Hrvatski polihistor Faust Vrančić

Sanjarima pripadaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Oni su najbolji dio čovječanstva – obdareni Božjim darovima kao proroci, pjesnici, umjetnici, znanstvenici. Među njima su izumitelji posebno maštoviti. Prvi hrvatski izumitelj bio je Faust Vrančić, kojega po invenciji možemo smatrati našim Leonardom da Vincijem. Osim izumiteljem povijest ga pamti kao književnika, jezikoslovca, povjesničara i jednoga od velikih polihistora svoga doba.

Faust Vrančić potječe iz stare šibenske obitelji koja je dala nekoliko značajnih mislilaca i pisaca. Vrančići se ubrajaju u plemićke obitelji i spominju se od 14. stoljeća. Njihova kuća u Šibeniku i sada nosi grb: dvije kose vrpce i na njima tri stilizirana ljiljana, kao u grbu francuskih kraljeva.

Podrijetlo Vrančića možda je u Bosni, a možda i s Vranskoga jezera blizu Zadra. Prezime se sačuvalo do danas u obliku Draganić-Vrančić.

Obitelj se vezivala s drugim uglednicima – Berislavićima, Lučićima, a u prošlosti su zablistala osobito dva imena – Antun Vrančić i Faust Vrančić.

Antun Vrančić bio je pisac, nadbiskup ostrogonski, primas kraljevine Ugarske, njegova ruka okrunila je glavu Habsburgovca Rudolfa II. Slikao ga je slavni hrvatski grafičar Martin Kolunić Rota, a njegova oca Franu čak Tizian Veceli, koji portret se čuva u njihovoj obiteljskoj kući na otoku Prviću.

Antunov brat Mihovil Vrančić oženio se Katarinom Dobrojević i iz toga braka rođen je u Šibeniku Faust Vrančić, neznanoga dana u godini 1551.

FAUST je proveo djetinjstvo u Šibeniku, a također i u obiteljskoj kući u Šepurinama na otoku Prviću. O tome ne znamo mnogo, ali se pretpostavlja da je do osme ili desete godine učio kod Benedikta Zborovčića, općinskoga klasičnog učitelja. U predgovoru svoje knjige „Život nikoliko divic“ (Rim, 1606.) sam Faust o tome kaže : „… da sam malim djetetom… budući iz naše zemlje izveden…“, pretpostavlja se da je rano došao svome stricu Antunu, slavnome latinistu i svećeniku na dvor u Ugarsku, biskupski dvor u JEGARU.

U Jegaru je dobio poduku iz klasičnih jezika i disciplina sve do osamnaeste godine, a tada se stric pobrinuo da se školovanje nastavi u slavnoj PADOVI na Mletačkom sveučilištu. Grad svetoga Antuna, znamenito sveučilište i dodir s velikim imenima, ostavit će neizbrisiv trag na mladom Faustu i možda već tada potaknuti njegovu znanstvenu znatiželju. Njegov stric, sada već ostrogonski nadbiskup, radovao se studijima koje je završio Faust: skolastici, fizici i matematici.

Godine 1571. vraća se Faust u rodni Šibenik. Samo nakratko, što će i kasnije u životu više puta činiti. Stric ga poziva na dvor u POŽUN, današnju BRATISLAVU, gdje on sam vrši službu kraljevskoga namjesnika.

Bratislava je lijep grad na Dunavu, sa starom crkvom Sv. Martina kao krunidbenom bazilikom u kasnijim vremenima, u vlasti Habsburgovaca od 1526. godine. Poznata po univerzitetu, biblioteci i slavi iz davnih stoljeća, pružila je Faustu Vrančiću mogućnosti proučavanja djela velikih vizionara i znanstvenika poput Rogera Bacona, Galilea. Faustovi izravni suvremenici bili su Markantun de Dominis, fizičar i biskup iz Raba, Marin Getaldić, dubrovački matematičar, Bartol Kašić leksikograf i gramatičar, Ivan Gundulić pjesnik iz Dubrovnika, Ivan Belostenec, pavlin i leksikograf, Johan Kepler fizičar iz Austrije. Od slavnih imena svjetske kulturne baštine bili su to još Leonardo da Vinci i Nikola Kopernik.

Faust je naučio mnoge jezike: osim svoga materinskoga hrvatskoga, naučio je do tada, njemački, talijanski, grčki i latinski, sada i mađarski jezik, a vjerojatno i slovački.

Tu je poslije smrti svoga strica dobrotvora Antuna napisao njegov životopis i odlučio ostati u Ugarskoj.

Poznat u najvišim krugovima postaje upravitelj biskupskih dobara u VESPREMU gdje se oženio i dobio kćer i sina. Veliko znanje i čestitost u životu doprinosi njegovoj slavi i uskoro ga rimsko-njemački car Rudolf II. poziva na dvor u PRAG.

Rudolf je bio ljubitelj umjetnosti i znanosti te je na dvoru okupio slavne uglednike: nadrealističkoga slikara Giuseppea Arcimbolda, slikara Bartolomea Sprangera, kipara Adriana de Vriesa, skladatelja Jakoba Gallusa, astronoma Tychoa Brahea, Johanna Keplera, graditelja Jakoba de Stradu, koji je ujedno bio izumitelj strojeva i mehanizama. U takvom je okružju Faust Vrančić postao dvorski tajnik. Ovaj dvor u Pragu bio je u to doba prvi dvor Europe.

Dvorska knjižnica pružala je znatiželjnom i talentiranom Faustu mnoštvo informacija, a također i druženje s najuglednijim osobama svoga doba. U to vrijeme on, kao i uvijek, često misli na svoj rodni Šibenik i zapisuje: „… i nisam potle vele drugoval sa ljudima našega jazika…“ Tada se dopisivao s Dinkom Zavorovićem, piscem prve hrvatske povijesti Dalmacije u 8 knjiga na latinskom jeziku godine 1602. Zaštićivao ga je Faust ne samo kao znanstvenika, nego i borca protiv Turaka. Bile su to krvave godine u hrvatskoj povijesti i bolove svoje domovine Faust je duboko proživljavao. Zaštićivao je i Petra Divnića, također borca protiv Turaka i obojici isposlovao plemstvo.

Godine 1594. Faust Vrančić napušta dužnost dvorskoga tajnika, u nerazjašnjenim okolnostima. Žena umire, sin je već mrtav i on se privremeno opet vraća u Šibenik. Dovršava svoja djela koja su nastajala dugi niz godina, a osobito su one provedene u Pragu oblikovale Fausta u pravoga polihistora i izumitelja. Uz taj rad već se odavna bavio i lingvistikom i 25. kolovoza 1595. objavio djelo po kojem je postao znamenit u čitavom kulturnom svijetu: Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga. Svoj „Dictionarium qvinqve nobilissimarum Evropae lingvarum - Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae, et Ungaricae. Cum privilegiis“ tiskao je u VENECIJI kod Nikole Morettija, 1595. Bio je to prvi hrvatski rječnik, a ujedno i prvi veći mađarski koji je doživio niz izdanja. Rječnik je posvetio isusovcu Alfonsu Carrilliju. Taj je poslao u Hrvatsku dva isusovca da osnuju gimnaziju što se i dogodilo 1607. u Zagrebu.

U predgovoru Dictionaru Vrančić piše da je Rječnik složio „za malo dana“. Riječ složio odnosi se vjerojatno na sređivanje već prikupljenih riječi. U njemu su sabrane uglavnom najobičnije i za običan govor najpotrebnije riječi. Može se pretpostaviti da je F. Vrančiću kao izvor latinskih riječi, dakle kao prvi stupac Rječnika poslužilo drugo izdanje rječnika A. Calepina, objavljeno 1564. godine u Veneciji, u kojem se uz latinske nalaze još hebrejske, grčke i talijanske.

Dictionar F. Vrančića sastavljen je tako da su riječi poredane u pet stupaca, kao i u današnjim suvremenim rječnicima, i to redom riječi latinske, talijanske, njemačke, hrvatske (dalmatice), mađarske. Za talijanski i njemački dio Rječnika Vrančić kaže da mu za ovu građu nije trebalo izvora („alienum penarium“). On je dobro znao talijanski još iz vremena studija u Padovi, a njemačkim se služio na carskom dvoru u Pragu.

Rječnik F. Vrančića bio je poznat široj kulturnoj javnosti ne samo tadašnje Europe, nego i kasnijih stoljeća. Tako mađarski znanstvenik Janos Melich u svojoj raspravi iz 1906. piše o Dictionaru kao originalnom djelu koje se nije inspiriralo prijašnjim mađarskim djelima.

Hrvatski dio Rječnika osniva se na možda skromnijem poznavanju materinskoga hrvatskoga jezika, čakavskoga govora iz Šibenika i okolice. Taj je jezik Faust ponio u svijet još kao dijete. O tome je sam rekao u predgovoru svoga djela „Život nikoliko izabranih divic“ (Rim, 1606.): „Vele mi je mučno bilo ovo malo pisati, jedno da sam malim ditetom budući kako znati morete, iz naše zemlje izveden, i nisam potle vele drugoval sa ljudima našega jazika; drugo da ovi naš jazik, kojim se sada u našoj zemlji govori, kruto jest italijanskim smućen, toliko da trudno i ne dobro nahođah naša čela (csela) slova.“ Dakle, hrvatske riječi uzimao je F. V. iz svoga pamćenja, kako ih se prisjećao iz djetinjstva.

U Dictionaru ima oko 5470 riječi na svakom od jezika. Glagoli se daju u infinitivu, a imenice u nominativu. Kad za latinsku riječ ne zna hrvatsku, on ju opisuje (Pr. Plumbeus - od olova, Cursor - koji teče). Ima i tridesetak riječi za koje nije naveo hrvatski izraz.

Uz Vrančićev pristanak Rječnik je proširio benediktinac Peter Lodecker češkim i poljskim riječima i objavio 1605. u Pragu. Treće izdanje Rječnika objavljeno je u XIX. st. u Mađarskoj. Prvi pretisak izdanja iz 1595. objavio je 1971. Liber u Zagrebu, a drugi pretisak Novi liber 1992. u Zagrebu.

U to je vrijeme Faust Vrančić boravio u VENECIJI više puta i vjerojatno je već iskušavao neke svoje izume, osobito onaj s padobranom. Ne zna se gdje se to dogodilo, no blistava vladarica Jadrana imala je i tada mnoštvo tornjeva i kula gdje su se mogli izvršiti pokusi.

Uz ovu lingvističku djelatnost u svezi Rječnika, bavio se Faust Vrančić istovremeno književnošću i teologijom. Znamenit i na tim područjima, već kao udovac, postaje 1598. naslovnim biskupom CZANADA u Mađarskoj. Iz toga doba je njegov portret koji se čuva u biskupskom dvoru u Temišvaru . Njegov lik odaje snažna duhovna čovjeka.

U tim kasnijim godinama svoga života Faust Vrančić se zaredio 1600. i postao kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije. Još uvijek živi u Pragu, da bi 1605. napustio kraljevski dvor i ušao u barnabitski red – Kongregaciju sv. Pavla. Iz toga razdoblja je drugi portret koji se čuva u obiteljskoj kući u Šepurinama na otoku Prviću. Njegove oči zagledane su u budućnost, ozbiljno i prodorno, a lik plemenit. Ovaj kutak na otoku Prviću gdje je proveo najljepši dio djetinjstva, mirisi mora i biljaka, vjetrovi i sjaj sunca uvijek su ga vraćali domovini i materinskome jeziku. Tako je nastalo djelo „Život nikoliko izabranih divic“ na hrvatskom jeziku, a tiskano u Rimu 1606. Posvetio ga je benediktinkama Sv. Spasa u Šibeniku.

Poznavao je Faust Vrančić RIM i ovo mu nije bio prvi boravak. Od 1571. dolazio je u RIM, ali boravak 1609. donijet će čudesne plodove: upoznao je tom prilikom Ambrogia Mazzentu . Ovaj je utemeljio zbirku Leonardovih crteža i Faust Vrančić je imao priliku upoznati djela velikoga izumitelja. Time se njegovo znanje i zanimanje za tehničke izume pojačalo. Radio je na tome području već od Praga, osobito u druženju sa Stradom, a sada je očito završavao vlastita djela i odlučio ih obznaniti svijetu. Pokazujući čestitost i osjetljivost, ulazak u svijet izumitelja svojim djelom on započinje molbama da mu se to odobri: tako je dobio privilegiju za izdanje od francuskoga kralja Luja XIII., a potom i od slavnog toskanskog vojvode Cosima II. Medicija. Ove privilegije za „knjigu o strojevima“ davale su mu pravo da objavi knjigu i iskorištava opisane strojeve. Tijekom svoga boravka u VENECIJI tiskat će tri djela u razdoblju od 1615. i 1616. godine: LOGICA NOVA i ETHICA CHRISTIANA kao i čudesnu tehničku knjigu MACHINAE NOVAE.

U teološkom smislu Vrančić je polemizirao u svezi s borbom protiv reformacije. Protivnik mu je bio dominikanac Tommaso Campanela, filozof, panteist i promicatelj novih odnosa u društvu. Drugi mu je protivnik bio zemljak Markantun de Dominis, isusovac, matematičar i filozof, biskup senjski.

Naslovnica toga slavnoga djela MACHINAE NOVAE koje je prema nekima objavljeno 1615., ili možda 1616. Naime, sačuvana su dva naslovna različita izdanja: na jednom piše samo FAUSTII VERANTII SICENI, a drugi ima dulji tekst. Riječ SICENI dodao je Faust da istakne svoje šibensko podrijetlo, jer se u njegovo doba smatralo da je antički Siccum nedaleko od Šibenika. Po tome je djelu Faust Vrančić postao slavan u svjetskoj tehničkoj literaturi te pokazao svoju kreativnost i sistematičnost. Djelo je napisao na latinskom jeziku.

U knjizi su ilustracije na 49 bakropisnih listova velikoga formata koji donose 56 izuma. Crteži su vrlo uspjeli i djeluju kao umjetnički dodatak opisima na dva odnosno pet jezika. Područja kojima se Faust bavio u ovim izumima obuhvaćaju široki spektar od reguliranja voda pa do sunčanih satova. Prijedlozi su usmjereni prema nastojanjima da se svakodnevni život čovjeka olakša i izum se zasniva na mogućnosti istinite provjere kao i izvedivosti u tadašnjim okolnostima. Evo nekih od tih izumiteljskih prijedloga: viseća kola koja silaze niz brijeg, magareći mlin, mlin s pomičnim krovom, način tucanja ječma i ostaloga, mlin obješen na stijenu, razni mostovi, naprava za čišćenja morskoga dna, prevlačenje tereta na drugu stranu rijeke.

Važno je napomenuti da Faust Vrančić nije donio ni jedan opis ratnih strojeva kao što je to činio Leonardo. (Treba imati u vidu da je to sačinio po narudžbi.) Sve što je u Fausta, miroljubivo je i čovječno. Osim toga on uvijek iskreno navodi odakle je uzeo neki izum, ako nije originalno njegov. Tako primjerice u Načinu prosijavanja žita kaže: „Postoji još i drugi način da se čisti žito, koji sam vidio u Njemačkoj. Mislio sam da je posve zgodan pa sam htio i njega upravo ovdje iznijeti.“

Bakropisi su načinjeni veoma stručno, ali bez potpisa. Neki pretpostavljaju da ih je izradio Božo Bonefačić Zlatarić, Šibenčanin, bakrorezac i kartograf koji je boravio u Rimu i bio dužnosnik u Zavodu sv. Jeronima. Tim više što je isti autor i jedne nažalost izgubljene karte naših krajeva koju je posvetio Faustu Vrančiću. Eto zadatka nekom istraživaču.

Najpoznatija i u tehničkoj literaturi često spominjana konstrukcija koju je opisao Faust Vrančić je njegov HOMO VOLANS. To je leteći čovjek sa slike 38. u knjizi. Tu je opisan i princip kao i materijal za izradu padobrana : „U četverouglastom platnu za jedra, napetom na četiri jednake motke i na četiri ugla dobro privezanom užetima, može se jedan čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s tornja ili s drugog visokog mjesta. Pa iako tada ne bi bilo vjetra, ipak će snaga padajućeg čovjeka stvoriti vjetar, koji će zadržavati platno da čovjek dolje na tresne, nego da se polagano spusti. Ipak težina čovjeka treba biti točno usklađena s veličinom platna.“

Naša tvrdnja da je Faust Vrančić doista iskušavao svoj padobran može se potkrijepiti: engleski biskup dr. JOHN WILKINS (1614.-1672.), jedan od prvih tajnika u svijetu uglednog ROYAL SOCIETY (Kraljevskoga društva) u Londonu, zapisao je u svome djelu o matematici i mehanici, samo trideset godina nakon Vrančićeve smrti, doslovne Faustove riječi : „... može se jedan čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s tornja ili drugog visokog mjesta.“

Slava Fausta Vrančića bila je već za njegova života velika, a traje sve do danas. Njegove MACHINAE NOVAE predstavljaju u povijesti tehnike, civilizacije i kulture vrhunski zanimljivo djelo. U svijetu su u novije doba objavljena tri pretiska: u Njemačkoj 1963., u Italiji 1968., u Mađarskoj 1985. Hrvatski pretisak objavljen je u novoj hrvatskoj državi 1993. zaslugom Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku i u izdanju Novoga libera, ujedno s prvim hrvatskim prijevodom.

Pokušat ćemo prikazati nastajanje ovakvoga padobrana. Prema uputama samoga Fausta Vrančića treba nabaviti platno za jedra, izrezati ga četvrtasto… načiniti četiri jednaka štapa, što prema slici ipak znači dva kraća i dva dulja. Potom treba probušiti platno na duljem dijelu na jedanaest mjesta, a na kraćem dijelu pet puta. Uže koje ćemo koristiti trebalo bi biti od prirodnoga materijala. Dobro provučeno uže učvrsti se i zaveže na svakom mjestu posebno. Potom se majstor koji izrađuje ovaj padobran iz 17. stoljeća treba potruditi da na četiri mjesta unutar platna protegne posebne dugačke učvršćivače kako bi se ojačala struktura cijeloga padobrana. Osobito je važno na same uglove platna povezati dugačkim užetom tijelo padobranca. Nažalost o duljini ovih užeta, kao i o dimenzijama čitave naprave, nemamo nikakvih preciznih podataka. Sam autor Faust Vrančić kaže da težina čovjeka mora biti dobro usklađena s veličinom platna!

Naš majstor morat će odrediti te veličine, pazeći da ne pogriješi. Također će morati nadopuniti maštom pojaseve za padobranca koji su, vjerojatno, bili izrađeni od kože i sastojali su se od dva bitna dijela: široke pojasnice i donjega dijela koji obuhvaća prednju i stražnju stranu opreme. Ruke su između užeta, slobodne, kako bi pripomogle kod spuštanja. Čovjek na bakropisu u djelu MACHINAE NOVAE spušta se s tornja kojem ne vidimo potpune dimenzije, ovdje je prikazano tri kata i prizemlje, ali on je već u padu. Možemo slutiti da je poletio s vrha tornja. Kako li će se prizemljiti!?

U svjetskim enciklopedijama Faust Vrančić često se pripisuje nekom drugom narodu; čas je Mađar, čas Talijan, čas nepoznata podrijetla. Rijetki navode njegovo hrvatsko, dalmatinsko šibensko podrijetlo. Nasuprot tome Faust Vrančić uvijek je u svojim djelima isticao pripadnost i ljubav domovini. Njegova odanost rodnoj grudi i gradu najbolje pokazuje njegov opis uz sliku Katedrale u Šibeniku koja se kao sl. br. 4 pojavljuje u knjizi MACHINAE NOVAE: „Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu i pedeset godina. Međutim, izvanredno je lijepa i neobična je oblika, pa sam je htio, kao ukras svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića…“

Izdanja ove vrijedne knjige vrlo su rijetka. Prvo i drugo originalno izdanje Machinae Novae posjeduju: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu oba izdanja i Muzej grada Šibenika jedan primjerak.

Kako se domovina Hrvatska odužila uspomeni Fausta Vrančića?

Godine 1993. u parku Tehničkoga muzeja u Zagrebu postavljeno je poprsje Fausta Vrančića, rad kipara Koste Angeli-Radovanija. Sveučilište u Zagrebu odalo je počast Vrančiću uvrstivši njegov lik u medaljone hrvatskih znanstvenika u srebrni rektorski lanac, rad istoga kipara iz godine 1969., prigodom proslave 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu. Konačno, Hrvatski je državni sabor 1992. ustanovio državnu nagradu tehničke kulture nazvavši je imenom Fausta Vrančića.

Smrt je stigla Fausta Vrančića u Veneciji. Umro je na lagunama Serenissime 27. siječnja 1617. godine i prije toga napisao dodatak oporuci koja je nastala već u Rimu, kao da je slutio brzi kraj. U oporuci svjedoči opet svoju ljubav za obitelj i domovinu: dio imetka ostavlja kćeri Ruži, dio bratu Kazimiru, a treći dio svom gradu Šibeniku. U dodatku oporuci traži da ga poslije smrti prenesu u grobnicu u crkvi Sv. Marije na otoku Prviću. Njegovo tijelo brodom je prevezeno u Šibenik i položeno u grobnicu crkve Sv. Marije u Prvić Luci na otoku Prviću gdje i danas počiva. Kanonik šibenski Ivan Tonko MRNAVIĆ oprostio se tada na ovome grobu s velikim znanstvenikom, izumiteljem književnikom, teologom, lingvistom i istaknuo u opširnom nadgrobnom slovu sve njegove zasluge. Govor je tiskan odmah nakon toga u Veneciji, a prijevod na hrvatski objavljen je u Šibeniku 1993. godine u izdanju Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“.

Još se i danas na podu iznad grobnice može pročitati

Epitaf: Faustus Verantius episcopus …anno Domini MDCXVII.

Iza smrti Fausta Vrančića ostala su neka djela u rukopisu: to su tri djela o povijesti Slavonije, Dalmacije: „De Slavonis seu Sarmatis (in Dalmatia)“, koje je naknadno 1985. objavljeno na mađarskom jeziku.

Također je u rukopisu ostalo djelo „Regulae cancellariaeregni Hungariae“.

Na njegovu želju u lijes je s tijelom položeno djelo POVIJEST DALMACIJE. No, u devetnaestom stoljeću netko je provalio u grob i rukopis je nestao. Legenda kaže da je prodan mađaronu grofu Jankoviću…

Faust Vrančić ostaje zabilježen kao prvi hrvatski izumitelj, a njegov HOMO VOLANS, leteći čovjek, kao sjajna baština želje ljudskoga roda da se vine u nebo, da spozna i pokori prirodne sile.

Polihistor, mnogostran i originalni scijentistički duh, svećenik i zaljubljenik u svoju domovinu, dočekuje namjernike u crkvi Sv. Marije na otoku Prviću. Nasljednici obitelji Vrančić-Draganić i danas žive u obiteljskoj kući čuvajući uspomene na slavne dane.

Nevenka Nekić

LITERATURA:

Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925., Zagreb, 1925.
Stošić, K.: Galerija uglednih Šibenčana, Šibenik, 1936.
Grubišić, S.: Faust Vrančić i njegovo djelo, Šibenski list, 28. travnja 1967.
Grubišić, S.: Šibenik kroz stoljeća, Šibenik, 1974.
Muljević, V.: Machinae novae na razmeđi novog vremena, Oko, Zagreb, 1976.
Vrančić, F.: Machinae novae - Novi strojevi, Zagreb-Šibenik, 1993.
Zbornik o Faustu Vrančiću, Šibenik, 2001.