Znali smo, znali za jame

Nismo se time bavili kao neke udruge, ali znali smo, dragi drugovi, za jame. Mnogo je ljudi pojedinaca i obitelji znalo za vaše jame, ali se moralo šutjeti dugih pola stoljeća, a kako vidimo čak i danas. Zašto? Strah je najbolji recept za skrivanje zločina, strah koji se usadio u ljudske duše jer bi za svako prokazivanje neke jame, ne samo taj prokazatelj bio osuđen na smrt ili dugogodišnju robiju, nego i njegova obitelj označena na potpuni odstrel u nastavku života. Većina ljudi koji su bili svjedoci masovnih likvidacija šuti i danas o čemu imamo svjedočanstva. Drugi razlog je i prijetnja samim zločincima, izvršiteljima pokolja, koja stiže od njihovih drugara s visokih položaja OZNA-e ili KP-e da ne smiju pisnuti o tome što su učinili ni gdje su učinili. Omerta, upravo tako se i zove moj roman koji se nekako pritajio jer je nezgodan.

Iznijet ću ukratko moje sitne spoznaje o kojima nikada nismo glasno razgovarali sve do stvaranja naše RH. Takvih saznanja o jamama ima gotovo svaka hrvatska obitelj.

Kad sam prvi puta vidjela ljude koji su kasnije likvidirani (omiljeni izraz drugova za ubojstva)? Bilo je to 1946. u Končanici. To je bilo prvo mjesto našega progonstva iz Zagreba. Držala sam se za ruku starijoj sestri i u dugoj šetnji naišle smo na livadu ograđenu žicom unutar koje je stotinjak golobradih mladića sjedilo na travi i počelo pružati ruke prema nama. Ne znam što se dogodilo s njima, ali već za koji dan, nije ih bilo i otac je rekao tiho: ma oni su već u nekoj jami… Sjećam se tajanstvenih šaputanja o njihovoj „likvidaciji“, koja riječ meni nije značila ništa stvarno. Dakako da se u kasnijim životnim razgovorima razjasnilo njeno značenje, a sve ostaje kao prva mutna slika poraća. Vjerojatno postoji u blizini neka jama koja sadrži posmrtne ostatke tih zarobljenika.

Potom je već u odraslijoj dobi petnaestogodišnjakinje preda me iskrsnula jedna lubanja u podrumu našega tadašnjega mjesta stanovanja u Karlovcu. Ta je gradska kuća građena za uglednoga građanina u vrijeme Napoleona i posjedovala je neke atribute kasnoga baroka s golemim podrumom. U toj se zlosretnoj kući poslije rata nalazio ured OZNA-e, a jedan od glavnih aktera te zloglasne organizacije bio je poznati J.B. Podrumski zidovi bili su išarani izgrebenim napisima, vapajima i datumima što su sezali od 1945. – 1947. U podrumskoj zemlji tijekom nekih radova otkopana je lubanja koju je susjed nalaznik brzo natrag zakopao u strahu da se glas o njezinom nalazu ne proširi. Je li bilo još takvih strašnih otkrića, ne znamo. Samo su se moji strahovi prilikom silaska u podrum za ugljen ili drva silno povećali.

Tijekom boravka u Đurđenovcu pohodili smo 1962. godine na izletu Ružicu-grad. Ruševine toga srednjovjekovnoga grada oštećene zubom vremena bile su iza rata poznate po likvidacijama koje su vršili braća M. Kazivali su nam ljudi koji su to tada još pamtili, kako se tamo „pričešćivalo metkom u usta“. Kamo su nestajali likvidirani, jesu li tamo ukapani ili negdje drugdje, ne znamo. Samo slutimo.

U isto vrijeme gledali smo nekoliko križeva na putu iz sela Brezik Našički prema Našicama, stajali su već nakrivljeni nasred njive, da bi nakon dvije-tri godine nestali. U naselju Šipovac šaptali su nam u uho da se ne treba raspitivati za te križeve.

U tom razdoblju imali smo u obitelji kumstva s nekadašnjim robijašima, obitelji B. porijeklom iz Gornjega Humca na otoku Braču. Jedan je bio poznati odvjetnik Ive Brizić, kasnije član Društva hrvatskih političkih zatvorenika, koji je prošao Bleiburg, Križni put do Beograda i potom 27 logora do puštanja na slobodu. Samo njegov životni put bio bi scenarij za najveličanstveniji ikada snimljen film! (Nešto od toga zabilježeno je u mojem romanu Kardinalovo srce.) Između ostalih logora bio je zatvoren u Novoj Vesi i u logoru Prečko u Zagrebu, a njegov brat u onaj zvani Kanal na današnjem Autobusnom kolodvoru. O smrtima na tim mjestima kao i trpanjima u jamu, valjalo bi provjeriti jer su neke nesretnike odmah i zakopavali, a većinu odvozili kamionima izvan Zagreba.  

Radeći kao profesorica u Ženskoj općoj gimnaziji sestara milosrdnica i pišući knjigu „Naša klecala i baklje“ (povijest Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu), susretala sam se s dokumentima koji su svjedočili o likvidacijama na Savskoj cesti u dvorištu ondašnje škole sestara milosrdnica, a danas Pedagoške akademije. U toj jami nalazi se prema nekim izjavama nekoliko stotina ljudi!

Tada sam prvi puta saznala i za jamu Jazovku. U nju su bačene i časne sestre milosrdnice. Na izletu koju je priredila Ženska opća gimnazija časnih sestara milosrdnica posjetili smo krašićki kraj pa i jamu Jazovku. Bile su to još ratne godine, jama nije bila obilježena pa smo samo molili za duše svih mrtvih koji su našli svoj strašni kraj u toj jami. Zapalili smo svijeće i jedna je učenica zapitala koliko ljudi ima u toj jami. Odgovorila sam da se još ne zna, ali će se uskoro ispitati. Na to je naš „vodič“, unajmljen skupa s autobusom iz jedne zagrebačke agencije, poskočio i pomalo revoltirano graknuo da je to laž i da tu nema nikakvih žrtava, nema ni psa.

Nekako u isto vrijeme dobila sam poziv od jedne naše brigade da posjetimo adresu u Tuškancu na kojoj će se moliti nad grobnicom strijeljanih. Došlo je oko pedesetak ljudi, raznih životnih dobi, a među njima i jedna tiha žena koja mi je šapnula da ide na sve takve jame jer joj u jednoj leži majka, a ona ne zna u kojoj. O tom slučaju u Tuškancu pisala sam već jednom prilikom, ali za nove čitatelje vrijedi ukratko ponoviti.

Ulaz na to moguće grobište leži iza broja 50 i staza vodi do pozadine sagrađenih kuća. Na tom kratkom putu izraslo je veliko stablo na kojem su organizatori toga skupa stavili žalobnu obavijest o tome što se tu događalo od svibnja do listopada 1945. Svećenik je upravo započeo molitvu kadli se pojavila jedna mlada žena i nervozno pitala dokle ćemo tu ometati prolaz jer ona izlazi iz garaže pa ne želi čekati. Jedan stariji gospodin, o kojem će još biti govora, obratio se mladici i odgovorio da smo mi čekali pedeset godina kako bismo se mogli pomoliti na ovom mjestu. Potom je ona otišla i kako smo malo kasnije ustanovili, zvala policiju. Taman smo bili usred molitve, stigla su dva mlada policajca. Tražili su razlaz skupa. Došlo je do prepirke između članova organizatora i mladića iz policije. Ipak smo napustili mjesto i zastali na ulici kako bi gospodin Ž., koji je govorio o pedeset godina čekanja, ispričao svoju životnu priču. Dobro se sjeća svega, imao je 15 godina.

Njegovi roditelji bili su vlasnici kuće na uglu toga puteljka u vrijeme kad su počeli dovoziti ljude na strijeljanje. Tamo je bio postavljen betonski zid pred kojim se to strijeljanje odvijalo. Kamion bi stao na ulici i žrtve su prolazile pod njihovim prozorima tim puteljkom da bi potom odjekivali pucnji i urlici. Govorilo se da su tu dovoženi i zatvorenici s Nove Vesi. Vlast je naredila da se prozori na njihovoj kući zabiju letvama, priča gospodin Ž. jer su strijeljanja trajala do listopada. U više navrata ulazili su im u kuću drugovi u kožnim jaknama i prijetili. Tada su odlučili nečujno i naglo nestati. Otputovali su jedne noći da se više nikada ne vrate. Sada se on vratio i traži da mu nove vlasti RH vrate kuću. Nisam saznala da se to dogodilo. Nekoliko dana poslije naše molitve na tom odvojku s ulice Tuškanac postavljena je žica, ulaz je postao nemoguć, a na žici je izvješen natpis: Rasadnik Pepeljarka. Nekoliko kuća iza te lokacije stajala je još uvijek vila Jakova Blaževića.

Dakle, čak i naša skromna saznanja o takvim manjim ili većim skupnim grobnicama postojala su odavno. A postojale su i sumnje, o kojima više znaju iz Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, kako ne postoji samo jedna Jazovka. Ispod visoke pozicije sada locirane Jazovke nalazi se puno veća jama o kojoj smo također pisali, ali svi dosadašnji pokušaji da se ona locira još nisu urodili plodom. Žena koja je stupila u vezu s određenim ljudima zaduženim za takva pitanja, dobila je opasne opomene i naglo se pitanje potrage zataškalo. Kao što se šuti i o onoj sumnji o golemoj skupnoj grobnici ispod vukovarske tržnice… O njoj se govorilo još prije dvadeset godina. U međuvremenu tamo su niknuli ne samo drveni štandovi na betonu, nego i velika zgrada. Ispod svega su u jami vukovarske žrtve, još me uvjeravaju mnogi Vukovarci…

Ovo je jedno kratko priopćenje bez razrada bilo kakve politike ili povijesne filozofije. Suzdržano smo priopćili naša vrlo skromna saznanja o jamama od kojih su neke sigurne, a neke možebitne. Mislim da bi se zaduženi za otkrivanje jama u našoj RH trebali temeljito obavijestiti o tim lokalitetima.

Nevenka Nekić