Sulude ambicije i čudne struke

Pogledajte naše ankete koje prate utrku kandidata za službu predsjednika republike. U onima HTV, Nove TV ili dragih prijatelja na rvatske na na naN1, dovode se pred oči javnosti kandidati koji odgovaraju urednicima i vlasnicima tih medija, pa se redovito pojavljuje Milanović, Primorac, dvije mlađahne ljepotice - Raspudić i Kekin, gospođa Lozo i sve češće Bulj. Ostalih nema nikako, a u ustima Munižabe čudesni su skokovi njihovoga rejtinga, kako kaže ova dobro upućena novinarka.

Njih pet-šest skakuće u natjecanju i smjenjuje se u javnosti, čas vježbajući u naponu snage u nekoj teretani, lutajući na sajmovima i kušajući pršut, dobrohotno metući podove dobrim starim sirkovim metlama ili grickajući mandarine i tome slično. Muškardini snažnim basovima pozivaju na hajdučke dane, misleći pri tome na ipak izvjesne opasnosti, koje narod osjeća i bez toga. Ove mlađane kandidatice uredno se pojavljuju čak na visokim stolcima koketno pružajući jedre noge i vrlo zamamno zabacujući kosu. Jedna se lijepo uređena i nimalo nehajna malo starija dama ukazuje na grobljima i aerodromima, sklapa ruke i tumači usred noći kamo treba udariti. Jedan moj susjed uskliknuo je sinoć: Joj, bude ju zneslo na nebo! Najte se Joža hincati, nebu! – umiruje ga trezveni i priučeni kajkavac Ante.

Povremeno se u kameru koja ih, gle čuda, pomno prati, obrecnu na sadašnjega predsjednika za nove ili stare grijehe jer on je na vlasti ili pri vlasti od davnih godina, još dok je bio u povojima kao mladi dečec iz kvarta, predodređen za slavne uloge, pa onda kao predsjednik vlade i konačno predsjednik RH. Ali, moramo priznati: teško je biti stalno, takoreći cijeli život, u tim povišenim položajima u odnosu na raju, a ne načiniti ništa protiv naroda!

I dok tako ova privilegirana ekipa kruži nad svojim narodom koji je otvorio usta i divi se, negdje se u glavi nekoga urednika u Večernjemu listu, pojavila ideja da se načini anketa s pravim? glasačima. I eto vraga: pojaviše se svi kandidati za koje se zna da su najavili kandidaturu!

Grozno, zar smijemo to dozvoliti? Užasnuli se članovi miloga nam GONGA, koji godinama spokojno zvecka mamuzama i gricka slasne jasle u središtu glavnoga grada svih Hrvata. Tko su ti gongovci po nacionalnosti, ne znamo. Poznato je da su sada digli glas na ovu Večernjakovu anketu jer se u njoj prvi puta pokazao i onaj lik za predsjednika, kojega se taji u javnim glasilima od 23. svibnja ove godine!!! Koliko li ga se boje kad se ustrajava na njegovoj likvidaciji kao činjenice koja govori! Ima još činjenica kojih se drugovi boje, ali one su uglavnom mrtve, po grobištima leže. Ali ova hodajuća činjenica nije mrtva, to je živi čovjek kojega se boje u snovima. Znaju da će doći i prokazati njihovo pravo lice. Neopisivo je dobra organizacija svih pogođenih koji osjećaju da on, a zove se dr. Tomislav Jonjić, onako tih i stabilan, oboružan znanjima i radom, imajući iza sebe brojne znanstvene radove, namjerava ustrajati u utrci za službu PRH, unatoč tome što ga novčano ne podržava ni jedna stranka, niti javni ili tajni tajkuni.

U maloj kancelariji svojega odvjetničkoga ureda (u Ilici 183), uz vlastite male resurse za putovanja i objave na portalima, pojavio se kao legendarni lik iz naslaga starčevićanskih nadanja i pravednosti, kvaternikanskih pobuna, bleiburških jazbina u kojima još stoje naši barjaci i nade, pojavio se kao svjedok i sudionik Domovinskoga rata, kao pravnik branitelj u Haagu i BiH, kao znanstvenik u području povijesti i Hrvat koji želi služiti načelima za koja se vrijedi boriti. Njegovo je ne samo geslo, nego i misao: Ova je borba naša privilegija, jer ako i ne dobijemo bitku, ne možemo biti poraženi!

I sada se događa nešto kao iz filma sablasti i mračnih zavjera: njegovo ime pojavilo se u Večernjakovoj anketi i danas (28. studenoga 2024.) i vodeće je na anketnoj listi. S 11051 glasom ispred je svih kandidata: Bulj – 9807, Lozo 9028, Primorac 6414, Milanović 3991. Ostali bitno zaostaju, ali su uredno na ljestvici koja muči gongovce jer se nisu smjeli pojaviti, osobito Jonjić! Tko se usudio staviti u oči javnosti toga koji prijeti da će počiniti prekid komunističkoga sjedenja na vlasti i staviti u prvi plan hrvatske interese! On govori o potrebi diskontinuiteta vlasti i nakon 1945. prvi puta čini da se svekolike partijske lijeve i desne dovelo u stanje straha!

Potreslo ih do u srž što je taj čovjek siguran da ništa ne traži za sebe osobno, nikakvu novčanu ili drugu privilegiju, nego stavlja u temelj svoje bitke načela i principe prema kojima je živio: radišno kroz dugi niz godina, uvijek na strani pravednosti i etičkih načela Božjih, znanstveno i akribijski ovjekovječeno u tisućama njegovih znanstvenih radova, samozatajno, spremno i na poraz u trenutačnoj borbi, ali pun nade za budućnost koja mora doći.

Nije nama nejasno što sadašnji vlastima dragi kandidati i njihove stranke prešućuju Jonjića, a isto tako i pijavice na tijelu hrvatske državne kase tipa gongovaca, nama je nejasno zašto to rade i tobožnji desni kandidati, kojima je galama oko trenutnih pogrješaka Vlade i Milanovića dovoljna da se predstave javnosti. Nije moguće da su kandidati nesvjesni kako zajedno sa svojim nepostojećim programima i čudnim zvanjima, nemaju nikakvu viziju što činiti u ovom teškom trenutku svjetskih ratova i kriza, što činiti na pravno, državno i povijesno utemeljenim principima; ne znaju što dalje onoga trena kad budu na obećanom brdu slave. Jer tada ne će biti Milanovića i njegove pogubne frajerštine, laži i nasilja nad braniteljima i pozdravom ZDS, njegovoga nedostatka znanja, njegove hvalisavosti koja počiva na mišićima. Taj tip klipanskoga vodstva mogao je egzistirati na sabljama srbijanske jugoslavenštine ili pendrecima milicajske i partizanske nadmoći. Za samostalni nastavak borbe oko hrvatskih interesa, treba imati u obrazovanju neke povijesne daleke i bliže činjenice, neka znanja koja se dobivaju samo marnim učenjem na pravnom fakultetu, neke spoznaje iz stvarnoga sudjelovanja u ratu, kao što je onaj za nas najvažniji Domovinski obrambeni rat. Ne znamo kako bismo bili predvođeni u kriznom trenutku gospođom Lozo, s čestitim doktoratom dizajna, dragim ljepoticama filozofkinjom i psihijatricom, pa onda i ostalima koje ne resi nikakvo znanje primjereno predsjedničkim poslovima. Ne bismo voljeli da nas operira nitko tko nije završio medicinu, ali isto tako ni da nas vodi u političkom, pravnom, ekonomskom, diplomatskom, međunarodno-povijesnom i vojnom smislu, nevježa.

Ima, doduše, onih koji su tako znanstveno potkovani da se odluče postati arbitri u pitanjima vezanim za gotovo cijele kontinente, ili golema prostranstva mora. Tako naša junakinja gospođa Šuica može davati savjete i možda upravljati svim oblicima života na području Mediterana… Od straha smo zatvorili oči. Možda se prijavi za kandidaticu…

Ima i rodoljubivih portala koji također zbog nekoga razloga rijetko spominju sve kandidate pa i rečenoga Jonjića. Tako portal Narod.hr dokazano domoljuban, sporadično i bez ikakve analize njegovoga Programa, ali zato spominje onu anketu Nove TV u kojoj njega uopće nema, a ako ga ima, onda ne prelazi 1,6 posto.

Također su zanimljive i profesionalne tumačiteljice gesta i mimike. Ni kod njih nema Jonjića, ali ni drugih kandidata, samo onih prvih pet! Njihove su stručne primjedbe kako tko drži ruke, čačka nos, lomi prste, kakvu boju košulje ima, grči li lice kad laže, doista na razini ispraznica. Ali one uredno sjede po emisijama i tumače li tumače…

Među redovite komentatore kandidata spadaju i bivši komunisti, koji nisu samo bili tamo neki nevažni članovi te klanske udruge KPJ(KPH) što je gazila hrvatski narod vrlo dugo i od toga živjela vrlo dobro. To su blasfemični likovi među kojima su najvidljiviji Puhovski i Kosor. Divna li čovjeka koji je onomad tražio da se likvidiraju fizički svi važni poticatelji Hrvatskoga proljeća, a isto tako i Jaca Kumrovečka, obilato obilježena zahtjevima za uhićenje hrvatskih junaka iz DOR. Kako ih nije sram pojaviti se u javnosti, to samo oni znaju. Oni ne spominju Jonjića izravno, ali u podtekstu im se nalazi u obliku nejasne i nevoljne slutnje koja bi mogla pomrsiti konce. I oni uzgredice pljuju po sadašnjem Predsjedniku, jer on je uz Primorca (ovaj pelivan je apsolutni prvak u „prevejanskim“ skečevima), poput kožnate figure za vježbe boksa. Možda zato narod ima i neko sažaljenje prema njemu, pa neke drage ženice veselo kazuju u kameru: ima lijepe plave oči! Milanovićeve pogrješke su evidentne, njegov nerad je opakost koja se uz ironiju i prostački govor proširila s Pantovčaka kao epidemija, kojoj su se u načinu govora pridružili oni koji silovito viču: mi bi vlast!!! Tu se pak ističu Grmoja i možemovci. Ima kod nas zaista za svakoga po izbor: hoćeš laži oko herojstva u bitkama u kojima prednjači general Primorac, ili obećanja kao iz holivudskih filmova.

Za čudo, narod čita, ima i takvih, sluša neke kandidate na malim portalima i ostalim medijima, prati nastupe i predavanja dr. Tomislava Jonjića i ne samo da odlučuje glasovati za njega, nego čak piše laude tom čovjeku. Zna da će mu se rugati i sprdati s njegovim tekstom, pa ipak se javlja: tako neki nepoznati gospodin Slaviček objavljuje lirsku prozu u čast Jonjiću!

Bože, ima li i toga u ovoj zemlji sumnji i strahova, gluposti i neznanja, nestaloga ushićenja, a opet nikada napuštene vjere naroda da nam mora doći bolje doba, doba razlikovanja istine od laži.

Nevenka Nekić