Nezavisni «stranački» kandidati

Do novog sporazuma „Račan-Drnovšek“ o hrvatsko-slovenskoj granici, koji bi mogao ubrzati pristup Hrvatske EU, zanimanje medija prvobitno je bilo usredotočeno na kandidiranje za predsjedničke izbore. Kandidiranje je najavilo preko pola tuceta kandidata, iako će izbori biti raspisani za tri mjeseca. Neki mogući kandidati još oklijevaju najaviti kandidaturu, za neke to čine drugi, ali je zanimljivo to što među najavljenim kandidatima još nema nijednog predsjednika stranke. (Za kandidatkinju se javila samo jedna predsjednica stranke.) To je svakako pitanje za se.

Novost u ponovo neizvjesnim predsjedničkim izborima nije pojava nezavisnih nestranačkih kandidata, nego nova kategorija kandidata – nezavisnih „stranačkih” kandidata za službu predsjednika RH. Za taj novi hrvatski politički „brand“ ili zaštićeni tražen proizvod sva patentna prava ima dosadašnji i sadašnji varaždinski gradonačelnik koji se u svibnju ove godine kandidirao kao „nezavisan” stranački kandidat. Gradonačelnik se kandidirao uz suglasnost i potporu stranke očito zato što je smatrao da će mu reizbor biti izvjesniji ako se kandidira kao nezavisan kandidat, jer je njegova stranka izgubila i ugled i glasače i zastupnike i vijećnike.

Sadašnja novost je kandidiranje stranačkih ljudi mimo volje i pristanka stranke pa čak i protiv službenih kandidata stranke. U nas se ovih tjedana javljaju ljudi koji smatraju ne samo to da im stranka ne može pomoći da dođu do željena položaja predsjednika, nego i to da u prvom kolu izbora mogu postići rezultat bolji od rezultata službenog kandidata svoje dosadašnje stranke. To se odnosi samo na dvije do sada najjače i najveće hrvatske političke stranke. Jedna od njih, Socijaldemokratska partija, provela je unutarnje, prethodne izbore za nominaciju kandidata, ali uspjeh na takvim izborima, kao što pokazuje postupak izbora kandidata za predsjednika SAD, ne jamči privlačnost kandidata za ukupno glasačko tijelo. Druga, Hrvatska demokratska zajednica, odlučila je, kao što su odredili Petar Veliki ili Vladimir Putin u Rusiji, da predsjedničkog kandidata, iako u nas ne i nasljednika, bira odlazeći predsjednik stranke.

Tri navedene pojave (nijedan predsjednik stranke se ne želi kandidirati za predsjednika RH; nezavisno kandidiranje stranačkih ljudi; te kandidiranje protiv službenog kandidata stranke) pokazuju da je u Hrvatskoj nastupila potpuna kriza ili rasap stranačkog parlamentarnog sustava. Dosadašnje srednje stranke (HSLS, HSS, HNS, HSP) su jednostavno iskopnile. Godine 2000. HSLS i HSS u Saboru su zajedno imale više zastupnika, nego SDP. Danas četiri navedene bivše srednje stranke imaju zajedno manje zastupnika nego manjine i IDS (ili iseljenici) uzeti zajedno. Sad su na red za rasap došle i takozvane velike stranke, koje gube povjerenje i svojih sposobnih članova koji su obnašali ili obnašaju visoke dužnosti u državi i u stranci. „Mrijet ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati!“

Hrvatsko gospodarstvo zahvatila je i shrvala kriza. Kriza je zahvatila i druge zemlje, ali se većina zemalja nastoji politički othrvati krizi i prebroditi je. Mnoge su zemlje u krizi bilo izborima bilo javnim neredima zbacile s vlasti stranke ili koalicije pod kojima je izbila kriza, ali se skoro sve zemlje trse da političkim angažmanom ublaže posljedice krize te da donošenjem novih zakona spriječe pojavu ovakve krize u budućnosti. Države se upleću u gospodarstvo kao poduzetnice, prvobitno poticanjem razvitka tehnologije koja bi sutra donijela novu proizvodnju, nov izvoz i nova radna mjesta.

Kineska država je u gospodarstvo i potrošnju ove godine unijela 13% ukupnog godišnjeg domaćeg proizvoda, Rusija 10% a SAD 8%. Hrvatska vlada je iz gospodarstva i potrošnje uzela sredstva i unijela ih u proračun. Umjesto da savjesno, odgovorno i kreativno (i na kredit kao Rusije, SAD, UK ili Njemačka) otvore nove putove proizvodnje - prvobitno modernom proizvodnjom hrane iz domaćih izvora, zamjenom propale željezničke mreže modernom mrežom dvadesetprvog (a ne devetnaestog) stoljeća, stvaranjem novog anti-apartmanskog turizma i iskorištenjem ostatka znanstvenog potencijala – hrvatske su se vlasti usredotočile samo na neprestano ugađanje proračuna.

Takav stav koalicijske vlasti pokazuju svojom praksom, a oporba nesposobnošću da pred narod iznese konstruktivan projekt obnove hrvatskog gospodarstva koja bi omogućila obnovu cijelog hrvatskog društva. Sadašnja gospodarska, društvena, državna i narodna kriza koja postupno otkriva svoje prave mjere rezultat je propadanja i samrti hrvatskog političkog sustava. Hrvatska nema politički postupak kojim bi se izgradile političke snage, koje bi putem parlamentarne stranačke demokracije formulirale valjanu nacionalnu politiku, dobile od naroda potporu za nju i provodile je u ime naroda. Hrvatske vlasti su zaposlene sitnim administrativnim i proceduralnim poslovima. One su toliko zagrezle u njih da je obavljanje sitnih poslova postalo bitnom oznakom hrvatske političke kulture.

Ponovit ću da je u korijenu svih hrvatskih političkih zala (uključujući i posvemašnju korupciju ili iskvarenost) sadašnji proporcionalan izborni sustav. Hrvatski politički umovi su na minulim mjesnim izborima uveli izravno biranje gradonačelnika i time s krive strane počeli reformirati izborni sustav. Hrvatski politički problemi imaju svoja žarišta u vladi i parlamentu, a ne u nemoćnim općinama.

Ishod sljedećih predsjedničkih izbora je neizvjestan. Može se pretpostaviti da će se održati u dva kola. Izbor osobe predsjednika je nebitan za Hrvatsku. Međutim, za Hrvatsku bi bilo korisno da pobjedu na izborima odnese jedan od nezavisnih “stranačkih” kandidata kako bi dosadašnje velike stranke shvatile da je Hrvatska u dubokim političkim nevoljama koje bi - u svijetu koji se mijenja i koji treba nov poredak - mogle dovesti u pitanje i samostalnost zemlje. Možda bi za političko osvještenje nacije i njezinih političkih djelatnika bilo dosta to da prvo kolo izbora ne prijeđe jedan od dvojice službenih kandidata velikih stranaka. To će odlučiti građani.

Zdravko Mršić
Krapinski vjesnik

{mxc}