Nikola Đuretić: Dosje i druge priče
Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2024.

Bilo je to nešto od čega se pobjeći nije moglo. Ta zbirka pripovijedaka, koje nosi godinama u pohrani i što se zbiraju po političkim i povijesnim malicioznim ogrebotinama, jedna nalik drugoj, jedna do druge, sadrži teme koje progone Nikolu Đuretića, pisca velike kronike života, ostvarene u brojnim pripovijetkama i romanima. Svaka od tih literarno ispripovijedanih zgoda nosi u sebi dovoljno nepodobnih podataka pa se može pretpostaviti: o toj se knjizi ne će govoriti u značajnim TV-emisijama gdje se preporučuju najbolje knjige! Zbirka će možda biti smještena u nigdini kao i Đuretićev mali biser Za križem (poema, Zagreb, 2024.), kojoj ni nepoćudni komentator nije pomogao da pomoli glavu u javi književne sadašnjosti. Tako se ponavljaju dvije posve sukobljene situacije u Nikolinom književnom životu: jednom biva nagrađen najvišom nagradom HAZiU za književnost (2016.), a onda zatajen kao da nije zadovoljio ni minimum književnoga dara!

Nova zbirka „Dosje i druge priče“ u izdanju Male knjižnice DHK o kojoj je riječ, sadrži deset pripovijedaka naslonjenih na već poznate tematske krugove kojima se Nikola Đuretić bavio: strahovi za egzistenciju, potonuće srednjeg društvenog staleža, osobito u zagrebačkoj sredini, anegdotalne zgode crnoga humora iz neznanih i beznadnih života; kome je bilo dobro u titovskoj državi, kako je paralelno postojao otok Brijuni i Goli otok, kako se Hrvati regrutiraju u četnike, kako nestaju udbaški dosjei iz naših arhiva i uzroci tih nestanaka, kako se razvila ruža Hrvatskoga proljeća i kako je uvenula, pa onda i ona, već negdje objavljena, eksplozivna epizoda s jezičnim zločinom kojega je počinio Nikolin otac kao spiker na radiju: koristio je ustaške riječi tijekom, tisuća i glede. Savršeno je kao u napetom filmu: prvo uhićenje u SFRJ provodi neki Mihajlović, a onda nakon dugog niza godina opet njegov sin Mihajlović Mlađi dolazi u pretres toga istoga stana gdje žive dvije starice, u potrazi za oružjem, a vrijeme radnje - Republika Hrvatska.

Svakako među najmračnije teme spada ona o samoubojstvu branitelja, kao i bolnička slika obračuna dva ostarjela Hrvata koji i na izdisaju ostaju neprijatelji: jedan je bio udbina uhoda i likvidator politički neprihvatljivih, a drugi žrtva. I dok se žrtva naivno prijeti svojom djecom koja ne će dopustiti da stari krvnici odu bez kazne, ubojica se ruga i postavlja pitanje koje je i odgovor na naše današnje stanje duha: „A šta ti misliš da ja nemam djece?“

Priča Nikola priču tmurnu i neshvatljivo istovjetnu: bilo pa se ponavlja! Daje uzročno-posljedične veze posve jasne i logične, ali mučna nemoć pred događajima punim impulsa zla, ostaje. Nije on samo kroničar, ima tu mistike i pitanja: kako zločin i kazna ne postoje u reciprocitetu? Kako je moguće da su u većini sumorni i depresivni krajevi života određeni za hrvatske intelektualce, kao onaj profesorice Matilde, ili novinara iz inozemstva, pa i obitelji nekada „hapšenih“ i ponovno uhićivanih?

Kao da su kaverne podzemlja punih duša neiskupljenih i nezadovoljenih pravdom odlučile da se ne smire: pita Nikola za bleiburške smrti u pustošima i mraku, vezuje grčevito tematski kobne godine 1945., 1971. i 1991. Psihološki produbljeno i osviješteno stupaju junaci ovih istinitih zgoda i nezgoda, uhvaćeni u progonima, egzodusima, bačeni s prozora u zagrebačkim đorđićevskim hapsanama, zatečeni u svojim stanovima dok šake lupaju po noćnim vratima, nemoćni u trenutcima pretresa stanova, zaglavljeni na Golom otoku. Svi su oni od nečega razbaštinjeni, raseljeni po sili zakona, u ime nekoga naroda. Likovi u traganju za razlogom života i zbivanja.

Realizam ovih pripovijedaka nije lišen transcendentalnih slutnji. On je umjetničko djelo opipljivo koliko i snovito, neobično koliko i svakodnevno. U malim partikulama dozira se atmosfera koju sačinjavaju geste i riječi, ali isto tako i ambijentalna atmosfera puna mirisa i zvukova.

U ideji svake od priča postoje negdje u davnim temeljima irealni gorostasni ideali, a među njima ističe se veliki san stoljeća – obrana domovine. Potom gorčina i razočaranje.

Dva su motta na počecima dva dijela knjige. Prvi je izvadak iz Izaije: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom.“ Drugi motto je Shakespearova misao: „Zlo što ga ljudi čine živi poslije njih…“

Ta se odrednica zla dijagnosticira u gotovo svim proznim djelima Nikole Đuretića: od Vragolova i Almanaha smrti i nestajanja do Knjige opasnih pripovijesti; od Suza Martina Jesenskog do romana Nevrijeme. Kao obračun s poznatim neprijateljima koji su ugrozili život auktoru u romanu Posljednja predaja, zabilježio je zlo koje ga dočekuje na tlu domovine, a rasplet se, gotovo očekivano, događa na Mirogoju. Kao da svi putevi vode na Mirogoj, gdje se ponovno zapliću konci i ukrštavaju životi.

Pa ipak, najmračniji trenutak zatekne čitatelja u pripovijetci „Bočica boje neba“. „Bio je siguran da od tamo živ izaći ne će, da će ga, kao i ostale njegove suborce, jednostavno progutati noć. U noćne more dolazio bi mu posebice neki Živorad iz Smedereva, stručnjak za rad britvom. Osim mrke i masne bradurine i isto tako prljave duge kose što mu je, izvirujući ispod sivozelene šajkače s kokardom, pokrivala zadrigla ramena, dobro mu je zapamtio i ime. Logoraši su ga među sobom prozvali Živoder. Prvo bi ih njegov kolega Svetozar „smekšao“ rabeći neku toljagu, ručku od krampa ili sjekire, ili jednostavno puščani kundak, što se u tome trenu našlo pri ruci, a onda bi Živorad stao „operirati“. Kada im je jednoga dana, hvaleći se, donio pokazati nisku ljudskih prstiju i ušiju, koje je nanizao na nekakvu najlonsku uzicu i objesio o zadriglu šiju, Miroslav je bio siguran da iz toga pakla, iz toga srca mraka, živ ne će izaći.“

Sve je prastara priča o izdaji, muci i smrti koja nam podiže pogled u neizmjernost ljudskih patnji, dvojbi i sumnji, u mogućnost vjere u Boga pod uvjetom da prihvatimo kako je Bog dao slobodu čovjeku.

Jednostavan je i sjajan leksik Nikole Đuretića, njegova rečenica je funkcionalna, a misao racionalna i neopterećena nepotrebnim efemerijama. Ne moramo se probijati kroz guste redove ove proze, slike se otvaraju kao da se podiže zastor u kazalištu.

Nevenka Nekić