U sjećanje na fra Marka Dragičevića

Uproljeće prije izbora 1990. pozvana sam da u jednoj ekipi obiđem tri njemačka grada i sudjelujem predavanjem na temu Bleiburga. Prvi moj avionski let, puna straha, strepnje, nitko poznat u blizini, a avion poluprazan. Čvrsto se držim za sjedalo kao da bi to pomoglo kod nesreće.

Na tribini u Frankfurtu, Ulmu i Münchenu govorit ćemo u ekipi: fra Marko Dragičević, dr. Darko Bekić, pjesnik Vjenceslav Čižek i ja. Naši iskazi trebaju obuhvatiti sve od Bleiburga (Bekić i ja), preko zločina na Širokom Brijegu (fra Marko) pa do uzničkih dana i mučenja u Zenici slijepoga pjesnika Vjenceslava Čižeka kojem su u tom mučilištu sprejevima uništili oči.

Publike je bilo uvijek mnogo. Pune dvorane. Sve bi teklo dobro dok se ne bi pojavio Darko Bekić sa svojim tezama o jednakom broju žrtava na Bleiburgu i u Jasenovcu. On je to nekako odvagnuo - 70 000 amo i toliko tamo. Tada bi nastajala revolucija. Publika bi skakala na noge i vikala, poneko bi tražio riječ i držao svoj govor. Neki su plakali, neki htjeli napasti Bekića i on je u jednom trenutku napustio tribinu i nestao. Tako smo ostali nas troje sami.

Moj se referat oslanjao na stotinjak navedenih djela objavljenih u inozemstvu i u domovini, ponajviše onih koji kod nas nisu nikada ni tiskani. Iznosila sam teze povjesničara koji su se slagali da se radi o barem 400 000 pobijenih Hrvata, ponajviše u Sloveniji, ali i diljem one Jugoslavije, putevima koje zovemo Križni i koji završavaju u Gevgeliji. Potvrdu za to nalazimo već godinama ne samo u stotinama skupnih grobnica i jama, nego i u činjenici da smo mi Hrvati na prvom popisu stanovništva u SFRJ jedini imali manjak stanovništva, dok ostali narodi (osim Židova) nisu imali demografski minus. Apsurdne i lažne brojke o milijun ubijenih Srba u Jasenovcu odavno je opovrgnulo čak i partijsko nastojanje da se na osnovi nekoliko stotina ostataka dočepaju golemih ratnih odšteta koje je potom Veseli Diktator spiskavao sa svojom svitom, ponajviše na nezamislivo luksuznim putovanjima u ime Nesvrstanih!

Moje nastojanje baziralo se na brojkama koje su varirale, ali bilo je razvidno da su najbliže istini koju su istraživali davno prije devedesetih ozbiljni povjesničari i profesori na stranim univerzitetima. Kad se šezdesetih godina počelo otkopavati na nekoliko lokacija Jasenovca, našlo se hrvatskih narodnih nošnji, ženskih i muških, djevojačke kose na lubanjama prosviranima metkom ruske proizvodnje, dječjih ostataka i tada se prestalo istraživanjem. Ovih posljednjih godina otkrivena je strašna Huda jama koja ne brojem, ali načinom zvjerskoga sotonskoga klanja, nadmašuje sve viđeno. O ostalim mračnim počivalištima i provalijama napunjenim hrvatskim tijelima, do kojih smo došli u našoj slobodnoj Hrvatskoj, tada još nismo znali i nije bilo moguće govoriti.

Uvijek sam puštala fra Marka da iznese svoje uspomene na te strašne dane pokolja u Širokom Brijegu i pomno bilježila njegove izraze lijepoga i sočnoga hercegovačkoga govora. Taj me govor fascinirao svojim nepogrješivim akcentima, skladno složenim rečenicama, dubokim i tamnim jazovima užasa kojega on nije uveličavao, nije dodavao i grdio, mrzio i gadio njegove izvršitelje. Bio je Božji čovjek i posebno je odvajao i vagao čovjeka od njegovih djela. Govorio je vrlo smireno, držeći ruke prekrižene u krilu ili bi stavljao dlanove na stol pa ih sklapao kao na molitvu.

Ja sam ponešto zapisivala, poneki izraz, rečeničnu konstrukciju koja mi se činila izvorna, gotovo mitska, puna narodne mudrosti koja izvire negdje duboko, kao u Jauk-planini, izrečena davno, u nekim drugim vremenima koja su bila turska, austrijska ili srpska, a opet ista, samo naljepnica gospodara se mijenjala. Nisam ni primijetila da se fra Marko malo osvrće na moje zapisivanje. On je to činio ispod oka, onako krišom i tek na večeri u Ulmu kad se prestao tuđiti od mene, priznao.

A bilo je to ovako. Nakon tribine u Ulmu pošli smo razgledati Katedralu. To je čudo kamene čipke s najljepšim prozračnim uresom kojega je drevni majstor darovao Bogu da ovaj može gledati ponutricu crkve. Ja sam uzela u zadatak da slijepoga pjesnika Vjenceslava Čižeka provedem od sjene do svjetla, od kipa do slike, od oltara do oltara i detaljno opišem Katedralu. Držao me je za lakat i pomno slušao moj pjev, jer mi se činilo da moram opjevati tu silnu ljepotu otjelovljenu rukom davnoga arhitekta i crtača uresa neponovljive gotske poetike. Naš fra Marko i ostali hodali su za nama i zajedno se divili građevini i ljepoti uresa. Bila je vedra noć, proljeće, i kroz čipkasti toranj prodirale su Mjesečeve zrake i bacale po tlu oko Katedrale čarobni privid, kopiju onoga što je na zvoniku titralo kao bajka.

Potom smo sjeli u jedan restoran u samoj blizini Katedrale i jeli ribu. Fra Marko mi se obratio riječima kako je vrlo iznenađen mojim tumačenjem, kako nikada nije čuo tako nešto i sve tako u pohvalama. Naravno da mi je bilo drago. Onda je najednom zapitao: „A što Vi to, profesorice, zapisujete dok ja govorim? Je li to bilježite moje grješke?“

Ja sam se zaprepastila. „Kako ste mogli tako što i pomisliti?! Ja zapisujem Vaš prekrasni govor, meni nepoznat, pun davnih i prelijepih riječi, ja učim jezik od Vas, fra Marko!“

Onda smo odjednom osjetili svu dubinu naše zajedničke prošlosti, svu vrijednost onoga što nas je očuvalo kroz duga stoljeća, svu snagu i ljepotu našega jezika. Nakon toga ispripovjedio je kako susreće u sadašnjosti krvnike koji su počinili onaj strašni zločin u Širokom Brijegu. Pitam ga kako se ponaša krvnik, gleda li ga u oči, je li mu neugodno. A fra Marko kaže: „Ma kakvi! Ja njega pogledam, a taj samo užimlje ramenima. Kao hoće kazati - a eto, što je bilo to je prošlo…“ Nasmijali smo se oboje i meni se učinila ona riječ „užimlje“ prikladnom, punom sadržaja, tragike i muke koju ako ne zaboraviš, možeš i poludjeti. Samo što žrtva teže užimlje ramenima.

Pratila sam kasnije fra Markov život i strast prema fotografiji, ali više se nikada nismo sreli. Napisala sam jednu pjesmu prolazeći kroz Posušje i posvetila je fra Marku Dragičeviću. Objavljena je u mojoj prvoj zbirci poezije „Croatia petrea“ koja je tiskana u Mostaru 2000. godine dobrotom fra Andrije Nikića. Evo je:

POSUŠJE

Ovdje je kažu fra Marko Dragičević
Onaj što je preživio crnu obrvu smrti                              

U kasne dane jeseni sluša graktanje vrana
Dok se jata roje kao onda
I piju vodu iz usta umrlih

Kroz kljun im silazim
Do dubine njihove crne krvi

Fra Marko misli na svoje
Iz Širokoga Brijega

Zašto ja danas u 2024. godini spominjem sve te književne i kulturne zaslužnike, mučenike po tamnicama i rodoljube bez proračunatosti i kombinacija: Joju Ricova, Antu Sekulića, Matu Marčinka, Zlatka Tomičića, Nikolu Pulića, Vjenceslava Čižeka, a izostavljam tisuće drugih?! Tu sam ubrojila i fra Marka Dragičevića koji se našao slučajno pošteđen od ruke smrti da bi kasnije mogao svjedočiti.

Tu ubrajam i Livnjaka slikara Gabrijela Jurkića koji je zasluženo, možda jedini, dobio tako lijepu Galeriju Gorica – Livno. Sva u kararskome mramoru, s duhom opreme brižnih fratara kojima je ostavio svu svoju slikarsku baštinu. Sigurno naš najbolji hrvatski slikar impresionist, kao i mnogi vrsni u svom zanatu i on je bio progonjen i zatajen, ponižen i prešućen. Fratri su mu pružili utočište kao i njegovoj supruzi Štefi, a on je svoje vrhunsko slikarsko umijeće izrazio u nezaboravnim impresionističkim slikama kojima se odužio svojoj dragoj Bosni: bosanski pejzaži ostaju kao vječni san. A zašto su ga drugovi mrzili?! Zašto mrze časnu sestru Bogoljubu Jazvo? Livnjakinu koja svojim spomenikom danas resi svoj rodni grad.

Zašto danas dovoditi u sjećanje one koji su cijelim životom težili istini i nadi da će jednom postojati Država Hrvatska, da će i njihov skromni prinos njenom uskrsnuću biti priznat i nezaboravljen? Pa upravo zato jer se ova Republika Hrvatska nalazi u burnim i nesigurnim vremenima i ne baš dobrim rukama. Da budemo blagi.

Čekaju nas izbori za predsjednika republike. Naglašeno se novinarska bagra poigrava s naivnim narodom i nudi svoje izabrane kandidate za tu časnu funkciju ne obazirući se na istinitost prijavljenih kandidata. O tome se piše na domoljubnim portalima i novinama, a nadamo se da će i nadalje časni novinari ukazivati na tu podlu i smišljenu čistku prije svake druge. Staljin je znao da se izbori vrše brojenjem glasova. Njegovi hrvatski jataci to još bolje znaju jer su utvrdili znanja kroz brozovštinu kao kategoriju prava i pravde.  

No, vrijeme se nezaustavljivo odmata i pojavljuju se za komunističke reptile nemili kandidati kojima ne možeš naći neku manu što bi trebala odgoditi kandidiranje. Jedan od njih uporno prešućeni dr. Tomislav Jonjić kaže: „Svi dijelimo istu odgovornost, a ovdje je samo prividno jedino moja koža na bubnju. Sve su naše kože razapete na tom bubnju, moja je samo prividno i kratkotrajno najistaknutija.“ Misleći pri tom o zajedništvu sa svojim narodom. On je posve svjestan kako se opet ponavlja „istorija naše povijesti“ pisana gadnim rukama raznih viskovića, puhovskića, pupovčića i pusića, da nabrojimo samo gorostase njihove umne gradske gerile, Jonjić dobro zna kako su njegove vrline užasno iritantne: branio je svojevremeno Thompsona poradi zabrane ulaska u neki europski prostor, bio kao branitelj na Haaškom sudu, a bio i branitelj među braniteljima. Samo to je dovoljno da ga se prešuti, a kad bi bilo moguće, eh što bi mu radili u kakvom kazamatu…

I nadalje ćemo se spominjati zaslužnika za hrvatsku pravicu i ako treba prodati kravu koju je imao da bi tiskao knjigu o hrvatskim pravicama dobri stari Stjepan Sulimanac, Štefina. A onda poći u zatvor kao što je to i on učinio.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.