Čitajući laži i šutnje, ususret novom predsjedniku RH
Razgrćemo, dragi prijatelji, domoljubne misli, jer ovo je velika bitka, možda najveća (osim Obrambenoga domovinskoga rata) u ostvarenoj Hrvatskoj Državi. Ova bitka treba vratiti vladavinu prava hrvatskom narodu koji ju od 2000. više nije imao, ako povjerujemo iluziji da smo ju ikada imali. Jedina iluzija u koju vjerujem je stvarna žrtva naših mladih kao što je to bio i Miroslav Gudelj Velaga, ratnik i pjesnik o kojem smo pisali u prošlom zapisu. Jer sve što se dogodilo poslije smrti Franje Tuđmana: organizirano dubinsko kidanje hrvatskoga tkiva, fizičko i misaono uništenje zajedništva i nade, zatvaranje u logore naših generala i početak ulaska razbojnika četničkih i jugoslavenskih profila u sve pore najviših upravljačkih i javnih ustanova; plansko zatiranje ideala, kojima smo se zanosili još od propasti stare Austrougarske carevine, rasap naše nade u lustraciju, ukidanje naše slobode govora i misli, sve to dogodilo se tijekom ovih četvrt stoljeća.
Osobito je i znakovito sljepilo što ga sam hrvatski narod pokazuje prilikom izbora novoga predsjednika Republike. Kad se jednom pokazalo da je pogriješio i izabrao komunističku lažljivu osobu, na tako visoku čast, primitivnog seoskoga dobošara za čelnu osobu koja ga predstavlja u svijetu, zar je morao moj narod ponoviti grješku pa onda i dalje izabirati takve crvene guje, što su ispuzale ispod kamenja koja smo dizali da otkrijemo jame u koje su nas bacali. Onaj prvi vjerolomac bio je ne samo neuk, unatoč nastojanjima da se nađu opravdanja za taj slučaj, nego i izdajnik koji je protiv svoje zemlje svjedočio. Pa onda su se redali uvijek iz istoga komunističkoga gnijezda koje su njihovi preci ili oni sami savili: umiljati i svileni, obrijani i s neuvjerljivim argumentima, nekako podlo nasmiješeni, ili pak odjeveni u plave haljine i barbika-nasmiješeni, zabrinuti za efemerije kozmetike i salonskoga sjaja pusićevskoga kalibra. Nemoguće je previdjeti potonuće svake časti hrvatskih žrtava u trenu kad se misica s Pantovčaka susretala s četnikom Vučićem, kad ga je počastila većom pažnjom negoli ikoga: njegovu zastavu podigla usred Zagreba, ponizila i bez pitanja pod noge bacila sve od Vukovara do Dubrovnika! Tada nismo znali za gomile njenih torbica koje su joj najveća strast, za njen srednji prst koji nam je podigla nasuprot našim hodovima za život. Duboke su naše bijede!
O zgubidanu rohava i cinična lica koji nas još zabavlja, o njegovim dečkima iz kvarta koji se skupa s njim busaju u velegradska liščeva prsa, nije ni potrebno mnogo tumačiti. Još smo okupirani malim lukavim dosjetkama koje su odavno bile jedine izgovorene vrijednosnice u njegovoj hrvatskoj poliuretanskoj krčmi u kojoj ne gore petrolejke i svi znaju kako se gasi električno svjetlo, rekli bi (slično) Krleža i Marinković. Ali - džaba!
Sa svim tim predsjednicima na čelu naše Hrvatske, otišli su čast i dostojanstvo, patriotizam i mudrost, požrtvovnost i ozbiljnost, a osobito ljubav za svoj dom. I dok su te nekima patetične riječi nestajale, neki osobiti ljudi koji su se bavili nekada časnim zanimanjem a zvali su se novinari, počeli su pisati o tome: prokazivati laži i podlosti ne samo predsjednika, nego i trabanata njihovih. Još smo imali iluzije kako ćemo otvoriti dnevni list koji će pisati za hrvatsku dobrobit! A gle sada: ne samo da nemamo ni jedan hrvatski dnevni list, zatvaraju novinare koji su se usudili govoriti istinu: još kad je bilo haaško suđenje pozivali Stipu Šešelja kao krivca! Tavorilo Hrvatsko slovo, mnogi pisali bez naknade, ali ipak se moralo ugasiti. Udavili ga odlukama ministrice, drakuličevštinom obuzete, vukovštinom preplavljenom. Rastjeralo novinare koji su pisali misleći na slobodu i domovinu i tamo u Slobodnoj Dalmaciji; utrnuli i Marulić, legendarni časopis za intelektualce koji su još davnih godina četrdesetih onoga stoljeća stjerani u kut s rukama u vis; odjednom se pokušaju zatvoriti i neki novi portali pa se u ime Države Hrvatske uhićuje novinar Jurič (uvjetno!), a što je s Dujmovićem koji je napisao brojne knjige o povijesnim nepravdama i još neke druge, ali ga nisu primili u Društvo hrvatskih književnika, ne znamo kako stvari stoje, nema ga još na radnom mjestu i bojimo se za njegovu osobnu i ljudsku sudbinu. Zaprijetili i kolegi Marijačiću, uredniku Hrvatskog tjednika, optužili ga. Ima toga još puno više. To je znak da smo zaboravili zabraniti rad sudcima koji su služili komunizmu i njegovim zločinima.
Nemamo, dakle, ni sudsku ni predsjedničku vlast.
I sada u predizbore za predsjednika Republike Hrvatske pojavili se kao obično razni likovi: od ridikula i namjernika na usputnu predstavu, pa do odabranika s dubokim džepovima stranačkoga novca. To da će HDZ imati svoga kandidata posve je očekivano, ali da će to biti otpadnik iz istih redova, ipak se nije znalo. Iz istoga gnijezda doletjeli su gospodin Primorac i sadašnji Predsjednik, ali je Primorac marljiviji u skupljanju znanja i jurnjavi za prestižem. Što nije loša osobina. No unutar njegova života nemamo ni jednu uporišnu točku u kojoj bi zablistala njegova skrb i nesebično zalaganje u korist njegova naroda i države, osobna žrtva bez koje nema karizme. Imaginarni su njegovi pogledi na dužnosti predsjednika države, nejasni i posve neznalački. Nedostaju mu znanja iz politike i prava, opće povijesti i vojnoga areala, osobito nacionalne povijesti, bar ih nikako nismo čuli.
O tim istim znanjima kod sadašnjega Predsjednika još manje smo čuli. Lutanje i gubljenje u ponorima i bespućima povijesne zbiljnosti, kako bi to rekao Tuđman, proizlazi iz neke wikipedijske obrazovanosti istoga, kojom nadoknađuje propuštena znanja. Stoga ponekad i može djelovati euforično, kao i svaki onaj tko ne zna puno pa zato misli da je sve moguće.
Dvije gostujuće ljupke mladice, koje nemaju impresivni radni staž u svojoj struci, ali su se rano u životu dovinule saborskih časti i slave, imaju vrlo ozbiljne nakane zaposjesti Pantovčak. Znamo da se dr. Kekinova stavlja na krajnju lijevu branku za sve što je protiv tradicije naroda i domovinske hrvatske povijesti, za sve što se davno zalagala komunistička partija, njezin suprug i ostali nobilovci i možemovski nobilitet. I ona želi zastupati cijeli hrvatski narod?
Gospođa dr. Raspudić-Selakova ima nešto blaži pristup vrijednostima koja posjeduje u svom arsenalu hrvatski narod kojega bi htjela predstavljati urbi et orbi. Ona lavira u pitanju tradicije odgoja i likvidacije neželjenih, mudro odabire rječnik, zna dobro artikulirati rečenicu, a brzinom govora podjednaka je Kekinovoj. Znanja o javnim sada važnim pojavama dobila je iz saborskih dokumenata. Ne znamo kakva su njena znanja iz područja međunarodnoga prava, povijesti nacionalne i opće, djelovanja na polju diplomacije i konačno vrlo dramatičnih događanja u svijetu i oko nas. Kako bi nam bilo, pita me susjeda Kata, dobra žena i domaćica, da nam počne rat, a ova ili ona nam zapovijedaju vojskom? Kud koji - mili moji!
Onda se pojavila nova stranka DOMiNO pa se Radić uzjogunio i hoće svoga kandidata za predsjednika. Kad je bal! I ponudi gospođu dr.Branku Lozo. Poznamo ju kad je bila u nastupu kod vragolastoga zgubidana Bujanca: ozbiljna gospođa, doktorica grafičkih znanosti, smirena i prikladne životne dobi, dobra srednjoškolskoga obrazovanja koje je stekla u Klasičnoj gimnaziji. Ona zna da će ju pomagati njena stranka koja je već i platila njen nastup na TV u kojem je iznijela svoje viđenje dužnosti predsjednika republike. Ljudski, toplo i dirljivo, majčinsko i humano.
Ali duboko u svom razumu dr. Lozo zna da će svojom pojavom oduzeti neke glasove jedinom kandidatu koji ima sve reference da postane nacionalni predsjednik i to s ozbiljnim prednostima. Ona je morala čuti za dr. Tomislava Jonjića i morala je pročitati njegov Program koji uz sve ostale podatke kruži portalima i novinama od 27. svibnja ove godine. Ona je uvidjela da se on nadnosi nad ostale kandidate upravo ciljanim odlikama, u znanju i radnom životnom dostignuću (o čemu ćemo govoriti), u podrijetlu i sposobnostima pisane i izgovorene riječi – bilo kao odvjetnik, diplomat, povjesnik ili književnik, branitelj, kao odvjetnik na Haaškom sudu itd. Sve je to vidljivo podastrto pred cijelu hrvatsku javnost koja se još uvijek zadovoljava šutnjom. Ali dr. Lozo je časna osoba i možda u dobroj namjeri odustane u korist kandidata dr. Jonjića kako se ne bi dogodilo da se ospu glasovi hrvatskoga desnoga krila. Ovo joj stavljamo na dušu i savjest pri tom ne umanjujući njene sjajne vrline koje ipak nisu usmjerene na predsjedničke zadatke. A gospodinu Radiću poručujemo da to prihvati kao gestu velikoga domoljuba. On kaže da mu je Hrvatska iznad svega.
Kako bi jedan novi izabrani predsjednik RH mogao vratiti vladavinu prava, koja je ipak među najvažnijim vladavinama u životu naroda?
Nevenka Nekić