Renata Dobrić, "Kako je Luka naučija čitati: Libar u slikan za vele i male",

Ilustracije Zoran Perdić Lukačević
Split, Naklada Bošković, 2020.

Vengo kako?

Znate li pjesmu o sedam Kaštela? Znate li zašto je važan lokalitet na Putaju i ona mala crkvica Sv. Jurja? Tko pamti činjenicu da je knez Mislav dao sagraditi crkvicu na Putaju? A kada se to zbilo? Baš 839. godine od dolaska našega Gospodina. A znate li da je knez Mislav darovao tu crkvicu splitskoj nadbiskupiji? Njegovu darovnicu je poslije potvrdio sin mu Trpimir svojom poveljom iz 852. godine i to je prvi pisani dokument u kojem se spominje ime HRVAT?

O svemu tome ponešto piše u ovoj pripovijetci Renate Dobrić za velike i male, u dovitljivom skrivenom artističkom načinu, ali to sigurno ne bi bila tema koju mladost voli jer je sam podatak iz požutjelih stranica povijesti suh i bezličan. Veliki i mali traže i čovjeka, njegovu sudbinu upletenu u taj povijesni kontinium, dodir s onim bliskim koji je kraj njih, a opet zamagljen vječnošću kao nečim nedosegnutim osim u mitu, bajci, kao u snohvatici. Stoga je auktorica posegnula za jednadžbom djed-dječak. Taj mitski djed sijede glave ima nešto od moći što ih djeca nemaju. On je uspješno odživio u čudesnom oksimoronu život i stigao pred vrata smrti, a srećom je tu i predstavlja onaj bašlarovski podrum (sjećanje prošlosti), djeci nepoznat. Stara ruka ima snagu iskustva, pouzdanu i bez sumnji u razlikovanju zla i dobra, bez sumnji koje bi zamrsile jasnoću intimnoga i općega. A gle čuda on je bio i dječak, baš kao i oni koji slušaju njegove priče!

Djedom koji priča priču svoga života, ali upliće povjesnicu i misterij Providnosti koji ga je priveo već u djetinjstvu knjizi kao izvoru znanja, otvara se jasno pitanje kauzalnosti bez kaosa jer spisateljica sluti kako svijest o smrtnosti čovjeka nije objašnjiva kao ni besmrtnost duše i duha. A one su jedine prihvatljive na ovaj način da bi se uspješno preživjelo darovani ovozemaljski život od kojega bježi većina suvremene književnosti ne samo za djecu. Takav stav o sakralnom poimanju života imala je i Ivana Brlić Mažuranić. Njoj je, kako piše u svom životopisu, ruka vodilja bila ona njenoga djeda Ivana koju je kao djevojčica poljubila na samrtnoj postelji slavnoga pisca i bana hrvatskoga. Danas je jasan pogled u ambis ateističkoga beznađa velike plejade književnika, koji se osobito nagrađuju i potiču jer preferiraju kaos i pustoš, književnost ludističku i lepršavu, ponekad lišenu etike i estetike u proznim i poetskim uradcima. Jer, teško je provesti cijeli život u bezdanu bezvjerja i bezumlja, tragati za vlastitim objašnjenjima smisla života pa čak svrstati sebe među božanstva, a stvoriti dobro djelo! Danas se rijetko zastaje na Kalvariji kao na pragu tajne: smrt-besmrnost.

Luka

Renata Dobrić u svom traganju za kontinuitetom osobne sudbine i poveznice s narodnosnim, poseže za ljepotom, dobrotom i nježnošću, danas nepoćudnim etičkim i emocionalnim postulatima. U našoj suvremenoj teoriji i kritici književnih djela (bilo kojega žanra) malo je onih koji cijene ove biblijske vrline. Možda se posebno ističe dr. Sanja Nikčević koja u obrani kazališnih dramskih uradaka traga upravo za tim izvrsnostima da bi razriješila antinomiju i dileme suvremenom vremenu usprkos.

Dakle, ova priča o životu u našim romantičnim Kaštilima odvija se u skromnoj kamenoj kući u kojoj postoje djed i baka, otac i majka kao i djeca. Sama činjenica postojanja tri generacije u fizičkom i duhovnom zajedništvu danas sve rjeđem, daje osobitu toplinu ambijentu i tematski nas vraća u nedavnu prošlost kad je ovakav život bio redovit. Uloga djeda i bake ima posebnu važnost u životu djeteta koja silno nedostaje modernim obiteljima. Svo blago iskustva, tegoba i ljepote života koji seže u vremensku dubinu i time postaje mistična, a djeci zanimljiva; sva toplina odnosa djedova i baka prema unucima jedinstvena je i nenadoknadiva. Matoš bi to ovako rekao: « Kuća ne bi bila kuća da nije poput čovjeka, veća ili manja umjetnina. Teško hramu što nije kuća i kući što nije hram! Teško crkvi iz koje se iselio Bog! Teško kući u kojoj ne gori žižak ideala!»

Svaka priča iz davnina postaje mistična i sakralna na jedinstveni način. Tradicionalni pripovjedači poput drevnih aeda postaju djed ili baka, i u tim vremenski udaljenim predjelima kamo se priča vraća, a smještena je nadomak prostora gdje žive djeca, dobivaju artefakti narodnosnih tragova posebno značenje. O tim segmentima i partikulama povijesti svoga naroda priča intimno i poučno djed Luka, uplećući svoju čežnju za knjigom i znanjem čitanja koje je u njegovom djetinjstvu bilo privilegija. Knjiga kao izvor, knjiga kao arhetipsko mitsko zlato, kao neizvjesnost avanture, kao tajnoviti tezoro u kojem počivaju dobre i zle sile svijeta. Knjiga je izvor pojma beskraja koji je u djedovu djetinjstvu postojao, a danas ga nema na Zemlji. On postoji samo izvan Zemlje!

Čemu služe priče, bajke, legende, mitovi? Ima li nekih knjiga koje su ostavile neizbrisiv trag u povjesnici hrvatskoga naroda, jer tu je priča baš o tome? Evo odgovora spisateljice Renate Dobrić: to je pjesmarica Andrije Kačića Miošića! To je i Biblija! Malo je onih koji znaju da je Biblija najviše tiskana knjiga u Hrvata, a odmah iza nje pjesmarica Andrije Kačića Miošića. Na tim knjigama odgajao se hrvatski narod, na tim sakralnim prežitcima gradile su se obiteljske tradicije i osobnosti. Iz male zgode kako je djed pošao u Split vodeći natovarenoga tovara i kupio potajno svoju prvu knjigu, auktorica je stvorila priču u kojoj je mudro sažela vrijeme i prostor, prošlost i sadašnjost, podigla spomenik djedovima i bakama koji predstavljaju sve suprotno od suvremenoga stava i načina života u kojem ta generacija nema svoje mjesto. (Kažimo da je knjigu Luka kupio u knjižari Marpurgo, poznatoj u Splitu svoga vremena. Vodila ju je obitelj potomaka mariborskih Židova koji su 1497. protjerani iz domicilnoga grada i pojavljuju se diljem svijeta uvijek u pridjevku koji podsjeća na Maribor.)

Djed Luka u književnom smislu pripada plejadi onih sjajnih likova poput djeda Vjesta Ivane Brlić Mažuranić ili planinskoga mudraca Johanne Spyri, a predstavlja one kojima se daje najbolje uz najtežu cijenu, kako kaže naša I.B.M. U njegovim pričama nema kaosa, nema besmisla, a jad i tuga imaju svoj duboki krajnji smisao. Ta karizma i sakralnost utkana je u ovu priču Renate Dobrić. Realistične ilustracije Zorana Perdića Lukačevića prate vjerno tekst.

Nevenka Nekić

Uto, 21-09-2021, 04:02:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.