Sreća nije mjerljiva...

Moderna društva opsjednuta su srećom. Društveno blagostanje vezuje se najčešće samo za materijalne aspekte života, što je reduciranje sreće, ali i društvenog zadovoljstva, osobito kada su pokidane društvene veze, kao što je slučaj u ekonomski (naj)razvijenim državama. S druge strane, ako se sreća poistovjeti sa subjektivnim doživljajem, onda se usmjeravamo na aspekt uživanja što se onda krivo interpretira kao glavni indikator zadovoljstva životom. Sreća je ideal pa je nedostupna znanstvenoj validnosti.

Postoje razna ispitivanja koja otkrivaju u kojim su državama ljudi najsretniji, a gdje ne. To su sve samo ne znanstvena istraživanja, koja utječu na kreiranje javnog mišljenja, ali imaju i manipulativnu ulogu. O tome će biti riječi u ovom eseju, a sada ću kratko o pogrješkama koje roditelji rade kada vlastitu djecu (usko) usmjeravaju prema sreći.

Griješimo kada vlastitu djecu usmjeravamo samo prema sreći

Sumanuta potraga za srećom počinje već u obiteljskom odgoju. Roditeljima je cilj da im djeca budu sretna, a trebali bi znati da nitko nije i ne će pronaći recept za povećanje sreće.

Mnogi sebe i druge obmanjuju priča­ma o sretnom djetinjstvu, sreći u braku, obitelji s djecom, unučadi… Brojni roditelji kao da se trude da im djeca budu nesamostalna. Takav pristup uočljiv je kod popustljivih roditelja, koji rezoniraju, "ako sam ja imao teško djetinjstvo, učinit ću sve da moja djeca budu sretna". Ranije se u odgoju gledalo kako pomoći i usrećiti druge, a popustljivim roditeljima najvažnije je da im dijete bude sretno! Tako se formiraju osobe koje nisu nikada sretne niti zadovoljne, vječno su željne pažnje, ne trpe autoritete i zabrane te cijeli život imaju jednosmjerna očekivanja. Nikada nemaju dovoljno. Popustljivi roditelji trebali bi uvidjeti važnost poljske poslovice: "Sreća pamet uzima, a nesreća ju vraća". U odgoju je djece iznimno važna emocionalna inteligencija jer što se više dajemo, to ćemo imati "bogatije" osjećaje.

Moj pok. prijatelj i istaknuti psihijatar Vlado Jukić jednom je rekao: "Sreća i zadovoljstvo ne idu pod ruku s materijalnim. Među siromašnima ima mnoštvo sretnih, a među bogatima mnoštvo nesretnih." Nastojati biti stalno sretan(a), ne samo što je zabluda, već stvara psihološki pritisak, koji redovito završava anksioznošću i drugim poremećajima. Zabluda je da sreću treba dostići u svemu ili najvažnijim stvarima. Istina je suprotna jer najveću radost doživljavamo u malim stvarima. "Mozaik je lijep koliko su lijepi njegovi najsitniji komadići" (Marijan Mlikota).

U odgoju su poučne priče kada djeci i mladima govorimo o životnim nedaćama jer nema trajno sretnih ni trajno nesretnih ljudi.

Sreća nije stanje, ona je trenutak

Kairos je bog sretnog trenutka, a njegova simbolika je da se sreća rijetko pojavljuje. Sretni trenutak prikazan je na čuperku glave Kairosa. Sugerira se da je na svakom od nas hoće li prepoznati taj trenutak i u pravom trenutku ispravno djelovati. Simbolika lika Kairosa je da se nikada ne će uhvatiti božanski trenutak ako se nema hrabrosti. Pored toga, Kairos potiče žrtvovanje za druge kao najsnažniji osjećaj sreće. Sreća nije spojiva s uživanjem jer se užitci stalno multipliciraju, a pomaganje drugima je suprotno od hedonizma. Perzijska poslovica kaže: "Sreća nas brzo napušta, nada nikada." Sreća nije stanje. Ona je trenutak.

Prijevare s ispitivanjima nacionalnog indeksa sreće

U brojnim empirijskim ispitivanjima kao sinonim za sreću se uzima kvaliteta života, a ona se izjednačava s blagostanjem.

Nacionalni indeks sreće ispituje se "mjerljivim" pokazateljima kvalitete življenja s pitanjima koliko zadovoljavaju potrebe i očekivanja građana. Istraživanja NIS-a u Europi godinama pokazuju da je indeks sreće veći u krajevima s višim BDP-om. Takva istraživanja pokazuju da kvalitativni pokazatelji prate smjer kvantitativnih promjena, odnosno da rast bruto društvenog proizvoda (BDP-a) odgovara poboljšanju kvalitete života. Takvi pokazatelji ne mogu vrjednovati stupanj osobne i/ili nacionalne sreće.

Danci su, prema izvještajima o sreći, koje godinama priređuju stručnjaci s newyorškog Sveučilišta Columbia, u vrhu najsretnijih naroda na svijetu. Ovu konstataciju dovode u vezu s podatkom da danski BDP "po glavi" stanovnika iznosi gotovo 44.000 eura, ili da je drugi po redu BDP u Europskoj uniji. Ovome se može dati načelni prigovor da ljudi koji imaju manja primanja mogu, a često i jesu zadovoljniji od onih sa znatno višima. Povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom stanovništva.

U drugom istraživanju zaključuje se da informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT), poput interneta i mobitela, povećavaju kvalitetu života ljudima koji se njima koriste. To pokazuje istraživanje britanskog instituta The Chartered Institute for IT. No pogrješan je zaključak istraživanja Why IT makes you happier (Zašto vas IT usrećuje) da suvremena tehnologija ljude usrećuje. Naime, druga istraživanja ukazuju na važne poveznice između korištenja sofisticirane tehnologije i otuđenja, a pored toga poznat je podatak da se u materijalno razvijenim državama Zapada – na Islandu, u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, najviše troše antidepresivi. Ovdje nije naodmet spomenuti činjenicu da nema depresije među Amišima, koji se ne koriste ili vrlo selektivno suvremenim "tehnološkim čudima". U "urbanim plemenima" (B. Perasović) ljudi žive u iluziji da sreća dolazi izvana.

UN-ova inicijativa Mreža rješenja za održivi razvoj (Sustainable Development Solutions Network) godinama objavljuje izvješće o sreći. Autori toga ispitivanja kao najvažnije čimbenike sreće uzeli su životna očekivanja, percepciju osobne slobode i zdravlja, BDP po glavi stanovnika te percepciju korupcije i solidarnosti sugrađana. Švicarska je ovdje prezentirana kao najsretnija zemlja, a potom slijede Danska, Island i Norveška. Hrvatska je redovito ispod 60 mjesta, od 170 ispitivanih zemalja. Jedan od urednika tih izvješća, John F. Helliwell, sa sveučilišta British Columbia je svojevremeno izjavio da su on i suradnici "zadovoljni što sve više vlada na svijetu gleda sreću kao mjeru za ostvarenje nacionalnog napretka“. Suprotno toj demagoškoj floskuli, Slaven Letica je za života rekao: "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade." Koliko je proizvoljna Helliwellova izjava, neizravno potvrđuje i Kristina Wolsperger Danilovski, koja je živjela u Kopenhagenu, ali se nakon tri godine s obitelji vratila u Hrvatsku, jer se na svojoj koži uvjerila u tamošnji dehumanizirani ili visoko otuđeni život. Ona je to opisala u knjizi Danci i stranci. Dakle, sve te "obećane zemlje sunca" su iznutra spaljene. Margaret Mazzantini, talijanska autorica romana Napokon rođen, za svoje lažne prijatelje iz Rima rekla je da su "moreplovci nizina". U danima rata je upoznala jednog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji je usprkos teškim ratnim traumama bio vedar pa ga je upitala kako to objašnjava. Kratko joj je odgovorio: "Gadi mi se tuga."

Ponavljam, povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom (pučanstva) te nema validnog mjernog instrumenta kojim bi se (objektivno) mjerio subjektivni ili promjenljivi doživljaj sreće. Sloboda ili sreća su kulturološki različiti te psihološki za svakog znače drugo. To su ideali koji nisu dostupni znanstvenoj provjeri. Zato ih nije moguće definirati, a onda niti operacionalizirati.

Neka druga "istraživanja" koja nisu vrijedna spomena svrstavaju Hrvatsku u rang s Afganistanom kao "najtužnije stanovnike". Navodim samo neka od pitanja kojima su došli do tih "otkrića": "Jeste li se jučer osjećali dobro?", "Jesu li se prema Vama jučer odnosili s poštovanjem?", "Jeste li se jučer smiješili ili smijali?", "Jeste li jučer naučili nešto novo ili radili nešto zanimljivo?", "Jeste li uživali...?"… Nedopustivo je ovakva pitanja uzimati kao operativne varijable.

Hrvatska ekonomistkinja Anita Frajman Ivković u svojoj disertaciji Progres društva vođen subjektivnim blagostanjem: indeks sreće građana konstatira da "BDP nije mjera blagostanja društva", a da nije ni materijalni standard. Tko nas može uvjeriti da su ljudi na zapadu najsretniji, a istovremeno su depersonalizirani i otuđeni. "Materijalno onečišćenje posljedica je duhovnog onečišćenja" (René Egle).

Po kriteriju materijalnog blagostanja prednjače skandinavske zemlje, ali u tim zemljama ljudi žive kao gomile usamljenika, građani troše najviše antidepresiva i tamo je iznimno visoka stopa suicida. (Države s najnižom stopom suicida jesu Albanija, Armenija, Gruzija i Malta). Uočavamo da neka od tih istraživanja namijenjena u propagande svrhe u cilju dobivanja jeftine radne snage.

Najsretniji izabrani pojedinci u bivšoj Jugoslaviji

Nekim čudom se sjećam emisije Kino oko, u kojoj je krajem sedamdesetih, prikazan film Sreća, a nakon toga je (po ustaljenoj shemi) organizirana rasprava. Sjećam se da je Zuko Džumhur, glasoviti putopisac iz BiH, od strane ondašnjih medija izabran za najsretniju osobu u bivšoj Jugoslaviji, a Saša Zalepugin je dobio drugo mjesto. Naravno da se nameće pitanje kako su došli do tog "rezultata". No to ovdje nije bitno. Džumhur je, nakon prikazanog filma u TV studiju izravno u eteru ironizirao voditelja i pozvane stručnjake koji su se trudili definirati sreću sa znanstvenog (sociologijskog, psihologijskog…) gledišta.

Ustvrdio je da je sreća bila i ostala u domeni doživljaja svakog pojedinca. Opisivao je svoje trenutke sreće kada bi došao u svoje rodno mjesto. Voditelj ga je pokušao prekinuti, ali on je u detalje opisivao svoje radosne susrete s "jaranima". Kada je voditelj pogubio živce, onda je Džumhur završio: "Opisao sam svoje doživljaje sreće, a ovi stručnjaci me nisu uvjerili da im je ijedna definicija vrijedna moje pažnje. Ja sam svoje završio i više ti se neću javljati do kraja emisije".

Umjesto zaključka

Sreću nije moguće definirati, operacionalizirati pa ni ispitati validnim znanstvenim instrumentima.

Kao svojevrsnu potvrdu svemu gore navedenome poslužit ću se stihovima koje je otpjevala Gabi Novak… Za nekoga je sreća "slučajno poznanstvo", za neke "kuća i tišina", nekima "karijera i slava", nekima je ono "što se pamti dugo", nekima je ona "nakit i dijamanti"… "ili samo ljubav može donijeti nju"

Dragi čitatelji, podsjećam vas da sam otvorio svoj podcast koji je vidljiv na YouTube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, koji se emitira ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati i ne traje više deset minuta! U zadnjem prikazu govorim zašto je škola djeci dosadna. Pozivam vas da se (besplatno) pretplatite!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.