Šuškanje o Nobelu u Hrvatskoj

Posljednjih dana pročitah da se neki u Hrvatskoj žure pojaviti kao inkarnacija idealnoga kandidata za Nobelovu nagradu u književnosti. To me podsjetilo nekih davnih namjernika za jednu drugu nagradu – Nobela za mir. Ulagali su se politički napori na sve načine da Tito dobije ovu nagradu i time okruni svoje „miroljubivo nesvrstano“ djelovanje u životu. Ali, dogodilo se da je netko pronašao sliku Koče Popovića kako sjedeći na konju drljačom reže glave živih zakopanih nesretnika a Tito gleda… tako mu propade Nobel.

Kako je uz Andrićevo ime prigodom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. godine zapisano da mu je jezik srpskohrvatski, ovako zajedno, pretpostavka bi bila da se oba naroda imaju čime ponositi. Tko pita za oca i majku, za jezik na kojem je „pročedio“ još 1914., pa ga se onda odrekao u korist drugoga jezika, a potom pisao na mješavini bosanskog, to kažu neki zlobnici, ostaje za iduća desetljeća kao tema srčanih polemičara.

Neki pisci dobili su Nobela za književnost i ubrzo bili zaboravljeni, a neki su bili čitani i još se danas mogu čitati s velikim užitkom. Ponekad je dobitnik ispisao privlačne stranice koje bi poslije naglo izblijedjele, ili bi se pohvalio svojim nedjelima (kao npr. Hemingway koji opisuje kako je svojom rukom ubijao u Španjolskom građanskom ratu, ali mu je ipak zagorčao život dječak od šesnaestak godina kojega je ubio gotovo sadistički…) koja se nisu uzimala u obzir kod dodjele nagrade bilo zbog toga što su bila nepoznata ili ih je komisija namjerno previdjela. Neki su bili i aktivni suradnici nacista pa opet nagrađeni.

Postoji i slučaj A. Solženjicina koji nije mogao preuzeti Nobelovu nagradu za književnost u strahu da mu komunističke sovjetske vlasti ne će dozvoliti povratak u domovinu. Tek kad su ga prognali 1974. godine, preuzeo je nagradu. Nakon četiri godine dodijeljena mu je diploma na Sveučilištu Harvard i toga 8. lipnja 1978. rekao je u svečanom govoru mnogo toga o životu na Zapadu, a nije govorio o zločinima u svojoj domovini, zločinima protiv vlastitoga stanovništva, nije govorio o gulazima, gladi, zatvorima i mučenjima. To je izgovorio u svojim djelima koja je Zapad prepoznao kao dobra, istinita i artistički lijepa. Više se osvrnuo na nedostatke liberalnoga kapitalističkoga društva Zapada, ali i duhovna stanja: „Cijeli sam život proveo pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve objektivne pravne ljestvice doista strašno. Ali društvo koje nema druge ljestvice osim pravne, također je manje nego dostojno čovjeka. Društvo utemeljeno na slovu zakona, koje nikada ne doseže ništa više, propušta iskoristiti puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona prehladno je i formalno da bi blagotvorno utjecalo na društvo. Kad god je tkivo života ispleteno od legalističkih odnosa, stvara se ozračje duhovne osrednjosti koja paralizira čovjekova najplemenitija htijenja.“

Izgovorio je i poznatu misao da društvo koje zaniječe ljudsku dušu mora propasti. Ali upravo ovo naglašavanje osrednjosti i površnosti u odgonetavanju misterija ljudskoga života i povijesti čovječanstva, u kojem već dugo leži razina nagrađenih djela kao i legitimno procjenjivanje žirija, govore o snižavanju kriterija i vrlina književnih djela.

U posljednjim desetljećima, već u dvadesetom stoljeću, nagrada za književnost dodjeljuje se većinom osvjedočenim ljevičarima i njihovim djelima koja se klone transcendencije, počivaju u horizontali križa razapetosti ljudskoga života, a ne bacaju pogled na okomicu istoga križa koja je utkana u religijske zasade čovječanstva i sadrži onostrano i vječno.

Čitali smo cijeli svoj vijek velike nobelovce od Mommsena, Sienkiewicza, Kiplinga, Lagerloefove, Tagore, T. Manna, Bunjina, pamtili stihove Salvatorea Quasimodoa: „Svatko stoji sam na srcu zemlje, a večer je već tu“; obožavali mistika jidiša I. B. Singera, velikoga humanista C. Milosza, bezvremenskoga čarobnjaka riječi Marqueza i sjećali se govora kojega je izrekao Portugalac Saramago prigodom primitka nagrade. On je ostao duboko vjeran svojim snovima odsanjanim u seljačkoj planinskoj kolibi djeda i bake koji su živjeli od uzgoja svinja i za velikih zima stavljali male praščiće u krevete da se ne smrznu…

Zaboravljali smo Knuta Hamsuna, a žalili što T. Gulbranssen nije dobio Nobela za svoju epsku sliku života u Norveškoj „I vječno pjevaju šume“, a nama je došla u čudesnom prijevodu Josipa Tabaka u nakladi MH. Bili smo razočarani kada M. Yourcenar, prva žena primljena u Francusku akademiju, nije dobila Nobela za veličanstveno djelo „Hadrijanovi memoari“ (1965.) iako je bila nominirana. Tada je bio nagrađen M. Šolohov za također epsko djelo „Tihi Don“ koji nam je otkrio i duhovnu stranu ruskoga naroda.

Jedini naš hrvatski književnik koji se može mjeriti veličinom i snagom svojih djela s mnogim nobelovcima je Ivan Aralica.

Pišući u knjizi „Književni ogledi“(Zagreb, 2010., 573 str.) o 125 književnika što hrvatskih što inozemnih, osvrnula sam se na roman „Runolist“ Ivana Aralice. Objavljen je u Verbumu iz Splita 2008. On je stigao u dugom nizu romana istoga književnika i moj osvrt je možda bio rijetkost u vrijeme kad je auktor već bio odbačen u ladicu „ognjištar“ i udaljen do danas iz javnoga „diskursa“, odrediše oni, jer je bio kako ga gade „dvorski pisac Tuđmanov“. To čitaj ovako: bio je silna epska snaga koja je dala višestoljetnu sliku života svoga naroda i to cjelovitu, vodoravnu i okomitu. Tom sam prilikom napisala i ovaj odlomak u osvrtu na to neobično i alegorijsko djelo:

„Aralica zna pripovijedati pa bila to kratka novela ili dugačka romaneskna forma. On je epski razliven, ali ga rečenica nosi poput nota u Bachovoj fugi gdje očekuješ upravo taj ton, jer on je logičan. To je sigurno jedna od vrlina našega romanopisca, ta logika stvari što je kao mudrost nastala u drevnini kad se usmena književnost stvarala i bila jedina. Aedska po naravi. Mit čuva najdublje istine o svijetu i najbolje ga objašnjava. Stoga se ne treba čuditi da nakon prosvjetiteljsko-materijalističke faze, pa onda svojevrsnoga od transcendencije očišćenoga larpurlartističkoga razdoblja post i postmodernizma, opet mitski sadržaji polako zavladavaju svjetskom literaturom. Povijest se tu upliće više ili manje (Marquez, Ecco, Bulgakov, Borghes, Singer, Milosz…), ali uvijek u spoju etike, mistike i estetike. Biraju se sadržaji koji nose amblematsko i svevremensko značenje, ponovno se traži metafizički revolt protiv uprizemljenja čovjeka kao probavnoga trakta. Djela nastaju kao protest protiv tehnike (Aleksandar Grin) kafkijanski govoreći o ljudskoj nesreći ili konstrukciji svijeta. Ozbiljni su čitatelji izgubili smisao za minhauzenovski sindrom avangardista, kao i za one sitne žapce koji se koprcaju po površini literarne bare, koji hoće emancipaciju po cijeni blasfemije i ništavila svake vrste.“

Esej o romanu završavam konstatacijom: „Svaki je mit između jave i snova, on izraste kao divlje sjeme, u sebe upije tajnu iskona i donese ontološku sliku svijeta. U Araličinu djelu pomaci radnje su mali, razliveni po riječnim rukavcima obilate anegdotalne i stvarnosne deskripcije pa treba biti strpljiv čitatelj kao što je to bilo i u pradavna vremena kad su se tek na kraju balade otkrivale sudbine.“ (Knjiga ovih osvrta završava dokumentom iz Ministarstva kulture u kojoj je odbijenica za donaciju ovih uradaka potpisana rukom nekog Čedomira Višnjića.) Tako sve to pisah in amore. A možda i za onu južnjačku: ne imat nego bit!

Svakako je moj skromni osvrt na jedan roman Ivana Aralice neprimjetan u odnosu na apsolutnu izoliranost našega najvećega romanopisca posljednjih 50 godina jer on počiva kao disident u vlastitoj zemlji, u kojoj vlada faktalizam tj. fatalizam bioloških činjenica u književnosti koja se nagrađuje i financira bezočnim svotama novca kojima nema pristup onaj kojemu se sudbina potire novom „pravdom“, kao na vratima nacističkih logora: Jedem das seine! (Svakom svoje).

Svemu potiranju i zatajenju našega Ivana Aralice usprkos on ostaje najveći hrvatski romanopisac i o njemu se još nije sve reklo ni čulo: on je naš jedini mogući kandidat za Nobela.

Nevenka Nekić