Moram staviti i ženski rod zbog ravnopravnosti LGFSGBOT itd.

Ne mogu se oteti dojmu da konačno dobismo titanske likove u kulturi, novinarstvu, znanosti i ostalim važnim segmentima društvenoga života. Nezaboravan je lik na kojega me podsjećaju mnogi od mojih suvremenika, a zvao se Vučurević te se proslavio rečenicom: srušit ćemo Dubrovnik i onda sagraditi još stariji i lepši! Ministarstvo kultureTako nekako. Nitko prije ovoga velikana duha nije uspio tako zgnječiti prošlost, sadašnjost i budućnost od kad je svijeta i vijeka. Možda smo mi malo zaostali pa ne razumijemo svu dubinu ove misli, nedostaje nam poleta uma i mašte. Možda. Meni nedostaje i tehničko znanje za najnovije bijesne tutafone koje svi gnječe prstima povazdan (a nemaju vremena za petminutni razgovor s najbližima), pa i na kompjuteru šepam. Mislim ponekad kako je on moj neprijatelj koji se odupire pokušajima da se prijavim u Ministarstvu kulture (i svega ostaloga) za pripomoć oko objavljivanja knjige. Tako bih rado da mogu običnim guščjim perom napisati molbu i nasloviti dragoj ninici ili nekom čedomiriću, svejedno, tek toliko da znaju tko im piše, da vide moj rukopis i djelo koje bih priložila! Ovako – čim otvorim stranice rečene ustanove, zapuhne me neki novogovor, bankovni podatci, engleski jezik kojim mi se obraća moje vlastito, najvlastitije i drago čistokrvno hrvatsko Ministarstvo. Ne želim ni pomisliti da se radi o odbijenicama jer se pojavljuje moje ime, na što me navode zlobnici koji istu ustanovu ne vole.

Znate kakvi su zlobni ljudi, iznose svašta, a ti ne možeš provjeriti: tako npr. kažu da su 2000. godine novoj vlasti smetali brojni liječnici dragovoljci koji su postali rukovoditelji pa su : „Smijenjeni svi liječnici dragovoljci - 181 liječnik, ukupno 237 ljudi, 89% ravnatelja medicinskih ustanova, a nije imenovan niti jedan iz Udruge liječnika dragovoljaca“. (Hrvatski tjednik, 30. 9. 2021., str. 8) Ne mogu vjerovati! Ta zar bi onako decentna, obrazovana i rodoljubna vlast mogla to učiniti? A tek poslije, koliko je samo ljubavi i brižnosti darovao Peđica Matić zvani Fred, koji bijaše ministar, dragovoljcima i braniteljima uopće?! Opet sam pogrješno protumačila - nije on smjenjivao liječnike, on se brinuo za braniteljska prava i stoga zasluženo sjedi u Bruselju i piše li piše. Ne znam zašto me neodoljivo podsjeća na Vučurevića?

Ono što mene istinski brine je naša vojska: dovoljno časnika, a vojnika? Sigurno nisam upućena u funkcioniranje i HVbrojno stanje vojske u mojoj domovini, ali mi se čini da postoji neki nesrazmjer? Čini se da je također za takvo stanje zabrinut i kolega prof. Boštjan iz Ljubljane u svojoj domovini. Tamo opet pišu da ima novinara i vojnika podjednako!

Sve to kao u ludom karuselu tutnji po javnim glasilima kojima upravljaju ponajviše istaknuti novinari i novinarke iz morgen i abend blat(ov)a, iz raznih hozentregeraških i halteraških portala, fercigeršlusovih nadahnuća; dugonogih na visokim šiljatim štiklama postavljenih (uvijek mislim da će se okliznuti!) spikerica- novinarki koje su dobile veličanstveni prostor na HRT da uzmognu stati junački na jedan kraj plavoga, snovitoga i nadasve svrhovitoga prostora i onda odšetati manekenski na drugi kraj kako bi dovršile rečenicu. Ostaješ otvorenih usta! Ti bokca! Triba se sitit! A tek koliko puta su ti gorostasi intuicije i znanja pokazali u vijestima onu kletu iglu kojom bodu ruku nekog, nije važno koga, bitno je da kamera vidi, da ti upamtiš, možda i nekoliko tisuća puta za nas koji to nikako ne možemo predočiti!
Ali vratimo se temi velikana i megalita koji nose našu javnu scenu.

Sad da sam ohola, rekli bismo da su to razni parveniji, ili skorojevići, onda i dame iz polusvijeta koje se održavaju škandalima na javnoj površini burnih valova popularnosti. Lako ti je postati popularan, ali je teško održati se! Čim se pojavi neki škandal, meni projuri misao: ma mora da iza toga stoji i ideološka netrpeljivost, mržnja praiskonska na nešto u svezi tradicije, religije ili domoljublja, nedajbože. A onda pročitaš da se zaista nekom novinarskom jelenčetu zamjerili križevi i krunice u nekoj bolnici! Ali to je samo privid! Zagonetka krije i mračnu stranu - dotična liječnica Veljačapripada KINSEY institutu, koji je dobio ime po osnivaču Alfredu Kinseyu, a bio je homoseksualac na poslu navođenja djece na perverzije. Pa si ti misli! Ali nije ona zbog toga na meti! Možda se zaista preobratila? Pravi rašomon.

Ne treba biti „vidoviti milan“ da osjetiš kako otrcana pevaljka može još uvijek srušiti bilo koga. Dovoljno je da upre prstom. Čak ne srednjim, može i kažiprstom. Jednom aktivističkom jelenčetu je čak i naš prisjednik doša na skup, a naš ban, oprostite, Prisjednik Republike zaprimio uredno u dvorima. To je ovo drugo jelenče. Ima i preduzeće.

Ostajem kod zabrinutosti za moje mlade ročnike koji bi trebali nešto naučiti o suvremenom oružju i ratovanju. Ostajem. Ne toliko zbog „srpskoga sveta“, SPC, i tome sličnih ugroza, koliko zbog spoznaje stare tisućama godina da se moraš uzdati u se i u svoje kljuse. Ne će nas NATO, niti bilo koja druga zvučna i nadzvučna eskadrila spasiti, ako sami ne budemo spremni.

Znam da vas sve ovo ne će suviše uzrujati, ima puno strašnijih stvari, zakona i ludila u ovom svijetu. Upravo je Francuska prihvatila zakon o mogućem pobačaju djeteta sve do konca devetoga mjeseca trudnoće. Jedna visoko plasirana činovnica u SAD upravo pridobija glasove za istu odluku! Opet se pozivam na međunarodnoga uglednog profesora Marka Turka Boštjana (nadam se da mi ne će zamjeriti), koji svjedoči o tom sotonističkom, kako kaže, „projektu“ kojega lansiraju kao pravo i slobodu svoga tijela sve one žene koje mogu ustanoviti da dijete u devetom pakaomjesecu trudnoće više nije njihov „projekt“. Ima tu kao neka komisija koja će ocjenjivati tu odluku, uvjeti postoje ako se ustanovi... itd.

Dakle, stigli smo do kraja humanosti, ovo je inverzija u kojoj se sabrao sav sotonski vrhunac „slobode“ i nema više povratka, vrata pakla su se zaista otvorila, vrata iza kojih stoje takve krvave izopačenosti kojih se čak ni Dante nije dosjetio. Možda je postojala ova najopakija misao samo kao slutnja već odavno. Postoji jedna freska renesansnoga slikara Luce Signorellija u Orvietu na kojoj se prikazuje pobjeda lažnih anđela koji krvavim noževima i mačevima ubijaju sve živote na zemlji, a promatra ih lažni Bog. On izdaleka izgleda kao pravi. Samo kad se približiš i pogledaš strašno lice, spoznaš svu tragediju slutnje ovoga darovitoga slikara. Možda je to jedinstvena projekcija budućnosti, našega doba.

Jedina je sreća što smo odmah sačinili planove i programe obnove Zagreba i Banovine, postrojili prioritete i dobrano odmakli u radovima. Neka mi nitko ne zamjeri sarkazam jer ovo kako se ponašamo prema stradalima u potresu, najbolji je odraz ljubavi i brige vlasti za ovaj narod. Možda se još dogodi da nam ne propadnu donacije za obnovu, a jedino mi je ufanje nova uprava grada Zagreba. Ovi megalitni tita-novci vrsni su i poznati po radnim uspjesima (njihovi predci bar su gradili prugu Šamac-Sarajevo), i oni će ovako sposobni, iskusni i daroviti pa čak i bez mrlje na pedigrejima, prionuti i začas će postavljati skele za obnovu, dubinske zahvate itd. O čemu nisam vlasna pisati.

Ona, sada podzemna, uprava grada Zagreba nije bila u stanju čak ni fasade sačuvati od stravičnih zagađenja koja su zvali eksplozijom likovnih potreba mladeži. Voziš li se diljem našega dičnoga grada, rekao bi Šenoa, nema fasade koja nije pretvorena u stupidno smeće u kojem smo prisiljeni živjeti. Ilica - sve udaljeno od Iličkoga placa prema Črnomercu - prljavština i užas. Besmislene šarotine, mnogi izlozi i razbijeni, negdje stoluje paučina, negdje nesretnim stanarima prizemlja pošarani prozori i roletne, krhotine nekadašnjih uresa padaju na asfalt. Nije čudo. potres ZagrebKome je bilo stalo do izgleda glavnoga grada svih Hrvata? Vučurevićevim rođacima? Tita-novskim bakarićevskim i blaževićevskim ljubiteljima prošlosti? A sada? Najprije rat pa onda dične manje-više izdajničke vlade.

Znam da ne ću dočekati obnovu moga Zagrebića, grada mojih predaka koji su palili mađarske zastave na Jelačić placu, umirali mladi u najboljem duhovnom stanju jednoga Matoša, za lijepih dana šetali do Palainovke na vruću čokoladu ili čaj. Ali najbolnije je saznanje da mladi ne izlaze na izbore, nego na otvorena vrata EU, da su se nekako pogubili u ludilu i zloćudnosti, a kada se pojave pri punoj svijesti kao BBB ili neki drugi vršnjački vrijedni domoljubi kojih ima u svakom mjestu ove zemlje, onda ih se progoni. A oni koji su morali pretrpjeti metak i nož u Domovinskom obrambenom ratu, ubijaju se sami. Više od tri tisuće gordih ljudi, onih koji su prošli martirij svoje obitelji, sela, gradova i cijele Domovine. Samo komemoriramo, nosimo vijence, a oni umiru li umiru...

Padaju mi na um sumanute misli: trebalo bi uzeti lopate i poći po naše mrtve tamo daleko... kopati vlastitim rukama dok ne nađemo svih 1800 i nekoliko!. Pozvati sve one koji su patili - i Slovence i Bošnjake i Kosovare i Makedonce i ovo preostalih Hrvata koji još imaju časti i hrabrosti, a nisu stari i nemoćni.

Poslala sam uljudno, skromno i pristojno pismo u Dokumentarni program HRT, glavnom uredniku/ci, 20. rujna 2021. godine u devet sati 11 minuta i 56 sekunda. Pitam zašto ne prikazuju moje dokumentarne filmove u njihovoj HRTprodukciji? Navodim sve filmove potanko, a ima ih 21. Odgovor nisam dobila. Pisat ćemo opet. Filmovi nisu politički obojeni, ukoliko sama kultura nije takva u dubini, a jest.

A dok traje ovo vrijeme virusa i poniženja Boga, bavim se zatajenim zločinima kojih sudionici, gle vraga, još poneki žive. Potomci dakako. To su oni koji su na portu časnih sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu ostavljali onomad krvave haljine časnih sestara bez objašnjenja kamo su djenuli njihova tijela. Da lakše podnesem noćne more, slušam isključivo tzv. ozbiljnu glazbu i to na Trećem programu HRT u jutarnjim satima. Ali, ubacuju sve češće užase nedarovitih jadnika koji imaju neke prednosti pred npr. budalastim Bachom, Sorkočevićem ili Griegom. Osobito se tu ističe urednica I. L. Š. Mislili smo da struganje po nekom željeznom predmetu ne može biti glazba, ali grdno smo se prevarili. Ima i gorih kompozicija. Neki dobri čovjek misli da ima dara i pruži užitak slušateljima čudesnim oktetom, vrlo nalik na onaj snop savijenoga željeza na nekoj produhovljenoj izložbi. Stoga isključimo program i slušamo svoje vrpce i cd. Još da mi je isključiti srce i um!

Nevenka Nekić

 

 

 

Pon, 25-10-2021, 19:23:01

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.