Pad u „februarsku“ terminologiju

Nisam sigurna hoće li cijenjeni portal hkv htjeti objaviti citate koje prilažem ovom tekstu. O tome ovisi i smisao mojih namjera koje imam objavom u javnosti ovih riječi koje su sve češće u uvaženim časopisima i knjigama. One po logici stvari predstavljaju sam vrh sekularne kulturne suvremenosti osobito u području književnosti i jezika. Uvriježilo se da grupica uvijek istih imaju neko pravo objave svojih djela, osobito u listovima koji plaćaju neki honorar, ujedno uglednih medija kao što su Vijenac MH, Forum HAZiU, Republika DHK. Tu se prema najuvaženijim teoretičarima i akademskim vrhuncima objavljuje najrecentnije tekstovlje. I zaista. Ima svakako vrlo vrijednih radova ljudi od struke jezikoslovne, kao npr. prijevod Danteovoga raja uglednoga prevoditelja Mate Marasa, analize povjesničara književnosti Krešimira Nemeca, ponekad, samo rijetko, sjajni zapisi Nives Opačić, i naravno mnogih nespomenutih.

Po zadanoj ugovornoj stazi časopis Forum dužan je objaviti svaki tekst člana HAZiU. Ostali su prepušteni urednicima bez obzira na kvalitetu teksta. Ne znamo popis članova HAZiU, ponekad saznajemo da postoje i oni članovi koji su u, recimo, razredu za književnost a nisu napisali ni jednu knjigu takve vrste, nego su stručnjaci za nešto posve drugo. No, dobro. Imaju oni još neke zasluge, recimo: Vukovar pada, pokolj uvelike traje, a oni sazivaju usred Zagreba samit s kolegama iz Srbije, a osim toga izbacuju iz HPEN-a gomilu ljudi koji se ne slažu s tim postupkom. Nemojte reći da to nije dobra i vrijedna zasluga za ulazak u HAZiU?! Činjenica je da su se neki, malobrojni, iz te grupacije „Srbi i Hrvati iza pokolja zajedno!“ preobratili pa sada govore drugim jezikom o našem jeziku. Neka, bolje i tih nekoliko nego nitko.

Nasuprot tome nikada nisu primili dr. Nedjeljka Mihanovića, na primjer, u članstvo HAZiU, jer je pohađao sjemenišnu gimnaziju i bez obzira na golemi opus neprijeporno vrsnih djela, nije zaslužio članstvo ni u JAZiU ni HAZiU. Čudimo se da je primljen Ivan Aralica, ali to očito nije poradi sjajnoga niza romana i pripovjedaka, nego zato što ga je, zar ne, „volio Tuđman“. Tako nalijevo nagnuti dragi kolege procjenjuju.

Vratimo se uzroku ovoga javljanja. Kažu mi da ta tema ne zanima općinstvo, nije dovoljno atraktivna, nema one tračerske manire o plamenim dabrovima, krokodilima i inim pupovačkim noćnim glasovima koji nam prijete. (Mislim na pticu bukavac koju u Baranji zovu i pupavac, a živi u močvari i ima glasanje kao bijesni bik.) Ne zvecka u ovoj temi oružje iz Pančeva i Smedereva, nema riječi o trećem memorandumu komšijskom, ne spominje se susret dvojice intelektualnih divova od kojih je jedan kompozitor-predsjednik svirao drugom predsjedniku - ubojici klavirske minijature, ne guraju se ovdje besmrtnici koji stoje u redu za prvake grada Zagreba, jednom riječju tema nema značenja za sudbinu Hrvatske i Hrvata.

E, gadno se varate dragi prijatelji, ovo je krunsko pitanje svakoga naroda pa i hrvatskoga. Da se ugledamo u Francusku ili koju drugu zemlju EU, imali bismo odavna zakon o hrvatskom jeziku koji bi sadržavao sve odrednice o njegovoj javnoj uporabi kao i određene zabrane. No mi nemamo ništa u svezi jezika. Baš obratno, imamo ministarstva koja odobravaju i financiraju knjige o tome da ne postoji hrvatski jezik! To što se u komšiluku pišu notorne laži, pa onda i pokušavaju krasti našu kulturnu baštinu, mora nas ljutiti, ali kad mi sami uništavamo na razne načine posebno pisanu riječ, dozvoljavamo njeno ponižavanje, ogrćemo se u prostakluk i nakaznost, onda je ne samo duhovna bijeda uzela maha, nego i propast glavnoga identitetskoga znaka pada u blato na razinu raznih nakaza tipa „februarki“. Kažem raznih jer nije samo jedna ili jedan. Te „februarke“ u zajedničkom nazivniku pišu milozvučnim riječima svoje poruke, porukice, kratke i jasne po nekakvim fejsbukovima i sličnim tvorevinama i vrlo su cijenjene od samih vlasti(kad bi mene primio predsjednik bilo čega u ovoj zemlji?!).

Možemo preskočiti napise po portalima koji odaju često beskrajnu bijedu i nepismenost, psovke i mržnju na Hrvatsku, pa onda i zanemarivanje i roda i broja i padeža, uništenu i zbrkanu hrvatsku sintaksu, jer uvijek postoji pretpostavka da čovjek nije kriv što ne zna. Stoga njima ne treba zamjerati. Ali postoji nešto kao crvena linija preko koje se ne prelazi ako je riječ o uglednim časopisima namijenjenim poglavito inteligenciji, kao i ostalim zainteresiranim čitateljima bez obzira na školsku spremu. To je meritum problema o kojem želimo nešto prozboriti u kratkim crtama. Ima mlađih i profesionalno zaduženih sveučilišnih profesora za takve analize koji bi studiozno uz znanstveni aparat progovorili o tome, ali u Hrvatskoj vlada ugodna tišina što se tiče komentara na tu temu.

Sada ću zamoliti urednika portala HKV da umetne u moj tekst ove umotvore iz Foruma, najuglednijega časopisa HAZiU. Ne želim to unijeti u moj kompjuter. Ovo veleumno govorenje, ova logoreja gadosti i gnoja nisu unikatni primjerci, to se ponavlja godinama i na razne načine. O kakvim se „vrhunskim“ tekstovima radi, sami procijenite.

Forum1

Forum22


U vrijeme Forumova urednika Slavka Mihalića surađivala sam u početku, ali od tih devedesetih promijenilo se mnogo toga u našoj domovini. Postoje neke bijele i crne knjige, a također i crvene pa se radovi vjerojatno klasificiraju po obilježenim auktorima. Možeš biti vrstan u književnom smislu, ali nalaziš se u bijeloj ili crnoj knjizi-ne znam koja je sada na snazi- i nema te, ne postojiš. S godinama dođe i vrijeme kada ti nije više ni stalo da te igdje objavljuju. Pišeš jer je to tvoj život i potreba da artikuliraš svijet bez obzira koliko se suton brzo spušta na svekoliki životni prostor- fizički i duhovni. O tome je izvrsno pisao Đuro Vidmarović u knjizi „Protiv tmine“(2008.) potanko iznoseći podizanje prostaštva i smeća na supremativnu razinu, suprotivu nama tzv. „suverenistima“ koji pišemo čuvajući dostojanstvo i čast ne samo svoju, nego i čitateljevu. A naravno da se teme kojima se bavimo nalaze na popisu nepoželjnih.

Dovoljno je reći da mi ostaje u nezaboravnom sjećanju dolazak policije u moj stan da me preslušavaju u svezi knjige o tovarničkim žrtvama jer sam spomenula ime Stanimirovića, ali ne ja, nego svjedokinja protiv rečenoga, čijega je muža odveo u nigdinu. Ja sam samo urednica zbornika. Ali i to smo uzeli pod normalno. Ako vlast misli da mora sačuvati Stanimirovića kao dragocjenu osobu, a mene progoniti, evalaj! Uostalom, od kada sam napisala onaj roman o Stepincu, ne vidjeh pomoći od moje zemljice. I ne tužim se jer me stid- pa oni prodaju kuću našega Gustla, srce naše Croatie, naše inspiracije unutar sumornoga djetinjstva i mladosti, našega Antuna, simbola našega Srijema kojega su nam samo djelić ostavili, ostalo oteli, opljačkali a naš rod protjerali. Samo u ovom Domovinskom ratu pogledajte primjer sela Kukujevaca! Ili pobijene Tovarničane u dugom nizu kovčega poredane i hrvatskom zastavom prekrivene. Ima osim toga taj naš Matoš nezgodno ime- Antun, Ante! Svi su Antuni i Ante sumnjivi. Manje - više. Uzmite u razmatranje samo ime Ante Starčevića! Sami užas! Da se bar zove Đeri ili Frenki!

Kad sam ova remek - djela iz Foruma čitala, mislila sam najviše na njih dvojicu, što li bi oni rekli da to čitaju? Sigurna sam da ne bi šutjeli. Obojica su govorila glasno i jasno o svim bitnim problemima društva svoga vremena, a osobito o jeziku kao vrijednosti. Tako je AGM bio neomiljen pa kad je umro, DHK je imalo vremena samo 9 minuta da to spomenu na sastanku i to zato što su morali odrediti tko će u ime DHK otići kočijom na sprovod!

Ljudi će mi se rugati da sam potegnula starce iz proteklih stoljeća kao uzore; mogla sam naći i u ovome trenutku vrijedne i užasnute kolege koji misle kao ja, ali ne želim nikoga izdvojiti i nikoga zaboraviti.

Primijetili ste da sam ovo izrekla kao da imam ugrađen motor s unutarnjim sagorjevanjem i naoko smireno. To me podučio moj uzrast, rekli bi stari koji su znali što taj izraz znači. Osobito se primijenjivao kod govora o dobi djece, a u šali i za odrasle. Dakle, za moj uzrast glazba do konca devetnaestoga stoljeća, uglavnom, a ostalo probrano pomnim lučenjem istinskih vrijednosti od vonja močvare i užegle svinjske kaljuže.

O tome kako smo mi sada koji preživljavamo segregaciju u otmjenoj šutnji koja poništava naše postojanje i biće, drugi puta. Sada su na redu izbori i opet isključivo ideološki, jer dok se ne riješimo „njihovih“ vrijednosti, drugih izbora ne će ni biti. Dakle, ne ćemo dati glas ljudima na hvao.

Nevenka Nekić

 

 

Pet, 14-05-2021, 12:53:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.