Legalna prostitucija akademskih građana

Mjere ponekad znaju biti zamršene, a mjerila dvostruka. Vrijedilo bi vidjeti ministrove ekonomske šegrte koji su skrojili program stručnog osposobljavanja, vidjeti što su mrsili sebi u bradu dok su od visokoobrazovanih osoba napravili volontere čija uloga više nije rad za opće dobro, nego robovanje za još veću profitabilnost onih koji mogu platiti radnu snagu. A ako ne mogu, onda bi trebali ići u stečaj, zar ne? Tako se pod izlikom stvaranja prilike za mlade ljude dogodila legalna prostitucija akademskim građanima koji su u civiliziranim zemljama glavni kapital svake dobro uređene države, i društvo u kojemu žive i rade upravo po njima biva napredno društvo.

Zbog čega bi netko tko ozbiljno posluje i ima sredstva za proširenje potrebitog kadra, dobio uopće privilegiju tutoriti jednog mladog intelektualca koji bi od svoga znanja trebao pristojno zarađivati za život, a onaj koji u njega ulaže, gledati na taj ulog kao priliku za ostvarenje veće dobiti? Zato što živimo u Hrvatskoj, maloj zemlji na Balkanu? Ne, ne zato, nego zato što ovom zemljom već dugo vladaju oni koji ovu zemlju ne vole – dovoljno dugo da su je uspjeli opljačkati i svesti na prosjački štap, omalovažiti njezin potencijal, resurse i pamet.

Postalo je popularno govoriti kako konačno treba završiti s pričom o ustašama i partizanima i otisnuti se prema prosperitetnoj liberalizaciji tržišta (u kojoj nevidljiva ruka uvijek sirotinju zagnjuri ispod površine), a u podlozi se stvara jedna nova vrsta totalitarizma kojemu su na udaru upravo oni o kojima ovisi budućnost kakvu nam priželjkuju korumpirani političari – budućnost mladih majmuna koji će s ovakvim mehanizmima zapošljavanja teško moći produžiti vrstu, a da ona u međuvremenu ne izgine od gladi.

Iseljavanje u inozemstvo

Onaj tko se usudio među mlađom populacijom odbiti ovakav ponižavajući tretman, prozvan je lijenčinom i neradnikom, a jedan dobar dio njih se iselio ili se iseljava u inozemstvo. Pitam se, gdje žive svi ti PonižavanjeOnaj tko se usudio među mlađom populacijom odbiti ovakav ponižavajući tretman, prozvan je lijenčinom i neradnikom, a jedan dobar dio njih se iselio ili se iseljava u inozemstvo. Pitam se, gdje žive svi ti momci i cure koji su prihvatili stručno osposobljavanje, koliko mjesečno plaćaju svoje stanarine i režije, koliko im je novca potrebno za hranu i higijenu i mogu li bez podrške roditelja s ovakvom volonterskom naknadom pokriti svoje mjesečne izdatke?momci i cure koji su prihvatili stručno osposobljavanje, koliko mjesečno plaćaju svoje stanarine i režije, koliko im je novca potrebno za hranu i higijenu i mogu li bez podrške roditelja s ovakvom volonterskom naknadom pokriti svoje mjesečne izdatke? Mogu, ako su oformili kibuce, obnovili plemensko zajedništvo i prodaju rakiju ili maslinovo ulje na crno – ali nisu svi te sreće!

Vjerojatno nikad ne bih napisala ovaj tekst da se nisam zatekla u pršutoreznici u čijoj je ponudi besplatno degustiranje dalmatinskih delicija, a ondje je kozji sir kušao i pozamašni gospodin ocrnivši rad mladog inženjera strojarstva koji za njega volontira, jer eto, Bože moj, on ga uči poslu za koji je nesposoban. Pitala sam ga kako mu nije neugodno ne isplatiti radniku zasluženu plaću i još ga nazivati nesposobnim za rad. Odgovorio je da on radije te novce dade svome sinu.

Dragi gospodine, taj inženjer strojarstva je također nečiji sin, sin u čije su školovanje njegovi roditelji i ova država uložili dosta novca kako bi on mogao pošteno zarađivati za svoj kruh – odgovorila sam mu s pristojne udaljenosti. On je kapitalist, liberal, vlasnik apartmana na plaži s plavom zastavicom, mrzitelj vlaja i imotske ćudi, a ja sam domoljub i živim u velikoj zemlji čudesnih ljepota koja nikada nije bila na Balkanu i nikada na njemu neće biti – zbog mladih ljudi kojima doista ništa ne znače ni ustaše ni partizani, još manje udbakistanski domorotci koji bi nas htjeli stručno onesposobiti za ljubav.

Prema Bogu, domovini i životu, uskraćujući nam pravo na dostojanstven rad. Srećom, prošla su ta vremena u kojima se nije smjelo govoriti, nego se mrsilo sebi u bradu. Tako je i moja (brada) ostala mrsna od drniškog pršuta, ali obraz čist – bez dlake na jeziku – za one koji su naviknuli voditi glavnu riječ. Pa, neka se odviknu, besplatno je, jer ima dovoljno nas koji smo stručnjaci za komunikaciju i osposobljeni smo za rad. Da, i za rad za opće dobro, ali ne za ropstvo u podzemljima liberalnih lopova koji na kraju degustacije ne kupe ništa. Valjda im sinovi ne vole kozji sir – vlaški je to proizvod, a možda i koze imaju imotsku ćud, barem dok brste poput mene.

Slavica Mustapić