Deklaracija o Jugoslaviji

Ma kuda ova navalila pisati ovakvu deklaraciju i to sada kad smo ušli na sve rupe i vrata i prozore u EU, pitat će neki? Nisam ja – to je učinio i objavio Josip Pavičić, onaj Josip, znate već koji, onaj koji ne izdaje, ne laže, ne trpa ljude u zatvore, ne otima tuđe itd. Pa nisu to nikakve pohvale, to su obične konstatacije jer oduvijek se svijet dijelio samo na dvije skupine: razbojnici i stradalnici. Nevenka_Nekic_05Nema druge podjele. A naš Josip Pavičić, za razliku od jednoga drugoga, spada u ove posljednje i nosi tu popudbinu stradalnika kao torbak na leđima, nikako da ga skine, pa i sada kad se već gura u osamdeseti pukovnijski stožer i pomalo gubi dio po dio ovozemaljskoga tijela, kao i svi mi koji već postojano stojimo kano klisurine u tom stožeru, nikako se ne rastaje od svoga torbaka. A jest, brate, težak taj njegov torbak: ocrnio ga garež spaljenoga sela Boričevca, otežao od sjećanja na tamošnje mrtve i njihove nade i snove, usmrdio od zabrana da vrate svoje koje nisu nikome oteli; ogadio od pisanije bratije s onijeh strana gdje bivaju uvijek isti koji ne znaju a znaju, nose umiljata imena kao Miljenko, Slavko, pa neki austrijski i ini dođoši, i njih još tovare na torbak Josipov. Usput dok Josip hoda koracima poput stupova romaničke katedrale, otežao od svega toga, pitam ga zašto je napisao tu malu knjižicu, brevijar za čitanje u dahu, a on kaže „Da ne propadne ideja”! Ma koja ideja? Ona o Jugoslaviji? Ona živi u potomcima razbojnika s kojima Josip vodi javni diskurs, a svoj noćni solilokvij s likovima nestalih i dragih koje pamti iz djetinjstva. Nije ta ideja mrtva. Ni govora. Na njoj se kao na pernatoj blazini u čipki živi udobno i arči po Hrvatskoj koja kao tele za klanje stoji zabezeknuta. Mnogi kojima su kuće spaljene rekoše: nikada više u prokletu zemlju Srbiju! A onda zbog para ode Tere i drugi terezići i grli i ljubi se tamo. Dakle, u nama nije mrtva ta ideja, a kamoli u nasljednicima dobrih apetita na javnoj sceni.

Ako netko spomene da nije dobro što otvaramo vrata svakom neprilagođenom trubaču s kukastim nazuvcima koji kulja s istoka u jadnu i opustjelu Hrvatsku sve do mile Istre, jer nemamo više vojske, oružja i tome sličnih stvari, nemamo ni mladih ročnika jer su svi postali osjetljivi na dodir puške kao otrov, kažu ti da si rasist, nacist, nacionalist i ostalo na ist.

I onda Josip krenuo od 23. listopada 1916. u Odesi gdje se i danas vodi rat.  Pa kud tamo, nije to ni blizu nas! E, ima veze, ima: zarobljeni i preživjeli Hrvati i ini vojnici AUMonarhije dobiše poljubac plotunima i rezanjem glava od strane braće Srba, ako ne htjedoše poljubiti i priznati srpski barjak. josip pavicic23A potom naš pisac vodi priču sve do danas, sve nekako taksativno, nema izmišljotina, da je bar koju umetnuo kao Slavko ili Miljenko, da je podrignuo nad tim posječenim glavama i pokazao svoj prezir, sve bi to prošlo čak i u Ministarstvu kulture, kod nekoga čedomira i sličnih. Ali nije. U tim bezobzirno trijeznim stilitnim rečenicama odgovara Pavičić na znanstveno dokazani činjenični način i stiže do nazivnika: „Jedina istina Jugoslavije jest da je sve u njoj bilo laž”. Ima niz takvih apokrifnih konstatacija.

I dok se razpamećeni Miljenko J. u afektiranom obraćanju u svojoj kolumni zgraža nad zločinom kojega opisuje američko-kanadski povjesničar Max Bergholz, priznaje da nije nikada čitao takav tekst te da nije znao da je uopće postojao taj slavni pokolj, jer slavio se u onoj Jugoslaviji kao ustanak u Srbu i Drvaru, a ne kao pokolj Hrvata i Muslimana. Nikada čuo! Osim toga ta kobna knjiga za koju on kao slavni pisac i novinar doznaje poslije 85 godina nakon događaja, zaista ga brine jer bi mogla izazvati „silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima”!!! Stoga je ona „neprihvatljiva“ i „možda iskupljujuća”. Ma nemoj! U tome oksimoronu gdje se ljulja u čamčiću svoje jugoslavenštine, oblaporan u svemu, siroti Miljenko osjeća „muku i fizičku bol”. Čisto mi ga žao.

I tu počinje na najuljudniji način pismo Josipa Pavičića dotičnome začuđenom miljeniku svih režima. Velika je zaliha njegova neznanja, a ono je i zaštita. Mnogi ne znaju, a znaju. On možda zaista ne zna i takva rasprava morala je potaknuti J. Pavičića da mu objasni fakte oko „moralne intaktnosti ustanka”. I tu opet Pavičić podvlači jedan nazivnik: „Oduvijek se znalo za ustaničke zločine”.

O istoj temi piše i Slavku Goldsteinu, čuvajući se nasilnih ili ružnih riječi jer u oba slučaja poštuje čovjeka, ali ne i mišljenje. Uz ta dva otvorena pisma dodao je auktor Josip Pavičić i 3 priče o jugoslavenskom anti/fašizmu i 5 antijugoslavenskih glosa. deklaracija o jugoslavijiMeni kao čitateljici izronile su neke uspomene o fašizmu koje su se zbile tijekom moga boravka u Rimu. Na putu do crkve Svetoga Petra u Okovima najbliže se prolazi kraj nekog tehničkog fakulteta. Na dugačkom zidu velikim zidarskim kistom netko je ispisao: CROATI=FASISTI=USTASE! Očito dobronamjerna talijanska ruka rekli bismo po pravopisu. Dakle, u srcu domovine fašizma i Mussolinijeve slave, crna legenda o Hrvatima kao trajnim fašistima, živi vječno. Njoj su obilato pridonijeli da postane besmrtna razni reprezentanti kao matvejevići, razni veleposlanici iz jugo vremena, novinari svih fela, a u novije vrijeme ženskadija i muškadija iz brojnih nevladinih udruga koje su prave kolijevke ideja o Hrvatima kao „ustasama”. Kad druge vojske nemamo, možda će nas toliki ustaše i obraniti ako oni već znani počnu nadirati s istoka. E, da mi je konačno nekoga sresti u Ilici!

Tu baklju naše slave ustaške održavaju istaknuti domaći kusatelji i iz kopanje za književnost, razne „umjetnosti”, politiku i novinarstvo sajmenih i vašarskih interlibera i sa(n)jamnih knjiga u Puli, gdje izlaže gotovo isključivo „jugosrpska krema” (Hrvatski tjednik, 8. prosinca, 2022.). A pojavi se i neki kao žalibože hrvatski književnik koji bi po godinama trebao pokazati mudrost i istinitost pa izjavi, da bi mogao živjeti  u mnogim gradovima, ali svakako ubroji i Beograd, za svaki slučaj. Ne znam da je živio u tom gradu onomad, bi li bacio cvijetak na tenk koji kreće na Vukovar. Tu ostajem u dilemi.

U Deklaraciji o Jugoslaviji auktor se duboko uhvatio u koštac s enigmom što je fašizam i anti/fašizam onda i danas. Opisujući njihove, danas nazvane antifašističke, rituale mržnje kojima održavaju kerozinsku vatru o živim ustašama, dokazuje da im je kozmetika antifašistička, a lice fašističko. I to je jedan nazivnik. Ta okupljanja otrcanih lica i ispucanih frazetina mogao je nazvati fašistički antifašizam. Jer, opet se možemo u krugu vratiti na početak: sve što je jugoslavistika u „istorijskom” smislu rekla - bila je laž. A tu laž ovi novi antifašisti, koji su se rodili i davno poslije rata, ponavljaju kao bezočnu laž. Laž je temelj i fašizma i nacizma, a najviše komunizma. Uvijek je bilo i bit će da se ratom i krvlju osvaja tuđa zemlja, tuđa kuća, imetak, livada i bunar. Ali najviše podlih laži uložili su komunisti u dokazivanje kako je to slava i pravda. Dugo su u tu laž uvjeravali narode koje su pokorili. A onda su jednoga dana progutali kamen zaprepaštenja pred prizorom strijeljanja diktatora i pravoga kamerada druga Ceausescua. Nestali veliki dvori, nestali doktorati njegovoj družici, nestali silni medaljoni-lente s paradnih uniformi, nestalo carstvo mraka. Narod zavrištao i poletio u slobodu.

Drugovi se malo zagrcnuli i počeli kameleoniti i uvlačiti se kao novi likovi u naivne redove tzv. nacionalista i domoljuba.

Ima u toj malahnoj knjižici Josipovoj čudesnih zgoda kao u najstrašnijim mitovima.

Recimo epizoda kad neki loš pesnik a dobar Srbin Bečković kaže nevaljalom Josipu: „Pavičiću ne želim odgovoriti. Želim da strepi od mog odgovora”. Kao da Josip ne zna što je strepnja, što je ponovno klanje diljem Hrvatske! A taj isti postade miljenik izdavača Hrvatskog društva pisaca i Durieux-a koji usred zemlje Hrvatske objaviše „Panoramu srpskog pesništva XX veka” i njega deliju uvrstiše kako lomi nebo!

O sudbinama Hebranga, Budaka i mnogih koji su stali u tu kratku epistolarnu knjižicu, da i ne govorimo s koliko nepoznatih i intrigantnih epizoda plovi auktor Josip Pavičić. Pa recimo među tim ponekim zajedničkim nam poznanicima i prijateljima, spominjem se i otrežnjenja Petra Šegedina koji je pisao pogovor mojoj zbirci pjesama, ne skrivajući svoje domoljublje. Neki su doživjeli iskreni sunovrat.

Posveta je svima – i prijateljima i neprijateljima Jugoslavije. „...jednima da se raduju, jednima da tuguju. Svakome prema zaslugama.”

Ja dodajem i spomenutom slijepom djedu Pipinu Krpanu koji je izgorio u svom dvorištu u Boričevcu, one godine „ustanka”, u tom domu i ubavoj dolini, ubavijoj od svih dolina ovoga svijeta. Bio je „ustasa” koji će opet ustati da brani svoju dolinu.

Nevenka Nekić

 

Čet, 2-02-2023, 19:48:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2023 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.