Mizantopi iskazuju nepovjerenje prema (samo) određenim tipovima ljudi

Mizantopi se kvalificiraju kao mrzitelji svih ljudi. To nije točno. Takva kvalifikacija je višestruko neopravdana. Søren Kierkegaard je napisao da nas na dva načina varaju: "Jedan je kad vjerujemo u ono što nije istina, a drugi je kad odbijemo povjerovati u ono što je istinito".

Neprilagodljivi pojedinci su obilježili ljudsku povijest od Isusa do brojnih velikana misli, progonjenih od različitih ljudi i režima samo zato što su (bitno) odskakali od prosjeka!

Mizantropi su izvrsni poznavatelji ljudskog roda i mrze one koji su laskavi i prijetvorni. Iskrene, kritičare i nelaskajuće, mnogi ne vole imati u svojoj blizini, a(li) onda (ti isti) projiciraju da treba biti netolerantan prema mizantropima. Tipično za licemjere. Mizantropi (samo) promiču iskrenost koja se većini ljudi ne sviđa. Njemačka poslovica kaže: "Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju. Mizantopi se (samo) žele odmaknuti od licemjera, poltrona, parazita, gramzljivaca, kritizera, demagoga, laskavaca i neiskrenih tipova.

Ljudi nisu dobri, a društvenost i prijateljstvo su postali mitovi

Solidarnost, altruizam, društvenost i prijateljstvo su (p)ostali mitovi, a tijekom povijesti nisu se pokazali kao odrednica ljudske postojanosti.

Svi oni koji se hvale da imaju gomile prijatelja, trebali bi se upitati žive li u prividu društvenosti te da (li) su (zapravo) i u društvu usamljeni!? Slijedom toga, neispravna je i generalizacija da su ljudi dobri. Ch. Thurman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri. "Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Gotovo je nemoguće naći državu koja je poticala građansku hrabrost, gdje su ljudi (bez sankcija) govorili što misle o moćnicima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće plitki nego duboki i češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi." (Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo).

Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik, Jürg Willi, višegodišnjim iskustvom otkriva da parove povezuju odbojnosti prema drugima. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao ogovaranje. Hoćemo li njega i Thurmana nazvati mizantropima?

Thomas Erikson u knjizi Okruženi idiotima konstatira da "samo mrtve ribe plivaju niz struju", a Ivan Sergejevič Turgenjev je zapisao: "Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži."

Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio: "Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu."

Pascal ovo radikalizira: "Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu."

"Na kraju se nećemo sjećati riječi svojih neprijatelja, nego šutnje svojih prijatelja." (M. Luther King)

Mudre misli o mizanropima

Moliѐrova komedija Mizantrop (nastala sredinom 17. st) razotkriva ljudsko licemjerstvo i stah od istine. Lik u ovom genijalnom djelu (iz 17. stoljeća) pod imenom Alceste kritičan je u vrednovanju jednog umjetničkog djela. Završava na sudu, ali ni zatvorska kazna ga neće ga natjerati da promijeni svoj stav. Odlučno odbacuje kompromise i šutnju. Iz Molierovog Mizantropa izdvajam dijelove dijaloga dvaju glavnih likova Alcestea i Philinta. Glavni junak Alceste portretiran je kao mizantrop, a njegov sugovornik oslikava filozofiju nezamjeranja. Prvi prezire šutnju i poziva na iskrenost, a drugi veliča šutnju i preferira dopadljivost. Alcestu su odbojna prijetvornost i isprazna druženja, dok Philint laska ljudima (kojima ne zna niti ime). Alceste ne negira da postoje čestiti pojedinci, ali ne može podnijeti "prljave metode kod moderne gospode" koji se uvijek natječu u ljubaznosti ili prijetvornoj uljudnosti. Na to mu Philint odgovara da je njegova iskrenost kontraproduktivna jer urušava međuljudske odnose, na što Alceste primjećuje da mu nije stalo da ga svi ljudi cijene. Philint mu replicira da mrzi one koji ga obasipaju lažnom ljubaznošću, koji su podli ili zlo rade. Prihvaća samo časne i iskrene ljude, a odbacuje "kokete kojima je sve neprirodno preko mjere, a uslužnosti se natječu bez mjere". Prijetvornu ljubaznost tretira kao društveno prihvatljivo licemjerstvo!

Charles Bukowski u pjesmi Mizantop je zapisao: "Kad sam s ljudima nešto se oduzima od mene. Većina ljudi rijetko je zanimljiva. Slušam njihove žalopojke, uočavam njihovu hvalisavost, njihova neoriginalna zapažanja. Tražite da ih prigrlim? Ja ih ne mrzim, ne želim da ih porazim, samo hoću da se sklonim… Ako ljubav prema tome umjesto prema čovječanstvu čini od mene mizantropa onda to i jesam… Sam sa samoćom konačno."

Khalil Gibran u knjizi Luđak prepričava interesantnu zgodu: “Jednog dana primijetio sam da su mi sve maske ukradene. Kao u transu povikao sam: “Blagoslovljeni lopovi koji mi ukradoše maske!” Pronašao sam toliku slobodu u mom ludilu: slobodu samoće.“

Samo veliki mislioci su uvidjeli moć laži i obmana u ljudskom rodu. Pored njih i svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi istina. Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice. Jedan od meni najdražih profesora (od vremena mog studiranja) je zapisao: "U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi." (Đuro Šušnjić).

Strah od izopćenja – izgovor za "podvijanje repa"

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti. "Je li to razlog zašto tako rijetko govorimo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava?... U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?"

Ivica Ursić je jednom prepričao zgodu u kojoj su se poslije niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odrasla čovjeka, umirovljeni profesor upita ga: "Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?" "Da", odgovori učenik. No, odmah poslije toga rekao mu je formulu svoga uspjeha: "Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene". Nastavio je: "Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen." Uzeo je primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i pred svojim neprijateljima te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji zbog iskrenosti razapeli.

Turska narodna izreka kaže: "Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena". Nerijetko ljudi mrze ljude koji govore istine, a stradavaju glasnogovornici loših vijesti. Imamo li hrabrosti suočiti se s lažima u koje smo uvjereni da to nisu?!

Osobi koju volimo dajemo "kutak samoće". Samoća ne znači biti sam zato što si svoj. Ivo Andrić je zapisao da je samoća "raskoš bogatih duhova." Ljude koji su u samoći sa sobom smrtnici često obilježavaju kao čudake, luđake ili mrzitelje ljudi. Sam sa sobom ne želi biti sa svakim. "Usamljenost znači da nema nikog, čak ni kad je netko sa mnom" (Jeannette Fisher).

Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Robert Wilson u romanu Slijepac iz Seville napisao je poučnu misao: "Najgore je kad ste ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću".

Mizantropi nisu usamljeni

Neetična i neispravna je tvrdnja da su mizantopi usamljeni. To o njima govore oni koji su u društvu, a usamljeni su!

Ljude koji su u samoći sa sobom drugi često obilježavaju kao čudake, luđake ili mrzitelje ljudi. Sami sa sobom ne žele biti sa svakim. Usamljeni ljudi prave zidove, a oni koji žive u samoći prave granice. Zidovi dijele ljude, a granice su potrebne radi osobne mentalne higijene. Oni koji su sami sa sobom znaju koliko je za to potrebno imati snage.

Samoća ne znači biti sam zato što si svoj. Ivo Andrić je zapisao da je samoća "raskoš bogatih duhova." Posljedice lažne društvenosti su često bile okidač za one koji su se odredili za samoću. Pascal upozorava: "Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam".

Činjenica je da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima. Samo onaj koji može živjeti sa sobom sposoban je za život u paru. Veliki broj ljudi živi isprazne i/ili tuđe živote.

Mitove o mizantropiji šire oni koji smatraju da ti ljudi nemaju zadovoljavajuće odnose s drugima. Tko određuje kriterije poželjnih društvenih odnosa? Takvi pojedinci iskazuju prezir prema amorfnim kolektivitetima i ispraznim druženjima. To su ljudi s čvrstim stavovima i ne daju se "lomiti" pred lažnim autoritetima.

Zaključno

Onaj tko je sam sa sobom ne želi biti sa svakim. Mizantopi iskazuju nepovjerenje prema (samo) određenim tipovima ljudi. Kako ih se može etiketirati da sve ljude (jednako) mrze (kad)a imaju (neke) ljude i od povjerenja i koje vole?!

Netolerantni su prema netolerantnim osobama. Što je u tome loše? Imaju prijatelje i dobre odnose (samo) s ljudima koji imaju svoje Ja, a, iskazuju prezir prema ljudima bez stava, politikante, poltrone, nepoštene, koristoljubive i sl. To su razlozi zašto ovakve ljude ne kvalificiram kao mrzitelje svih ljudi!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša