Brexit - posljedice

Šokantan ishod referenduma, protiv ostanka Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji, osvjetljava toliko razina suvremenih političkih procesa, da zainteresirani promatrač ne zna kamo bi prvo gledao. Posljedice će se očito razotkrivati godinama, i kao uvijek najvažnije će biti one kojih se ni najpametniji čovjek ne bi sjetio unaprijed. Zato je možda zanimljivo dati neki okvir ovom događaju samo na temelju dosadašnjih spoznaja, pa onda pratiti koliko se budućih razvoja bude moglo staviti u njega. Pokušat ću ocrtati takav okvir u obliku odgovora na nekoliko pitanja.

(1) Kako se to moglo dogoditi?

Da nije bilo referenduma, ne bi se ni glasovalo. Referendum je obećao premijer David Cameron 2013. godine da umiri svoje unutarstranačke protivnike. Da, dobro ste pročitali. Založio je budućnost svoje zemlje da si malo olakša natezanje sa nekakvim svadljivim gnjavatorima, koji su stalno pokušavali koristiti temu Europe da "zaljuljaju" njegov položaj šefa stranke.

(2) Zašto su protivnici EU uspjeli?

Zato jer su se vođe kampanje za izlazak iz Europske unije stavili na čelo pobune protiv samih sebe. Glasači, ogorčeni zbog gubitka radnih mjesta, rastućih stanarina, te propadanja javnog zdravstva i školstva, dali su se povesti od Borisa Johnsona, Michaela Govea, i Nigela ProblemGlavni strukturalni problem engleske ekonomije je golema neravnoteža između financijskog i industrijskog kapitala, tako da profiti na realnim investicijama blijede u usporedbi s onim što se može postići burzovnim i nekretninskim špekulacijama. Propadanje povijesnih industrijskih gradova u korist preskupog Londona samo je najvidljivija posljedica takvog stanja stvari.Faragea. Prvi je kao gradonačelnik Londona mirno gledao kako stanovanje u glavnom gradu postaje nemoguće svima koji žive od plaće. Drugi je kao ministar školstva učinio sve što je mogao da privatne škole postanu atraktivna alternativa javnima, za sve koji si to mogu priuštiti. Treći član ovog trolista do sada nije imao prigode činiti konkretnu štetu, no sad će to po svemu sudeći nastojati ubrzano nadoknaditi.

(3) Kako su uspjeli?

Populizmom. Suština je populista, kako je netko zgodno primijetio, da obične ulične brbljarije predstavlja kao plod vlastitog dubokog razmišljanja. Tada se svi frustrirani brbljavci elektriziraju: tako je, to, baš tako, konačno je netko rekao! Takvim glasačima imponira da fini gospodin koji je završio sve najskuplje škole, a takav je Boris Johnson, ponavlja sve što su oni oduvijek govorili. Alternativno tumačenje da baš to dokazuje da uopće nije promislio, jer nisu ni oni, psihološki ne dolazi u obzir.

Zanimljivo je uočiti da je Johnson vodio kampanju na suprotnoj strani od onoga kako su glasovali njegovi Londončani, koji su većinom htjeli ostati u Uniji. Možemo se pitati, da li se iznenada pokajao što je razvoj Londona mimoišao ostatak zemlje, ili je jednostavno izabrao voditi onu skupinu glasača koja ga slabije poznaje.

(4) Što se sada može očekivati?

Svi procesi koji su izazvali val gnjeva birača i dalje djeluju. Skretanjem toga gnjeva na Europsku uniju odgovorni za te procese su si kupili malo vremena, prije nego svi shvate da jedno nema veze s drugim. U nekom idealnom KočniceOčekujem stoga da će ovako na krivi način kupljeno vrijeme biti i potrošeno na krivi način. Engleski glasači koji su mislili da glasuju za zaštitu svojih radnih mjesta protiv imigranata otkrit će da su glasovali za uklanjanje socijalnih kočnica koje je nametalo europsko zakonodavstvo. Kad se one maknu, radit će kao u Aziji, a ako ne budu htjeli, vlada će uvesti novu radnu snagu iz Azije - ne naravno više iz Poljske, jer nijedan Poljak neće htjeti raditi u takvim uvjetima.svijetu, oni bi to vrijeme iskoristili da poprave kurs, te postignuto poboljšanje života svojih građana upotrijebili kao dokaz da je Europska unija stvarno bila kriva za sve. Mislim da se to neće dogoditi. Glavni strukturalni problem engleske ekonomije je golema neravnoteža između financijskog i industrijskog kapitala, tako da profiti na realnim investicijama blijede u usporedbi s onim što se može postići burzovnim i nekretninskim špekulacijama. Propadanje povijesnih industrijskih gradova u korist preskupog Londona samo je najvidljivija posljedica takvog stanja stvari. Mreže utjecaja na politiku koje pletu dobitnici u tim igrama osiguravaju da se ništa bitno ne može promijeniti. Teoretski je moguće da šok izlaska iz Europske unije slomi burzu na dulje vrijeme, te time svede moć i utjecaj Korporacije londonskog Citya na neku razumnu mjeru. Međutim, ne vjerujem ni da će se to dogoditi, jer su vodeći političari i engleska centralna banka već počeli činiti sve što mogu da stabiliziraju tržište. Koji god im bili motivi, očito time spašavaju i poziciju financijskog kapitala.

Očekujem stoga da će ovako na krivi način kupljeno vrijeme biti i potrošeno na krivi način. Engleski glasači koji su mislili da glasuju za zaštitu svojih radnih mjesta protiv imigranata otkrit će da su glasovali za uklanjanje socijalnih kočnica koje je nametalo europsko zakonodavstvo. Kad se one maknu, radit će kao u Aziji, a ako ne budu htjeli, vlada će uvesti novu radnu snagu iz Azije - ne naravno više iz Poljske, jer nijedan Poljak neće htjeti raditi u takvim uvjetima.

(5) Što referendum znači geopolitički?

Pobjedu unutarnjih protivnika britanskog imperija, povijesne opcije "little England". Nije jasno koliko će Europska MogućnostiJedna je mogućnost da vlada jednostavno ne pokrene članak 50. Lisabonskog ugovora o razdruživanju, a druga da parlament glasuje protiv prijedloga vlade u tom smislu. Ukoliko bi ipak došlo do razdruživanja, to naravno ne znači da će prestati englesko uplitanje u kontinentalnu politiku, samo što će onda biti indirektno, vjerojatno preko Nizozemske i Danske, koje su već u raznim razdobljima igrale sličnu ulogu nasipa prema Njemačkoj kao Irska i Škotska prema Engleskoj.unija to iskoristiti, no raspodjela karata je sad najviše nalik šesnaestom stoljeću, kad su Irska i Škotska okruživale Englesku, usklađene s interesima kontinentalnih sila. Nije jasno niti koliko će se ova pobjeda održati, s obzirom na to da se desila praktički slučajno, samo zahvaljujući upravo epohalnoj političkoj nesposobnosti premijera Davida Camerona, koji je zajedno sa svojim ministrom financija Georgeom Osborneom borbu protiv siromaštva zamijenio ratom protiv siromaha, a onda žrtvama takve rigidno ideologizirane ekonomske politike pružio priliku da se "istutnje" na Europskoj uniji. Već su se u ovih nekoliko dana počele skupljati snage da se referendum izigra, jer formalno nije obvezujući. Jedna je mogućnost da vlada jednostavno ne pokrene članak 50. Lisabonskog ugovora o razdruživanju, a druga da parlament glasuje protiv prijedloga vlade u tom smislu. Ukoliko bi ipak došlo do razdruživanja, to naravno ne znači da će prestati englesko uplitanje u kontinentalnu politiku, samo što će onda biti indirektno, vjerojatno preko Nizozemske i Danske, koje su već u raznim razdobljima igrale sličnu ulogu nasipa prema Njemačkoj kao Irska i Škotska prema Engleskoj.

(6) Što referendum znači za Hrvatsku?

Kao i za Grčku, kratkoročno slabljenje pritisaka da svoju kuću dovedemo u red. To je na određeni način poklonjeno vrijeme, za koje se ne treba nadati da će ga ijedna hrvatska vlada znati pametno iskoristiti. Naime, pritisci izvana su rijetko najbolji način da se uvodi red, jer su neselektivni i ne mogu biti učinkovitiji od onoga što bismo sami znali napraviti, kad bismo samo htjeli. No dakako, stvar je u tome "samo htjeti".

Također, smanjivanje mogućnosti da Srbija uđe u Europsku uniju bez ispunjavanja istih uvjeta kao i svi ostali. Teoretski, to je dobro i za Srbiju, još više nego za Hrvatsku, no teško je zamisliti srbijansku vladu koja bi na to tako gledala, a još manje pokušala zbog toga nešto ozbiljno pomaknuti na unutarnje-političkom planu. I kod njih je "samo htjeti" nepremostiv problem kao i kod nas, a zašto i ne bi bio, kad je svugdje? Treba dakle očekivati da će Srbija i dalje pokušavati ući pomoću smicalica, pa će biti zanimljvo gledati tko će im u Europskoj uniji u buduće pomagati iznutra.

U svakom slučaju, mislim da nema nikakvog smisla zbog brexita zazivati hrexit. Na žalost su sve engleske vlade još od Margaret Thatcher svoju poziciju u Europskoj uniji koristile oportunistički. Čak i kad su premijeri vjerovali u Europu, kao što je Tony Blair, nisu mogli predstavljati svoj europski angažman domaćoj publici drugačije nego pod krinkom koristoljublja. Takav je trajno nekonstruktivan stav drugog po ekonomskoj snazi člana predstavljao stalno opterećenje funkcioniranju Unije na političkoj razini, te treba očekivati da će svi koji su od volje ili od nevolje upućeni na Uniju sada osjetiti olakšanje.

(7) Što bi Europska unija mogla, kad bi samo htjela?

Provesti niz korjenitih financijskih i političkih reformi, čime bi pokazala da shvaća da bijes engleskih birača nije samo engleski problem. Nabrojat ću neke tehnički lakše, a politički teže.

(a) Ukinuti pojam porezne rezidencije, i za pravne i za fizičke osobe. Svi se porezi trebaju plaćati tamo gdje je novac zarađen. Tko misli da je to nemoguće, neka pogleda kako to Sjedinjene Države rade između svojih saveznih država, i zašto Apple ne bi imao nikakve koristi da sjedište preseli iz Kalifornije u Delaware, dok kao i Amazon ima goleme koristi od toga što mu je europsko sjedište u Irskoj a ne, recimo, Danskoj.

(b) Odreći se neoliberalnih mantri o uravnoteženom proračunu. U praksi to znači izabrati između dva puta vođenja javnih financija. Jedan je da zajedničku monetarnu prati i zajednička fiskalna politika, sa pripadajućim bešumnim prelijevanjem sredstava između bogatih i siromašnih članica Unije, opet kao što Sjedinjene Države rade između, recimo, New Yorka i Nebraske. Drugi je da se državama članicama dozvole proračunski deficiti koliki im trebaju, prema ekonomskim a ne političkim kriterijima. Dakako da se unutar eurozone to svodi na isto, pa ako netko zbog toga treba vlastitu valutu, neka je zadrži, ili ponovo uvede, bez velikih drama.

U svakom slučaju, jednako je pogrešno proglašavati deficite političkima, kao i uravnotežen proračun apolitičnim. OportunizamMislim da nema nikakvog smisla zbog brexita zazivati hrexit. Na žalost su sve engleske vlade još od Margaret Thatcher svoju poziciju u Europskoj uniji koristile oportunistički. Čak i kad su premijeri vjerovali u Europu, kao što je Tony Blair, nisu mogli predstavljati svoj europski angažman domaćoj publici drugačije nego pod krinkom koristoljublja. Takav je trajno nekonstruktivan stav drugog po ekonomskoj snazi člana predstavljao stalno opterećenje funkcioniranju Unije na političkoj razini, te treba očekivati da će svi koji su od volje ili od nevolje upućeni na Uniju sada osjetiti olakšanje.Ekonomija kao znanost i služi tome da se zna kad je državni deficit dobra stvar, a kad nije. Politička nesposobnost da se koriste tekovine znanosti na opće dobro je upravo i samo to, politička nesposobnost.

(c) Uvesti daleko višu razinu transparentnosti u vlastitom trošenju. Ovog trenutka u Bruxellesu živi i radi 39.000 lobista. To je jedan manji industrijski grad - ili veći, ako uzmemo u obzir razliku radničkih i lobističkih prihoda - pa se moramo pitati, koja industrija? Također, jedina osoba koju je Europska komisija ikad otpustila bez prava na mirovinu, i to odlukom tajnog tribunala, je njihova vlastita glavna knjigovotkinja Marta Andreasen, koja se zalagala da se trošenje novca Komisije prati standardnim knjigovodstvenim programima, koji bilježe sve izmjene, umjesto preko Excel tablica koje se mogu mijenjati bez traga. Nije slučajno da je ista osoba poslije toga izabrana za člana Europskog parlamenta na listi United Kingdom Independence Party (UKIP), koju vodi Nigel Farage!

Zašto kažem da je tehnički lako uvesti transparentnost? Zato jer se to može jednostavno tako da se uvede subsidijarnost u odlučivanju. Princip je ovdje isti kao da se netko boji pljačke velikog trezora punog novca, pa ga podijeli na mnoštvo malih trezora, sa puno manje novca, po cijeloj Europi. Nije pitanje da li je takav sustav idealan, nego da li bi povjerenje u njega bilo veće nego što je sada. Ja mislim da bi.

(d) Ukinuti reizbore na svim političkim funkcijama. Da se David Cameron nije bojao za svoju poziciju, ništa se od ovoga ne bi bilo dogodilo. Reizbor je smrt demokracije, uvidio je još Thomas Jefferson, kad je pisao delegatima koji su se svađali oko američkog ustava: "Ako predsjedniku dozvolite reizbor, imat ćete kralja, a ne predsjednika.".

(8) Što engleski referendum govori o Europskoj Uniji?

On je zrcalo. U cijeloj su Europi, ne samo u Engleskoj, mjesto elita zauzeli neki osrednji ljudi, u suštini povijesno neodgovorni. Isto što se dogodilo Davidu Cameronu moglo bi se dogoditi bilo kome od njih, bilo kada. Zapravo se i događa, na naše oči, cijelo vrijeme. Tako se francuskom socijalističkom predsjedniku dogodilo da unatoč masovnih protesta političkom silom nameće zakon o radu koji korporacijama olakšava otpuštanje, dok se predsjedniku Europske komisije i pokretaču integrirane europske politike protiv nezaposlenosti dogodilo da je kao luksemburški premijer predsjedavao industriji utaje poreza tih istih korporacija. Takvim ljudima uvijek "se događa", u bezličnom glagolu, kao u nekoj antičkoj drami koju pokreću prokletstva poganskih bogova. U stvari europsku dramu i pokreće upravo prokletstvo jednodimenzionalnog racionalizma, kao da kompjuter krivo radi ali nema koga da ga zaustavi. Taj netko može biti samo čovjek, oslonjen na transcedentne vrijednosti, ne još jedan robot. Mogli bismo i lošije učiniti, nego da pokajani vratimo spomen kršćanstva u preambulu Europskog ustava. Tko zna, možda bi tada i prošao kod napaćenog naroda, čak i francuskog.

D. K. Sunko,
Fizički Odsjek, Prirodoslovno-Matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Autor govori u svoje ime.