Tutafoni u rukama

Nije to neka tajnovita stvar: svi ga drže u rukama i tipkaju i pipkaju na sve načine, ne žive bez njega. Kad su se pojavile prve spravice i ljudi počeli naglas govoriti idući ulicama Zagreba, rugali su im se pa čak i u novinama pisali o tome. Danas je to posve normalna stvar. Jedino nije normalno i dostojno da se važne državne objave pojavljuju na tim spravicama jer se one smatraju privatnim i intimnim. Stoga je gotovo nepristojno da se političari na najvišim funkcijama oglašavaju preko tutafona na društvenim mrežama kad objavljuju neko državničku odluku: javljaju kakav će biti vojni rok, koliko će povećati mirovine ili izražavaju političke misli o nekome ili nečemu. Neki čak tutafonom prijete ratom!

Tehnika je otvorila put masama da se mogu izražavati do mile volje. Svatko tko ima kažiprst i palac (kao i svi primati) misli da može donositi sudove o svemu što vidi i čuje. Tutafon ga hrabri, daje mu zaštitu jer ima i tajnu šifru ili zaporku, ona pojedinca osili do demijurških razmjera, vlasnik može suditi o stvarima o kojima nema pojma, može psovati i prostačiti uzduž i poprijeko, može drugoga i sebe ponižavati ili hvaliti.

Tehnika je ono drvce spoznaje iz susreta tupavoga Adama i njegove mile Eve, sa zamamnim rupicama na obrazima, koja ga je nagovorila da se dohvate plodova. Hm…Tko zna kakav bi bio taj prvi susret da ga opisuju feministice poput neke Rade ili Dalije. Ali ne bojte se, sve su to smislili gadni muški predatori. Oni kolo vode i u malim i u velikim tutafon-sustavima. Ovo što raja ima tutafone i tipka li tipka, to samo zagađuje njihovu dušu i okoliš, to nije opasno u smislu opće atomske kataklizme, ali kad se jedan Vladimir iz daleke tajge uhvati kakvoga gumba na svom tutafonu, ili rumeni Džo u palmama okićenom dvoru, e, onda se pitamo kakav je to čovjek, kakva mu je duša, kakav svjetonazor?

Danas je posve jasno da samo šačica ljudi vlada tajnama tehničkih izuma i može raspolagati njima na korist ili štetu cijeloga čovječanstva. O tim mračnim mogućnostima pisalo se odavno pa tako i Ernest Renan još u 19. stoljeću piše: „No kad se čovjeku daje sila kojom on može upravljati svijetom i može uništiti znatan dio čovječanstva i kulture, tada postaje sve ovisno o duhovnom i moralnom stanju čovjekovu, ovisno o tome u ime čega će on upotrebljavati tu silu – kakvog je on duha. Pitanje tehnike postaje neminovno duhovno pitanje, a na koncu konca religiozno pitanje. O tome ovisi sudbina čovječanstva.“

Ali nije nam namjera posve oblatiti toli omiljeni tutafon, dobrim ljudima služi u dobre svrhe. Više se ovih dana razmišljalo koliko se njima služe političari prilikom izbora i kako se oni podupiru pozivima na razne adrese. Nakon izbora gledamo stanje: neki su novi, a neki stari znanci na čelnim mjestima u dragoj nam domovini. Tako u Varaždinu nepokolebljivo i čelično stoji gradonačelnik Neven Bosilj, čovjek čvrstoga partijskoga i partizanskog uvjerenja da smije zabraniti što mu drago. Već smo pisali o tome junaku koji ne dopušta da postavimo spomen-ploču časnoj sestri Josipi Horvat (sestri Liphardi) jer mu smeta ime krvnika. O tome postoje svjedočenja pa jedno navodimo. „Partizani komunisti, tj. Ozna, tada su odvodili ranjenike, ubijali ih i davili, klali noževima, u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice. Sestre su to, a među njima i sestra Lipharda, na svoju nesreću vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, to jest načina na koji su čistili bolnicu od hrvatskih ranjenika, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre, među njima i sestru Liphardu. To je bio razlog njihove strašne smrti.“ Sve se to zbivalo 15. svibnja 1945.

Na rodnoj kući sestre Horvat stajala bi ploča s opisom njene sudbine i mjestom njene smrti, a isto tako i imenom onih koji su ju odveli u Jazovku. Drug Bosilj već tri godine vlada i zabranjuje ime krvnika jer to nije po njegovom ukusu. Ploča stoji i čeka da joj moćnik dade pravo na život i smrt. Nitko se na to ne osvrće. Tutafoni velikana šute. Ali ima nas nevaljalaca koji istjerujemo istinu pa se nalazimo u neprobojnom zagrljaju šutnje i poput blaženika Stepinca vapimo: „Neću tražiti počinka do konca svijeta. Tek kad anđeo rekne: No od sada ne postoji više vrijeme.“ ( Blaženi Alojzije Stepinac, 22. listopada 1954.)

Odlučili smo ustrajati i ne posrnuti ma koliko nas ocrnjivali, zabranjivali nam istinu, ne davali nikakvu podršku za djela koja zazivaju istinu, prešućivali i nas i naš rad. Kad se može prešutjeti tri kilometra dugački rov dubine 4,5 metara u kojem leže tisuće i tisuće žrtava, tamo daleko, daleko u Teznom, onda nije čudo da se ovako ponizi jedna obična ploča u rodnom gradu jedne obične žene, časne sestre Horvat.

Ali ima i dobrih vijesti: evo su časne sestre milosrdnice upravo proslavile 100 godina kako su kupile dvorac Lužnicu kraj Zaprešića. (1925. - 2025.) Uredile su nakon Domovinskoga rata sav dvorac iznutra i izvana i pretvorile zapušteni park u predivan perivoj. Šetnice, skulpture, cvijeće, jezero, velebno drveće, vodoskoci, kip Majke Božje, sjenice za odmor tijela i duše. U dvorcu su prostori namijenjeni znanstvenim i drugim skupovima, dvorane su opremljene modernim priborom za simpozije i slične djelatnosti. Obnovile su sestre i kapelu što pamti okrutnoga grofa Raucha koji se zamjerio seljacima svojim kaznama pa se danas njegov nemirni duh šeta za olujnih noći… A na mjesto biča i psovki, tu se redaju molitve, pjesme, velike svečanosti od kojih su neke posvećene banu Josipu Jelačiću.

Jelačić je imao svoj dvor u Zaprešiću, Novi dvori, pa grobnicu koju je izgradio Hermann Bolle. Dolazili smo ranih šezdesetih do Novih dvora i s užasom gledali kako Krleža ima pravo: razvaljena vrata grobnice, kosti razbacane po šumarku, a Krleža je još dodao kako se bijelim lubanjama loptaju… Tek iza 1990. pristupilo se obnovi Novih dvora. Tako Zaprešić ima dva vrijedna dvorca, svjedoka hrvatske prošlosti, ima i druge znamenitosti, no ne znamo je li poznato da dugo nije imao crkvu, nego samo kapelu. U Zaprešiću su odmah iza II. rata kamenovali Alojzija Stepinca. Trojica junaka bacila kamenje dok je vodio procesiju.

I tako, od tutafona do izbora, od domoljublja i žrtve do krvnika čiji istomišljenici vladaju i danas. Ima i ljepote i vjere i tuge i snage u našoj prošlosti i sadašnjosti i tako će biti sve dok onaj Alojzijev anđeo ne prekine Vrijeme.

Nevenka Nekić