Joja Ricov
STEKLIŠ U JETRIMA
Domopoji

1953-1983
Zagreb, Iros-Meditor-Prom, 2005.

Usvojoj kraćoj autobiografiji, objavljenoj u Forumu 2004. godine, Joja Ricov završava tekst: »Za Hrvatsku sam živio, za nju i živ i mrtav. Muko moja, grudo, mijem Ti tjeme – suzom!«

Ako je itko mogao i smio napisati ovakav epitafni, zavjetni tekst, to je upravo Joja Ricov, glas koji se prigušivao i zatajivao desetljećima, ali on je, poput starih bajkovitih doziva ječao iz zemlje, iz kamena, iz morske dubine, iz krvožilja njegova roda. Stalno je njegov prodorni, ekvilibristični i rizični krik budio uspavane sunarodnjake, od kojih mnogi nisu čitali njegova djela, ali gotovo da nema pojedinca koji nije čuo za Joju Ricova. I onda kad je morao šutjeti zatvoren u kazamatu, ili neobjavljen u knjizi, Joja je nekim čudnim i tajnovitim načinom dopirao do metafizičke, duhovne ravni svojih rođenih, ulazio u korpus drevnoga jastva čitave populacije, uranjao prste u njihove i svoje rane, u Macelje, Gole otoke, Grgure, Vukovare… prokazivao nakaze i branio nemoćne koji više nemaju glasa, ili su duboko pod zemljom u koju je Joja zabadao stijeg korugve, barjaka, da mu ti mrtvi pomognu držati zastavu boli i sjećanja uspravnom. O takvom je Joji riječ i u ovoj knjizi znakovita naslova STEKLIŠ U JETRIMA.

Orfej je pjevao o ljepoti života i tuzi smrti, Joja je suvremenom pjesništvu dodao čudesnost jezika i snagu neponovljive imaginacije tvorbenih mogućnosti za koje je Nedjeljko Fabrio rekao: »A kada pogledate što pjesnik Joja Ricov radi, onda ćete vidjeti da je to krajnje, da je to svršetak, da je to prirodni, stvarni završetak one ideje o pjesništvu koju je prije pet stotina godina započeo Marulić s »Juditom«, i ni jedan drugi pjesnik, doista ni jedan drugi pjesnik nije toliko visometno hitnuo taj jezik, toliko ga zviznuo, toliko ga odapeo iz strelice u nepoznato, u istraživačko kao što je to učinio Joja Ricov. Jeste čuli kako taj jezik zvuči u interpretaciji Joje Ricova?«

A odakle proizlazi i čemu služi takav jezični pjesmotvor? Je li to samo artistička poza i izazivanje pozornosti u javnosti gdje danas dominiraju neke druge etičke i estetske uzance? Ne, kod Joje je to prije svega želja da se novim i snažnijim načinom izrekne silina osjećaja, da se tvorbom novih odnosa u jeziku, tvorbom imenica, pridjeva, sintakse, stvore uvjeti za približno iskazivanje boli i jada koji osjeća takoreći od rođenja, koliko na općem narodnosnom planu, toliko i kao izopćeni pojedinac. On rojenje zlih nakaza vidi u široku krugu i zaprepašten njihovim brojem i oblicima, dlakavom sluzi koju izlučuju i inficiraju druge, prekipjelim loncem u kojem vrije paklena masa tumornih blatnih kafkijanskih umaka priređena za sljedbenike što će ih zov vlastita egocentrizma ili pak nesreća u životnim okolnostima gurnuti u taj lonac, traga za izričajem koji će vitgenštajnovski reći: jezik – to sam ja. Sve je to more zla i moj pakao, moj usud dosuđen u trenu rođenja. Jer moj otac Ive i mater Jakica dadoše mi ime i krv, »zarobiše mi um«, kako bi rekao veliki naš suvremenik Czeslav Milosz. Ali ovo zarobljenje bijaše ljekovito i zauvijekno, ne nasilno u tuđem duhovnom svijetu. Ono se obnavlja svakom riječju, gestom, valom u rodnim Kalima, brodicom, kamenom i slutnjama nadvremenskog, sakralnog i Vječnog.

Upoznavši ponavljanje vremena i zakon jačega Joja će sinestezijom zatvoriti krugove i priznati Vječnost kao jedinu svrhu života, dići svoj proročki glas protiv ravnodušnosti kao velikoga davnašnjega zla: »Doba plastičnih vrećica / slijepe a drske / hul / umjetnosti / urlatora i isključivih. / Još malo / - ne prasne li flegmona – i / povijest bit će samo to.« (Prije darmara u završetak).

Istu će misao varirati u mnogim pjesmama i prije ove sumarne zbirke. Tako piše 1982. Duže od strahova i strasti:

»Nerazoriva je / tvrđava tuposti i licemjerja / Duže od strahova i strasti / i preko vlastitoga vijeka /ravnat će svijetom / neoboriva / entropijom laži i / praznine.« Da se sve ponavlja po onoj latinskoj izreci kako nema ničega novog pod suncem, da je sve jedna istost objavljuje u pjesmi Ko i u tvoje dane: »(Tinu uz Gustla in memorijam) Paradiraju / ko i u tvoje dane / neznalice i slugani / žilogrizi / bitange / polutani /…« Oni isti koji već davno sjede u počasnim ornatima grudiju prepunih ordenja, a pred njima psi čuvari preko kojih ne možeš prijeći, motiv su i u pjesmi Svatovi pogreba domovine: »Ti hrčci / prasad / gliste / krda bezličnjaka sveličnih / buldoške njuške (fine?) / ta rasna / pretila / (mila? / dresirana slatkoslovna pasmina: svatovi pogreba Domovine.«

Svi ti uvijek prilagođeni vezani u hobotnički zagrljaj znanim i neznanim pipcima, ti koji su izlazili za govornicu Društva književnika u genitivu našem dugovječnom, govorili su kako je logor za neke Joje i Vladimire i Zlatke njihova privatna stvar u koju se drago Društvo ne treba miješati, ta ima ono plemenitijih ideja od suživota sa svojim narodom, ta to je elitna organizacija koju mora obljubiti penovski bard, ili dobrosusjedski bradati kolega, na plavom baršunu, uz nečujni krik, jer odavno smo izgubili nevinost dobrote i suosjećanja. Ti i danas prednjače u trenu teških mahnitih utrka ususret pornografskim riječima, štono bi trebale biti naš usud u budućnosti, ti koji predsjedavaju »slatki što zakapaš / što ne daš RIJEČ /«…, s njima još uvijek vrijedi obračun Jojina davna pjesničkoga krika: »Nećete ubiti sve / kao Bruna što ste /o ne / Frana / Pavla / Đuru / Stipicu / mog Iva«…

Da, to je gorki obračun s »gramzljivo estetoljubivima«, »ufoteljenim slugama«, makroima, pripuzima i klateži, žučni stekliški jetreni obračun koji se morao sabrati iz rasutih, u jezičnom slalomu zabilježenih krvavih stopa pjesnika Joje Ricova, u zbirci što ne počinje slučajno Matoševom »1909.«

Rođen na »jednoj opekotini zemlje«, obdaren snagom imaginacije jezičnih vatrometa, sažimljući prošlost, sadašnjost i budućnost, kao svi vrijedni pjesnici-proroci, Joja je mogao na »svom« usudničkom logoru Grguru, ugledati svu dubinu matoševskih »crnih zločinačkih jama«. Naslutio je moć zla i onoga što će jednoga dana, poslije pedeset godina, postati mnogima ideal: praznina moga materijalnoga bića uprizorena bez Boga, protiv čovjeka. Ružnoća, perverzija i ništavilo tada, na Grguru, nisu postojali kao san i nada sadašnjosti naše, oni su   bili kao kontrapunkt tome utjelovljeni u ubojicama Orfeja, u mraku samice. Pjesnik je nalazio izlaz iz tjelesnih i psihičkih muka, iz mahnitosti i zloće, u stihu, JEZIK je sjekao ubojite njuške stražara, udarao ih po sredini, neulovljiv, pohranjen u duhu, a to je bilo mjesto kamo se ne dopire. Jezik preosta pjesniku kao jedina domovina u tom trenutku razbaštinjenja. Jezik je bio neiscrpno vrelo igre, jedino oružje protiv opakih, »iskra nacije«. Namjera moćnih da razbaštine pjesnička pera čak i od jezika, ni danas nije nestala. On to kongenijalno iskazuje nizom stihova poput ovoga: »Yes, sir /serv (us) ilissimus!«

Sve se jezične bravure po kojima je Joja poznat sklapaju po nekom zaumnom i nepredvidljivom ascijativnom ključu koji se čini kao igra loma i prijeloma, sloma i proloma, razigranosti i oštre domišljatosti, a ipak ostaju na mnogim mjestima ozbiljne, lapidarne, gnomske, refleksivne i mistične. Sve to ne proizlazi samo iz osobne sudbine, ono je tim značajnije jer se vezuje za sudbine  milijunskih jedinki njegova naroda. Od Marabunte koja je već bila »ugrušak povijesti života« (Ivan Cesar) pa sve do ove sume iz Stekliša u jetrima, Jojina je pjesnička riječ bila otrov i lijek, ukazivala na osamu otpornika, zasvjetlucala  kao bljesak trnuće zvijezde na tamnu nebu ustajale bare domaćega polja riječi, po kojem su mnogi plivali uz pomoć oportunističkog sigurnosnog pojasa. U  Ricova se od trokuta ETNOS, ETOS i JEZIK izdvojio homo sapiens i pokušao dohvatiti nebo na kojem samo BOG sudi svima. Pjesnik je osuđen na očaj ako ga podijeli sa svojima, na radost ako mu bude darovana, na vječnost ako izrazi osobnu vremenitost. Sva morfologija, estetika u poetici, svi izmi ovoga svijeta neće ga spasiti za tu Vječnost, sve antologije u koje nije ili jest ušao, sve nagrade ili samice, prokletstva i dječje prostodušnosti, sve će proći… osim svjetlosti Duše, utopije one Istine kojoj je Joja pripadao od trena rođenja na plavim obalama njegova Kalija, koje se možda zove po riječi kalos, lijepo, a ljepota je dio Boga. Joja ju je nalazio usred carstva belzebubova, usred tuge i nemoćna bijesa, usred demonkracije (Stepinac), mahnit »od iskona«, »sišući sokove iz zemlje«, da bi se osovio kao Poeta croaticus: »Pjeva mu se žarko / a od ljuta čemera / Pjeva mu se jasno / kasno? / neugodno /pjevati će još. / A kad glasom krene / briznut će u plač.«

Uhvaćen u »omču od života«, neponovljiv, a ipak ga uspoređuju s mnogima, ostaje samac usred svih zamki sljedbeništva, dok se oko njega roje mnoge nakaze djelima i riječima, roje i prijatelji koji se ne boje Jojina radikalizma,  njegove nepresušne i ponekad teško prohodne riznice skrite na kraju labirinta pjesničke riječi, u koji ulazimo probijajući se kroz semantički atomizam, bujno grmlje podrezano ludističkim škarama iz kojih uvijek iznova zazvoni harmonija jezičnih tipaka koje još nismo čuli. Najbliži bi mu bio Vanja Radauš sa svojim Hrvatskim panoptikumom. 

Nevenka Nekić