Gradonačelnik Bajamonti izigravao je firentinskog kneza
Pogromaško ozračje koje je u drugoj polovini XIX. stoljeća vladalo u autonomaškom Splitu skicirao je u nekoliko redaka književni povjesničar Ivan Milčetić. Doputovavši kao mladi profesor u Split parobrodom, zadržan je u lazaretu u kontumaciji, jer se kolera bila pojavila u Trstu i Rijeci. Tog dana (22. listopada 1873.) stigla je vijest da je gradonačelnik Bajamonti izabran u Carevinsko vijeće, pa se u gradu uvelike slavilo.
Svirala je glazba, pucali mužari, a polupijani su poslužitelji urlali: «Krepa Klaić! Abašo Rodić! Aviva tolomija (autonomija) Morte ai Krovati!» Kad je s prozora pozvao nekoga iz dvorišta na hrvatskom jeziku, začuo je povike: «Vidi, vidi i oni je tamo Krovat, narodnjak, ubij vraga!»
Milčetić dalje znakovito napominje: «Ja se zaklonih u svoju sobicu i gotovo pobijesnih vidjevši da sami Hrvati žele smrt svome narodu.»
Bajamonti
Tu su gorku istinu - čas manje, čas više - okusili na vlastitim leđima splitski narodnjački prvaci, ali i veliki broj osvješćenih pučana i težaka tijekom dugotrajne vladavine (1860.-1882.) gradonačelnika dr. Antonia Bajamontija. Autonomaški plaćenici napadali su ih iz zasjede, gađali kamenicama, tukli štapovima, ranjavali bokserima, željeznim kuglama, noževima, kosirima. Sjekli im po poljima loze, masline i voćke. Teror nad narodnjacima BajamontiOpsjednut krilaticom volere è potere (htjeti znači moći) Antonio Bajamonti je već u prvim godinama načelnikovanja potpuno privatizirao Općinu. Čak je i njezine urede smjestio u svojoj palači, podno raskošnoga stana od dvanaest soba i tri salona. Za raznorazne potrebe autonomaške stranke dijelio je kapom i šakom novac iz općinske blagajne. Prilikom odlaska na ljetovanja u talijanska banjska lječilišta, općinske je pristave vodio kao osobne lakeje!nastavljao se «iz dana na dan i nema ulice u Splitu, koja nije upamtila bitku ili pijanu zasjedu...» zapisat će Dujam Mikačić, prvi tajnik pohrvaćene općine.
Dr. Antonio Bajamonti (1822.-1891.) posljednji je muški odvjetak doseljene talijanske obitelji koja je u Dalmaciji stekla veliko bogatstvo. Studij medicine završio je u Padovi, ali poslije dvogodišnje prakse koju je obavljao u Sinju, napušta zauvijek liječničko zvanje. (Navodno u vrijeme pojave kolere 1856, iz osobnog straha nije udovoljio Hipokratovoj zakletvi, pa mu je oduzeta liječnička diploma!) Vrativši se u Split posvećuje se daleko unosnijem pozivu – onome političara! Želeći u tadašnjem zaostalom provincijalnom gradiću izigravati firentinskoga kneza podiže na gotovo besplatno dobivenim zemljištima vlastitu četverokatnu palaču (1858.) i kazalište (1859.) Ta dva na brzinu sagrađena (od cigle i žbuke!) neorenesansa objekta uvelike će pridonijeti njegovom društvenom ugledu, a time i izboru za gradonačelnika. Lijepoga stasa, vješt govornik (isključivo na talijanskom!) uspijevao je osvojiti simpatije intelektualaca i pučana, ali naročito neukih i siromašnih težaka predgrađa Veli varoš, koje je potkupljivao brojnim kumstvima i posudbama novca. Zvali su ga ćaća, konte Toni, Padre di tutti noi (Otac sviju nas) iako nisu razumjeli ni riječi od onoga što im je govorio! Kad bi prolazio sa svitom, Velovarošanke su ga bojažljivo doticale, a zatim se pobožno krstile! Gornji dio Veloga varoša do Stagnje bio je narodnjački (puntarski), a donji sve do Šperuna i Matejuške autonomaški (tolomaški). Gore se nije smjelo čuti pozdrav «Buonašera!», a dolje «Dobra večer!» Uspio je razjediniti splitske težake do te mjere da su se čak i rođena braća međusobno razračunavala kao najljući neprijatelji. Narodnjačkog «kremenjaka» Lovru Krstulovića Opara s Manuša dok je bio u polju napala su trojica tolomaša (braća Marić), ranili ga u oko i grudi, kosirima mu rasjekli žile na rukama i razbili čelo, jedva je preživio. Paški Dvorniku zvanom Patak na sam blagdan Sudamje poharali su cijelo polje. Puntari su zbog sigurnosti morali odlaziti u polje u skupinama. Dok bi se odmarali ili spavali, bdjela su djeca kako bi mogli dojaviti nailazak tolomaša! Rugali su im se: «Vrti ulare za puntare, a konope za glavare». Trubili bi u rog za njima, lupali o limenke i vikali: «Hu, puntari, skut naprid, skut straga!» Magarca su oslovljavali «Šu, puntaru!» Bajamonti je uspio nagovoriti svoje težačke pristaše da čak i tradicionalne narodne crvenkape zamjene crnima! Puntari su teško postizali obrtnička zvanja. K tome je Bajamonti smišljeno doseljavao brojne obrtnike s Apenina. Njih će poslije splitski humoristi i stihoklepci «proslaviti» kao «artište i anarkište»! Među obrtnicima najžešći su autonomaši bili konopari i mesari!
Opsjednut krilaticom volere è potere (htjeti znači moći) Antonio Bajamonti je već u prvim godinama načelnikovanja potpuno privatizirao Općinu. Čak je i njezine urede smjestio u svojoj palači, podno raskošnoga stana od dvanaest soba i tri salona. Za raznorazne potrebe autonomaške stranke dijelio je kapom i šakom novac iz općinske blagajne. Prilikom odlaska na ljetovanja u talijanska banjska lječilišta, općinske je pristave vodio kao osobne lakeje!
Njegova toliko spominjana velika ljubav spram Splita i Dalmacije, zapravo je bila privremena krinka kako bi pred austrijskim vlastima prikrio svoje talijanaške aspiracije. Jer, on je sa svojim političkim stožerom bio neposredni duhovni pokretač svih makijavelističkih akcija uperenih protiv sjedinjenja Dalmacije s gornjom Hrvatskom. On je bio glavni poticatelj dvadesetogodišnjega terorističkog maltretiranja pobornika Narodnog preporoda u Dalmaciji.
Riva i Bajamontijeva palača
Već na početku svoje vladavine - da bi zaplašio sve one koji su disali narodnim, hrvatskim duhom - Bajamonti inaugurira dotad u Splitu nezapamćene metode nasilja. Kada je na primjer pjesnik Luka Botić došao 1861. godine IredentizamSlabo je proučena petokolonaška uloga splitskih i ostalih dalmatinskih autonomaša u vrijeme prusko-talijanskog rata protiv Austrije 1866. godine. Samo se spominje da se na početku rata Bajamonti zatekao u Beču i tamo održavao tajne dogovore s »dvojicom fratara iz Italije». Jedan od njegovih biografa (M. Russo) zapisao je da se talijanski iredentizam u Dalmaciji tada morao i te kako prikrivati.kao izaslanik biskupa Strossmayera, morao se – premda rođeni Splićanin - skrivati kod pouzdanih prijatelja, pa čak pobjeći u Kaštela iz straha da ga autonomaški žbiri ne dotuku na ulici.
U prosincu te iste 1861. godine Bajamonti saziva prvi put «javnu» sjednicu Općinskoga vijeća samo da bi joj mogli prisustvovati i njegovi «varoški bukači». Baš su se od njih začuli naručeni povici «Morte ai Croati!«, pogromaški povici koji će odzvanjati splitskim ulicama, sve do kraja Bajamontijeve vladavine. Poslije sjednice pedesetak njegovih pristaša »iz općinske pjeneznice plaćene fukare« srljalo je ulicama prijeteći uglednijim narodnjacima (Vojnoviću, Graniću, Moskoviti, Vuškoviću). Usput premlate pretura Lelušega i knjižara Vida Morpurga, samo zato što su bili za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.
Da bi nadzirali prepisku narodnjaka, naročito dopise upućene tršćanskom Il Diavolettu, zagrebačkom Pozoru, a poslije i zadarskom Il Nazionale (Narodnom Listu) te praškoj Politik, autonomaški agenti kriomice otvaraju pisma u splitskom poštanskom uredu. Želeći zaplašiti mlade intelektualce narodnjake, prijavljuju ih predstavnicima austrijske političke vlasti i optužuju za protudržavnu djelatnost. Kada je 1862. godine u novopokrenutom Il Nazionaleu mladi urednik Splićanin i Hrvat, Natko Nodilo, poveo čak veoma uljudnu polemiku s nedodirljivim Tommaseom, autonomaši taj list odmah izbacuju iz svojih sastajališta i gabinetta di lettura. Dakle, Bajamonti se već u početku svoje vladavine poslužio nizom totalitarističkih metoda da bi onemogućio svako djelovanje Narodnjačkog pokreta. To je ponukalo Luju Vojnovića da ga - pišući o njemu dvadesetih godina XX. stoljeća - nazove «Mussolini ante datam!»
Slabo je proučena petokolonaška uloga splitskih i ostalih dalmatinskih autonomaša u vrijeme prusko-talijanskog rata protiv Austrije 1866. godine. Samo se spominje da se na početku rata Bajamonti zatekao u Beču i tamo održavao tajne dogovore s »dvojicom fratara iz Italije». Jedan od njegovih biografa (M. Russo) zapisao je da se talijanski iredentizam u Dalmaciji tada morao i te kako prikrivati.
Isti autor ovako opisuje pripreme autonomaša koji su žudno očekivali pobjedu talijanske flote u bitki pod Visom. (navodim u prijevodu): »Lijepe italske zastave, čeznutljivo pripremljene nekoliko godina ranije, bile su izglačane. Trebale su se kao čarolijom posvuda pojaviti čim se na obzoru pomoli pramac talijanskog broda, vjesnik pobjede i oslobođenja. Motrilo se more, osluškivalo topovsku paljbu, duše su bile u neizvjesnosti. Dvoglavi su orlovi na brzinu skinuti s javnih zgrada. Dobar znak. U Bajamontijevoj kući pripremala se večera za časnike talijanske mornarice (...) Moj djed po majci, čuvao je tajnu talijanskih tricolora sašivenih 1866. u Bajamontiijevoj kući, a koje su iz straha od upada policije potajno prenesene u podrume nekoga Dalbella, a zatim da ih se ne bi uništilo, s vremena na vrijeme poklanjalo vlasnicima talijanskih jedrenjaka. Jednu od njih kao najveću svetinju sačuvao je moj djed zauvijek. On je također pričao o tajnim dogovorima između Bajamontija i talijanske vlade uoči Visa, te o tajanstvenim lađama što su pristajale na pustim mjestima dalmatinske obale. Na žalost nije mi bilo dozvoljeno razbistriti sve te podatke....»
0 tome kako su se uoči Viške bitke osjećali splitski narodnjaci slikovito svjedoči Lujo, sin Koste Vojnovića: »Na glas o dolasku talijanske flote u dalmatinske vode, pod admiralom Persanom, autonomaši stadoše da se komešaju. U Splitu je stanje bilo nesnosno. Znalo se da Bajamonti - koji je već bio otvoreno zagazio u antinarodne vode - sprema trijumfalan doček admiralu Persanu, za koga su svi držali - pak i sami narodnjaci - da će pobijediti austrijsku daleko slabiju flotu.
Bajamontijevo kazalište
Narodnjaci su bili uvjereni da će, u slučaju Persanove pobjede oni platiti možebit i životom, a svakako slobodom svoju odanost narodnoj stvari. Prema dogovoru u Čitaonici, šefovi narodne stranke imali su gledati da se ne izlože u ludo i da pričekaju događaje u neposrednoj blizini grada. Moj se otac bješe već pogodio sa vlasnikom kočija čestitim narodnjakom Tudorićem, da prenese cijelu porodicu u Sinj - četvoro djece i ženu, moja je mlađa sestra, sadašnja gospođa Loiseau, brojila tek dva mjeseca života - a on je imao ostati i pričekati u Spljetu razvoj događaja. Između Brača i Šolte pojavi se jedan ratni brod. Sve je usplahireno očekivalo za prozorima na »marini«, šta će se dogoditi. Za trajanja bitke, koja se po jugovini, odlično čula i osjećala u Spljetu, bili su prozore obložili dušecima i slamnjačama, jer su stakla drhtala od topovske paljbe. Gatalo se a zastavi. Brod bijaše austrijski. Donosio je u Spljet ranjenike. Na vijest a Tegetthoffovoj pobjedi, Bajamonti izađe sa općinskim vijećnicima, u susret austrijskom zapovjedniku broda da mu čestita. i da se raduje pobjedi junačke mornarice Njegovog Veličanstva Cara, našega premilostivog vladaoca...«
Dakle, Bajamonti je u svakoj prigodni bio dovoljno lukav da bi prikrio svoje prave talijanaške osjećaje i aspiracije, te je znao nastaviti se ulagivati austrijskim vlastima. Ali njegovi bukači i dalje su se iživljavali i na osviještenim seljacima iz sela splitske općine. Tako stanovnici Podstrane u jednoj molbi namjesniku Wagneru kažu: »Sami Bog znade ovih stražnjih danah koliko smo putah bili tučeni, porugani i pogrđeni tako da sade se strašimo k gradu priti za naše potribe kamo li doći okoristiti se obćinskim pravom . . .«.
A oni iz Jesenica pišu: »Tkomu nije poznato urlikanje, triska i buka i nezrednosti koje su se Splietu ovih stražnjih vremenah navlastito proti nami poljičani učinila? Tkomuli su tajne pritnje i što je gore kavge i tučenja kojim smo bili podložni, tako da nesamo nesmiedemo zauporabiti pravo naše doći u Spliet, dali ni za stvari naše posebne bez straha...«.
Frano Baras