Na današnji dan slavim deset godina od dolaska u Osijek, svoju oazu mira

U procesu oslobađanja prvi je korak potreba za promjenama. Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne izazove kroz koje prolazimo. 

Sami odlučujemo o svojim izborima, kada dignuti sidro, hoćemo li dopustiti da nas određena sredina ili ljudi (za)prljaju. Sebi sam dao zadatak: ako  me (u)prljaju, pomakni se. Što dalje to bolje. Ne ću biti panj ukopan u zemlju! Bježim od situacija na koje ne mogu utjecati ili ih mijenjati. Otkad sam donio tu odluku, mičem se od ljudi koji nisu spremni za promjene. Volim biti otvoren i svima kazati što ih pripada, ali i od drugih očekujem isto. Onda ne moram misliti što sam komu rekao. Oni koji taktiziraju stalno misle komu su što rekli. Takvi govore ono što drugi žele čuti. To je put u samoobmanjivanje.

Životna iskustva upozoravaju nas da imamo nove izazove te da nikada nije kasno za nove izbore. Edith Eva Eger, u knjizi Izbor konstatirala je da „koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće… uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati. Samo tada počinjemo uviđati da imamo mogućnost izbora“.

Jesmo li spremni za promjene?

Nikad nije kasno za nove početke. Bježim od energetskih vampira, stresnih situacija, onih koji vazda kukaju, kritiziraju, onih koji glume žrtve, stalno su u problemima, narcisa… Mičem se od svih koji probleme ne vide kao izazove. Dižem sidro onda kad osjetim negative vibre. Nikad nije kasno za nove početke.

Ukopavanjem na jednom mjestu starim(o) u svakom pogledu, tjelesno, duhovno i emocionalno. Zato nisam i ne želim biti panj. Zašto bacati sidro samo u jednoj luci, osobi…? Takvi se boje izazova. Ljudi nespremni za promjene zapravo su „poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti“ (Lou Ann Smith). Oni koji bježe od promjena navode brojne „razloge“ svoje neaktivnosti, a zapravo je riječ o izgovorima! 

Ja upravo na današnji dan u srcu Slavonije slavim deset godina otkako sam došao iz Dalmacije! Tu je sada moj dom, moj stan, adresa stanovanja, moj MIR!

 Najveći izazov jest ostati svoj i što manje se oslanjati na druge. Rekoh sam sebi: „Očekivanja i čuđenja trebaš pokopati!“ Priznajem, još nisam u tome uspio. Ali, radim na tome!

Ljudi žive u zabludi da nemaju poticaja za nove početke. Izgubljene su samo one bitke koje nisu ni započete.

Od Trogira i Zadra do Osijeka

Iako sam rođen u Trogiru gdje sam imao sjajno djetinjstvo, ja sam mladost svoju, kao što pjesma kaže, Zadru dao. Najljepše godine svoga života doživio sam u Zadru. No moj (rodni) Trogir i Zadar doživjeli su „tsunami modernizma“ i sustavno pokopavaju tradiciju i sve ono što su naši stari stoljećima gradili. Duša me boli kako se devastacija prostora i kulturocid širi kao kuga. Iako su brojni vrhunski intelektualci koji žive u Trogiru, od bivšega rektora sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Ive Babića, uglednoga psihijatra Gorana Dodiga, pokojnoga mog prijatelja, vrhunskog etnomuzikologa prof. dr. Nikole Buble, i drugih, oni kao da ne postoje u tom gradu. Neki od velikana Trogira gotovo su ridikulizirani. Predlagao sam i posljednjem gradonačelniku otvaranje prvoga fakulteta. Ponudio sam mu gotov elaborat. Prvo je prihvatio, a onda je sve zaboravio. Taj (esdepeovac) nije vrijedan spomena imena! Nije uzalud svojedobno jedan biskup u Trogiru kazao: „Neću ti dopustiti, voljeni grade, da moje kosti budu pokopane pod tvoje utvrde.“

Najljepše godine i znanstvenu afirmaciju doživio sam u Zadru. Zadar je uistinu grad ZA DAR. Međutim, (i) tamo sam bezuspješno pokušavao implementirati neke projekte, poput oživljavanja napuštenih škola ili centra za mlade, a kada su se u rektoratu Sveučilišta oglušili na neke moje prijedloge jačanja jednoga dislociranoga Odjela, onda sam donio (konačno) odluku da odem. Naravno, bilo je i osobnih razloga, ali to je bio sam zadnji okidač!

Zadarska javnost znade da sam na Dugom otoku imao projekt revitalizacije dviju napuštenih škola, godinama sam se zalagao da Zadar dobije Centar za mlade. I sada što rade? Pročelnica za kulturu ne odustaje da se on zove Centar za umjetnost, kulturu i mlade. Svojim neznanjem i okupljanjem samo istomišljenika oko sebe stvorila je dodatnu zbrku, a meni bi imputirala za opstrukciju otvaranja Centra; meni, koji sam sa suradnicima napisao monografiju „Zašto Zadru treba centar za mlade“, a sve moje argumente sustavno je odbijala! Hvala većini gradskih vijećnika što su poslušali moje sugestije (u nekoliko javnih apela) i nisu dopustili njezinu samovolju. Kada me je nedavno nazvao gradonačelnik Dukić, rekao sam mu svoje iskrene namjere te ga upitao: „Zašto se sve moje sugestije u Poglavarstvu Grada, vezano uz Centar za mlade, uporno odbijaju? Podržavate li sve moje argumente koje sam i u medijima objavio te konfuzni naziv novoga Centra od pročelnice Bušić? Zar umjetnost nije dio kulture mladih? Koji je pojam nadređen kojemu?“ Pitao sam ga zašto se djeca zanemaruju, a mladi iz naziva centra stavljaju na posljednje mjesto. Rekao sam mu da će kada se uvjeri da je spreman na promjene dobiti „zeleno svjetlo“ i od vijećnika opozicije. Nisam se više interesirao oko toga jer sve sam napisao u javnim apelima.

Iz Zadra nisam otišao s gorčinom, a(li) ima radosti u tome što me u Zadru pamte (i danas) po mojim iskrenim istupima, kritičkom pristupu, što sam kritizirao ali i nudio izlaze. Ovdje u Osijeku prihvaćen sam od prvoga dana dolaska, nisam doživio ni jednu neugodnost…, a na Filozofskom fakultetu gdje sam zaposlen sve su moje inicijative prihvaćene.

Osijek je grad s najboljim domaćinima, najljubaznijim i najsrdačnijim ljudima

Kada sam iz Zadra odlazio i birao između Splita i Osijeka, izabrao sam Osijek i ni trenutka nisam požalio.

Osijek je grad po mjeri čovjeka. To je grad s najboljim domaćinima, najljubaznijim i najsrdačnijim ljudima. Slavonci su pristojni, najempatičniji i najsolidarniji i najskromniji ljudi. Osijek je grad s vjerojatno najjeftinijom tržnicom, s najrazvijanijem biciklističkim stazama, s fascinantnom šetnicom uz Dravu gdje stari i mladi voze bicikl, grad u kojem je bila i ostala živjeti ideja interkulturalnosti. Osijek je napravio pravu revoluciju na području IT tehnologija. Osječka IT scena svijetli je primjer privatne inicijative, rezultata rada osječkoga sveučilišta i poduzetnika – mladih intelektualaca koji su svoje obrazovanje i povoljnije tržišne uvjete iskoristili kako bi Osijek stavili na europsku i svjetsku kartu IT industrije. Uz pomoć javne uprave i sinergije sa Sveučilištem, mladi poduzetnici pokrenuli su niz tvrtki koje su svoj uspjeh polučile i na svjetskom tržištu. U Osijeku se posljednje dvije godine radi kao nigdje drugdje. Prava revolucija u stanogradnji i obnovi Grada.

Kada bi se radilo istraživanje, a ovo govorim kao znanstvenik, o tome gdje su u Europi ljudi najgostoljubiviji, Slavonija i Baranja bile bi u samom vrhu. Oni koji su otišli u inozemstvo vidjet će da je na Zapadu nemoguće naći „lege“ i prijatelje. U Osijeku i županiji možete naći smještaje u kojima vas domaćini drže kao kap vode na dlanu.

Tsunami modernizma pokopao je Dalmaciju. Danas se tamo svodi na to – dođi mi i odi što prije, ali ostavi što više novca. U Slavoniji toga nema.

Zaključno

Tamo gdje je došao tsunami modernizma (čitaj pohlepe) spaljena je ideja društvenosti. U malom mjestu Bilju pokraj Osijeka vlasnik etno-imanja znakovita naziva Orlov put dana 4. listopada 2014. mi je rekao: „Jučer kad sam se vratio iz Zagreba, uhvatila me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata vožnje vozilom do moje oaze mira.“

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.