Mi i oni

Ne, ništa ružno i oholo. Samo uspomene na dane kad smo lutali po našim hrvatskim prostranstvima nezahvaćenima strašnim ratom: Hrvatskom zagorju. Kao posljedica tih skitnji nastale su dvije knjige: „Moja mala suputnica iz Pregrade“ i „Začarani dvorci Hrvatskoga zagorja / O Pregradi i dvorcu Gorica“. (Ova druga sačuvana u samo dva primjerka, 2011.)

Prva je knjiga objavljena zahvaljujući Matici hrvatskoj, Ogranak Pregrada, 1994., ponuđena na natječaju „Gjalski“ i odbijena, iako je samo ona govorila baš o Gjalskom! Žiri nije imao grižnju savjesti, ali profesorice iz Zabočke gimnazije uprizorile su iz te moje knjige dijelove koji su izvedeni na svečanosti „Gjalski“! Zahvaljujem.

Druga je knjiga ponuđena Ministarstvu kulture, istome Ogranku iz prve naklade kao i zainteresiranima u Gorici. Nije bilo sreće. Tako je sačuvana u samo dva primjerka, bogato ilustrirana i obuzeta uspomenama namijenjena djeci. Ipak, ne samo djeci. Ima tu teksta i za odrasle, a u uvodu navodim:

„Ovaj mali dio naše hrvatske baštine na zapadu Hrvatskoga zagorja na neki je način povezan s mojim lutanjima i ljubavima prema prošlosti. Boraveći u dvorcu Gorica u Pregradi posjećivali smo spomenute kurije i dvorce, upoznavali ove ljude i krajeve.

A krajevi kao i ljudi imaju svoju osobnost i intimu. Ovi pregradski su pitomi, nježno isprepleteni srebrnim potocima i bijelim putevima kojima nam ususret stižu naši djedovi već odavno srasli s krajolikom, poprimivši njegovu šutljivu, glinovitu zemlju u svoju unutrašnjost, zaogrnuvši se u magloviti gustiš i lavež starog vjernog psa što nas čeka na vrtnim vratima.

Ti gusto naseljeni krajevi nekada su imali puno djece, a malo zemlje. Danas se uz putove koče kuće ljepotice s desetak soba, ali ne čuje se mnoštvo dječjim glasova.

Nestali su ili se urušili mnogi dvorci i kurije jer ovdje ih je bilo, prema statistikama, na malom prostoru gotovo najviše u Europi. Ljupki i skromni ladanjski barok dočekuje nas u sretno obnovljenim objektima svojim vitičastim i lukovičastim zvonicima, a unutrašnjost u polutami čuva slikovite i razigrane oltare, otvarajući u nama unutarnje more koje daje smisao i okomicu našim životima.

Koliko radosti doživimo nad sačuvanim predmetima i slikama iz prošlosti, jer su dokaz naše povijesti koja je bila kalendar smrti i života. Vraća se opet običaj sadnje naše bjelogorice – divljih kestenova i lipa koji donose mir i hladovinu u proštenjarski ugođaj. Takva je aleja postojala i do crkve Uznesenja Marijina u Pregradi dok ju oni nisu posjekli… negdje su srušili oranžeriju kao u Bežancu, nestalo je drveće oko dvora kao u Prišlinu, a i bezbrojni krajputaši-križevi na našim raskršćima.

Čak i kad su ostatci zarasli u korov, drage stare kurije i dvorci postaju zavjetni čamci uronjeni u tamna jezera naših sjećanja, dozivlju davno vrijeme što se prošetalo našim cestama i udaljilo kao nejasni šetač u suton. U tim dvorima ponegdje kucaju samo srca ptica na krovu, a vrijeme se pretače nečujno kao u pješčanom satu. Želiš položiti ruke na ova zdanja da prostruje riječi stare i do tisuću godina i uđu u tvoje dlanove. Želiš otvoriti škrinje da zamirišu požutjelim zapisima i gledati s prašnih prozora kako sviće rano jutro kad krzno lisice isparava a srebrna je livada posuta rosom. Ovdje u Pregradskoj dolini, u procjepu smeđe tople brazde i zelenoga luga shvaćaš da je ovo sanjarenje i čarobni gaz po crnim vodama prošlosti jedina istina, jedini način da proživiš mnogo života.

Svakodnevni život otkrivaš u susretu sa živima kao jednostavan i miran. Njihov govor pun je nazalnih muklih vokala kao da skrivaju jasnoću dubine, vokala koji zvone u hrvatskom kaju davnim nadama i jadima. Otkrivaš crvena jedra lica našega starosjedioca, svijetle oči i kosu, a samo na starim slikama predaka ostali su grubi tabani i dlanovi kao s Bruegelovih slika, pogledi s tragom duboke i tihe skepse prema svemu novom koje treba provjeriti prije negoli se prihvati. Pa leđa, široka leđa s mirisom natovarena sijena, leđa koja nose na sebi milenijum i koja nisu znala učenu latinštinu, ali su sačuvala duh onoga vremena koji stajaše u zapisu iz 1423. godine na nestalim zvonima iz Prišlina: SI DEUS PRO NOBIS QUIS CONTRA NOS! To su leđa koja se ispravljaju za nedjeljne mise i bacaju pogled na sliku pregradske Marije Bezgrješnoga Začeća što se njiše na Mjesečevu srpu s Djetetom i anđelima. ORA PRO NOBIS!

Prošle su stotine godina nesnošljivosti i mržnje između feudalnih gospodara i njihovih kmetova. Posve hladnokrvno prolaze njihovi potomci jedni pokraj drugih, sve je ostalo izgubilo svoju snagu pod stopalom vremena. Vrijeme je zgazilo i lijepo i ružno i samo velika ljubav može spasiti to obilje uspomena koje zovemo povijest. Uvijek sam mislila da mora postojati neka čarobna jabuka od zlata koja može povratiti mistične tišine njegovanih travnjaka, modrinu parkova pod punim Mjesecom što lebdi nad starim dvorcem, jabuka koja može jezeru darovati život pod pomičnim koprenama magle; povratiti zatišja šuma i oblaka, a crne mahovinaste dvore oživjeti novim glasovima, stopljenim u jedno s onima iz davnine koji su korijen i duboki izraz našega bića.

'Vaša duša u dodiru sa samom sobom a u prošlosti s predačkom dušom, ojačat će kao izraz cijelog historijskog životnog niza i principa, izgubivši slabost efemerne pojedinačnosti i primivši u sebe sve osjećajne energije kolektivne prošlosti.' A. G. Matoš.

Dvorac u Pregradi još stoji zahvaljujući ljubavi. Pružio je zaklonište ne samo ljudima nego i mnoštvu drugih stanovnika. Prije više od četrdeset godina ušla sam jednog kasnog proljetnog popodneva u dvorište dvorca: ukućani su sjedili u velikom zelenom miru koji se naslanjao na ogradu što je cvala zlatnim cvjetovima na zalazu sunca. Kose posljednje sunčeve zrake počivale su na njihovim likovima i činili su se nestvarno uronjeni u prizor svjetla i mirisa, kao s Jordanovih slika. Mislim da sam poželjela napisati nešto kao bajku, zaustaviti taj prizor koji se više nikada ne će ponoviti. Nekih više nama, neki novi su došli.

U dvorcu su našle zaklon i dom mnoge životinje i ova knjiga govori o tom humanom suživotu svih stanovnika. Priznajem, ponešto zlaćane prašine mašte palo je na prošlost i nestale dane… Nikada nisam mogla odoljeti lutalici mašti, ali vjerujte da su ovi slavni likovi koji žive u mojoj knjizi zaista postojali ili još postoje, da su sastavni dio one ljepote koja život čini svrhovitim i dragocjenim. Još uvijek kad se uspinjem drvenim stubama Gorice, očekujem da ću susresti nečujni korak mace Emike, kraljice zlaćanoga krzna, macana Pipina Malog ili njegova šarmantnog sina Šime. Kad se naslonim na prozor pored staroga klavira u salonu, mislim da se, eno! voćnjakom i livadom šulja seoski bekrija Bratec Martin, zastaje pred rupicom poljskoga miša i vreba. Oko njega cvatu u rosnom jutru jaglaci i zvončići, ali on ne mari. Pa nije on neka razmažena dušica nego pravi pravcati lovac!

Svira panova frula nad poljima, odlazi prema gradu ponad rumenih pregradskih krovova i zaustavlja se usred ljepote zvonika Pregradske katedrale.“

__________

A ispod prozora kule u dvorcu Gorica zastaje Gustl, naš dragi Matoš, i čeka da se pojavi Mimica Kantoci Kaučić kojoj je davne 1908. dolazio u pohode zajedno s bratom Leom…

Da, imali smo svoje dvorce, kurije i drevne crkve, svoje plemstvo i svoje uboge hiže škopom pokrite. I njištali su konji vrani kad se kretalo u lov. Postojali su vojvode, grofovi i baruni, plemenitaši roda i duha, dobri i zli, lijepi i ružni. Imali smo i ladanjsku gospodu koja se bavila književnošću kao Gjalski i Leskovar, imali smo umjetnike koji su poput Rangera uresili diljem ovih brježuljaka mnoge salone i crkve. O tome govore ove dvije knjige posvećene našem Zagorju.

Još u meni gori nada da ću uspjeti objaviti ovu knjigu o „Začaranim dvorcima“ iz koje sam donijela za ovu prigodu samo odlomak.

Nevenka Nekić

Iz knjige