Intermarium?

Novi zamah hladnoratovskih kriza i vojnih sukoba u svijetu, a odnedavno i u nama bliskoj Ukrajini, otvorio je teška pitanja o položaju i budućnosti Hrvatske u izmijenjenim geopolitičkim okolnostima. Iako Hrvatska nije posebno važan geopolitički čimbenik niti može značajnije sudjelovati u svjetskim promjenama, o tim je pitanjima ipak važno razmišljati, ponajprije zbog nas samih.

Ostvarenjem državne nezavisnosti 1991., hrvatski se narod po prvi put nakon pola stoljeća našao izvan bilo kojeg Geopolitikašireg političkog okvira. Hrvatskim nacionalnim interesom tada je proglašeno uključenje u Europsku uniju koja je trebala biti, ovisno o tumačenju političke opcije na vlasti, nadomjestak za Jugoslaviju ili „sredstvo ostvarenja nacionalnih interesa“. Ne znajući što s novostečenom nezavisnošću, a sama bez državotvorne tradicije, hrvatska je elita (neovisno o stranačkim bojama) odlučila obnoviti ono što je prekinuto 1918. godine: političku autonomiju unutar višenacionalnoga imperija pod njemačkom prevlašću, ovoga puta Europskom unijom.

Kako bi se novi vanjskopolitički cilj prikazao jedinim logičnim, isticana je hrvatska pripadnost sredozemnom i srednjoeuropskom kulturnom krugu. No, podrazumijeva li kulturološka bliskost ujedno i slične nacionalne interese? Zemlje sredozemne Europe poput Španjolske, Italije, Grčke ili (dijelom) Francuske nemaju interesa koji bi bili bliski hrvatskima. Dapače, u talijanskom su slučaju oni Upitniksuprotstavljeni (npr. pitanje ribolova u Jadranskome moru). Takav je naš odnos i prema germanskoj srednjoj Europi. Danas je hrvatsko-njemačka gospodarska razmjena, blago je reći, poprilično neuravnotežena, a naš „stari saveznik“ onemogućava svaki pokušaj razvoja hrvatskih prometnih potencijala koji bi predstavljali konkurenciju njemačkima (npr. izgradnja nizinske pruge Zagreb − Rijeka i obnova riječke luke). Pokušavajući se osloboditi jugoslavenskoga bremena nametnutoga povijesnim okolnostima 1918., Hrvatska je nakanila naći novi identitet u zajedništvu sa zemljama koje joj zaista nikada nisu bile, niti mogu biti ravnopravan i iskren suradnik.

Umjesto sredozemnoga i germansko-srednjoeuropskoga kulturnoga kruga – kojima i samima danas prijeti urušavanje pod globalizacijskim i migracijskim procesima, kao i uslijed liberalnih društvenih eksperimenata – ne bi li država Hrvatska svoje mjesto u svijetu trebala tražiti s državama koje dijele sličnije nacionalne interese i pogled na budućnost ovoga dijela svijeta? Alternativa za hrvatsku vanjsku politiku u tom bi smjeru značila prvenstveno okrenutost zemljama srednjoistočne Europe (tzv. nove srednje Europe), ali i općenito prostoru između Njemačke i Rusije koji zauzimaju manje nacionalne države.

Cilj je ovoga rada predstaviti geopolitičku zamisao suradnje i savezništva u srednjoj i istočnoj Europi, nastalu u međuratnoj Poljskoj. Kako je riječ o vezama zemalja između triju mora (Baltičkoga, Crnoga i Jadranskoga mora), prostor se u geopolitičkoj literaturi naziva Intermarium (lat. između mora), odnosno na poljskom Międzymorze.[1]

Od Lublina do Višegrada

Zemlje srednjoistočne Europe imaju dugu tradiciju međusobne suradnje i savezništava. Već u razvijenom srednjem Intermariumvijeku dolazi do stvaranja prvih personalnih i realnih unija, posebno onih između Ugarske i Hrvatske te Moravije i Bohemije. Najznačajniji doseg integracija u srednjoj i istočnoj Europi svakako je rano-novovjekovna Poljsko-litavska zajednica koja je nastala sporazumom iz Lublina 1569. godine. Obuhvaćala je većinu prostora današnje Poljske, Litve, Bjelorusije i Ukrajine, što ju je činilo najvećom državom tadašnje Europe. Rzechpospolita (hrv. zajednička stvar, lat. res publica), kako su je zvali njezini žitelji, propala je 1790-ih uslijed triju podjela između Rusije, Austrije i Pruske.

Po stvaranju nezavisne Republike Poljske 1918., državni poglavar Józef Piłsudski zauzeo se za stvaranje federativne države narodâ između Baltičkoga i Crnoga mora. U kolovozu 1919. došlo je do okončanja kratkotrajnoga poljsko-ukrajinskoga sukoba i stvaranja saveza s Ukrajinskom Narodnom Republikom pod vodstvom Simona Petljure, što je bio temelj za daljnju gradnju poljsko-ukrajinske federacije. No, već iduće godine došlo je do poraza poljsko-ukrajinskih snaga u Ukrajini, a sovjetska Crvena armija napredovala je duboko u Poljsku. Sovjeti su poraženi u Bitci za Varšavu u kolovozu 1920. te je Poljska spašena od crvene opasnosti, no Ukrajina je izgubljena za idućih sedam desetljeća. Istodobni poljsko-litavski rat te sovjetska okupacija Bjelorusije konačno su uništili svaku nadu u skoro stvaranje baltičko-crnomorske federacije.

Međuraće u srednjoistočnoj Europi obilježilo je nepovjerenje i trvenja između njezinih zemalja. Čehoslovačka, PilsudskiRumunjska i Jugoslavija uspostavile su usku suradnju u obliku Male Antante, sporazuma usmjerenoga protiv pokušaja obnove cjelovite predratne Mađarske, dok je Poljska ostala izvan ikakvih integracijskih procesa. Takva je situacija dovela do komadanja Čehoslovačke 1938./1939.[2], Poljske 1939., Rumunjske 1940.[3] i Jugoslavije 1941., dok su baltičke države u potpunosti pripojene Sovjetskom Savezu 1940. godine. Iako ne možemo sa sigurnošću znati što bi bilo da su države srednjoistočne Europe u to vrijeme imale izgrađeni institucionalni vojno-politički savez, za pretpostaviti je da u tom slučaju njemačko-sovjetski pohod na države Intermariuma ipak ne bi bio tako brzo i lako provediv, ako ne i potpuno neuspješan.

Nakon Drugoga svjetskoga rata neke su predratne države i granice obnovljene, no čitav je prostor između Baltika i Crnoga mora bio prisilno integriran u Varšavski ugovor, vojno-politički savez sa sovjetskom prevlašću. Tek s krizom u SSSR-u i jačanjem antikomunističkoga otpora u zemljama srednjoistočne Europe 1980-ih počela se obnavljati ideja suradnje zemalja Intermariuma. Nakon demokratskih promjena 1989./1990. počelo se provoditi prve korake u smjeru savezništva srednjoistočne Europe. Tako su se 15. veljače 1991. čelnici Poljske, Čehoslovačke i Mađarske sastali u ruševinama dvorca Višegrada na krajnjem sjeveru Mađarske kako bi dogovorili užu suradnju tih triju zemalja s obzirom na vanjsku politiku i ekonomiju. Lech Walesa, Vaclav Havel i Jozsef Antall tom su prilikom, ipak, naglasili kako dogovor triju zemalja nije usmjeren protiv Moskve te kako njegova namjera nije stvoriti nekakav sanitarni kordon između zapadne Europe i Rusije.[4] Višegradska skupina, koja zbog podjele Čehoslovačke na Češku i Slovačku sada ima četiri članice, u međuvremenu je započela i određene projekte poput Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini (Central European Free Trade Agreement, CEFTA, 1992.), Međunarodne višegradske zaklade (1999.), kao i vlastitu bojnu skupinu (2011.). Njezine su članice danas dijelom Europske unije i NATO-a.

Intermarium i nacionalna politika

Ideja nezavisne (kon)federacije zemalja između Baltičkoga i Crnoga mora kroz početni je dio svojega razvoja bila Tri moravezana isključivo uz poljski nacionalni pokret. Pojavila se u razdoblju prije Velikoga rata među poljskim intelektualcima vezanima uz Narodnu demokraciju, kulturni i politički pokret koji je težio stvaranju nezavisne moderne poljske države. Najstariji je zapis onaj Jana Ludwika Popłavskog koji se u feljtonu objavljenom 1901. zalaže za stvaranje države koja bi obuhvaćala krajeve od Odre do Dnjepra i od Baltika do Karpata, ujedinjujući tako Čehe, Poljake, Slovake, Ukrajince, Bjeloruse i Litvance pod zajedničkom vlašću. IntermariumZa razliku od tog političkog tabora, Józef Piłsudski i njegova Poljska socijalistička stranka smatrali su obnovu velike zajednice između Baltika i Crnoga mora važnijim ciljem, iako se time žrtvovao isključivo poljski karakter nove države. Najpoznatiji teoretičar ovoga stajališta bio je Jerzy Giedroyc, dugogodišnji novinar, publicist i politički emigrant koji se temom Intermariuma i suradnje u srednjoistočnoj Europi bavio više od pola stoljeća.Detaljnije se srednjoistočnom Europom već tada bavio Roman Dmowski, čelni čovjek Narodne demokracije i kasnije otac poljske diplomacije. U knjizi „Njemačka, Rusija i poljsko pitanje“ iz 1907. Dmowski se osvrće na negativnu ulogu Njemačke u srednjoistočnoj Europi i ističe važnost suradnje zemalja tog podneblja kako bi osigurale svoju nezavisnost od velikih sila. Deset godina kasnije, kao predvodnik Poljskoga narodnoga odbora, on je u srpnju 1917. silama Antante uputio memorandum pod naslovom „Pitanja srednje i istočne Europe“ u kojemu zapadne saveznike uvjerava u važnost oslobođenja malih naroda srednje i istočne Europe te njihovu međusobnu suradnju kao jedini jamac stabilnosti u ovom dijelu kontinenta.[5] Unatoč tome, Dmowski i Narodna demokracija u cjelini bili su za poljsku državu homogenu u etno-konfesionalnom smislu (tj. za nacionalnu državu poljskoga naroda), a otklanjali su bilo kakvu mogućnost federacije sa susjednim zemljama.[6]

Za razliku od tog političkog tabora, Józef Piłsudski i njegova Poljska socijalistička stranka smatrali su obnovu velike zajednice između Baltika i Crnoga mora važnijim ciljem, iako se time žrtvovao isključivo poljski karakter nove države. Najpoznatiji teoretičar ovoga stajališta bio je Jerzy Giedroyc, dugogodišnji novinar, publicist i politički emigrant koji se temom Intermariuma i suradnje u srednjoistočnoj Europi bavio više od pola stoljeća. Giedroyc je 1930-ih u listovima „Bunt Młodych” i „Polityka” oštro kritizirao nacionalni program Narodne demokracije i zagovarao poštovanje manjinskih prava u Poljskoj kako bi se neutralizirala opasnost od nacionalističkih pokreta manjinskih naroda (osobito Ukrajinaca).[7] No, Giedroyc je isto tako nedugo nakon Drugoga svjetskoga rata i oduzimanja Poljskoj gotovo polovice predratnoga teritorija bio prvi koji je u pariškom listu poljske emigracije „Kultura“ pozvao na priznavanje novih istočnih granica kao realnosti, a zbog lakšega uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa i savezništava s poljskim istočnim susjedima.

Prvo navedeno stajalište u poljskoj se politici obično naziva piastovskim (prema dinastiji Piast koja je uspostavila Rh geopolitikapoljsko kraljevstvo i provela pokrštavanje i europeizaciju Poljaka), a obilježava ga želja za oblikovanjem Poljske kao homogene nacionalne države sa snažnim europskim identitetom. Nasuprot toga je potonje navedeno stajalište, nazivano jagellonskim (prema dinastiji Jagelovića koji su uspostavili Poljsko-litavsku zajednicu) jer za cilj ima stvaranje velike državne zajednice s istočnoeuropskim zemljama. Ova podjela, iako naizgled arhaična, i dalje je aktualna u poljskoj politici, a vanjskopolitički programi dviju najvećih stranaka 3. Rzechpospolite (kako Poljaci zovu svoju današnju državu) jasno se razlikuju s obzirom na tu podjelu. Građanska platforma (Platforma Obywatelska, PO) Donalda Tuska, stranka desnoga centra i eurofilske orijentacije drži piastovsku stranu, dok je Pravo i pravednost (Prawo i Sprawiedliwość, PiS), nacional-konzervativna desna stranka bivšega premijera Jaroslawa Kaczynskog, označena kao jagellonska.

Intermarium je kao politička ideja prisutan danas i u drugim zemljama. Sve mainstream stranke Višegradske skupine, o kojoj je ponešto već rečeno, zalažu se za jačanje suradnje među zemljama u regiji s obzirom na to da se to pokazalo i dobrom ekonomskom formulom u zadnjem desetljeću. Posebno to stoji za stranke desnice, poput češke Građanske demokratske stranke i mađarskog Fidesza. Također, ideju integracije prostora između Baltika i Crnoga mora podupire bjeloruska anti-lukašenkovska oporba na čelu s Bjeloruskim narodnim frontom, kao i većina političkih opcija u trima baltičkim zemljama. Ideja Intermariuma pokazala se prihvatljivom i strankama euroskeptične nacionalne desnice. Tako primjerice mađarski Jobbik teži stvaranju osovine Poljska − Mađarska − Hrvatska[8], a ukrajinska „Svoboda” poziva na izgradnju boljih veza među zemljama baltičko-crnomorske regije.[9]

Možda je glavni razlog pozitivnoga shvaćanja Intermariuma u njegovoj afirmaciji nacionalne države nasuprot (ruskoga i njemačkoga) imperijalizma. Rusija s ogromnim demografskim, migracijskim i društvenim problemima zasigurno srednjoistočnoj Europi nema puno toga za ponuditi osim jeftinih energenata, dok je njemačka cijena potpore (uvoz postmodernih liberalnih trendova i političkoga sustava) zaista previsoka. Upravo zato alternativa u obliku integracija srednje i istočne Europe postaje poželjan geopolitički smjer.[10]

Euroazijska kritika

Najznačajniju kritiku Intermarium ideji upućuje euroazijanistička škola geopolitike. Euroazijanizam je u izravnoj Osnove gepolitikesuprotnosti s idejom Intermariuma jer eventualni jak savez srednjoistočne Europe vidi kao prirodnu barijeru između ruskoga euroazijskoga i germanskoga srednjoeuropskoga prostora, odnosno kao potencijalnu smetnju razvoju vojno-političke i gospodarske suradnje među tim dvjema civilizacijama euroazijske kontinentalne mase. Ruski filozof i geopolitičar Aleksandr Dugin taj „sanitarni kordon”, kako ga naziva, smatra problematičnim prvenstveno zbog toga što u njemu vidi ubačenoga američkoga atlantističkoga „Trojanskoga konja”. „Atlantistički su geopolitičari vrlo svjesni strateške opasnosti saveza Rusije s Europom (pogotovo s Njemačkom) i tradicionalno teže na svaki mogući način spriječiti to. Najučinkovitija metoda talasokracije je sanitarni kordon, tj. pojas od nekoliko pograničnih država neprijateljski nastrojenih kako prema istočnom tako i zapadnom susjedu i izravno povezanih s atlantističkim polom”, objašnjava Dugin u „Osnovama geopolitike”. Utjecajni ruski geopolitičar nudi i kontroverzno rješenje problema: „Jedini mogući put otklanjanja sanitarnoga kordona je potpuno preoblikovanje novih državnih tvorevina na osnovu čisto geopolitičkih čimbenika.”[11] Kao moguće puteve prema rješenju Dugin u sljedećim poglavljima predlaže razbijanje Ukrajine na više dijelova, pripajanje Bjelorusije i Finske, pa čak i novu podjelu Poljske.

Ironično, Duginova kritika upravo u samoj sebi sadrži snažni argument svim narodima regije u korist jače SmjerMožda je glavni razlog pozitivnoga shvaćanja Intermariuma u njegovoj afirmaciji nacionalne države nasuprot (ruskoga i njemačkoga) imperijalizma. Rusija s ogromnim demografskim, migracijskim i društvenim problemima zasigurno srednjoistočnoj Europi nema puno toga za ponuditi osim jeftinih energenata, dok je njemačka cijena potpore (uvoz postmodernih liberalnih trendova i političkoga sustava) zaista previsoka. Upravo zato alternativa u obliku integracija srednje i istočne Europe postaje poželjan geopolitički smjer.institucionalizirane suradnje i savezništva među zemljama regije jer rusko-njemačka prijetnja opstanku naših nacionalnih država kao takvih upravo je ono što je i bilo poticaj integracijskim procesima u regiji. Nasuprot euroazijanističkim planovima, narodi srednjoistočne Europe žele sebe vidjeti kao samostalne subjekte svjetskih političkih procesa, a ne dijelom moskovske, berlinske ili washingtonske sfere utjecaja. U tom smislu, svaki pokušaj udara na neku od zemalja regije za ishod će imati samo još veće procese integracije, što najbolje pokazuje slučaj Ukrajine.[12]

Lijepa naša i Intermarium

Hrvatskoj vanjskoj politici danas se jednostavno nameće savezništvo s državama srednjoistočne Europe, to čak više nije jedna od mogućnosti. Postoji nekoliko razloga tomu. Za početak, Republici Hrvatskoj potrebni su strateški partneri unutar Europske unije koji s njom dijele slične nacionalne interese. Naši dosadašnji vodeći europski partneri – Njemačka i Italija – to nisu; odnos RH s tim dvjema državama jest u bitnome kolonijalan, a ne partnerski. RHDrugo, hrvatski se narod mora riješiti balkanskih elemenata u svojemu nacionalnom identitetu i mentalitetu koji je poprimio tijekom sedam desetljeća Jugoslavije. To je moguće postići samo u zajednici s narodima sličnoga identiteta, nacionalnih vrijednosti i povijesne sudbine. Zemlje srednjoistočne Europe (pogotovo u užem smislu: Poljska, Slovačka, Mađarska i Slovenija) dijele istu konfesionalnu pripadnost, tešku sudbinu u 20. stoljeću, kulturološko-jezična obilježja (s iznimkom Mađarske), društveno-politički sustav i probleme koji dolaze s njime itd.

No, kako kaže jedan poljski autor, „idejni sadržaj saveza mora stajati u izravnom protivljenju globalizmu i uništavajućim kulturnim trendovima liberalne-demokracije koje promoviraju određene međunarodne opcije. Prazna geopolitika i makijavelističke kalkulacije nisu dosta.“[13] Zato je možda najvažniji razlog zašto hrvatski pogled mora biti usmjeren prema srednjoistočnoj Europi, a ne Berlinu, Rimu ili Bruxellesu očuvanje tradicionalnih vrijednosti i društvenih struktura. Europska unija, ne računajući zemlje srednjoistočne Europe koje su članicama postale tek u zadnjem desetljeću, prostor je dalekosežnih liberalnih društvenih eksperimenata koji idu za izmjenom tradicionalne obitelji i spolnih identiteta, brisanjem tradicionalnih europskih i kršćanskih vrijednosti. Oko tih promjena u Europskoj uniji postoji konsenzus svih vodećih političkih stranaka, uključujući i europučane. Da bi se tome oduprla, srednjoistočna Europa mora borbu voditi zajedno. Pritom, Intermarium ne može biti samo geopolitički savez pokretan (nacionalnim) interesima, nego i zajednica narodâ koji dijele istu ideju, način života i pogled na svijet.

Leo Marić
Obnova

 

Časopis ObnovaVaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge "Obnova" možete pratiti na www.obnova.com.hr.

 

Bilješke

[1] Hrvatski bi prijevod toga bio doslovno Međumorje, ali u radu ću zbog šire prihvaćenosti rabiti latinski naziv.

[2] U podjeli čehoslovačkoga teritorija 1939. sudjelovale su, uz Njemačku, i Poljska i Mađarska. Ironično, godinu dana nakon ista je sudbina zadesila i samu Poljsku.

[3] Kako mađarsko-rumunjski teritorijalni spor nije bio uspješno riješen pregovorima, rumunjska je strana pozvala na arbitražni postupak s Italijom i Njemačkom kao arbitrima. No, suprotno željama inicijatora, (drugom) bečkom arbitražom u kolovozu 1940. Mađarskoj je predan sjeverni Erdelj/Transilvanija.

[4] Stephen ENGELBERG, „Three Eastern European Leaders Confer, Gingerly“, The New York Times, 17. 2. 1991. (poveznica, 20. 8. 2014.)

[5] R. DOBROWOLSKI, „Środkowoeuropejski układ beypiecyeństwa w koncepcjach geopolitzcynzch Narodowej Demokracji do 1939. roku“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 50–53.

[6] Isto, str. 56–57.

[7] T. SZCZEPANSKI, „Międzymorze – zapomniana idea niezależności narodowej i stabilizacji regionalnej“, Obywatel, br. 3. (29.), 2006. (poveznica, 20. 8. 2014.)

[8] U političkom programu objavljenom 2014., tvorci Jobbikove vanjskopolitičke strategije kao motive za približavanje naših triju zemalja vide prvenstveno moguću korist od zajedničkoga političkoga nastupa u Europi i suradnju oko privlačenja ulaganja u prometnu i energetsku infrastrukturu, kao naravno i naše povijesne veze. (poveznica, 28. 8. 2014.)

[9] Program Sve-ukrajinske zajednice „Sloboda“ iz 2011. (http://en.svoboda.org.ua/about/program/, 28. 8. 2014.)

[10] J. SIEMIATKOWSKI, „Międzymorze wczoraj i jutro“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 31–32.

[11] A. DUGIN, Osnovi geopolitike, str. 323–324.

[12] Ruska diplomatska i vojna uključenost u ukrajinski sukob uzrokovala je povećanje obrambenih stavki u godišnjim državnim proračunima zemalja Višegradske skupine i baltičke trojke te ubrzala proces stvaranja bojne grupe Višegradske skupine.

[13] J. SIEMIATKOWSKI, „Międzymorze wczoraj i jutro“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 35.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.