Uznik za hrvatsku rič – Ante Sekulić

Ante Sekulić: Izabrane pjesme
Subotica, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“, 2004.

Poznati teolog Robert Spaemann kaže u početku svoga kratkoga djela „Europska kultura i banalni nihilizam“ sljedeće: „Priroda čovjeka, njegovo čovještvo ne raste, ne napreduje samo od sebe. Kao što se zgodno kaže, ljudi moraju 'voditi svoj život'. Da bi bili ljudi, moraju svom životu dati formu. To pak uspijeva samo onda, ako život ima sadržaj, koji nadilazi puko samoodržanje i produženje vrste. Sadržaj koji nadilazi čovjeka. Čovjek je biće koje samo sebe nadilazi. Njemu treba nešto, za što se isplati živjeti. COR CURVATUM in SE IPSUM, o kojem govori sveti Augustin, srce, kojemu je stalo još samo do sebe, više nije u pravom smislu ljudsko. Ono, što mi zovemo kulturom, jest prožimanje života jedne zajednice takvim sadržajima, koji taj život strukturiraju i daju mu smisao.“

Ova se misao može primijeniti na sav rad i duhovni habitus spisatelja, znanstvenika i domoljuba Ante Sekulića.

Pred nama je knjiga „Izabrane pjesme“ istoga autora koja svojim naslovom i obujmom, a ima 400 stranica, ne iscrpljuje čak ni mali dio onoga što je on za života napisao i objavio. To su pjesme i proze nastale za njegova burna životnoga puta tijekom kojega je Ante Sekulić objavio 43 knjige, što znanstvena sadržaja, što svojih literarnih promišljanja kamo spada i ova posljednja.

Značajnija djela Ante Sekulića bave se jezičnim i povijesnim pitanjima. Posebno ističemo: Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca (JAZU, 1986.), Bački Hrvati (JAZU, 1991.), Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju do kraja XVIII. st. (1993.), Hrvatska preporodna književnost u Podunavlju do 1918. (1994.), Književnost u XX. stoljeću (1996.), Hrvatski bački mjestopisi (1994.), Hrvatski baranjski mjestopisi (1996.), Hrvatski srijemski mjestopisi (1997.), Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata (1998.), Karmelićanski prinosi hrvatskoj kulturi (2001.).

Ne ulazeći u problematiku golema znanstvena djela Ante Sekulića, ostaje samo konstatacija: mnoga bi područja ovih istraživanja ostala zauvijek nepoznata, da nije bilo njegova mara i erudicije, znanja jezika i pristanka na šutljivi rad koji je trajao desetljećima, uvijek znanstveno pouzdan i odan ideji spašavanja blaga što se sačuvalo na rubnim područjima koja nastavaju Hrvati. Tako je danas on najpouzdaniji poznavatelj govora bačkih Hrvata koji žive između Dunava i Tise. On sam upio je tu slatku ikavicu na rubu hrvatskoga etničkoga prostora, u salašima i selima, u gradu, tu „lipu rič“ koja nestaje kao što su nestali i oni koji su tu živjeli i tim jezikom govorili.

Ne kanim pisati tipičnu analitičku recenziju ovoj knjizi lirska ugođaja, ne kanim davati neke ocjene tekstu; mislim da treba uroniti u jedan snažni intelekt i melankoličnu dušu, spoznati okvire koji su mogli iznjedriti snagu za sve učinjeno u samo jednom životu.

Rodio se u Tavankutu jednoga studenoga dana 1920… Tek je počinjala ona nesretna Kraljevina koja će sigurno i polako uništavati hrvatsku misao i biće ne samo na tim prostorima. Tamo su još stajali naši bogati salaši, bijelo okrečenih zidova, puni vezova i čipaka, dobrih konja, kola i običaja. Ante ide u osnovnu školu u Subotici, tada još najbrojnijem hrvatskom naselju.

Prvi udarac doživljava majčinom smrću koji tragičan osjećaj nije iščeznuo nikada, a sačuvao se kao u dragocjenom jantaru u obliku RIJEČI u pjesmama. Nije ju stigao ni upamtiti, samo slika je ostala - na njoj nana Đula stasita, u kostimu dvadesetih godina, puna puceta, dostojanstvena u širokoj dugačkoj suknji, a na glavi rubac pomno složen. Ispod njega gledaju tužne oči, a lice s te slike pamti dječak i cijeli život piše o njemu.

Prihvaćaju ga karmelićani u Somboru (kojima će se odužiti velebnim djelom puno kasnije), da bi se vratio u Suboticu i  maturirao. Polazi u Zagreb i upisuje kroatistiku i klasičnu filologiju, tu i diplomira. Odmah se priprema za nastavak studija - doktorat s temom o govoru bačkih Hrvata. Mentor mu je dr. Ivšić.

Ali Ante Sekulić je opečaćen - te hrvatuje tijekom studija, rodio se tamo gdje nije trebao, bio kod karmelićana što je svakako „izdaja“, objavio je zbirku pjesama u Subotici 1941.!, a još prije toga 1938. kao gimnazijalac dobio je nagradu Subotičke matice za svoj kraći povijesni rad o Bačkoj. Nije to sve: u Subotičkim novinama objavljena mu je i prva pjesma posvećena Bezgrješnoj. Pa onda objavljuje za Božić te iste kobne godine u časopisu Klasje naših ravni lirsku prozu  pod naslovom: Pošao u tuđinu.

Kao da ne zna da su došla nova-stara vremena kad je nezgodno biti Hrvat, još se javio 1946. zbirkom stihova Zvona bjeline.

Odluka u nekom crvenom kabinetu glasi: uništiti 120 najviđenijih Hrvata u Subotici. Teče godina 1947. Među sumnjivima je i Ante Sekulić. Svi su uhićeni. Njegova presuda svedena je na dva retka: kriv je jer je rušio bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda! Slijedi šest mjeseci zatvora. Izdržao je tih šest mjeseci u istražnom zatvoru sve do jednoga jutra kad se probudio sav u krvi. Prevezen je u bolnicu pod stražom - dvojica uz njega. Neprekidno. A on sanja pejzaže svoje bačke ravnice, svoje salaše, svoga brkatoga dida Tunu - eno ga kako sidi u bašči, sijed, u tamnu odijelu, drži šešir u ruci, iza njega buja proljeće u vrbacima i sjaje se izorane mirisne brazde…Oj, kako je volio zemlju…

I dok se stražari mrko smjenjuju, sjeća se svojih stihova iz prve zbirke Sin nizina:

„Dok jesen grli tornjeve gradske

 i magla skriva kuće i salaše bijele,

pustim njivama dragim

prolazi tiho

dobri

Kralj moj.“

Ta povezanost duhovne, okomite snage neba i kraljevstva koje se inkarnira u stvarnom liku Dobroga Kralja i one snage što ju je pružala zemlja crnica, ulančena, izorana i rodna, bila je i ostala konstanta ove pjesničke duše. Intimne samoće uvijek ispunjene mišlju na vječnost, na umrlu majku, nanu koja je rodila četiri sina, a umrli su svi osim maloga Ante, da bi ga odgajao dida Tuna. Te činjenice su odredile sav njegov život, svu melankoliju, tugu i snovitost u pjesništvu. On neprekidno traži izgubljene likove u beskraju ravnice. Ni zatvorski zidovi ga u tome ne mogu spriječiti.

Kad se vratio iz bolnice bez ikakve dijagnoze ili otpusnice, mogao je podići svoju doktorsku diplomu…Ali, bio je opečaćen.

Čeka ga nalog da mora u prosvjetnu struku, u Beograd se mora javiti, pa onda u Vojvodinu. Postao je profesorom Učiteljske škole u Somboru. Slijedit će druga mjesta njegova profesorovanja: Sinj, gdje mu je bio učenik budući pjesnik i prijatelj Mladen Kljenak; Knin, gdje je imao đaka Ivana Aralicu; potom ga biskup Milanović poziva u Pazin, da bi konačno dočekao sedamdesete godine u Rijeci kao profesor na Pedagoškoj akademiji. Godine 1968. objavljuje zbirku poezije Vijenac uspomena.

Kao i u prve dvije zbirke (Sin nizina i Zvona bjeline) motivi su slični ili isti, variraju samo godišnja doba ili doba dana. Zavičaj dugih linija suženih kakvom alejom jablanova, seoce u proljetnom cvatu, salaš u suton, kao mitsko mjesto susreta predaka i potomaka, traganje za umrlima i nestalima. On će pronaći uvijek istu žicu na tamburici i zabugariti:

 „I ne tražim ništa:

ni ruže, ni cvijeća.

Život mi je pjesma

puna ljepote i bola,

a sreća je moja

zov vrlo dalekih

mojih dragih polja.“

Cilju svih svojih putovanja približava se svakim stihom - to je Kralj, Gospodin, on ga čeka, ljubi i prihvaća. U modi svakako nisu bile pjesme ovakva naboja u tim tako revolucionarnim šezdesetim godinama. Bilo je posve neprilično stavljati uz riječ tišina atribut sveta, uz riječ nada oznaku daleka, svjetlost je vječna, a divljenje Majci Mariji povezati s nadama onih kojima:

„… negdje daleko gase se svjetla

 i tiho plaču milijuni bijednih.“

Dvije nove traume čekaju Antu Sekulića: samoća poslije ženine smrti i novi zatvor.

Prekinuta hrvatska šutnja koncem šezdesetih godina opako je razjarila komuniste. Svakako je trebala biti ušutkana. Opet se u nekom crvenom kabinetu donosi odluka: uništiti 120 najviđenijih Subotičana pa ma gdje bili. To je drugi odkos hrvatskih glava koje nešto pišu, imaju ugled i kazuju što misle. Sekulića sude u poznatoj trojci s Đurom Lončarevićem i  Belom Gabrićem. Upadaju mu kožni kaputi u stan u Delnicama, zaplijene sve što je napisano i u tome odnesu i 40 fascikala hrvatske historijske gramatike koja je bila privedena kraju kao rukopis. On je stavljen unutar trojke kao prvooptuženi u tom drugom smaku Hrvata u Subotici. Tako se dva naraštaja likvidiraju da ne bi sjeme proklijalo.

U optužnici stoji ista rečenica kao i prvi puta: rušio je bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda! Samo je papir malo bolji, a i stilska formulacija čitljivija. Dobio je dvije i pol godine zatvora i isto toliko zabrane djelovanja. Stavljaju ga deset mjeseci u samicu…

Branitelj te trojke bio je Lav Znidarčić. Posjećivao ih je u zatvoru, nosio hranu, brinuo o sinu malome Antiću Sekuliću. Jednom je donio i termosicu Anti Sekuliću koja se čuva kao relikvija. Na ulazu u zatvor uzeli su svima osobne stvari, pa i krunicu našemu pjesniku. Dobit će ju ipak natrag kad ga puste pred Božić 1974.

U zatvoru u Srijemskoj Mitrovici proveo je ostatak kazne. U sobi su bila trojica. Najteži trenutak je bio dolazak Srbina koji je osuđen za druge stvari, ali se hvalio da je klao na Bleiburgu.

Kad zgrada br. 2 u Srijemskoj Mitrovici utone u san, dr. Ante piše stihove, na krišom dobavljenim papirićima, s malim krnjatkom olovke koju dobro skriva. Danju je radio u radionici vreća za sjemenje, ali noć je bila njegovo doba. Riječi što ih ispisuje utamničena ruka smisao su njegova života i nadanja. Ispisat će četiri zbirke koje kasnije izlaze: Željan Boga, Pred Gospodinom, Središte života i Moj bližnji. U njima se ponavljaju njegove vječne teme: želja za Apsolutom u liku tjelesnoga Krista, san o napuštenoj ravnici, bol za sinom, marijanske tople utihe i lepet krila anđeoskih, sjećanja na velikoga mistika i karizmatika fra Antu Antića (1893.-1965.), razgovori s Bogom o ljubavi i smrti. Po izlasku s robije koristi pseudonim J. Šimunov.

Taj prvi dan na slobodi odlazi na Frušku goru i gleda svoje ravnice odozgora, jede nakon duga vremena žlicom, vilicom i nožem, misli o milosrđu koje mu je ukazano. Eto, završio je mnogo tekstova (krišom ih predavao sinu, sačuvao sva pisma koja su jedan drugome pisali (evo teme za novu knjigu!) i doživio ono najljepše što se može samotnom čovjeku dogoditi: tamo u samici subotičkoj pohodio ga je Krist, obasjalo ga je čudesno svjetlo i dalo neslućenu snagu. Koga je briga za njegove misli dok svijetom umjetnosti pisane riječi vladaju efemerije, počinju svoju vladavinu lažljivi plitki tekstovi i prostakluci!? Oni će dobivati sve više značenja, ali Ante Sekulić se ne će predati: jednostavno nastavlja svojim zbirkama lirskoga tona. U njima nema nejasna mrmorenja nepovezanih riječi, nema praznine duše, nema nepotrebnih i lažnih šokova, nepristojnih riječi, nerazumljivosti.   

Sakralnost njegovih riječi nije dekorativna, ona proizlazi iz iskrenosti odnosa s osobnim Bogom, odnosa radosti i u boli, slutnji vlastite smrti i izgubljenih iluzija rasutih diljem zauvijek izgubljenih šibljaka i puteva kroz žitna polja njegovih salaša. Tu je kažu Bunjevac Hrvat krhak i loman, razapet između neba i zemlje.

 „Budi mi blizak, tu pokraj mene, Bože moj.

Trebam Te:

u ovim nemirima svojim,

u čežnjama jačim od mene,

u patnjama težim od sebe,

u suzama,

u jaucima,

u sutonima…“

Slutnje zla u šapama velike crvene zvijeri proklijaju iz stihova nastalih u pljesnivim samicama:

 „U naše smo dane doznali svu tragičnost života

 kad te prezru i odbace zakoni Svevišnjega.

Marija nas je upozorila na izvorište naših nesreća.

Majčinski. U danima stradanja.“

Bez vike i grmljavine odaje se pisanju i to je njegova obrambena strategija koja mu ne dopušta da se zatre trag ljubavi za njegovim salašima. Priziva u pomoć „umbrijskog mladića“, svetoga Franju, Antu Antića, Krista, Mariju. Priziva i sjećanja na svoje tople slike djetinjstva i time utvrđuje građevinu pomoću riječi koje će postati „kuća bitka“ (Milovan Miković) jer on kao biće ostao je bez zavičaja. Stoga beskućnika koji samuje u samici ili luta svijetom ne privlači riječ kao zaigrani simbol beskrajnih mogućnosti zafrkancije na rubu infantilnoga i neempatijskoga bivanja u svijetu. On je uvijek dio svoga vremena i svoga naroda, ma gdje bio, sudionik i supatnik okružen vječnom panonskom tugom. U toj melankoliji i zamišljenosti svaka sitnica ima gotovo idolsko značenje: hrastovi i jasenovi kraj puta, vode koje u proljeće leže na masnoj tamnoj zemlji hraniteljici, stalnost neke opustjelosti sela u kojima on u mašti posjećuje svoje:    

„Na golim poljima

stražari.

Vitki jablani stoje

ponoć čekaju,

kasne ure broje…“

Stih se ponekad pretvara u rimovani nalik na sonet:

„Tako je Gospod htio da nas stvori

u zemlji ovoj gdje se mnogo pati.

U duši od tad sveti plam nam gori,

Željni smo srcu - pravo srce dati.“

Unutar hrvatske književnosti XX. stoljeća postoje jasne dodirne točke poezije Ante Sekulića i njegovih slavnijih suvremenika. Osobito je to vidljivo u posljednjoj zbirci objavljenoj 1994. Popudbina koja sabire i prijašnje lirske tonove. U pjesmi IZIĐI stoje stihovi koji nose unutarnju srodnost sa Srebrnom cestom Gustava Krkleca:

„Dođi,

glavu prikloni svoju

nad grudom mojih djedova.

Osjetit ćeš miris zrelog žita

i razumjet

beskrajnu tugu

minulih vjekova.

Pogledom miluj širinu

voljenih

zrelih njiva.

Za ševom zapjevaj malom

koja se u mom klasju skriva.“

Dakako da se svaka podudarnost može tumačiti i općim duhom vremena kojega je dionikom bio i Sekulić. Tako će pjevati ponekad kao i kolega Cesarić ili Tadijanović:

„Rubom ledine prolazi

djevojka plavetna oka;

mlada

ususret dolazi,

čežnja je u njoj duboka.“

Svojim jasnim sakralnim poimanjem svijeta ulazi u onu skupinu pjesnika koji su poput Nikole Šopa razgovarali sa svojim Bogom, viđali ga za svojim stolom:

„Okrenuli su glave svoje, Gospode,

okrenuli ih od mene.

Uplašili se sjene moje

kraj njih kad sam prošao.

Srce im je tužno, Gospode,

i ljubav njihova vene.“

Tema mlade čobanice koja goni svoje stado javlja se više puta u hrvatskoj poeziji XX. stoljeća pa i kod Sekulića:

„U zoru je čobanica

za stadom pošla vedra i bosa.

Oko nje su široki pašnjaci.

Pasu jaganjci.

Ne čuje se nigdje

ni zvona bruj,

ni pčela zuj.

Jutarnja tišina.

Čobanica mlada

za stadom ide bosa.

Ne pjeva.

Na ranom suncu

blista joj

raspletena kosa.“

Ante Sekulić vjeruje u Vječnost koja se za njega ne povlači (kako je govorio suprotno tome A. Malraux), u njemu nema duhovne pustinje gdje se kao zombiji vrte bezbrojni valeryjevski samci, Sekuliću ne nedostaje duše, koju je zazivao vidoviti Bergson. Sekulić ima svoje utočište u neizmjernosti Boga i doma. Sudbina, ma kako neumoljiva i nepravedna bila, uvijek ga vraća tom neotuđivom duhovnom blagu. Tu je ljepota ravnice nikada ne preboljene, tu je zvuk lipe riči nikada ne zaboravljene, makar koliko trajale laži i opačine ovoga svijeta.

Sekulić će, pretvoren u čistu riječ, svima ostaviti sve i to isto ponijeti sobom u Vječnost. Njegove vode i zemlje nisu bile od kratkotrajne požude, one su se u srcu pretvorile u ekstatična stanja. Polja, gradske vizure njegove Subotice, pragovi povratka - a on nijem stoji i gleda:

„Ako se ikad vratim na ravnice

bit će jesen u zraku,

u lišću, i oko mene

u mraku.

Bijele bit će mi kose

i uvelo lice,

ako se ikad vratim

na ravnice.

Na mrtvim livadama

ne će pasti stada,

a jesen bit će puna

neisplakanih suza

u srcu pak mome

- tuga.

Ako se ikad vratim

ne će biti ptica.

Znat ću da sve je prošlo

i da silno patim

zbog ravnica…“      

U Sekulićevoj biografiji piše da je tijekom života bio dopisnim članom HAZiU, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga P.E.N., Hrvatskog filološkog društva, Hrvatskog mariološkog instituta u Zagrebu, Instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović u Subotici, redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu itd…itd…    

Mislim da njega samim njim najbolje označuje ova knjiga Izabranih pjesama i lirskih proza, kako je to ne tako davno izrekao jedan nobelovac: „Kad bih napokon mogao reći što prebiva u meni…“ (C. Milosz)     

Prošao je svijetom dijeleći sudbinu svoga roda, bio usamljen i protjeran, razapinjan, ugledao Gospoda i ljubio. I to je to što prebiva u Anti Sekuliću i njegovoj RIJEČI.

Nevenka Nekić

U spomen na dragoga prijatelja iz Vojvodine, uznika za hrvatsku rič, suradnika u Klasju naših ravni, koji nas je napustio 2016.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.