Smrt profesora emeritusa Esada Ćimića

Za vrijeme mojega studiranja sociologije u Zadru profesori Esad Ćimić i Đuro Šušnjić bili su mi i ostali najdraži profesori. Na početku navodim samo neke razloge...

Neke poveznice dvaju genija

U životu nisam slušao bolje metodičare nastave, a bez tzv. pedagoških kompetencija. Njihove predavaonice uvijek su bile prepune i to ne samo studenata. Za razliku od današnjice nikada nisu tražili potpise od studenata.

Kad su ih neki poslovni ljudi upitali: „Gdje je vaše misli i mudrost moguće primijeniti i ima li (i) tko od njih neke koristi?“, složili su se obojica da je njihova mudrost izgovorena i napisana riječ, koja se može se primijeniti (samo) kada su i ljudi otvoreni za pitanja o smislu života i smrti. "Kad se pogase sva svjetla – ljudi traže svjetlo!" (Šušnjić), a Ćimić je u knjizi "Iskušenja zajedništva" dodao da se čovjek današnjice "udaljio od samog sebe gotovo kao Zemlja od zvijezda i da nije samo Bog ljudima misterij, tajna, nego je i sam čovjek sebi misterij".

Šušnjić i Ćimić istraživali su odnose znanosti i religije. Tvrdili su da se znanost i vjera ne isključuju, a(li) da postoje oni koji ne vjeruju u Boga, a vjeruju u znanost. Ateisti prigovaraju vjernicima da nemaju dokaze za postojanje premda nikada nisu ponudili uvjerljive argumente da Bog ne postoji. Ako razum ne razumije bit života, tada vjera "počinje gdje razum prestaje". (Đuro Šušnjić)

Nužno je saslušati osobu koju drugi sude. To su obojica njegovali i zbog trauma koje su im priredili političari i neki kolege. "Ljudi izbjegavaju nezgodna pitanja, a ja tvrdim: Misao umire s nestankom pitanja." (Šušnjić u knjizi "Sjaj odlomaka")

Obojica su dijelila misao da kada tijelo gubi, onda duh dobiva! Kada sam postao sveučilišni profesor, obojica su mi s posebnom posvetama poklonili svoje knjige. Autori su najčitanijih knjiga iz sociološke teorije.

Profesor emeritus Esad Ćimić prvi je osnivač odsjeka za sociologiju u Zadru. To razdoblje zlatnih dana zadarske sociologije, koliko je meni poznato, istaknuo je samo pok. mr. Ratko Čorić, koji je se prof. Ćimićem kao student najviše i najduže družio, punih 35 godina. On je jednom izjavio da je po Ćimiću zadarski studij bio prepoznat, ali je i izdvojio i dvojicu izvrsnih profesora, pok. prof. dr. Nikolu Skledara te prof. dr. Đuru Šušnjića.

Prof. emeritus Esad Ćimić bio je po mnogo čemu nenadmašan

Na jednom predavanju prof. Ćimić govorio je o razlikama između čovjeka i drugih živih bića i zaključio da životinje ne mogu postati čovjek, a(li) ljudi nerijetko postaju gori od zvijeri!

Ćimića su najviše progonili zbog njegove knjige "Politika kao sudbina" (iz davane 1982. godine). Knjiga je pr(a)vi primjer političkog stradalništva, a naišla je na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga "carstvo anarhije". Tanović je bio toliko drzak da je ustvrdio kako (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je "karakter Ćimićeva sudbina". Kažem „drzak“ zato što je upravo Ćimić javno prosvjedovao da (ondašnji) političari nikada nisu polagali račune "raji". Tanović je napravio opaku zamjenu teza. Za loš karakter optužio je čovjeka koji je kao partijsku kaznu dobio Zadar kao odredište nekada ideološki nepodobnih sociologa. Ćimićeva knjiga bila je i ostala važan prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Tamo je prozvao političke režimlije - imenom i prezimenom, a samo je Šušnjić progovorio da je Ćimić poslije "svakog hoda po mukama, mogao rasuđivati a ne osuđivati, pamtiti a ne zlopamtiti, šaliti se, a ne plakati! Ono što je kazivao nikad nije sličilo na govor ogorčenog. On je iskričav, a nije zloban, zajedljiv, a nije pakostan! Mislio sam o tome kako bi bilo divno da ljudi mogu takvi postati!" (Šušnjić)

Nakon studija, dok sam bio u statusu asistenta postavio sam prof. Ćimiću u (nekada) kultnoj konobi Stomorica u Zadru neugodno pitanje: "Profesore, sjećate li se moje generacije i usmenih ispita kada ste iznimno teška pitanja postavljali samo nekim studentima?" Nasmiješio se i rekao: "Kako da ne, imao sam u tvojoj skupini petero studenata koji ste odskakali od drugih pa sam vas pitao jer i sam nisam bio siguran u odgovore!"

Znanstvenici, uglavnom bezuspješno pokušavaju spoznati svjetska čuda. A onda kada i uspiju, onda "saznajno čudo nije time rasčuđeno. Na polju spoznaje krajnjeg smisla svijeta, znanost nije uspjela rasčuditi ljudski smisao za tajnu transcendencije." (Ćimić u knjizi "Iskušenja zajedništva")

Partijski drugovi i "podobni" sociolozi protjerali su velikane u sociologiji, Šušnjića iz Beograda, a Ćimića iz Sarajeva. Srećom da su dobili "partijsku kaznu" grad (Za)dar, a ja sa studentima dvojicu veličanstvenih intelektualaca.

Obojica su pisala, govorila i mislila drukčije od većine, pa su drugima bili opasni ili "neukrotivi". Bili su, kako kaže Šušnjić, "neka vrsta iseljenika iz stvarnosti".

Šušnjićev briljantan tekst o Ćimiću

Tjedan dana nakon Ćimićeve smrti e-poštom mi je Šušnjićeva supruga Olivera poslala njegov briljantan tekst. Nakon dugo vremena, čekajući da se (osobito) kolege sa sociologije Sveučilišta u Zadru prvi oglase, a nisu (!?), zato sam se (tek sada) odlučio objaviti oproštajni tekst (svoga velikog prijatelja) Đure Šušnjića, a koji je nastao prije više od pet desetljeća. Pitate se kako to? Odgovor ćete doznati na kraju ovog teksta.

Da bih skratio prostor (u medijima), ovdje ću izdvojiti samo meni najintrigantniji dio Šušnjićeva zapažanja. On je u oproštajnom pismu naglasio da se Ćimić smijao sebi i nama da bi danas (rijetki) plakali nad tom grandioznom veličinom. Napisao je da je Ćimić bio smijeh, osmijeh i podsmijeh ovom svijetu. Ćima (kako ga je od milja zvao Šušnjić) konstantno je imao smiješak i tako se branio od ljudi koju su mu za života zadavali bolne udarce.

Skraćeni tekst prof. Šušnjića o pok. Ćimiću

"Dragi Ćima, u životu je sigurna samo smrt. Naš je život samo jedan san... Ako nam je bilo išta zajedničko, onda je to zemlja i grob u njoj. Ljudsko biće je jedino biće među živim bićima koje sahranjuje svoje mrtve ... Smrt mu uze pero iz ruke, baš kad je pisao da svatko gubi utrku s vremenom. Bio si, brate, pun duha, a sad nas ostavljaš u suzama... S tobom umire jedan svijet koji si nosio u sebi, koji je živio u tebi, i od koga si odvojio ono najbolje za nas.

Znam te dobro, prijatelju moj stari. Da možeš, i sada bi se narugao smrti i pričao šale na njen račun, iako si to radije činio na svoj račun. Imao si jaku potrebu govoriti. Ne zna se je li ta tvoja potreba bila jača od naše želje da te slušamo. Bio si zanimljiviji od svake knjige, ali te nije bilo lako pro/čitati: bio si odviše slojevit! Ako odeš u pakao, bit ćeš bar neka vrsta vodiča za duhovite. Rijetki su oni kojima povijest znanosti izdaje odobrenje za besmrtnost.

Dragi moj Ćima, da nije sjećanja, svi bismo bili mrtvi... U nas ti i ne daju da objasniš nego da se izjasniš – o nacionalnoj pripadnosti. Kad su te upitali: 'Zašto si se ti, Esade, izjasnio kao Hrvat?', a ti odgovori: 'Zato što se moj brat izjasnio kao Srbin'... Misao je tvoja domovina, jer to nije domovina po nuždi, već po izboru.

Umro si protiv svoje volje, ali si živio po svojoj volji. Bio si od onih koji u dugoj noći pale iskru nade i govore stvari svima razumljivim jezikom. Tvoja misao, koja je bila pokušaj da se osmisli ne samo život nego i smrt, ima u sebi dovoljno razloga da se prisloni uz ljudsko srce. Svojom mišlju i svojim životom dokazao si da čovjekovo pravo na pobunu nikad ne zastarijeva...

Ako se danas, poslije toliko godina druženja, upitam tko si ti zapravo bio, onda mi se neodoljivo nameće jedan odgovor: promatrač svijeta! Prema ljudima si se odnosio kao prema glumcima, a prema životu kao prema drami. Tako si nosio dvije duše: jedna se igrala a druga patila! Bio si dežurno oko u kome se ogledaju ljudski nemiri. Nisi mogao misliti, a da ne dodaješ sebe svakoj misli; nisi mogao živjeti, a da ne uživaš u životu. Čovjek kao ti morao je ostati sam u svojim mislima. Sam, ali ne i usamljen. Vidiš kako sam te držao na oku i pažljivo osluškivao tvoj govor, svjestan da ono što misliš ostavlja traga ne samo na moju misao, nego i na sve one koji su razmišljali o stvarima koje uznemiruju duh... Bio si dar prirode društvu i društvenim znanostima. Bio si učenik i mučenik znanosti: osuđen na razmišljanje i sumnje!

Tebe su se bojali svi oni koji nisu smjeli izići na danje svjetlo. Među njima djelovao si kao jedini trijezan među pijancima. Davao si im dvostruki razlog da te mrze: zato što su znali da su ti duhovno nedorasli i zato što nisi zlopamtilo. Bilo ti je najveće zadovoljstvo učiniti ono što su tvoji protivnici smatrali da ne mogu učiniti i da ne možeš učiniti. Bio si zaigran duh u igri u kojoj se znalo tko igra i tko će biti izigran: ali izvan igre nisi znao za sreću! Na svojoj koži si se uvjerio da se ozljeda liječi brže nego uvreda. A ožiljci ne znaju lagati. Sva stradanja kroz koja si prošao ista su kao i hod naše znanosti po mukama, pa je ovo ujedno i nadgrobno slovo njoj samoj. Bio si veliki glumac svoje vlastite drame – politike kao sudbine – a ipak ti se život nije zgadio. Oprosti im. Griješiti je ljudski, a oprostiti je božanski. Oni tebi ne bi oprostili.

A evo, grob uze još jednog svjedoka istine i smisla! Nemoj žaliti, ideš u bolji svijet, u gorem si već bio. Samo grob prima istinu. Zaokružio si svoj život, i sada možeš otići, jer nikome nisi ostao dužan, osim samom sebi. Napustio si sve dužnosti – više nikome ne duguješ. Učinio si dovoljno da ne budeš zaboravljen. Imao si bistro oko i bistar duh, a sada ćeš imati i bistro nebo iznad vječne postelje. Tvojim odlaskom naša znanost gubi vedru dušu. Počivaj u svom posljednjem snu! Sada si iznad ljubavi i mržnje – izvan zla. Odlaziš u grob i ulaziš u sjećanje..." (Đuro Šušnjić)

Umjesto zaključka važna napomena – ovaj govor napisao je Šušnjić prije više od pedeset godina! Ćimić je svog prijatelja Šušnjića često molio da napiše govor koji bi mu držao na grobu – ako umre prije njega. Kada je, poslije Šušnjićevih opiranja te istovremenih Ćimićevih usrdnih molbi, ipak napisao govor, onda je Ćima zahtijevao da naprave „generalnu probu“. I opet je Šušnjić nevoljno popustio. Što se tada dogodilo? Legao na krevet, pokrio se plahtom, i Đuri zapovjedio: „Čitaj mi, a ja ću pažljivo slušati i ocijeniti vrijednost tvoga govora“. Poslušao ga je i počeo s čitanjem, "ali nakon pet minuta on je skočio iz kreveta, tražio da prestanem, jer se uplašio da će možda baš sada izdahnuti. Od mene je samo molio obećanje da ću govor objaviti nakon njegove smrti, što sada i činim."

Sada postaje jasnije zašto sam doslovno gutao knjige socioloških velikana i zašto su moji studenti prije godinu dana puna tri sata koncentrirano slušali mog ex-profesora Đuru, koji je tada napunio 88. godinu života!

dr. sc. Zlatko Miliša, prof.