izvršenje zadataka koji neće kompromitirati vojne postrojbe i policiju. Popuna postrojbi je i dalje konspirativna.
SRJ nije imala formalnu potrebu da akceptira normativna akta za izradu planova za izvanredne prilike niti da donosi nove. To je sasvim logično, obzirom da je izrada tih planova bila zvanično ukinuta, kao i u drugim republikama bivše SFRJ.[66]
Na okupiranom području RH i BiH nadzor i uporaba tih parapostrojbi je bila u nadležnosti vojske i „Službe državne bezbednosti“ Republike Srbije.[67] Njihova osnovna razlika u odnosu na one koje su bile planirane za djelovanje u SRJ je što nisu imale unificirani ustroj i što su imale uniformirane pripadnike.[68] Na taj način je prikrivana njihova stvarna namjena. Na okupiranom teritoriju lokalne postrojbe pojačavane su s „dobrovoljcima“ iz SRJ, pa i iz neokupiranih dijelova RH i BiH. Pored toga, neke se ustrojavane u SRJ. Neke su prikazivane kao stranačke, primjerice „Beli orlovi“ kao oružani ogranak Srpske radikalne stranke.[69] Zapovjedni kadar, jezgru tih postrojbi su činile osobe koje su za SDB izvršavale likvidacije (najviše političkih emigranata u inozemstvu) i pripadnici kriminalnih skupina. Jedan od najpoznatijih takvih, bio je Željko Ražnjatović Arkan. Pored te osnovne uloge parapostrojbe su sudjelovale i u borbenim djelovanjima, po pravilu na pomoćnim pravcima, iza glavnih snaga i na kontroli i osiguranju osvojenog teritorija. Time se uloga tih parapostrojbi[70] domaćoj i stranoj javnosti pokušavala prezentirati kao vojnih postrojbi.
Obrazloženo ukazuje na razloge zbog kojih su najteža zlodjela po pravilu izvršavale ove postrojbe. Surova ubojstva ranjenika i civila na Ovčari, izvršena od strane pripadnika lokalne srpske postrojbe, jedan je uvjerljivih dokaza okrutne realizacije planiranog modela nekompromitiranja regularnih postrojbi ovakvim nedjelima. U agresiji na RH, tijekom bitke za Vukovar, ovaj plan najotvorenije je iskazao zapovjednik Novosadskog korpusa 1991. tijekom bitke za Vukovar 1991., hvaleći Srpsku dobrovoljačku gardu „Tigrove“ i njihovog zapovjednika Željka Ražnjatovića „Arkana“. „Najveće zasluge idu Arkanovim dobrovoljcima! Iako me neki optužuju za suradnju sa paravojnim formacijama, oni nisu paravojne formacije! Ovi ljudi su stigli dobrovoljno kako bi se borili za srpsku stvar! Mi opkolimo selo, oni pojure unutra i ubiju svakog tko se odbije predati. Idemo.“[71] Iznenađuje takva otvorenost, šokantna iskrenost, neuobičajeni način izražavanja zapovjednika takvog ranga u davanju izjave za medije. I pojedinačna samovolja odabira „neprijatelja“ koje treba likvidirati je tolerirana jer je pridonosila realizaciji plana etničkog čišćenja
Na primjeru suđenja 2005. na Specijalnom sudu u Beogradu za ratni zločin, masakr na Ovčari neporecivo se može konstatirati pokušaj isključivanja odgovornosti JNA za ovaj zločin osuđivanjem isključivo pripadnika paravojnih postrojbi. „U prosincu 2005. srbijanski sud osudio četrnaest vojnika paravojne formacije na ukupno 193 godina zatvora zbog masakra na Ovčari.“[72] Time je aktualizirano i dalje provođenje konceptualne zamisli „Smjernica“ o potrebi isključivanja odgovornosti JNA, kao i policije za izvršavanje „izolacije“ identificiranih „neprijatelja.“
Na samom prostoru Srbije početkom devedesetih godina je došlo do realizacije određenih elemenata tih planskih rješenja. Na području Vojvodine izvršeno je više likvidacija,[73] među kojima je najpoznatije ubojstvo braće Abjanić[74] – „slučaj Zec“ u Vojvodini. Ti zločini nisu bili, kako se predstavljao u srpskim medijima, akti samovolje neodgovornog pojedinca nego realizacija plana eliminacije identificiranih „neprijatelja“. Ovakvi zločini su bili u funkciji zastrašivanja hrvatskog stanovništva koje je rezultiralo iseljavanjem Hrvata, najviše iz Srijema, Zapadne Bačke, Subotice sa okolicom.[75] Simbol progona vojvođanskih Hrvata je srijemsko mjesto Hrtkovci kojemu je čak i naziv bio promijenjen u Srbislavci.[76]
Pored paravojnih postrojbi, brojni koncentracijski logori[77]u kojima su zatvarani, mučeni i ubijani zarobljeni branitelji i civilina okupiranom teritoriju RH i BiH, kao i u Srbiji i Crnoj Gori neporecivi su dokazi provedbe konceptualne zamisli „Smjernica“ iz 1982. godine. Dr. Juraj Njavro u svom poznatom djelu „Mučeništvo u Domovinskom ratu“ navodi da: „Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno da je u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i civilne i vojne osobe. ... Prema istom izvješću 200 potvrđenih i 130 nepotvrđenih srpskih logora se nalazilo na području Bosne i Hercegovine, 30 potvrđenih i 50 potvrđenih srpskih logora nalazilo se na području okupiranih dijelova Hrvatske i 40 potvrđenih logora bilo je na teritoriju Srbije i Crne Gore. ... Vrste logora i zatvora pod kontrolom JNA i srpskih paravojnih snaga u kojima su bili zatočeni građani Hrvatske i BiH su: A. Zatvori/logori pod nadzorom paravojnih snaga, B. Civilni/vojni zatvori, C. Naselja za držanje taoca, D. Vojni zatvori, E. Bivši koncentracijski logori, F. Logori za prisilni rad.“[78]
Značajno je naglasiti da u sudskim procesima na Haškom tribunalu optuženim osobama za provedbu srpsko-crnogorskog „udruženog zločinačkog pothvata“ nije razmatrana obrazložena dimenzija njegove konceptualne zamisli. Također, isto tako, i na Međunarodnom sudu pravde na kome je donešena presuda o tužbi za genocid koju je pokrenula BiH protiv SRJ nije razmatrana ova dimenzija. Šira eksplikacija ovog pitanja prevazilazi okvire ovog članka, upućuje samo, tj. inicira širu raspravu.
Zaključak
U uvodnom dijelu članka obrazložena je tendencijska pravilnost koja ima snagu povijesne zakonomjernosti da su u svim do sada vođenim ratovima počinjeni ratni zločini. Praksa svih dosadašnjih, kao i aktualnih ratova ukazuje na činjenicu da su ratni zločini neporeciva realnost svakog rata. Nedvojbena je činjenica, povijesno odavno poznata da je najučinkovitiji način njihovog onemogućavanja - ukidanje rata u kome nastaju.
Izložena je kratka retrospektiva pokušaja ukidanja rata kao sredstva rješavanja međudržavnih ratnih sukoba, kao i unutarnjih. Neuspjeh ukidanja rata je doveo do fokusiranja na kodifikaciju odredbi međunarodnog ratnog prava i obvezivanje svih zaraćenih strana na njihovo uvažavanje i primjenu kako bi se što više umanjile strahote, posljedice rata, među kojima se izdvajaju ratni zločini.
Predstavljena je samo jedna, ali dovoljno reprezentativna definicija ratnog zločina u širem i užem smislu. Također, u kratkim crtama, primjereno opsegu i predmetnom okviru rada, ukazano je na diferenciranje ratnog zločina na: ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid. Pored toga, dat je kratki osvrt na stvarnu, teritorijalnu, vremensku i paralelnu nadležnost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Sukladno predmetnog okviru i cilju članka, naglašena je važnost i značaj potpunijeg razumijevanja pojma srpsko-crnogorskog „udruženog zločinačkog pothvata“ s aspekta njegovog konceptualno-doktrinarnog utemeljenja, po čemu se izdvaja u odnosu na sve druge počinjene ratne zločine u XX. stoljeću koji se mogu kvalificirati kao zločin takvog značenja, karakteristika.
U središnjem dijelu članka obrazložena je i argumentirana idejna zamisao počinjenog ratnog zločina koji ima nedvojbeno značenje „udruženog zločinačkog pothvata“ u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH, BiH i Kosovo uobličena na konceptualno-doktrinarnoj razini početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, njena geneza i konkretizacija u organizacijsko-planskim pripremama do provedbe. Apostrofirana je uloga SKJ, „avangarde radničke klase SFRJ“, na inzistiranju, koje je i realizirano, da se i zakonodavno legitimira njegova uloga u sustavu ONO i DSZ uvođenjem „operativno-političkih tijela SKJ“ – komiteta za ONO i DSZ kroz čije je djelovanje izvršena iznimno značajna uloga u indoktrinaciji „radnih ljudi i građana“ na potrebi identifikacije „neprijatelja“ i inzistiranju na neophodnosti uključivanja njihovog što većeg broja u planiranje i provođenje eliminacije identificiranih „neprijatelja“ poretka. Obrazloženo upućuje na potrebu širih kompleksnijih istraživanje uloge SKJ u tim aktivnostima, kao i sagledavanja i preispitivanje afirmiranog stajališta o samoupravnom socijalizmu kao najhumanijem modelu socijalističkog društvenog poretka.
U članku je objašnjena geneza početne ideje iz 1982. godine, uvjetovana nastalim promjenama, ukidanjem SKJ, uvođenjem višestranačja, „antibirokratskom revolucijom“, eskalacijom srpsko-crnogorskog šovinizma poticanom od Srpske pravoslavne crkve i novostvorenih stranaka. Sukladno tome, obrazložena je geneza organizacijsko-planskih rješenja uporabe paravojnih postrojbi u odnosu na početnu zamisao „Smjernica“ iz 1982., kao i realizacija zamisli „izolacije“ identificiranog „neprijatelja“ stvaranjem koncentracijskih logora.
Osnovni cilj članka je da ukaže na značaj razmatranja ove problematike i da inicira dalja, šira, kompleksnija istraživanja kako bi se što potpunije i objektivnije mogli sagledati počinjeni ratni zločini u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH, BiH i Kosovo, a time i potpunije sagledavanje rata na području bivše SFRJ u cjelini. Pri tome, između ostalog, neophodno je dosljedno koristiti sintagmu „srpsko-crnogorska“ agresija. Ovo se pitanje često zanemaruje. U medijima i literaturi najčešće se koriste izrazi „srpska“ ili „srbijanska“ agresija. Ovakva tendencija „utireput“ afirmaciji povijesne revizije, stvaranju dojma da se odgovornost Crne Gore u agresiji na RH svodi samo na napad na Dubrovačko područje, južno bojište hrvatskog ratišta. Neporeciva je povijesna istina o crnogorskoj odgovornosti u cjelokupnoj agresiji na RH, kao na BiH i Kosovo.
dr. sc. Dragutin Šimić
[1]Definiranje rata je iznimno kompleksno pitanje. Pokušaji definiranja se javljaju s njegovim nastankom. Brojne su teorije koje ga pokušavaju objasniti, još od antičkog doba. Među njima, izdvajaju se: idealističke, etičke, geopolitičke, povijesne, psihološke, antropološke, sociološke, demografske, racionalističke, ekonomske, političkih znanosti, ekonomske, marksističke i druge. Kao društvena pojava rat je u teorijskim razmatranjima definiran različito, što je ovisilo od ideološke orijentacije autora definicija. S sociološkog aspekta rat je disjunktivni društveni proces u kojemu države, koalicije država, nacionalne skupine, društvene grupe, politički pokreti primjenom oružanog djelovanja i političkih, diplomatskih, ekonomskih i drugih metoda pokušavaju ostvariti svoje političke, vojne, ekonomske ciljeve.
[2] Pakt je nazvan prema dvojici diplomata naročito angažiranih u njegovom stvaranju Aristide Briand, francuskom ministru vanjskih poslova i Frank Kellogg, državnom tajniku SAD.
[3] Povelja UN potpisana je 26. lipnja 1945. na konferenciji u San Franciscu od strane 50 zemalja. Stupila je na snagu 24. listopada 1945.
[4] Preambula Povelje UN.
[5] Opća skupština UN – Rezolucija 3314 od 14. prosinca 1974. Analiza sadržaja Rezolucije upućuje na zaključak da je ona aktualna. Iako se umnažaju načini i sredstva izvršenja agresije ona je i dalje dostatan opseg za identifikaciju agresije, uvažavaju pri tome ograničenja ove definicije, kao i svih drugih, da se njome bez poteškoća prepoznaju svi slučajevi. Može se konstatirati da je međunarodno ratno pravo napredovalo donošenjem definicije o agresiji, iako ona nema karakter akta koji ima punu pravnu snagu, jer je donešena kao Rezolucija, a ne kao dopuna Povelje UN.
[6] Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba – donešeni 1977. godine u Ženevi.
[7] Ova pravna pravila utvrđuju način početka svršetka rata, pojam ratišta, sredstva i načine borbenog djelovanja koji su dopušteni u ovim sukobima, uvjete koje treba da ispunjavaju osobe, sudionici oružanog sukoba da bi im se priznao status vojne osobe, zaštitu ranjenika, bolesnika, brodolomnika, zarobljenika, civilnog stanovništva i drugih žrtava rata; položaj saniteta, parlamentara (pregovarača), špijuna i drugih osoba. Ona reguliraju pitanja okupacije, tj. uvjete za njeno postojanje, položaj civilnog stanovništva na okupiranom teritoriju, prava i obveze okupacione sile u odnosu na civilno stanovništvo, državnu i privatnu imovinu; način uspostavljanja odnosa među zaraćenim stranama; položaj neutralnih država, reparacije i druga pitanja koja su posljedice ratnog sukoba. Može se reći da se njima uređuju odnosi i postupanje strana koje sudjeluju u ratu, odnosno oružanom sukobu.
[8] Ivo Josipović: Ratni zločini – Priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Osijek, 2007., str. 17
[9] Pored nabrojanih, poznati su i slučajevi da su i pripadnici armija antifašističke koalicije činili ratne zločine koji se ne mogu negirati, iako nikada do sada nije inicirano suđenje i za te ratne zločine. Ni donošenje Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (30 Rezolucija Generalne skupštine UN od 26. studenog 1968.) nije donijelo promjene. Prisjetimo se samo zločina Crvene armije nad poljskim časnicima i vojnicima izvršenog u Katinskoj šumi, ili pak bleiburskih zločina nad Hrvatima...
[10] Milan Vučinić: Pravo narodne odbrane i društvene samozaštite sa osnovama međunarodnog ratnog prava – udžbenik za studente narodne odbrane, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1982. str.328
[11] Koju je potvrdila Generalna skupština UN 1946.
[12] Prema članku 5. Statuta MKSJ: „Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe odgovorne za sljedeća krivična djela kada su počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutrašnjeg karaktera, i usmjerena protiv civilnog stanovništva: (a) ubojstvo; (b) istrebljivanje; (c) porobljavanje; (d) deportacija; (e) zatvaranje; (f) mučenje; (g) silovanje; (h) progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; (i) druga nehumana djela.“ - Zločini protiv čovječanstva (Nastavna oblast 7.) – Dio OSCE/ODHR/UNICRI projekta „Podrška prenošenja znanja i materijala u predmetima ratnih zločina MKSJ-a domaćim sudovima“, str .4
13 Članak 3 Statuta MKSR je identičan s člankom 5 Statuta MKSJ.
14 Prema članku 7. Rimskog statuta MKS: „Za svrhu ovoga Statuta, pod „zločinom protiv čovječanstva“ podrazumijeva se svako od dolje navedenih djela izvršeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, uz znanje o napadu: (a) ubojstvo; (b) istrebljenje; (c) porobljavanje; (d) deportacija ili prisilno premještanje stanovništva; (e) zatočenje ili drugačije teško lišavanje fizičke slobode kojim se narušavaju temeljna pravila međunarodnog prava; (f) mučenje; (g) silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, iznuđena trudnoća, prisilna sterilizacija ili svaki oblik seksualnog nasilja slične težine; (h) progon bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, rodnoj osnovi kako je određeno u stavku 3. ili drugoj osnovi koja je općepoznata kao nedopustiva suglasno međunarodnom pravu, u vezi sa svakim djelom navedenim u ovom stavku ili svakim zločinom u nadležnosti Suda; (i) prisilan nestanak osoba; (j) zločin aparthejda; (k) druga nečovječna djela slične naravi kojima se namjerno izazivaju teška stradanja ili ozbiljne tjelesne povrede ili duševno ili tjelesno zdravlje.“ – Isti izvor, str. 5
[15] „U smislu ove Konvencije, genocid označava bilo koja djela nabrojanih u daljem tekstu, počinjenih s namjerom da se u potpunosti ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa: (a) ubijanje pripadnika grupe; (b) nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda pripadnicima grupe; (c) smišljeno nametanje pripadnicima grupe teških životnih uvjeta sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja; (d) uvođenja mjera kojima je cilj sprječavanje rađanje unutar grupe; (e) prisilno premještanje djece te grupe u drugu grupu.“ – Članak 2. Konvencije.
[16] Amir Čengić: Težina genocida u svjetlu progona i istrebljenja kao zločin protiv čovječnosti, www.okobih.ba/Članci i publikacije _ Odsjek krivične odbrane/
[17] Wikipedia - Genocid.
[18] Ivo Josipović: Ratni zločini – Priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Osijek, 2007., str. 19
[19]http://hr.wikipedia.org./wiki/udruženi zločinački pothvat
[20]Jasmina Pjanić.
[21] Isti izvor.
[22] Akt DT br. 423 od 15.12.1982.
[23] Nije poznat primjer takve klasifikacije dokumenata na konceptualnoj razini, on je uobičajen u klasifikaciji, primjerice, plana uporabe oružanih snaga i sličnih iznimno važnih dokumenata za nacionalnu sigurnost. U bivšoj SFRJ zaštita tajnosti dokumenata za obranu u civilnom sektoru bila je regulirana Uredbom o kriterijumima za utvrđivanje podataka značajnih za narodnu odbranu i merama zaštite takvih podataka („Službeni list SFRJ“, br. 6/75), a zaštita podataka značajnih za oružane snage Uputstvom o primeni kriterijumima za utvrđivanje podataka značajnih za oružane snage koji se moraju čuvati kao državna ili vojna tajna i načinu njihove zaštite („Službeni vojni list“, br. 7/75 i 9/78). Prema spomenutoj Uredbi, koja je predstavljala jedan od najkvalitetnijih normativnih akata u oblasti obrane i koja nije mjenjana i dopunjavana od dana donošenja do raspada SFRJ, nije bilo razloga za klasifikaciju Smjernica aktom državne tajne jer su bile istog konceptualno-doktrinarnog ranga kao i „Smernice za odbranu SFRJ od agresije“ i „Strategija oružane borbe“. Analiza sadržaja tadašnje stručne literature također, upućuje na isti zaključak. Među djelima koja su razmatrala ovu tematiku izdvaja se knjiga Mladena Kovačevića „Tajna narodne odbrane i njena zaštita u SFRJ „(Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1980.).
[24]„Službeni list SFRJ“, Poverljivo glasilo, 28.07.1989.
[25] Časopis za suvremenu povijest, br.2/2002
[26] Jedina nedvojbena nedosljednost na konceptualno-doktrinarnoj razini je bila što je prvo donešena vojna strategija „Strategija oružane borbe“ (1976. i 1983.) a tek 1987. strategija obrane „Strategija ONO i DSZ“. O ovim pitanjima u SFRJ nije bilo dopušteno polemiziranje i ako je u svim teorijskim razmatranjima, udžbenicima, znanstveno-stručnoj literaturi bilo definirano određenje da se na temelju opće, strategije obrane donosi vojna strategija, da su one u odnosu opće – posebno. Taj stav nije bio upitan. Postajao je respektabilni znanstveno-stručni kadar koji je mogao realizirati projekat izrade strategije obrane. Odgovor na ovu diskrepancu moguće je jedino pronaći u razumijevanju politike provedbe kulta ličnosti Josipa Broza Tita kao Predsjednika SFRJ (sa doživotnim mandatom), Predsjednika SKJ i Vrhovnog zapovjednika OS SFRJ. U tom vremenu Titova sabrana „Vojna djela“ (u pet tomova) smatrana su adekvatnom zamjenom strategije kao zvaničnog konceptualno-doktrinarnog dokumenta. Kao jedina dopuna te „strategije“ smatrana su autorska djela tadašnjih saveznih sekretara za obranu. Kao najuspješnije smatrano je „Opštenarodna odbrana strategija mira“ saveznog sekretara za obranu, generala Nikole Ljubičića (NIO „Poslovna politika“, Beograd, 1986.). Poslije Titove smrti, početkom osamdesetih donešena je odluka o izradi strategije koja je i realizirana 1987. No, i pored toga, ni tada nije bilo poželjno, može se reći i moguće otvarati diskusiju o ovoj tematici.
[27] 6 str. članka. Na istoj stranici neporecivo točno navodi sve Naredbe o poduzimanju mjera pripravnosti od 1970. do donošenja Smjernica o mjerama pripravnosti.
[28] Nomotehnika – pravna disciplina koja izučava tehniku izrade pravnih akata. Obzirom da se prečišćeni tekst Naredbe zasnivao na Naredbi o izmjenama i dopunama Naredbe Predsjedništva od 21. veljače 1980. sasvim je razumljivo ne samo s nomotehničkog aspekta nego i stilskog što je došlo do promjene naziva akta. Pored toga, termin „naredba“ je bio imanentniji terminologiji korištenoj u oružanim snagama u odnosu na civilni sektor. Moguće je jedino diskutirati da li je možda bio primjereniji neki drugi naziv (primjerice, uputstvo ili odluka) jer je već postojalo više akata sa nazivom „smjernice“, te se po nazivima nije uočavala distinkcija između „smjernica“ kao konceptualno-doktrinarnih dokumenta (Smernice za odbranu SFRJ od agresije i Smernica za sprečavanje nastajanja i za eliminisanje vanrednih prilika) i podzakonskih akata pod tim nazivom.
[29] Na 17. str. članka, a prezentaciju sadržaja Smjernica o mjerama pripravnosti od 6. do 13. str.
[30] Na temelju odredbi tada važećeg metodološkog naputka, Odluke osnovama jedinstvene metodologije i jedinstvenim pokazateljima za izradu planova odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 11/86) „plan mera pripravnosti“ je bio dio plana obrane ali se izrađivao na temelju Smernica o merama pripravnosti u slučaju neposredne ratne opasnosti i drugim vanrednim prilikama (Predsedništvo SFRJ, 1983.), Uputstva o načinu prenošenja naređenja o sprovođenju i preduzimanju mera pripravnosti u društveno-političkim zajednicama i njihovim organima i organizacijama (Savezno izvršno veće, 1983.), uputstvima nadležnih organa republika i pokrajina i drugih dokumenata. Većina ostalih dijelova plana izrađivala se na osnovu spomenute Odluke i više uputstava za njenu primjenu, među kojima je najvažnije bilo Uputstvo za primenu Odluke o osnovama jedinstvene metodologije i jedinstvenim pokazateljima za izradu plana odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 3/87).
[31] Odnose se samo na I. dio članka (4-17 str.), dijela koji razmatra definiranje pojma izvanrednih prilika i ulogu civilnih struktura u njima. Ne odnose se na ostale dijelove koji razmatraju ulogu OS SFRJ u izvanrednim prilikama.
[32]Osnovni cilj je ukazivanje, upućivanje na pitanja koja trebaju sadržavati dalja studioznija istraživanja ove problematike. Između ostalog, namjera je i da se apostrofira značaj studioznog proučavanja koncepcijsko-doktrinarnih, teorijskih, ideološko-političkih i normativnih (institucionalnih) temelja obrane SFRJ, kako se ne bi događale ovakve i slične pogreške. Preduvjet za proučavanje i ispravnu interpretaciju navedenih temelja je poznavanje polaznih polemoloških disciplina (teorije o ratu, strategije, vojne sociologije). Ovaj preduvjet je conditio sine qua non ne samo za istraživanje vojne povijesti SFRJ nego i vojne povijesti u cjelini, što upućuje na pozicioniranje i tretiranje vojne povijesti kao zahtjevne polemološke discipline.
[33] Za dalja istraživanja planiranja na republičkoj razini značajno polazište je dato na 17. str. veće spominjanog članka Davora Marijana, a za planove organizacija udruženog rada metodološki uzorak, naveden na istoj stranici, u fusnoti br. 20.
[34] „Službeni list SFRJ“, Poverljivo glasilo, 28.07.1989.
[35] Korektan prikaz sadržaja novih Smjernica dat je u već spominjanom članku Davora Marijana na str. 11-16.
[36] Zakon o opštenarodnoj odbrani, „Službeni list SFRJ“, br. 21/82
[37] Članka 202. Zakona o opštenarodnoj odbrani
[38] Planovi razvoja izrađivali su se na osnovu saveznih propisa, od 1985. do raspada SFRJ na osnovu Odluke o osnovama jedinstvene metodologije i jedinstvenim pokazateljima za izradu planova razvoja opštenarodne odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 61/85), Uputstva za primenu jedinstvenih pokazatelja u planiranju razvoja opštenarodne odbrane sa obrascima za planiranje i praćenje ostvarivanja razvoja opštenarodne odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 7/86) i Uputstva o izmenama i dopunama Uputstva za primenu jedinstvenih pokazatelja u razvoju opštenarodne odbrane sa Nomenklaturom za planiranje razvoja opštenarodne odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 28/87).
[39] Članak 202. Zakona o opštenarodnoj odbrani
[40] Anton Begović, Koncepcija i sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, Poslovna politika, Beograd, str. 325
[41] „Političko-bezbednosnu procenu“.
[42] Anton Begović, Koncepcija i sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, Poslovna politika, Beograd, str. 325
[43] Isto, str. 326
[44] Isto, str. 326
[45] U cilju postupnog dovođenja svih institucija društva u stanje spremnosti i gotovosti za funkcioniranje u periodu neposredne ratne opasnosti ili izvanrednih prilika, kao i u slučaju rata izrađivani su ovi planovi. Njima se osiguravalo organizirano i efikasno sprovođenje svih mjera i aktivnosti za prelazak svih institucija sa mirnodopskog na ratni način organiziranja i sprovođenja aktivnosti i života. Izrađivali su se na osnovu Smjernica o mjerama pripravnosti, Uputstva SIV-a i drugih naputaka kako je već navedeno u fusnoti br. 29.
[46] Stojanović Miroslav: Planiranje opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, Zavod za organizaciju poslovanja i obrazovanje kadrova, Beograd, 1986., str. 229
[47] Točka 13. Smernica o merama pripravnosti u slučaju neposredne ratne opasnosti i drugim vanrednim prilikama, Predsedništvo SFRJ, Beograd. 1983.
[48] Stojanović Miroslav: Planiranje opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, Zavod za organizaciju poslovanja i obrazovanje kadrova, Beograd, 1986., str. 178
[49] Koncepcijska opredjeljenja i doktrinarna načela predstavljala su usmjeravajuću osnovu, suštinu i zahtjeve za sprovođenje procesa planiranja priprema za obranu svih institucija obrambenog sustava. U takvim uvjetima, planiranje je predstavljalo sredstvo, način kojim se osiguravala primjena koncepcijsko-doktrinarnih načela o obrani zemlje, u cjelini i na razini svih institucija sustava. Sve postavke teorije planiranja obrane imale su „izvorište“ u nekom od načela i zahtjeva koncepcije i doktrine obrane. Njihova dosljedna primjena podrazumijevala je neprekidno usavršavanje i dogradnju teorije i prakse obrane.
[50] Institucionalne osnove planiranja bile su sadržane u ustavu, zakonima i podzakonskim aktima, normativnim i samoupravnim aktima, kao i u metodološkim uputstvima, nomenklaturama, odlukama o jedinstvenim pokazateljima i drugim metodološkim dokumentima.
[51] Potpunija analiza ovog kontinuiteta podrazumijeva analizu idejnih osnova samoupravnog planiranja, obzirom da je planiranje obrane bilo integralni dio samoupravnog društvenog planiranja. U okvirima ovog članka nije moguće obuhvatiti ovu analizu.
[52] Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1974.
[53] Jedanaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1978.
[54] Dvanaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1982.
[55] „Službeni list SFRJ“, br. 21/82
[56]Izvod iz intervjua dr. sc. Ive Lučića.
[57] Stavak 2 članka 6 Zakona o općenarodnoj obrani
[58] „Službeni list SFRJ“, br. 22/74
[59] „Na nivou socijalističke republike (autonomne pokrajine) završava se sfera komiteta kao institucije u sistemu rukovođenja opštenarodnom i društvenom samozaštitom.“ Jovanović Branislav: Rukovođenje opštenarodnom odbranom i društvenom samozaštitom u mesnim zajednicama, organizacijama udruženog rada i društveno političkim zajednicama, Privredapublik, Beograd, str.288.
[60] Isto, str. 288
[61] Zanimljiva bi bila istraživanja usporedbe popisa evidentiranih „neprijatelja“ u ovim planovima, kao i zapisnicima komiteta za ONO i DSZ sa popisom stradalih i nestalih osoba u općinama koje su bile okupirane u agresiji na RH.
[62] Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj.
[63] Do dokumenata koji su regulirali ove aktivnosti nije moguće doći oni se, ukoliko nisu uništeni, nalaze u arhivama u Srbiji nedostupna i srbijanskim istraživačima. Spoznaja o navedenom temelji se na poznavanju prakse izrade ovih planova i informacijama neformalne naravi. Njihovo postojanje nije moguće dovesti u pitanje, time bi se negiralo i postojanje i samih parapostrojbi. Navedeni primjeri njihovog djelovanja najvjerodostojnije otklanjaju mogućnost negiranja postojanja ovih dokumenata, bez kojih ustrojavanje ovih parapostrojbi nije bilo moguće. I u periodu SFRJ popuna ovih parapostrojbi nije bila normativno uređena. Nije bila izvršena dopuna naputka o vođenje vojne evidencije i Uredbe o kriterijumima za raspoređivanje radnih ljudi i građana za potrebe popune oružanih snaga i za druge potrebe opštenarodne odbrane („Službeni list SFRJ“, br. 17/83). Tako da „rukovaoci općinskog plana „ (tadašnji zvanični naziv za osobe iz općinskih organa uprava za narodnu odbrani koji su bili zaduženi za izradu općinskog plana za izvanredne prilike; te osobe su bile i „rukovaoci planova obrane općine“) ne samo što su određivali ustroj ovih postrojbi bili su u obvezi na temelju usmenih naloga i da osiguraju njihovu popunu na konspirativan način. Tako da u zahtjevima za popunu vojnim obveznicima koji su dostavljali odsjecima (odjelima, referadama) za evidenciju, popunu i mobilizaciju (koji su bili ustrojstvene jedinice istog organa uprave) nisu smjeli da navode naziv „parapostrojba“ ili slično što bi moglo upućivati na razotkrivanje njihove namjene. Najčešće su u obrascima za traženje popune navodili „jedinica za posebne namjene“, „jedinica civilne zaštite posebne namjene“, „jedinica radne obveze posebne namjene“ i slično, što je ovisilo o domišljatosti „rukovalaca“ ovih planova. Sasvim je logično da je i u SRJ nastavljeno s ovakvom praksom.
[64] Prema ustroju vojske SRJ to je postrojba od 135 pripadnika, odredba preuzete iz ustroja JNA.
[65] Prema Pravilu o mobilaziciji vojske SRJ to je prostor od 3 do 5 općina, ova odredba je preuzeta iz Pravila o mobilizaciji OS SFRJ. Mirnodopska jezgra je po pravilu bila ranga bojne.
[66] Nakon prvih demokratskih izbora u SRH SKH je putem okružnice povukla sve planove za izvanredne prilike.
[67] „Među počiniteljima progona, ubojstava i deportacija su, prema dokazima tužiteljstva, bile i jedinice koje je osnovala, obučavala, financirala i na druge načine pomagala Državna bezbednost Srbije. Među njima su 'arkanovci', 'martićevci', 'Škorpioni', kao i jedinica poznata pod više imena – 'frenkijevci', 'crvene beretke', 'Jedinica za antiteroristička dejstva' i 'Jedinica za specijalne operacije'. Sudskim presudama je utvrđeno da raseljavanje Hrvata i drugih nesrba nije bila posljedica ratnih djelovanja, već primarni cilj.“ Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH.
[68] Odore su se razlikovale od vojnih i policijskih.
[69] „Beli orlovi, poznati još i kao šešeljovci ili osvetnici bili su četnička paravojna formacija koja je sudjelovala u oružanim sukobima na teritoriju Hrvatske i BiH za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. ... Njihove formacije bile aktivne i tijekom rata na Kosovu. Izvješća OESS-a govore da su zajedno s Arkanovim Tigrovima sudjelovali u progonu i ubistvima Albanaca iz Peći. ... 'Paravojne jedinice su odgovorne za neke od najbrutalnijih aspekata „etničkog čišćenja“ u BiH. „Četnici“ povezani s Vojislavom Šešeljom i „Tigrovi“ povezani s Željkom Ražnjatović (Arkanom) su također bili aktivni u Republici Srbiji. Šešeljevi sljedbenici su, prema izvješćima, vodili kampanju „etničkog čišćenja“ protiv etničkih manjina u srbijanskim pokrajinama Vojvodini i Kosovu.' (Izvještaj UN).“ – http://wikipedia.org./wiki/Beli_orlovi
[70] „Podsetićemo na neke od najpoznatijih i po zlu upamćenih organizovanih paramilitarnih grupa: Tigrovi, Knindže, Škorpioni, Šakali, Srpski dobrovoljci, Dušan silni, Beli orlovi, Srpski sokoli.“ Paravojne formacije.
[71] Sh.wikipedia.org./wiki/Bitka_za_Vukovar# CITERAF Armatta 2010.
[72] BBC Neuws, 12. prosinca 2005., isti izvor.
[73] „Tom se trebaju dodati bombe bačene na imanja i sakralne objekte, te ubojstva petnaestak građana hrvatske nacionalnosti početkom i sredinom devedesetih godina, osobito u vojvođanskom dijelu Srijema te u juguzapadnoj Bačkoj“. – Hrvati u Vojvodini danas. „Helsinški odbor navodi da, prema podacima dobijenim od DSHV, neka ubistva MUP nije ni pokušavao da rasvetli, a u nekim slučajevima je postojala prijetnja na koju nisu ni reagovali.“ – Arhiva. „Uz sve navedeno, valja napomenuti da je u skoro svim mjestima s većinskim hrvatskim življem počinjeno jedno ili više ubistava: u Hrtkovcima je masakriran mladi Hrvat MijatŠtefanac, u Moroviću braća Abijanooviić, u Kukujevcimatročlana obitelj Oskomić i Tomić, u kojoj je zaklana starica od 8o g., u Golubincima mlada djevojka Marija Purić, u Petrovaradinu – Marko Holik i Martinović.“ – http://hrsvijet.net/genocid-nad-hrvatima-vojvodine/
[74] Članak „Obitelj Abjanić tužit će SRJ zbog ubojstva oca i strica“.
[75] „Tijekom rata tako je samo iz Srijema protjerano više od 30000 Hrvata, iz cijele Srbije oko 45000.“ – http://hr.svijet.net/genocid-nad-hrvatima- vojvodine „Procjene broja doseljenih Hrvata iz Vojvodine u Hrvatsku kreću se od 30000 tisuća do 45000 tisuća, ali je vrlo teško govoriti o preciznim podacima. Službena statistika u Srbiji je popisom 2002. evidentirala smanjenje hrvatske populacije za približno 16 tisuća osoba. Dio Hrvata koji su iselili iz Vojvodine u popisu 1991. se izjasnio Jugoslavenima, Bunjevcima, Šokcima ili pripadnicima ostalih etničkih skupina, ili se nisu izjasnili u smisli etničke pripadnosti pa je stoga gotovo nemoguće egzaktno utvrditi broj iseljenih tijekom 1990-ih.“ – Poveznica.
[76] „Za vrijeme rata protiv Hrvatske, ime selu su velikosrbi promijenili iz „Hrtkovci“ u „Srbislavci“. Općinskom odlukom je staro ime vraćeno 1995., a poneke ustanove još u 2009. Izbjegavaju pisati staro ime kao službeno.“ – Hrtkovci. „U srijemskom selu Hrtkovci 6. svibnja 1992. u nazočnosti Vojislava Šešelja javno su čitani popisi s imenima „nepodobnih“ mještana, uglavnom Hrvata. Hrtkovci su tada postali simbol protjerivanja Hrvata iz vojvodine.“ – Zločin bez kazne.
[77] „Aleksinac, Banja Luka, Batkovići, Begejci, Beli Manastir, Bileća, Borovo Selo, Bubanj potok, Bućje, Dalj, Darda, Duboki potok, Glina, Jagodnjak, Knin, Manjača, Morinj, Negoslavci, Niš, Novi Sad, Okučani, Ovčara, Petrovci, Sombor, Sremska Mitrovica, Stajićevo, Stara Gradiška, Šid, Velepromet, VIZ Beograd, Zapis Vukovar, Zenica, Tumare (Ozren), Rosulje (Ozren), Vozuća.“ – Popis srpskih sabirnih logora u Domovinskom ratu i u BiH.
[78] Hrvatska povijesti.
Literatura
Begović, Anton (1989.) Koncepcija i sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Beograd, Poslovna politika
Čengić, Amir Težina genocida u svjetlu progona i istrebljenja kao zločin protiv čovječnosti, i publikacije –Odsjek krivične odbrane/
Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije,IC Komunist, Beograd, 1974.
Dvanaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1982.
Genocid (Nastavna oblast 6.) – Dio OSCE/ODHR/UNICRI projekta „Podrška prenošenja znanja i materijala u predmetima ratnih zločina MKSJ-a domaćim sudovima“.
Jedanaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1978.
Jovanović, Branislav (1988.): Rukovođenjeopštenarodnom odbranom i društvenom samozaštitom u mesnim zajednicama, organizacijama udruženog rada i društveno političkim zajednicama, Beograd, Privredapublik
Josipović, Ivo (2007.) Ratni zločini – Priručnik za praćenje suđenja, Osijek, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek
Juraj, Njavro, Mučeništvo u Domovinskom ratu.
Odluka o osnovama jedinstvene metodologije za pripremanje i donošenje planova za vanredne prilike, Savezno izvršno veće, Beograd, 21.04.1983., Narodna odbrana – službena tajna – strogo poverljivo
Pjanić, Jasmina, Udruženi zločinački pothvat.
Ratni zločini (Nastavna oblast 8.) – Dio OSCE/ODHR/UNICRI projekta „Podrška prenošenja znanja i materijala u predmetima ratnih zločina MKSJ-a domaćim sudovima“.
Smernice o merama pripravnosti u slučaju neposredne ratne opasnosti idrugim vanrednim prilikama, Predsedništvo SFRJ, Beograd, 18. 05.1983.
Smernice za sprečavanje nastajanja i za eliminisanje vanrednih prilika, Predsedništvo SFRJ, Predsjedništvo CK SKJ,Beograd, 15.12.1982., Narodna odbrana – državna tajna, br- 423/1
Smernice za eliminisanje vanrednih prilika,“ Službeni list SFRJ“, Poverljivo glasilo, 28.07.1989.
Stojanović, Miroslav (1986.) Planiranje opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, Beograd, Zavod za organizaciju poslovanja i obrazovanje kadrova
Trinaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, IC Komunist, Beograd, 1986.
Vučinić, Milan (1982.) Pravo narodne odbrane i društvene samozaštite sa osnovama međunarodnog ratnog prava – udžbenik za studente narodne odbrane, Beograd, Vojnoizdavački zavod
Zakon o narodnoj odbrani, „Službeni list SFRJ“, br. 22/74
Zakon o opštenarodnoj odbrani, „Službeni list SFRJ“, br. 21/82
Zakon o izmenama i dopunama Zakona o opštenarodnoj odbrani, „Službenilist SFRJ“, br. 35/91
Zakon o općenarodnoj obrani, „Narodne novine“, br. 27/84
Zakon o opštenarodnoj odbrani, „Službeni glasnik SR Srbije“, br. 25/84 i 43/89
Zakon o opštenarodnoj odbrani, „Službeni list SAP Vojvodine“, br. 25/84, 26/84 i 32/87
Zločini protiv čovječanstva (Nastavna oblast 7.) – Dio OSCE/ODHR/UNICRI projekta „Podrška prenošenja znanja i materijala u predmetima ratnih zločina MKSJ-a domaćim sudovima“.