Visovac
Visovačka poslanica

Poslanica fra Ivanu gvardijanu, dana na svetkovinu Sv. Luke, 18. listopada 2005.

Poslanica pozdravlja gvardijana visovačkog i čuvara Gospe, otoka živih i mrtvih, otoka nade i proročanstava, trpljenja, ponosa i prkosa, neobjavljenih čuda i ljepote.

Na starim oltarnim slikama česti je prizor kako četiri rajske rijeke istječu preko bijela kamena, a nad njima Janje: davno shvatih da su to Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva. Obrubljene starim gradinama, plove slikovite do mora, svijetle u noćima, mračnim šumama daju pratnju, slutnjama vode do vrela života. Njihove samoće i tišine okružene poviješću lepetom krila probijaju samo divlji golubovi, orlovi, sokolovi i ptice koje se šušurom gnijezde u šašu. Mirišu rijeke potonulim granama, algama i ribljom mlađu. Svaka je od njih drugačija, svaka budi davninu koja već onda bijaše stara poput mita kad je Petar Zoranić napisao svoje PLANINE i nazvao Krku DINARINOM KĆERI. Krka miriši kao vodenvila, svježa od vodenbilja i trske na vjetru.

Dolazak na Visovac, fra Ivane, vodi me od Drniša, kroz pustopoljinu prošaranu makijom, kržljavim biljem i rijetkim kućama – tamo su negdje Miljevci u kojima se zbog neba i tišine postaje pjesnikom, tamo su Dubravice i Rupe gdje se nekada samostanska zemlja, škrta i zahtjevna, uz bleku ovaca dijelila sa sirotinjom, tamo su, i još dalje, tragovi konjskih kopita utisnuti i težinom fratara koji su stoljećima obilazili krajeve da daju ono što uz kruh čovjeku treba: dah Duha Svetoga, uljem zabilježen prvi ili posljednji znak na čelu, poljubac na početku ili kraju života, onaj Franjin, poljubac Radosti koji je poništio Judin poljubac izdaje. Ta dva poljupca razdjelnica su kojom i danas kako i onda, odredismo svoje pute. I ne reci, fra Ivane, brate u Kristu, da nisi bio svjedokom kako se ljudi dijele baš po ta dva poljupca.

Na malim pristaništima Stinica i Ploča, gdje su se prevozili prijatelji i mrzitelji kroz duga stoljeća, silazim s pogledom na čudesno jezero-rijeku. Slijeva mi brončani mrkogled Petra Svačića izronio iz zemlje nedavno, iako mnogi pomisliše da njegove snage odavno nema, i nebo puno jesenskih ptica, a dolje čamac na blistavoj plohi mirne Krke što ovdje tvori jezero. U smaragdne vode ulijeva se Čikojla, kako ju zovu ovi našijenci, Ti reče, fra Ivane, i još dodade da se vode mogu podići i poplaviti samostan na ovom otoku ako dođu s te strane. Od Čikojle spas i propast. Ima nešto skrovito i stameno u imenu te rijeke, u njenu izvoru i mjestu zvanu Čavoglave, što ostade iz posljednjega rata kao znamen, biljeg, žig svih prohujalih tama što su nalegle od pametara nad ovom krajinom. Iz nje se često bježalo na zapad, sa štapom ubranim u šumama, dok su okolo odjekivali turska alakanja ili urlici šubara s ukrižanim kostima. Sve to i još klupko nerazmrsivih treptaja obuzima me dok ulazim u čamac, a neki okašnjeli vodomar lebdi nad trskom u plitkoj vodi. Simbol krhkosti i neuništivosti života.

Foto: Ramon Perucho, Pexels

Kažu knjige da se nekad mnoštvo čamaca kretalo u dobrim vremenima oko otoka Visovca, a onda je nakon Drugoga rata spalo na dva starca. Mislili su da će se Visovac pretvoriti u otok smrti, nalik na bocklinsku simboliku, otok kamo se dolazi na posljednje putovanje. Nisu znali da je on kamen zaglavni. Spremali su dovesti i blaženika Alojzija Stepinca da ga tu zatvore i udalje od svijeta. Ali bojali su se da bi narod mogao pretvoriti ovo mjesto u proštenište, lakše je bilo čuvati Stepinca u Krašiću.

Osvrnem se ponad zrcala mirne vode Krke i vidim da se nebo spustilo tik do mirisnih valića, a u susret mi pluta tijelo. Spokojno prekrižilo ruke na prsima i drži brevijar. Raširila se fratarska halja i bijeli pojas vijuga pa optiče glavu poput aureole. Fra Stjepane od Uskoplja, meštre visovačkih novaka, dobrodošlicu nam želiš, vikaru bosanskoga biskupa, spokojno ploviš svojom i našom Krkom, od one 1609… zauvijek… Tihi glasovi molitve za duše svih pobijenih stapaju se s tvojim krikom kad su te ubijali u ono davno tursko doba. Bio je zao običaj da se Turčin može dovesti na otok i ostati na gozbi i spavanju koliko ga volja. Često bi onoga tko ih natrag preveze, ubili, kao tebe i onoga dječaka. Našli te, kažu, kako plivaš tih i miran, kao čudo. Stat ću nogom nad tvojim grobom u crkvi: otvarali ga 1904. i našli tvoje tijelo cijelo cjelcato. Svi znamo tvoje ime, ubojičino više nitko ne pamti.

Jesenski jablanovi i grane tužnih vrba okružuju samostan, a na drvenu pristaništu stojiš Ti, fra Ivane gvardijane, u nizu fratara koji su na ovoj BIJELOJ STIJENI (LAPIS ALBUS) dočekivali i ispraćali. U sebičnosti svojoj željeh da budem jedinstveni gost, da nema puno namjernika toga dana, a Gospa Visovačka, da samo sa mnom razgovara. O, ljudska taštino, nezajažljivosti naša! Ne poznam Te, fra Ivane, a već sam iza tvoga hitra hoda u lepršanju smeđega habita uronjena u Tvoj lik: vidim očima unutarnjim sve Tvoje prethodnike, njihove noći i strahove kroz šest stoljeća, njihovu vjeru, nadu i snagu.

Foto: Ljubomir Škrinjar

Vrt je ovdje pun bujnih brijestova, mirisnih borova, vitkih čempresa koji rastu do zemlje mrtvih, kažu legende; ima smokava, bresaka, jabuka, oleandara, cvijeća, pa i japanskih zlatnih ukrasnih jabuka. Više to nije samo BILLA STINA, OSSIA PIETRA BIANCA (V. Lago: Memorie della Dalmazia, II. Venecija, 1870.) kako ju zove ovaj namjernik Lago, da bi zapisao uz ostalo i ovo: kad dođe zima tada nastanu „strašni časovi u kojima se duša osjeća strašno potresena i tada počinje, ako na to nije prije mislila, priznavati opstojnost više sile, vezu između stvorena, čovjeka i Boga, koji mu je dao opstojnost“.

Ljepota i sjaj otoka usred bistre riječne tišine i ovaj kontrast pjesničke i lirske mistike, to je sve zajedno pogled na Visovac. Njegova tajna je ipak puno dublja. Zar ne fra Ivane? U njoj je ono nešto neizrecivo i bolno koje mi je prišlo, sve od sablasno tamnih špilja tamo Među gredama, pa od Šuplje grede gdje se u neprohodnim surim pećinama gaje orlovi. Lijepa je zgoda iz 1640. kad se ovdje pojavio vizitator Pavao iz Rovinja kojeg je ugrozio jedan bijeli orao. Pucali na njega iz arkebuzira i ranili ga, ali se kralj visina spasio u mračnim pećinama negdje oko Šuplje grede gdje se u velebnom kanjonu Krke čuje trostruka jeka: čuješ jauk i krik tri puta, eho, sve tiši glas koji zamire u divljim kanjonima. Jaooo… aooo… ooo…

Foto: Michael Block, Pexels

U vrtu rane jeseni sag opala lišća, cvrkut vrapca, kreštavi glas šojke, a noću se javlja ćuk. Dolijeću ptice na ovaj otok Visovac iz razvalina nekad slavnih gradina što su pripadale rodovima Šubića, Nelipčića, Martinušića, Ugrinića, Utješinovića, Mišljenovića… a neki su od njih i pokopani na visovačkoj Bijeloj stijeni. Kosti im izblijedile i utonule u zemlju iz koje su niknuli, prah prahu.

Dok nas vodiš, fra Ivane, zamišljam kako su ovdje davnih stoljeća eremiti sv. Augustina sagradili prvu crkvu, na tvrdom kamenu i posvetili je sv. Pavlu. Po njemu je ime dobio i Pavao Šubić, najmoćniji čovjek i ban hrvatski, snažan i prgav, koji poput mnogih u prošlosti načini istu pogrješku: pošao dovesti na hrvatsko prijestolje strance, Anžuvince, umjesto da je sam uzeo krunu i stavio na tvrdu glavu, možda baš tu negdje, u Skradinu, nad ovom ljepoticom Krkom. Griješio je kao i sin mu Mladen, a vjerovao da dobro čini. Oba su štovala Gospu i molila se u dugim ratničkim noćima Gospinu zagovoru.

Spomen-ploča na vidikovcu Kamičak, foto: Ljubomir Škrinjar

Propali su stari hrvatski rodovi, a tursko kopito poharalo nakon njih sve ove krajeve. Još su negdje u stogodišnjim jekama odjeci turskih arlauka kad su u samo dvije godine od 1435.- 1437. spalili 16 franjevačkih samostana. No, teško je iskorijeniti dobro posijano sjeme – evo njih nakon augustinaca na Visovcu i tu se održaše od 1445.

Muzej kazuje prošlost, od predturskih i turskih vremena, sablji i crkvenoga skromnoga blaga, jer sve drugo odnijele su pljačke. Čak i turski dokumenti koji više zabranjuju, ali ponešto i dopuštaju, govore s nekim poštovanjem o „manastiru Velike Gospoje“, Gospe Visovačke koja nas gleda sa slike pristigle iz Sutjeske u rukama franjevaca. Kad se bježalo kroz šume i pustoline s istoka na zapad, nosilo se blago – slika ili kalež, monstranca ili kazula.

Foto: Ljubomir Škrinjar

Treba, fra Ivane gvardijane, doći i pomno razgledati svaki sačuvani predmet. Netko ga je izradio, dodirivao u nadi vječnoga spasa, netko ga je sačuvao, netko i zakopavao u zemlju da ga pogana ruka ne nađe. Netko možda danas ravnodušno gleda u muzejsku zbirku, ali vidim da Ti drhtiš nad svakim djelićem ove zbirke, veće od svih luvrova i eremitaža, pinakoteka i galerija svijeta. Jer iza svakoga sačuvanoga djela stoje stotine uništenih i mistično uvećavaju vrijednosti, pribrajaju i one koje su se tijekom vremena pohranjivale. Tko zna gdje su sada i u kakvim muzejima ili zbirkama svijeta počivaju: kako je izgledala oporučno ostavljena morlačka kopča žene Ivanice pokojnoga Marjanovića iz Skradina koja odredi, da se prema oporuci iz 1724. pokopa na Visovcu, a kopča proda te novac dade za samostan, a uz to sva njena roba, osobito spomenuta tamnoljubičasta haljina s devet srebrnih puceta pozlaćenih koja neka bude za oltar Gospe Visovačke, pa dvije bakrene tepsije i dvije posude za kuhanje neka idu za poljepšavanje oltara, devet malih srebrnih puceta koji rese neku čoju, svileni šal i haljina od zelene svile s petnaest srebrnih puceta za oltar na Visovcu itd… itd… Neka se reknu mise za duše ovih ili onih i u tu svrhu ostavljaju…

Foto: Ljubomir Škrinjar

E, moj fra Ivane, znam da bi ti mogao čuvati sa svojom subraćom još stotinu puta veću zbirku, kao i knjižnicu koja je bogatstvom nadmašila sve koje znam, jer je mnogo puta paljena i kradena, da je čudo što se u njoj toliko toga može naći. U našoj enciklopediji, onoj Krležinoj, Visovac je dobio pet i pol redaka, za svako stoljeće po redak.

Gledam one ostatke kamena temelja kuće za Turke što je morala stajati da ih dočeka kad god se spreme u pljačku i bančenje. Iz njene utrobe raste mirisno bilje, miješa se s mirisom starih arhivskih zapisa, inkunabula, posebno urešenih grafikama. Evo tu je i inkunabula Ezopovih basni izrađena rukom našijenca rodom Lastovčana Dobre Dobričevića, tiskana u Brescii, ukrašena sa 67 slika, u drvenom uvezu. Tiskana je 1487., dakle samo četiri godine iza Kosinjskoga Misala. Čudom se sačuvala kroz sva ova stoljeća, mudra knjiga iz drevne Grčke. Svi znaju za Ezopa, a bio je rob. Nitko više ne pamti ime njegova gospodara. Riječ je Istina i Svjetlost i sva dobrota koja je ikad postojala baština je kršćana, kako reče sv. Augustin. Treba pročitati bar dvije pripovijetke Ive Andrića da se shvati ta prošlost – Žeđ i Prokletu avliju. Majstorski su opisane scene, a nikad nezaboravljena rečenica kako su se Turci zabavljali s nesretnim kršćanskim dječacima. Pisac samo reče: „Dokopaše ga se među se.“

Možda je najtužnija uspomena soba sa slikama svih srušenih crkava u ovom našem posljednjem Domovinskom ratu. Nema ni jedne crkve koja je izbjegla sotoninoj ruci ako je bila u dosegu ili vlasništvu okupirana kraja. Ti si, fra Ivane, obišao redom svaku, a ja se sjetih kako sam isto vidjela diljem Banovine, Like, Slavonije, zadarskoga zaleđa… Pa opet obnova, stalno po onoj latinskoj IN PLANO SUBSISTERE – izdržati u svim okolnostima. Biti iznad povijesnoga, postojati u nadvremenu, na Bijeloj stijeni u Svjetlosti.

Spomen-soba muzeja Domovinskog rata - Porušena hrvatska baština, Foto: Ljubomir Škrinjar

Nije križ samo naš, bezbrojni su mučenici na putu do XX. stoljeća. Pred lijevim oltarom klečao je i Ivan Meštrović gledajući nenadmašena Krista. Rekao je da bi dao sva djela za ovo jedno jedino. Desni je oltar Gospe Visovačke. Jednostavno u stilu Svetoga razgovora stoje likovi: lijevo Ivan Krstitelj, desno sv. Franjo, a u sredini na prijestolju Ona s Kristom u naručju. Sklopila je oči i ruke, a plavi plašt posut zlatnim zvijezdama s crvenom haljom kao naznakom buduće muke, djeluju smireno i simbolično. Povrh likova zlatne su aureole i krune. Narod dolazi moliti. Utječu se Milosrđu i Dobroti. A onda nam Ti, fra Ivane, reče: „Kleknite i pođite iza oltara.“

Iza oltara je mali uski ostatak apside i na zidu, između dva gotička luka koja drže dvije ruke, freska je Gospe vjerojatno iz 16. stoljeća. Spaljena, garava, utonula u žbuku, izblijedjelih boja sačinjenih zaboravljenom rukom nepoznata majstora, gleda u nas. Stavim ruke na ledene dijelove njena izgorjela prijestolja, u kojem ostadoše crveno-bijeli trokuti i pomislim na susret s crkvom u Kreševu i danas pokojnoga fra Leonarda Buljana. I on je bio čuvar spaljenih umjetnina, čudom preostalih do danas, jer, kako nam reče, smjelo se nešto obnoviti, ali su često bojali obnovljeno u crno da ne izazovu turske vlasti. I tu, u ovom uskom visovačkom prostoru, bez ukrasa i pozlate, poput onih u katakombama Rima, osjetim da je nazočnost Nadnaravnog i Božjeg stalno bdjela nad ovim malim otokom, da je ona molba ORA PRO NOBIS stalno prisutna, a nad vodama Krke lebdi duh Ruah Elohim, kao u dane stvaranja.

Foto: Ljubomir Škrinjar

Fra Ivane gvardijane visovački, sada u moj san ulazi i Stara Gospa, ona koju spališe, a nisu znali za proročanstva o neuništivosti nematerijalnoga. Blještavo je svjetlo na kamenu stupovlju u klaustru, lijep je bucal na gustirni, rajski je vrt i akvamarinske vode Krke, zvonik veže nebo i zemlju, zvona pozivaju na susret s Vječnošću, blještave su rascvjetane biljke, nebo se ogleda u vodama kao u snovima, ali najviše pamtim Spaljenu Gospu. Ona je stalno bila na otoku, bila je i onda kad su fratre vješali, protjerivali ili ubijali kao fra Stjepana i puštali da plutaju Krkom, ona je skrivena bdjela i kad su Legije harale, kad su bezbožnici dolazili da uzmu posljednju krušnu mrvicu.

Rekoh: u ovoj kamenoj kući gdje se nekada pekao kruh i gdje danas još stoji komin na kojemu, čujem, slavite Badnjak, onako po starinski, tu bih voljela provesti koji dan u tišini. Miriši kamen stoljećima kruha, lojanicama i molitvom koja je spasila čast i ponos. Blagoslovljen je to prostor i nalikuje na malu PORCIUNKULU u podnožju Asiza. Tamo je na kamenu podu, izuvši svoje trošne sandale i svukavši habit umro sveti Franjo, Siromašak, vlasnik Neba i Zemlje, a ovdje su njegovi nasljednici preturili preko glave sve dane. Pokojni papa Ivan Pavao Dobri napisao je u svojoj autobiografiji da se brinuo za dane koji dolaze sve do onoga trenutka kad je shvatio, da će jednom svi dani proći, a preostat će samo Vječnost. Ovdje je ostala samo ta Vječnost za koju vrijedi živjeti.

Vani je sjalo sunce rane tople jeseni i obasjalo veliku kamenu ploču stola ispod visokih visovačkih čempresa kad smo se oprostili od našega gvardijana. Na tom je stolu one nedavne 1990. nečija ruka napisala četiri grafita – ovo je Srbija. Slijedio je zagrljaj zla, uzavrele noći od bačenih granata i dani puni neizvjesnosti, pokolja i bjegova, uhićenja i mučenja. Fratri ne napuštaju svoj narod, uhićen je fra Bernardin Vučić i odveden u Knin. Opet su nastala turska vremena: muče ga, stavljaju puščanu cijev u usta… Misle da je njihovo vrijeme zauvijek.

Foto: Ljubomir Škrinjar

Krka, Cetina, Zrmanja i Neretva teku iz rajskoga kamena. Kaos smjenjuju red i mir. Čuda se događaju kao i uvijek – ta ljudska duša bez njih ne bi mogla opstati: vraća se oteta kronika samostana zvana BAKA. Nju je davne 1947. oduzela UDBA. Vraćaju se još 1992. iz izbjeglištva u Sumartinu na otoku Braču fratri i časne sestre. Nose Gospinu sliku, otvaraju samostanske prostorije, krče prolaze kroz zarasle staze u perivoju. Zlo oko još ih vreba iz Rupa, još ima dugih dana i noći do Oluje, još će slušati nečuveno zavijanje pasa po okolnim brdima kad budu eksplozije rušile branu na Peruči, pa ipak će osvanuti i dan šesti, mjeseca osmoga, godine 1995.: niz dubravičku stranu polako će prema Krki silaziti muškarac i pjevati.

Ima u knjizi dojmova, moj prijatelju fra Ivane, i ovaj zapis kojeg Ti dobro znadeš: „Dragi Bože i Gospe Visovačka, fala ti što oni zlotvori nisu ODE zagazili i uništili...“ Kako je lijep ovaj pravopisni zapis!

Treba hodočastiti na Visovac, skrušeno i u dijalogu s Majkom udahnuti svjedočanstva i nadahnuća, proroštva i snagu, ljepotu i mir. Visovac je, moj čuvaru gvardijane Ivane, baština preko vremena i iznad prostora. Nju dodiruje samo Nebo. Tako hvalim za gostoprimstvo i sjećam se Izgorjele Gospe. Sve ovo u nadi ponovnoga susreta zapisah uz pomoć dobrih ljudi i pjesnika Miljenka, na Svetoga Luku godine 2005.

Nevenka Nekić