Protiv šutnje

Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha. Grčki je povjesničar Tukidid zapisao: "Tajna slobode je hrabrost. Ili ćemo biti slobodni ili šutjeti. Oboje se ne može imati." Šutnja je pojedinačni i skupni čin prijezira. Šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se, ponajčešće iz straha, ne želi obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom. "Karakter se ne može razvijati u lagodi i tišini." (Hellen Keller)

Imamo li pravo šutjeti o dirigiranim neredima od stratega sukoba civilizacija? Imamo li pravo šutjeti o strategiji porobljavanja i neokolonizaciji? Imamo li pravo na strah ŠutnjaNajmračnija vremena iz socijalizma govore da se tada najviše šutjelo. Šutnja je govor kojim se ljudi indirektno suprotstavljaju društvu u kojem žive. Ona je smislena samo u meditaciji i molitvi. Einsten upozorava da je "svijet opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju".pred onima koji nas vode u propast? Ovdje se vrijedi prisjetiti misli Ante Starčevića: "Radije s orlovima nego s licemjerima. Orlovi jedu mrtve, a licemjeri žive."

Izgovori za šutnju

Sve veći broj ljudi strmoglavo klizi u provaliju rezigniranosti. Oni koji žive pasivno, njima se lako manipulira. Ti se ne usuđuju mijenjati, ali zato osuđuju druge spremne na promjene. Služe se izgovorima: "Protiv sudbine se ne može", "Bit će onako kako treba biti", "S rogatim se ne valja bosti, "Ionako ništa nema smisla", "Bit će onako kako drugi odrede"... Takva rezigniranost vodi strahovima. Totalitarizmi se temelje na strahu. To je opisala Naomi Klein u knjizi "Doktrina šoka i obamrlosti."

Pedagoške 'poruke' roditelja djeci (naslijeđene iz socijalizma) i danas su aktualne: "Tko šuti, dva uči.", "Ti prvi nemoj!", "Ne budi bijela vrana!" Time se dobiva(la) iskaznica filozofije nezamjeranja. Ona uči neiskrenosti, vodi poltronstvu i licemjerju. U konačnici, pojedinac postaje rezigniran jer mu se jasno poručuje da odustane od nepravdi ili promjena. Njezina politička prepoznatljivost vidljiva je u apolitičnosti i apsentizmu. Promjene možemo ostvariti ako reagiramo na sve (brojnije) društvene deformacije. Najaktualniji društveni prorok, vizionar Étienne de La Boétie, mirenje sa sudbinom nazvao je dragovoljnim ropstvom.

Najmračnija vremena iz socijalizma govore da se tada najviše šutjelo. Šutnja je govor kojim se ljudi indirektno suprotstavljaju društvu u kojem žive. Ona je smislena samo u meditaciji i molitvi.

Einsten upozorava da je "svijet opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju".

Građanska hrabrost i šuteća većina

Razlog za šutnju može biti strah za izgovorenu riječ. "Izreku šutnja je zlato proturili su oni što su se obogatili pričom." (N. Crnčević)

Einsten upozorava da je "svijet opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju." Šutnja je zlo u osobnom i društvenom životu! "Ako izneseš ono što je u tebi, spasit će te. Ako ne izneseš ono što je u tebi, uništit će te." (narodna poslovica).

Suvremeni je čovjek nemisleći objekt nametnutih okolnosti. Na individualnoj i društvenoj razini trebamo HrabrostGrađansku hrabrost šuteća većina naziva ludošću. Međutim sve smjele ideje "u početku su izgledale kao ludost"(Goethe). Ideje i ideale vrijeme ne može uništiti. Međutim brojni ljudi ostaju prevareni i nesretni, a odbijaju se suprotstaviti građanskom hrabrošću. "Karakter i hrabrost ne možete izgrađivati ako ljudima oduzmete inicijativu i samostalnost." (John Marks Templeton) Ako jurimo za drugima, gubimo korak sa sobom.shvatiti da imam(o) MOĆ IZBORA i nikada ne posustati."Na kraju se nećemo sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja." (M. Luther King)

M. Selimović (nas) pita: "Ima li prijateljstva među ljudima koji drugačije misle?" Pascal ovo još radikalizira: "Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu."

Oscar Wilde je jednom zapisao: "Hrabro živjeti je rijetka stvar, većina samo preživljava." Loša nas vremena mogu usmjeravati na dobre stvari koje nismo primjećivali kada smo živjeli u prividu mira. Samo osviješteni možemo društveno i pojedinačno okončati nametnutu sudbinu. Sudbina nestaje kada skinemo s nje veo tajne. Svi možemo posvjedočiti, ako želimo, dok je jedna tzv. sudbina, čitaj zabluda, "na izmaku, druga je u dolasku" (M. Mazzantini).

Građansku hrabrost šuteća većina naziva ludošću. Međutim sve smjele ideje "u početku su izgledale kao ludost"(Goethe). Ideje i ideale vrijeme ne može uništiti. Međutim brojni ljudi ostaju prevareni i nesretni, a odbijaju se suprotstaviti građanskom hrabrošću. "Karakter i hrabrost ne možete izgrađivati ako ljudima oduzmete inicijativu i samostalnost." (John Marks Templeton) Ako jurimo za drugima, gubimo korak sa sobom.

Šutnja i(z) strah(a)

Da bi čovjek dostojanstveno živio, mora pobijediti strah. Ovdje se vrijedi podsjetiti latinske izreke Qui audit, adipiscitur (Tko se usudi, pobjeđuje). Najgore je kada se navikavamo na strah. Nekada se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas dobivamo privid da ne možemo ništa promijeniti. Međutim opasno je kada ljudi zahtijevaju slobodu govora samo "kako bi nadoknadili to što rijetko koriste slobodu razmišljanja" (Soren Kierkegaard). Šutnja se počela njegovati kao vrednota u komunikaciji. Ako je ljubav "mogućnost razgovora" (Nietzsche), onda smo ju sahranili. Ljudima se nameće rezigniranost i dnevni problemi kao užas života. Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. "Svatko se nađe u situaciji kad je nemoćan spriječiti nepravdu, no to nas ne bi trebalo spriječiti da ukažemo na nju." (Elie Wiesel)

Šutnja kao bumerang

Još je Dante Alighieri upozoravao da su "najmračniji krugovi pakla rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani."

Ljudi postaju imuni na sve što (im) se događa. To je šuteća većina. Razboriti pojedinci upućuju na apel da krenemo u borbu protiv planetarno razarajuće bolesti − ravnodušnosti za druge. ManfredLütz, njemački psihijatar u knjizi "Ludilo" pojašnjava zašto su najveći problem glupi i/ili suludo normalni ljudi! Oni promatraju, dopuštaju ili sudjeluju u podjelama, ratovima, genocidu, terorizmu i o(p)stanku vladavine diktatora. "Ne postoji opravdanje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Upravo je to ono potresno." I drugi zločinci, od Staljina do Sadama Huseina ili Osame bin Ladena, imali su mase (šutećih). Lütz detaljno opisuje "suludo normalne osobe,"koje obilježava krilatica: "Nipošto se ne isticati!" To je, prema Lützu, neprimjetna, neempatična i neupadljiva šuteća većina. Na sve su StrahDa bi čovjek dostojanstveno živio, mora pobijediti strah. Ovdje se vrijedi podsjetiti latinske izreke Qui audit, adipiscitur (Tko se usudi, pobjeđuje). Najgore je kada se navikavamo na strah. Nekada se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas dobivamo privid da ne možemo ništa promijeniti. Međutim opasno je kada ljudi zahtijevaju slobodu govora samo "kako bi nadoknadili to što rijetko koriste slobodu razmišljanja" (Soren Kierkegaard).spremni kako se ne bi zamjerili i svoj komoditet ne ugrozili.Ako ne sudjelujemo u sukobu između "moćnih i nemoćnih pomažemo moćne" (Paulo Freire). Ne trebamo biti tolerantni samo kada su nam s druge strane netolerantne autoritarne tipove!

Prije II. svjetskog najveći dio populacije je bio mišljenja da su Nacisti šačica budala, a kada je počelo sa zločinima propuštali su oduprijeti se strahotama drugih, a onda su se i njima počele događati. I u vrijeme Lenjina i Staljina većina je željela živjeti u miru, pa ipak, ruski su boljševici pobili milijune ljudi. Šuteća većina je živjela u zabludi da se njima neće ništa dogoditi. Margaret Mazzantini, autorica romana "Napokon rođen", (rođena Rimljanka)svjedočila "prljavi mir Zapada", koji nije pomagao zaustaviti rat na Balkanu. Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH na tom istom Zapadu svi su željeli čuti i vidjeti vijesti gdje su žrtve rata postale "lovački rezervat zečeva za odstrel" (Mazzantini). Nijemo su promatrali ubijanje simbola interkulturalnosti u Vukovaru, Mostaru, Sarajevu... Tada su ti gradovi bili u modi zbog razaranja i užasnih ratnih prizora. Morbidna znatiželja Zapada povećavala se sa šutnjom i željom za prikazivanjem opskurnih scena mučenja i ljudskih klaonica. Novinari sa Zapada, koji nikada nisu svjedočili užasima rata opisivali su to kao "etničku mržnju balkansko-barbarskih rasa." Mazzantini je shvatila da u svakom gradu možeš pronaći mjesto koje podsjeća na rat. Njezina "fronta rata" bila je u "mirnom gradu" – Rimu − i obračunu sa šutećim promatračima – "zastupnicima užasa u Ženevi" (Mazzantini). Razvijeni je svijet "spaljen iznutra", umoran od "banalnosti života" (Mazzantini).

Danas teroristi vladaju Islamom i prijetnja su većini moćnih država. Tzv. miroljubiva većina šuti, dok i njima isti fanatici ne pokucaju na vrata. Može nas se ušutkati samo ako šutimo!

Apeliram i pitam što nam se još treba dogoditi da prestanemo sjediti prekriženih ruku?! Ništa nećemo postići mireći se s nametnutom sudbinom. Ona je u našim rukama. Jesmo li se pomirili i ugasili u sebi maštu i nemirni duh? O odgovoru na to pitanje ovisi uspjeh na planetarnoj razini. "Da bi život imao smisla, mi moramo biti svoji gospodari, a ne tvorevine tuđih projekata, namjera i želja." (A. MacIntyre)

prof. dr. sc. Zlatko Miliša