Pavlek, Sanader i Vidošević – naši teškaši
Neki častoljubivi starci učili su nas da su apstraktni ideali mladosti samo kule u zraku. Sve se one rasplinu u srednjoj dobi i čovjek počne vjerovati u praktičnu politiku i oslanja se na već provjerene metode snalaženja u svijetu kakav on jest.
Svi su oni već odavno u svojim štovanim grobovima, ali ipak često vodimo s njima razgovore i prepiremo se dokazujući, u mom slučaju, kako su imali posve krivo.
Rekli su da ću izgubiti svoje ideale i povjerovati u metode praktičnih političara. No, ja uopće nisam izgubila svoje ideale; moja vjera u temeljna načela etike točno je onakva kakva je oduvijek i bila. Ono što sam izgubila je pokušaj vjere u praktičnu politiku, a ostala je kao ideal ona vjera u Bitku Sudnjega Dana.
Mislim da su etičke zasade zajedničke svim ljudima važnije od onih svojstvenih samo nekim ljudima. Obične su stvari, poput života ili zagrljaja vrjednije od izvanrednih stvari, a pojedinačno ljudsko stvorenje je nešto kolosalnije, nešto neobičnije od čitavoga ljudskoga roda. Čudo čovječnosti uvijek bi nam trebalo biti očitije od bilo kojeg čuda moći, intelekta, umjetnosti ili civilizacije. Slučaj svećenika Maksimilijana Kolbea koji se u Auschwitzu dao ubiti umjesto oca obitelji, ostaje kao veličanstveno svjedočanstvo da je čudo čovječnosti iznad svih mogućnosti tehnike i nauke.
Je li Maksimilijan dio tradicije u etičkom smislu pa se kao njen dio odbio pokoriti moćnoj, arogantnoj i okrutnoj oligarhiji onih koji samo slučajno i nakratko tuda prolaze? On je kao sitna prašina duhovno svjesna svoje smrtnosti povezan s jedinstvenim odjekom takvih veličanstvenih primjera darovao ono jedino, malo a najveće što je imao – svoj život. Jer ničega drugog nije u blizini bilo čime bi mogao spasiti tuđi život.
Ova strašna utopija poučava da je snaga čovjekova duha, ona tako nedokaziva i fluidna tvar, suština koja nas čini neponovljivima kao jedinki.
Nisko padanje na ljestvici tradicijskih, ne samo kršćanskih, nego i sveopće usvojenih društvenih vrijednosti, je govorenje političara ili kakve druge oligarhijske skupine, o stvarima od opće društvene važnosti koje oni kao emancipirane osobe, samouvjerene i ustobočene ponad brojnoga slušateljstva izgovaraju, a istina je da su te stvari općenito posve suprotne činjenicama. Laži postaju „istina“, pa čak i razne „istine“, sve do kapilarnih razmnožavanja tobožnje istine.
Još je niže srozavanje duhovne strane jednoga naizgled civiliziranoga društva - prihvaćanje elitnoga lopovluka, rasprodaja Kristovih haljina za jeftine novce, to jest krađa bogatstva društvenoga imutka u vlastite svrhe.
Pohlepa i bezočnost laganja ma kako bila uvijena u govornike uljepšane kravatama (knjiga „Partijsko zlato“ o čemu smo pisali), uvijek se poklapa s krađom razbojničkom, iako ne mora biti u šumi s motkama i nožem. Drumski razbojnici pljačkaši bili su i ostali najniži ljudski sloj podzemljara, ali imali su neku čast: nisu propovijedali o sebi kao pravednim voditeljima društvenih poslova.
Tako se ruglo karaktera naših novijih razbojnika iz naslova ovoga razmišljanja, što se obrušiše na društvenu imovinu, čini još ogavnijom pričom. Istina je da se takvih poslenika nalazilo uvijek u svakome društvenom razdoblju, o čemu krasnoslovi Dante, a sami sudionici ovoga sve češćega događanja pljačkaških nasrtaja u raznim rafiniranim oblicima današnjice, sve su elitniji dijelovi takozvanoga demokratskoga i liberalnoga društvenoga sloja, nasljednici partijskoga zlata.
Kako li je bio slatkorječiv i samouvjeren Sanader, obrazovan u lijepoj književnosti, zar?, kako impozantno govoraše s visoke govornice o svemu relevantnom za novi društveni poredak koji teče kao rijeka iz goleme zgrade Europskoga parlamenta, u neposrednoj blizini Strassburške katedrale koja uglavnom nije u funkciji nego je postala muzej! Uspomena na vjeru… Kako je skrbno sakupljao umjetnine, novce, nekretnine, a onda ulovljen na djelu bježao kukavički iz ove razdrte i opljačkane zemlje! Hvatali ga!
Kako li se hrabri safarist Vidošević uresio rogovima afričkih i inih životinja, zbirkama dostojnih ludih careva iz rimskoga doba, visoko uzdižući svoje navodne poslove po pustopoljinama afričkim u „korist“ hrvatske državice koja još grca od uspomena iz ratova; poput Krasa koji iznajmljuje cijeli Rim podstanarima svojim!
Stoji Nadan na svom terencu i gađa moćne zvijeri… Bože, kakve li slike!
A najnoviji razbojnik majušni Pavlek, klipan koji je krao cijelo desetljeće i nitko nije vidio ni znao da on kupuje vilu u Cannesu i u luksuznoj Ibizi, gdje bi drugdje mogao?! Tamo se uvijek pjeva i pleše, kasini rade duboko u noć i jutrom se izlazi na prvi osvježavajući doručak koji fino miriši, pijucka se svježi kapučino i gricka otmjeno svojim balkanskim zubima topli kroasan, tako proslavljen u još nekih imena naše slavne sadašnjosti. Ne, nije on tuposlav kako izgleda na slici, varate se, dragi prijatelji, imao je lukavosti i jatake u poslovnicama svojih skijaških utvrda i u HRT-ovim vječnim stručnjacima. Samo je trebalo biti neobuzdan i raspomamljen mogućnostima liberalnoga ustroja demokracije i postalo bi se ovo divno biće Vedran (nomen est omen!) koje je proizvod ukupnih tranzicija u bolje društvo: nema Istine, svatko ima svoju istinu! A život je lijep! Gleda on iz Carigrada, Uzbekistana ili bogznaodakle, kamo je na svojim kratkim nogicama vještim skijanju uspio odmagliti, gleda i promišlja: kako sačuvati svojih tridesetak milijuna ili nešto manje?! Pita se: hoće li mu oduzeti ako ga budu sudili? Oči mu se sklapaju od nesanice i briga: što će s vilama, nekretninama, novcem u bankama čudnovatih naziva? Teško mu je.
Ipak, u podsvijesti mu zvoni kako je već znano da etika u ovoj vilinskoj zemlji Hrvatskoj nema veze sa sudovima. Nikada se ne zna što se lopovu oduzelo i kome se to vratilo. Znalo se kad je Jovo Čaruga krao i bančio. Slabo je u banke ulagao, a ni nekretnine baš nije kupovao. A glavu je izgubio. Doduše, on je ponešto i ubijao. Novi razbojnici ne ubijaju ovako bezočno, ta tko je vidio takošta! 
Oni čereče i razapinju svoju vlastitu zemlju, koju mi drugi zovemo domovinom, onako ispodmuća, tiho i skrovito, naveliko, samo nabubre kao bumbari i drže najbolje govore uvijek se pozivajući na radni narod i njegova prava, prava na raznolikost, inkluzivnost i ravnopravnost!
Sve je to poznato odavno: slikao je još prije pet stoljeća Pieter Bruegel Stariji simboličke slike pa i onu slavnu “Zemlja dembelija“: trojica uhranjenih trbušinara koji su se nažderali i napili, legli pod drvo da se naspavaju. Tu i tamo ispuste vjetar i podrignu, počešu se po stražnjici i potom zahrču. Ne znamo čije su jeli i pili, ali slutimo da ovakvi imaju i volju za lopovlucima koji su u njihovom slučaju sitni u odnosu na naše teškaše – Sanadera, Vidoševića i Pavleka. Da su izgladnjeli, oprostili bismo im. Ali nekako nam se ne čine da pripadaju ni kategoriji Hugoovih jadnika koji su zbog vekne kruha otišli na robiju. Ne sliče ni na razbojnike kojima je pripadao slavni francuski pjesnik Francois Villon. (O njemu je izvrsnu monografiju napisao naš nepoćudni književnik Vojmil Rabadan). Villon se pridružio razbojnicima zbog srčanosti i mržnje prema nepravednom feudalnom poretku i na koncu bio obješen zajedno s drugovima drumskim razbojnicima.
Protiv čega su se urotili naši teškaši, slavna trojka Sanader-Vidošević-Pavlek? Ha? Ta bili su u svojim govorima puni velike ljubavi prema narodu! A sanjali o nekretninama, sefovima u banci, safariju ili skijanju? To su tajne. Njihove raskošne ekstravagantne pokretne i nepokretne odrpine ostat će nasljednicima, jer iskustvo nam govori da ukradeno ne će biti vraćeno narodu, onom istom koji ih je rodio, školovao, postavio na visoke dužnosti i vjerovao u njih umjesto u Boga. To je demokracija, glas kada masa riče na izborima, glasić po glasić i eto demokratske rike! Ne Isusa, hoćemo Barabu!
To je dakle samo jedan primjer lopovluka u našem demokratsko-liberalnom društvu koje boluje od raznih oblika bezobzirnosti, turobne pustoši u dušama, rasipnosti, neodgovornosti, bezočnosti i kozmičke udobnosti. I dakako, bezbožnosti.
Ipak, nama zabludjelima u perivoj etike ostaje bar mali dio snage i hrabrosti od one koju je pokazao jedan Maksimilijan: nismo ovoga trena pozvani da umremo za drugoga i zaboravimo sve osim ove najuzvišenije Ljubavi; dovoljno je da poštujemo onih Deset zapovijedi štono ih je nosio Mojsije niz planinu Oreb na kamenim pločama koje ništa bolje i ljepše nije nadmašilo do dana današnjega.
Nevenka Nekić