Sto dana koji nisu potresli svijet

Nikada ne ćemo prestati pisati i misliti o tome kako smo bili sami samcati u svijetu koji nas okružuje kao u trenutku kad je zvijer razjapila ralje da proguta naše nade i snove o samostalnoj državi. Nije ta zvijer mogla zamisliti jednostavnu činjenicu: oni će imati samostalnu Državu Hrvatsku. Spriječiti po svaku cijenu ostvarenje toga sna, nalagali su novi i stari dokumenti sastavljeni u turobnim uredima punim ostrvljenih đenerala i kapetana, koji su podgrijani nadama o beskrajnoj pljački što se uvijek nudila polaznicima na tuđe njive i domove, bazdeći na rakiju i pečenu janjetinu, zaogrnuli dobre šinjele i ćebad za ledene noći, pa krenuli preko Danubiusa na razapetu zemlju koja je visjela na križu pola stoljeća. Osušila se, oslabjela, zaboravila, umuknula, jedva diše, ne zna više kamo i kako, mislili su đenerali. Ne samo đenerali, isto su mislili i bradati i obrijani akademici, koje je Joja Ricov zvao – kakademicima. Mali skotovi skakutali su na rubovima željeznih karetana što su orali asfalt od Beograda do Vukovara, grada kao najveće prepreke toga kobnoga trena. Odjednom se zvijer okitila cvijećem što su ga ubrale ruke tisuća koji ispraćaju razbojnike, kliču pobjedi nad razapetom hrvatskom kobi i kreću gvozdenim raljama na put u mirne predjele koje su navikli haračiti desetljećima.

Ovo je početak onih sto dana koji su ostali usamljeni i nezapaženi od svijeta demokracije i lažne sućuti. On je ocvao u lagodnoj kupki mirisa i delicija, stara se dama Europa okitila novim političarima jedva obrazovanim da prepoznaju geografsku širinu i dubinu i visinu i mrtvarinu neke nepoznate Hrvatske, Croatie, Kroejše, žalibože uskrsnule. Pogled na tu malu zgrčenu zemljicu izazivao je ignoranciju i ljutnju jer dira mir njihovih čajnih popodneva, njihovih egzaltiranih običaja i političkih krojeva u kojima te i takve države nema. Morali su čuti krikove bola, ali nitko se nije odazvao.

Onda smo se sjetili kako smo mi pokazali sućut kad je krvarila Mađarska davnih pedesetih, a mi smo primali izbjeglice, skrivajući svoje rane, patili s tuđima. Sjetili smo se kako su isti takvi tenkovi parali češke i slovačke ulice za Praškoga proljeća pa smo danima svirali Vltavu; uvijek se našao netko u našim komunistima okupiranim TV i radio postajama da iznova otpočne s još jednom izvedbom. U nemogućim uvjetima suosjećali smo i s Poljacima kad su započeli svoje bitke za oslobođenje. Držali smo predavanja, pisali i govorili o ubijenom svećeniku Popieluszku, kao i slavi radničkoga bunta na čijem čelu je bio legendarni Lech Walesa.

A onda je došla naša 1990. i nigdje nismo mogli ugledati sućutnu ruku, ni glasa čuti: nema Havela, nema Walese, a sa Zapada samo mrgodni pogledi. Sav politički jad „velikih“ pokazao je bijedu srca i uma dok se grad na obali Dunava i Vuke pretvarao u ruševinu. Ništa nije ostalo od lijepoga i pitomoga grada, a mi smo pošli tražiti naše mrtve. I dok smo ih tražili, napisali smo „Vukovarske elegije“ pretvarajući svoju bol u riječi. Knjiga je objavljena 1999. u nakladi Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima s dva pogovora: Hrvojke Mihanović Salopek i Đurđice Ivanišević.

Za ovu tužnu prigodu izabrala sam osmu novelu, onu o europskim i drugim sudcima, jer onih sedam sudbina žrtava, nije moguće ponavljati. Boli nas.

***

Kuda ideš moj romaru
sjene noći moj romaru
opsjele su srca zala
ne vjeruju moj romaru
zvuku glazbe iz korala
u močvari i u glibu
tonu lažni apostoli
moj romaru kamo ideš
istok zapad isto boli

Usred noći vrijeme se učas pretvorilo u nevrijeme. Doletjelo je kao prvi puta kad ga je Bog stvorio sa Zemljom i nebom i bilo je nekako osobno, zato ne ravnodušno. Činilo se sada zlobno. Iz neznanih visina i daljina sipilo je gusto i praćeno vjetrom i grmljavinom nalijetalo na prozore vitke i zastrte otmjenim zastorima.

Bila je potpuna noć na cijelome svijetu, nitko nije vidio ni prst pred nosom, svi su utonuli u duboki slijepi san. Samo su ti prozori blještali u raskošnom zlatnom brokatu, a u dvoranama se lijevalo vino i šampanjac, likeri i oštri viski, mirisali pikantni smotuljci slastica i fine cigarete. Košmar u dvoranama dolazio je od miješanja zvukova i govora na raznim jezicima svijeta. Oholom sigurnošću kretali su se uzvanici raskošno namirisani i odjeveni po posljednjoj modi. Smješkali su se jedni drugima iz dobre svile i tkanina s poznatim markama proizvodnje i pokazivali blještava zubala, šuškajući o politici i novcu, tim dvjema jedinim temama koje su ispunjale njihove misli.

Tiho je svirala glazba, sladunjava i neopterećujuća, baš kakva je odgovarala tonu zabave, pa se prelijevala kao šampanjska pjena preko ruba čaša na vitkim stalcima, praćena zveckanjem kristala uvlačila se u sita i voljka tijela, koja su podrhtavala u sluzavim dijelovima nadražena pićem i ugodom.

Bilo je tu sve što upravlja svijetom i povlači tanke nevidljive konce kroz prostor i vrijeme. Demijurzi. Imali su lica davno preminulih upravljača, ali nesvjesni te činjenice, kretali su se i govorili kao da su prvi koji to čine. Kazivali su jedni drugima sve ono što je zasluživalo da se prešuti, a prešućivali su sve što je trebalo nužno kazivati. Ignoriranjem su prikrivali neznanje o malim i dalekim svjetovima i površnim zaključcima pečatili njihovu sudbinu.

Tu gore na vrhu svijeta, u ovoj dvorani grada Len Maaga srkali su dionici užitak iz blistavih čaša – netko na slamku, netko s ruba čaše usnama, crvenim ili slinavim, stisnutim ili opuštenim. U sjaju zlatnih igala na kravatama i diskretnog bljeska gumba na manžetnama košulja, muški je dio svite, lagano se krećući, čekao dolazak velikih magova.

Dvorane su bile i kružne i pravokutne, ali sve su sličile na unutrašnjost kovčega za pokojnike, obložene skupocjenim tapetama i slikama starih i novih majstora. Na njih nije nitko, doduše, obraćao pozornost. Ti stari tamni portreti i krajolici nisu odgovarali novoj sviti Bafometovoj. Bile su te stare slike prejasne, pretihe, pretople, bez kaosa.

Njima, novim sljedbenicima Bafometa, trebalo je nešto razbijeno, konfuzno i nejasno. Kaos! Vrijeme prije Kronosa i Geje. Razdrtost forme, anarhija i crnilo, ništavilo kao uzor. Bojali su se ljepote i sklada kao i svi ljubitelji Bafometa.

Vrte se tako po dvoranama posluživani od nijemih poslužitelja. Tamo dalje, na dnu svih ovih otvorenih vrata, nalazi se zatvorena velika dvorana koju samo najodabraniji mogu vidjeti, ako su to čime zaslužili. To je dvorana Gadometra. Krug zatvoren za sve osim onih najbližih Bafometu. Naredbe i odluke u njoj izrečene imaju snagu zakona i značenje strašno i konačno. U toj dvorani što ima dugu povijest već su se davno sastajali neki danas nestali hegelijanci, marksisti, gepeuovci, nacisti, socijalisti, rojalisti, nacionalisti, enkavedeovci… Smiješeći se isto tako kao i ovi sada u trenutku svojega uspona, koji znaju za vjetar što puše ponad crknutih pasa i lešina ljudi na poljima i ulicama dalekoga grada Vukovara, donosili su važne odluke kojima se nitko nije usudio suprotstaviti.

U stankama važnih razgovora prilazili bi magovi ženskom dijelu svite, prikrivajući zadah iz usta, gdje se već između zubi i čeljusti kvarilo meso i zaudaralo po viskiju i duhanu.

Iz želuca su se dizale pare s napola probavljenih račića i bifteka, majstorski ukrašenih salata i majoneza, pa se miješale s onima što lebde povrh voćnih frapea, pudinga i lososa, nadjevenih srnećih butova u rafiniranim umacima. Na dugim švedskim stolovima nizalo se stotine jela i pića u najljepšim bojama i posudama. Sve će to probaviti ove ljepotice i magi bafometovci pa ugrijani starim dobrim konjacima, kurvoazjeom ili armanjkom, čekati dolazak svite.

Dolazak glavne svite velikih magova izazove žamor i napetost. U tren se dvoranama pronese šapat: idu…idu.

– Koji je danas dan? – upita neka guščica koja se kao animir-dama našla u ovom vrzinom kolu, očito prvi puta.   

– Osamnaesti studenoga, odgovori njezin pratilac gotovo ljutito. Zar joj to nije poznato?

– Da, ali zašto je važan taj dan? – nastavlja ispitivati guščica.

- Šššš! – psikne kavalir jer se svita velikih magova naglo približila.

Na čelu je stupao u tamnu odijelu Malusteran. Duboko izbrazdana lica, kobnoga izgleda, njegovo žutilo u krupnim i sitnim borama vonjalo je na grob, a plavi podočnjaci i beskrvne stisnute usne zastrašivale su.

Korak ili dva iza njega, na pristojnoj udaljenosti slijedili su ga pobočnici Rejker i Fejdžor. Oni govore istim jezikom, ne samo glasno, već i u snovima. Prvi je dao mig za početak velikoga pokolja tamo negdje u zabiti na istoku i time oslobodio mitomanskog žutokosog razbojnika isturene donje čeljusti. Drugi, Fejdžor, sličio je njegovanom mačku kojih je u njegovoj zemlji bilo jako puno i svi su bili pod zaštitom društava za pomoć životinjama. Fejdžor je bio pravi iscjedak nježne i profinjene rase koja je poznata po rafinmanu, klubovima i pubovima. Njih dvojica slijedili su Malusterana uglađeni, sa smiješkom na usnama, u decentnim odijelima, lagano i opušteno klanjali se desno i lijevo.

Sada su po nekom redu nastupali ostali vjernici Bafometa. De Ligelis i Van den Bladruk. De Ligelis se valjao spretno u fraku, s leptir-mašnom oko zadrigla vrata, gurajući pred sobom pozamašni trbuh. Još je razmjerno mlad, a već se silno obogatio lancem noćnih lokala gdje se zabavlja i sam s mlađarijom, osobito dječacima, a zarađuje na igrama i kocki koje uvijek mame ljude. On se sada u toj uglednoj povorci klanja s visine i zabacuje tamnu dužu kosu, gotovo ženski počešljanu i namirisanu. Pravi bonvivan.

Van den Bladruk je visok i pohotan. To izaziva uzdahe animir-dama u dvoranama. Kažu da je oženjen jednom crnpurastom mješankom koja se strastveno uvalila u njegovu postelju dok je vršio službu tamo na istoku. Velikih senzualnih usana koje oblizuje dok govori i s nekoliko bora koje odaju energiju i tajne strasti, on je inkarnacija one dinastije Bladruka koji su još prije nekoliko stoljeća pobili u Velikom oceanu na nekom otoku sve urođenike i tako postali slavni. Njegova bogata zemlja imala je tada flotu koja je plovila morima i ukroćivala „divlje“ narode. Svjestan svoga podrijetla i bogatstva stupao je visoko uzdignute glave, gledajući s visoka na onižega kolegu s lijeve strane. Bio je to tihi i ljepuškasti Rusirev.

Rusirev se nikada nije dao izbaciti iz takta. Svoje posve plebejsko podrijetlo s istočne strane zemaljske kugle, obrasle stepom, nadomještao je savršenim mirom i u najtežim trenutcima ostavljao dojam uravnotežena pa i dobra čovjeka. Jedino pozorni promatrač mogao je u njegovu pogledu uhvatiti trag nepovjerenja i lukavosti što ga ti istočnjaci nose u sebi.  

Uz njega su stupali njegovi kolege nešto prostijega izgleda i bez stila u odijevanju. Žderinovski i Mračev. Njima je davno neki stepski vidovnjak prorekao bič i ostruge, što će im negdje duboko u tijelu narasti same od sebe i oni su ih osjećali u dubini utrobe, tamo gdje majke nose djecu. Grubih crta lica, u odijelima skorojevića na vlasti, bili su dobra potpora naoko sitnom Rusirevu.

Odmah iza njih koračala su dvojica koja su se mogla uz svoju nonšalanciju gornjega džet-seta, pohvaliti plemićkim titulama. Larington bijaše crven kao ružin pupoljak, nježne i tanke kože na licu. On srče čaj u pet sati poslije podne uz male sendviče i kolačiće.  On pritom drži mali prst odvojen od ostalih, u zraku, jedva dodirujući šalicu od prozračna porculana, jer to je znak dobra odgoja.

Kraj njega je Šipven, bajronovski padajućega čuperka nad čelom, ogrnut dobrohotno šalom, koji se boemski prebacuje pri razgovoru. Ta opuštenost je šarmantna u gornjega društvenoga sloja, taj složeni niz malih stvari koje stvaraju dobar dojam: elegantno skrojena odijela od skupe tkanine, što se nose tako nehajno, pa usklađeni tonovi košulje i kravate. Eh…

Lagani žamor u dvoranama samo je znak da se prepoznaje i komentira prolazak svakoga člana Gadometra. Zadivljeni i zavidni uzdasi usmjereni na tu povorku najmoćnijih, sudaraju se u nevidljivim vibracijama s oholim isijavanjem što struji iz te povorke. U mnoštvu likova zapaža se lice tamnoputog južnjaka Repina Flaksija. Poznati je cinik koji se udružen s podzemljem  uspeo na sam vrh društva. On je iz one garde koja je svojedobno ispisivala po osvojenim zemljama frazu „Roma doma“. Bili su zaista uvjereni da krote divljake. U džepu su im ostale bočice ricinusovoga ulja i komadi biča.

Na prozore tajne dvorane Gadometra slijeću likovi demona s drevnih fresaka i fasada gotičkih katedrala: nosati, repati, pandžasti, zubati, buljooki, dlakavi, smrdljivi, opoganjeni svakom nečisti pritišću svoje nakazne njuške na stakla. Oni prate rad velikih magova koji su okružili stol i zastrto mistično prijestolje. Tu iza toga zastora je Bafomet  koji će izdavati upute. Ali najprije obred.

Malusteran žuta lica vadi crnu knjigu te pita:

– Tko je dostojan da otvori knjigu sa 666 pečata?

– Onaj tko je bio najdostojniji umro je prije dvije godine. Strijeljala ga je razularena rulja, neprežaljenoga Šakuleskua, tužno odvraća zbor.

– Onda neka se nađe drugi zaslužan mag – naređuje Malusteran.

– Nitko nije zaslužniji od tebe koji si najbliži Ocu laži – uslužno odgovara zbor.

Pandžama zagrebu po staklu demoni, zadovoljni odobravaju i krevelje se.

Malusteran pun dubokih bora, žutim prstom i ljubičastim noktom otvara knjigu na označenoj stranici i čita:

– Danas je 18. dan mjeseca novembra 1991. godine. Jeste li izvršili dogovoreno?

– Jesmo, odgovara zbor.

– Je li Vukovar pao?

– Jeeee! – zaurla zbor.

Crne njuške skviče po staklima. Dijabolici cvile od užitka.

– Jeste li nagradili Varoškoga za one njegove riječi: ubijte svakoga kao kera uz tarabu!

– Jesmo, dobio je plijen, zabruji zbor.

– Jeste li rekli onom žutom ubojici Zlonoševiću da može prevršiti svaku mjeru?

– Jesmo – zapsiče zbor.

– Jeste li porušili sve crkve?

– Jesmoooo! – zatuli zbor.

Na prozorima njuške ližu stakla od zadovoljstva. Malusteran odlazi iza zastora i nastaje tišina. Vraća se uskoro sagnute glave, pun zelene smrtne vlage, pa zagrebe noktom na novoj stranici:

– Lidice…Oradour…Guernica…Vukovar…

– Tako je! Zagrmi zbor.

– Neka priđu oni koji su pripremili za Oca laži nove prijedloge!

Pristupe spodobe.

– Nastojimo posijati što više laži preko svojih pomagača  i sljedbenika žutoga ubojice. Jedan od njih, neki Krivousnić napisao je knjigu o tome kako žrtve sijeku glave krvnicima i izlažu ih u gradu pored mora.

– Odlično, to ćemo prevesti na sve jezike. Dalje!

– Pustili smo ih da ubijaju svećenike. Jednoga su pribili na križ.

Na prozorima vrhunac oduševljenja. Demoni se svijaju i grče, sline im cure niz dlakave nagrđene njuške.

– Dopustili smo da opljačkaju umjetnine iz galerije i muzeja i sve sruše!

– Savjesno – pohvali Malusteran.

– Pustili smo da se ubiju svi iz bolnice, Sajmišta, Trpinjske ceste, Ovčare i uopće sve što se kretalo. Dali smo alkohola u dovoljnim količinama.

Na prozorima zatuli roktanjem, podrigivanjem i štucanjem najzadovoljniji dio. Obješenjaci su ispuštali vjetrove.

– Znaju li gdje su njihovi mrtvi?

– Ne znaju – odvrate spodobe. 

– Jeste li učinili da ih zaborave?

Nastade tišina. U dvorani i na prozorima. Ocu laži nije se moglo lagati.

– Nismo mogli. Rekli su da će doći po svoje mrtve.

Tada neka nevidljiva ruka prekri Mjesec i on posta kao krv. Sutrašnje sunce pocrni kao dlakava kostrijet. Negdje visoko pukne peti Pečat na Bijeloj knjizi i začu se glas duša zaklanih koje vape. Nebo iščeznu kao svijena knjiga. Zabruji strašan glas Pravednikov: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine, jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda“…

Nestadoše dvorane u Len Maagu, nestade svite Bafometove, uruši se u trenu cijelo tisućljetno zemaljsko kraljevstvo, razbježaše se demoni s prozora, pocrkaše svi lažni bijeli orlovi na svijetu, a ja koji ovo pišem, ostadoh sam samcat nad ruševinama mojega grada.

Miris doma, kao vrbe u proljeće i mokre mahovine uz pijesak Dunava i Vuke, prožme me cijela. Na vrhu brda domahuje mi sveti Bono i silazi k meni.

– Napiši knjigu i progutaj! Zagorčat će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med!

Učinih tako. Napisah knjigu i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu.

Nevenka Nekić